Izložba: Marin Studin – simultani kodovi
Vrsta: retrospektivna, studijska
Muzej grada Kaštela – Kaštel Vitturi
Trajanje: od 17. 12. 2015. do 30. 01. 2016.
Retrospektivno koncipiranom izložbom skulptura Marina Studina, Muzej grada Kaštela obilježava 120. obljetnicu rođenja i 55. smrti, jedinog kipara u razdoblju moderne (razdoblje od početka 20. st. do 1950.) na prostoru Kaštela. Njegova djela činila su nukleus prve ustanove u kulturi – Galerije Studin iz koje se razvio Muzej grada Kaštela. Izložba Marin Studin – simultani kodovi prikazuje presjek njegova stvaralaštva. Uz djela koja se čuvaju u Zbirci Marina Studina široj slici njegova opusa pridonijela je suradnja s Muzejom grada Splita, Galerijom umjetnina u Splitu, Modernom galerijom u Zagrebu i Gliptotekom HAZU u Zagrebu u čijim fundusima se čuvaju neka od ključnih Studinovih djela. Dio umjetnina prvi će put biti izložen u Kaštelima, a dio nakon skoro 95 godina, tj. nakon izložbe u Kaštel Novom 1921. Uz revalorizaciju njegovih djela, izložbom se aktualiziraju pitanja prezentacije kao i poticanje novih mogućnosti popunjavanja zbirke. Izabrano je 40 umjetnina – od najranijeg poznatog reljefa iz 1913. koji se čuva u Modernoj galeriji u Zagrebu do posljednjih radova s kraja 50-ih godina. Dio ranih radova koji su izazivali oprečne reakcije i veliku pozornost tadašnje javnosti nije sačuvan, ali je prezentiran fotografijama.
Dva Studinova rada nalaze se u stalnim postavima dviju respektabilnih hrvatskih galerijskih ustanova, Moderne galerije u Zagrebu (osnovane 1905.) i Galerije umjetnina u Splitu (1931.) To su brončani odljev skulpture Melodija iz 1919. koji predstavlja napredna kiparska strujanja tog doba i drvena skulptura, secesijske retorike, Akt iz 1924. Reljef Crni dani (Rat), iz 1944., nalazi se u fundusu Tate Gallery u Londonu čija je inačica iz 1957., u Zbirci Marina Studina, a ljupka i dinamična kompozicija Razigrani konji, iz 1952. čuva se u privatnoj kolekciji Mme. Baran također u Londonu.
Izložbu prati bogato ilustrirani katalog u boji na 104 stranice u kojem se donosi širi povijesni i kulturni okvir Studinova djetinjstva i mladosti, lokalne prilike i životna faktografija. Slijede studija i analiza opusa sa zaključkom, zatim kronologija i sažetak na engleskom jeziku i katalog Zbirke Marina Studina. Ilustracije su popraćene dvojezičnim legendama.
Marin Studin (1895. – 1960.) upisao se u Obrtno – strukovnu školu Emanuela Vidovića u Splitu kada mu je bilo dvanaest godina. Kao osamnaestogodišnjak otišao je u Zagreb gdje je pohađao dva semestra u školskoj godini 1913./14. U Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt. Kao i mnogi kipari tada oduševljavao se Meštrovićem i želio je raditi u njegovu ateljeu , a u ljeto 1914. godine ga je i upoznao. Studin je 1914. otišao u Beč na Akademie der bildenden Künste gdje je završio dva semestra u školskoj godini 1914./15. Bio je student profesora Josefa Müllnera. U Beču je primio poziv za mobilizaciju te je nakon kratke obuke bio je poslan na front. Trpio je psihičke i fizičke posljedice rata što ga je dovelo u nekoliko austro-ugarskih bolnica, a na kraju u jednu zagrebačku . Liječnik kojem je dodijeljen omogućio mu je da dobije sobu u kojoj je mogao nakon dugog vremena modelirati. Nakon izlaska iz bolnice Kaštelanin Ante Poparić ustupio mu je prostranu sobu u svom stanu u kojoj je marljivo radio i koju je u kratkom vremenu ispunio radovima. Vratio se u Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu gdje je akademske godine 1918./19. završio još jednu godinu studija.
