KOLUMNA – Nekome odlazak na nogometnu utakmicu ne znači ništa, nekome znači sve.
Bio sam u ovoj drugoj “grupaciji” sve do prije pet godina. Sve do jučer.
Prije deset mjeseci napisao sam da se nogomet vratio u Zagreb kad su navijači Dinama, Bad Blue Boysi, na Šalati označili početak stvaranja Futsal Dinama. Već tada je Zagreb rekao što misli o Mamićima i njihovom načinu vođenja kluba. Rekao prisutnošću. Svih ovih godina još rječitije mu je Grad isto to poručivao tihim bojkotom Dinamovih utakmica. Zato smo i došli do apsurda da se titule prvaka slave pred tisuću ljudi, a da čak ni velike europske utakmice ne mogu napuniti Maksimir.
Ako se prije godinu dana nogomet na Šalati vratio u Zagreb, jučer se vratio (i) u Maksimir. Već dva i pol sata prije tekme, na Kvatriću odakle je krenuo korteo navijača, bilo je jasno da ovo nije obična utakmica.
Derbi protiv Hajduka to i po definiciji nije, ali ovaj je zaista bio poseban. Vidio sam ljude koje nisam susreo godinama. Jer, nekad smo se redovito viđali na utakmicama. Posljednjih godina te prilike nije bilo. Odustajali smo od odlazaka u Maksimir, netko prije, netko kasnije.
Sreo sam i frenda iz osnovnjaka sa sinom kojeg je prvi put odveo na Dinamovu utakmicu. Sretali su se i ljudi kojima je odlazak na stadion dio životnog rituala.
IZVOR: seebiz.eu
