- U vlasništvu nekretnina za stanovanje, s oko 90%, Hrvatska dijeli čvrsto drugo mjesto (iza Rumunja). ‘Bedasti’ Nizozemci, Šveđani, Danci, Nijemci, Irci, Austrijanci, Finci, Britanci su na dnu:
- No, uzme li se u obzir i vlasništvo vikendica (stanova za odmor) i stanova za iznajmljivanje, skoro sigurno su Hrvati nekretninski ‘najjači’ u Europi. Neke podatke o tome imamo u Godišnjaku DZS:
Inače, mnogi se stranci iskreno čude kako je kod nas imanje vikendice ili stana za odomr kod nas uobičajeno: na Zapadu si to mogu priuštiti samo najbogatiji.
- Međutim, jako je zanimljivo da su zemlje s najvećim vlasništvom nekretnina ujedno vodeće i u prenaseljenosti (overcrowding) nekretnina! Ovdje.
Dakle, veliko vlasništvo nekretnina zapravo loše utječe na ‘rješavanje stambenog pitanja’. Naime, zbog velikih (ogrommnih) transakcijskih troškova u promjeni nekretnine, sprječava efikasnu alokaciju: mnogi završe s prevelikim stanovima (sjetite se ogromnih kućerina ili velikih stanova u centru Zagrea, gdje živi samo jedna ili dvije starije osobe), a mnogi s premalima.
Naravno, ‘vlasništvo’ nekretnina na dug je često daleko veći problem nego najam (kao što sada znamo). Kako da obitelj s ogromnim kreditom za stan i hipotekom na njega (u ovakvim ujetima) prihvati bolji posao u drugom gradu?
- Tu su i daljnji problemi, recimo ovaj s imputiranom rentom, naš BDP je u stvari manji nego mislimo (članak iz rujna): Procjene rasta BDP za Q3 veće nego službeni analitičari očekuju (oko 3%), iako je cijeli BDP na nižoj razini.
- I još jednom paragraf iz članka od prošle godine:
Ipak, posljedice ‘demokratskog’ vlasništva nad skupim nekretninama ima znatno dublje implikacije. Evo izvatka iz članka koji mi je objavljen u VL prije dva tjedna:
Kako bi se Pikettyjev analitički okvir mogao primijeniti na Hrvatsku?
[Napomena: U Pikettyjevom analitičkom okviru se radi o rastu nejednakosti koji slijedi iz toga da je prinos na kapital veći od rasta produktivnosti / dohotka.]
Kod nas, u ex-socijalizmu, stvari osobito nisu jednostavne. Paradoksalno, socijalistička politika širenja vlasništva nad stanovima dovela je do demokratizacije kapitala pa 9 od 10 ljudi ima neki kapital. No, to nas dovodi do vrlo bolne činjenice, čije samo spominjanje podiže tlak, pa čak i bijes (ali molim da ga ne usmjeravate na mene).
Riječ je o tome da su nekretnine zapravo hrvatski problem broj 1. Mnoge hrvatske obitelji pokušale su podebljati svoju kapitalnu stranu ogromnim ulaganjima u stambene nekretnine (rentna imovina – kapital) a na račun svog budućeg dohotka (rad) uz visoku kamatu (rentu koju plaćaju drugima) ali su u toj kapitalnoj igri izgubili jer su cijene nekretnina pale, bez izgleda da se u dogledno vrijeme vrate na pred-krizne razine. A zadužili su se jako skupo. Ne ulazim u motive i okolnosti. Naprosto je činjenica da su mnogi pri tome izgubili veliki kapital, što ih sada znatno osiromašuje jer veliki dio dohotka moraju kroz visoku kamatu, a na izrazito visoku cijenu tih nekretnina, plaćati vlasnicima kapitala kao rentu. To je paradoks nekretnina u Hrvatskoj koje su ljude, umjesto da ih oslobode, velikim dijelom porobile.
Paradoksalno, vlasništvo nad precijenjenim nekretninama kupljenim preskupim kreditima možda je i glavni uzrok osiromašenja ‘srednje’ klase (mnogi odvajaju i pola dohotka za otplatu rate nekretnine, čija vrijednost pada!). Naravno, ovdje je tanka je linija između pitanja sloboda i vladavine prava (svatko je dobrovoljno ušao u ugovor) i šireg društvenog problema koji značajno doprinosi nejednakosti i društvenoj nestabilnosti. Time nadilazi ekonomske i pravne okvire i postaje šire pitanje pravednosti i društvene i političke mudrosti. Stoga smatram da je ispravno uplitanje države koja bi širokim potezima pomogla riješiti ovaj veliki problem. Primjerice, mogućnost napuštanja lošeg kredita uz ‘povrat ključeva’ bila bi jako važna stvar.
IZVOR: Luna Renta Car
_YB16.png){kind=link}