Prvi dodir sa širom javnošću bila je samostalna izložba 1919. nakon koje mu je tiskana mapa s fotografijama izabranih radova u izdanju Cesarčevog i Krležinog časopisa “Plamen” s predgovorom Iljka Gorenčevića. Nakon brojnih pohvala, ali i kritika, Studin je otišao na daljnje školovanje 1921./22. na Académie de la Grande Chaumière na Montparnasse u Parizu. Usavršavao se u radionici Antoinea Bourdellea ( 1861. – 1929.) pariškog kipara, učenika Auguste Rodina. Nakon povratka iz Pariza radi kao profesor u Tehničkoj školi u Beogradu. Zajedno sa slikarima Petrom Bibićem i Milanom Tolićem 1925. osniva malu privatnu likovnu akademiju u Splitu koja je unatoč većem broju upisanih đaka bila kratkog vijeka.
Da bi konačno završio formalnu naobrazbu vratio se 1930. godine na Kraljevsku akademiju za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, gdje mu je 1931. godine apsolutorij potpisao Ivan Meštrović. U drugoj polovini trećega desetljeća oženio se Birom Meštrović, sestrom Ivana Meštrovića s kojom je imao kćer Sunčanu.
Početkom Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji 1941. godine Studin se vraća iz Beograda i uključuje se u rad ilegalnog Centralnog odbora umjetnika. Idejni je inicijator i glavni organizator poznate Ilegalne izložbe održane 1943. u stanu u kojem je živio sa suprugom i kćeri. Izložba je bila protest dalmatinskih umjetnika na izložbu “Mostra d͘′ arte” koju su organizirali Talijani, ali i izraz prkosa okupaciji i potpora snagama otpora. Uz Marina Studina u organizaciji su bili skladatelj Ivo Tijardović, glumac Slavko Štetić, pijanist Andrija Pregar iz Zagreba, književnica Razija Hadžić i dirigent Maks Unger. Nakon talijanske kapitulacije 1943. godine Studin je otišao u partizane. Početkom 1944. otišao je u Italiju u Cozzano gdje je radio u koloniji likovnih umjetnika. U jesen 1944. vratio se u Split, nakon njegova oslobođenja radio je na organiziranju izložaba u Splitu i Dubrovniku . Dvije godine bio je zaposlen u srednjoj Tehničkoj školi u Splitu, a od 1947. do 1949. u Beogradu predaje na Akademiji za primenjenu umetnost. Od 1950. do 1955. godine predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, nakon čega odlazi u mirovinu te se vraća konačno u Split gdje umire 15. kolovoza 1960. godine.
Studin se predstavio retrospektivnom izložbom londonskoj publici 1953., uz potporu značajnih imena tadašnje britanske umjetničke scene. Izloženo je 58 slobodnih skulptura i reljefa. To je ujedno bila i njegova posljednja samostalna izložba za života.
Družio se s umjetničkom i kulturnom inteligencijom , sudjelovao je u raspravama i bio aktivni sudionik u kulturnim i društvenim događanjima. Objavio je i nekoliko članaka u dnevnom tisku i časopisima. Konkurirao je na raznim natječajima za javne spomenika, ali ih nije mnogo realizirao.
Najuspjeliji mu je javni rad vratnice stambene iz 1939., zgrade Rudarske blagajne u Splitu, arhitekta Emila Cicilijanija.
