Poznato je kako kaštelansko naselje Lukšić svoje ime duguje jednom članu trogirskog plemićkog roda Vitturi – Luki ili Lukši, od kojega je potekao ogranak koji je 1487. dobio dozvolu za gradnju kaštela u današnjem Lukšiću. Prema pučkom nazivu obitelji – Lušići, kaštel i cijelo mjesto isprva su nazvani Lušić, a od druge polovice 19. st. i službeno Kaštel-Lukšić. Nadalje, uz čuvenu legendu o Miljenku i Dobrili (navodno rođenoj Vitturi) treba istaknuti Radoša Michieli Vitturija (1752.-1822.) koji je u Lukšiću 1788. osnovao Agrarnu akademiju, dok je njegov otac Šimun utemeljio prvi perivoj u Kaštelima.
Šimunov istoimeni unuk i istaknuti autonomaš je 1836. prilikom izbijanja epidemije kolere naredio strogu izolaciju čitavog mjesta i tako spasio Lukšić od pomora. No, krajem 19. st. između Lukšićana i Vitturija izbila je netrpeljivost zbog pitanja patronata nad župnom crkvom Marijina uznesenja, odnosno izbora župnika. Mjesni plemići su se pritom pozivali na patronatsko pravo stečeno još od stare župne crkve, kao i okolnost da su 1773. darovali zemljište za gradnju nove crkve.
Međutim, Lukšićani su s druge strane isticali kako su oni sami izgradili novu crkvu, njen zvonik i oltare te je i dalje održavaju vlastitim sredstvima. Treba istaknuti kako je Lukšić u to doba ostao jedino naselje u Kaštelima kojemu je plemstvo predlagalo župnika. Nadalje, lukšićki težaci su istim Vitturijima od davnina obrađivali zemlju kao koloni. Iako ovisni, narodnjački pučani Lukšića uspjeli su konačno politički poraziti autonomaške plemiće na općinskim izborima 1865. godine.
Vrhunac sukoba zbio se nakon smrti Anđele Michieli Vitturi 1897., kada je mjesna bratovština odbila iskazati pogrebne počasti kontesi ako njena obitelj ne plati pristojbu. Tako je pokojnici zvonilo tek malo zvono za siromašne, a potom je došlo do žandarske represije nad mještanima i zatvaranja crkve na 40 dana. Uslijedilo je „nesnosno stanje u Kaštel Lukšiću“, a višestoljetni patronat Vitturija simbolično je završio tek 1919., kada je skupina dječaka iz crkve iznijela klečalo plemića i spalilo ga pred njihovim dvorcem.
Mate Božić je autor i povjesničar: sudjelovao u pokretanju filozofsko-teološkog časopisa „Odraz“ i historiografskog časopisa „Pleter“, kao i Udruge studenata povijesti „Toma Arhiđakon“. Koordinator je projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“, voditelj “Škole heraldike” (Klis) i “Male škole filozofije” (Solin), programski suradnik Matice hrvatskih iseljenika – podružnica Split te (ko)autor sveučilišnog udžbenika iz heraldike, niza znanstvenih studija i članaka historiografsko-heraldičke tematike objavljivanih u zbornicima, magazinima i časopisima te kolumni na web-portalima Kastela.com i Portalsplita.com