…Mladenačko doba Marina Studina, njegovih prvih likovnih uzleta bremenito je različitim ideologijama, avangardnim pokretima, oprečnim programskim i filozofskim konceptima nastalim u općoj pobuni protiv iskvarenog i dekadentnog građanskog Zapada ali i tamnih utjecaja prošlosti . Istodobno bilo je to razdoblje čežnje prema nacionalnoj suverenosti s jedne strane i stremljenja k, modernoj europskoj kulturi i napretku s druge. Prve dekade 20 st. donijele su sukobljavanja suprotnosti, skepse i vjerskih potreba, liberalizma i diktatura, straha i buntovnog nadanja, rađanja ideja o stvaranju “novog čovjeka” od zenitističkog Barbarogenija do onih u ideologijama fašizma, nacizma i komunizma.
U idejno-filozofijskim mješavinama za hrvatski geoprostor presudna su bila dramatična zbivanja raspada Austro-Ugarske Monarhije i osnutka Države Slovenaca, Hrvata i Srba, odnosno Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca . Izmijenjena prvotna Strossmayerova ideja o udruživanju Južnih Slavena ponijela je inteligenciju tog doba da bi je poslije ipak dovela do “otriježnjenja”. Politička situacija omogućila je stvaranje intenzivnijih umjetničkih veza, razmjenu ideja i zajedničko izlaganje umjetnika udruženih južnoslavenskih naroda. U to se doba počeo održavati Proljetni salon koji je pokazivao određeni oblik stilskog jedinstva. U kiparstvu nakon razdoblja monumentalnih nacionalnih ideja, s alegorijama i metaforama čiji je dominantni protagonist bio Ivan Meštrović, rađa se oblik ekspresionizma, od futurističkog do pravog ekspresionizma.
Slobodu forme, u prvom stvaralačkom valu krajem drugog i početkom trećeg desteljeća 20. st., pojednostavljene naravi Marin Studin je dosegao u nekim radovima i brzo je napustio. Prva njegova samostalna izložba u salonu Ulrich u Zagrebu izazvala je veliku pozornost. Heterogen izričaj prati ga cijeli život, a uočljiv je već od te prve izložbe 1919. godine. Intelektualci poput Miroslava Krleže , Tina Ujevića , Koste Strajnića, Iljka Gorenčevića su u Studinu vidjeli neosporan talent i nešto novo u hrvatskom kiparstvu.
Dio opusa nastao tridesetih godina dao je neke intimne kao i socijalno obojene ekspresivne radove koji su odražavali donekle napredna i rijetka strujanja u hrvatskom kiparstvu u odnosu na europska kiparska događanja. Studin se neprestano borio s potrebom da pokaže svoju akademsku , metijersku vještinu nasuprot urođenom temperamentu, osjećajima i osobnoj filozofiji koje je pokušavao prenijeti u materijal. Morfologiju uobičajeno varira između stiliziranog liričnog realizma i tipizirane rustikalnosti.
Po sadržaju je kiparstvo Marina Studina literarno-narativno, simbolično, socijalno i lirsko. Simbolizam i narativnost njegova su konstanta, a pučki, narodski duh, nježna poetičnost, egzistencijalna težina i intimna gordost izmjenjuju se i prožimaju. U njegovu stvaralaštvu nalazimo ozbiljnost , simboliku univerzalnih vrijednosti i secesijsku dekorativno – patetične retoriku.
U likovima žena i djece osjećamo kiparevu poetsku nježnost, koje kao da su mu bili kanal, spasonosni put izražavanja vlastitih emocija nježnosti. Reljefima pastoralnih i ljubavnih tema često pristupa s tom nježnijom oblikovnom razinom, a stupanj stilizacije kontinuira u Studinovom sustavu binarnih varijacija do samog stvaralačkog i fizičkog kraja umjetnika.
Nakon Drugoga svjetskog rata i kratkog razdoblja socrealizma u Hrvatskoj, Studin, već sigurno umoran od jalovih borba i pretjerane ambicije koje uzimaju danak kreativnosti, ostaje vjeran realističkoj tradiciji. Istodobno nastaje posve nova pozicija hrvatskog kiparstva koja se ponovno susreće sa širokim, kako ranijim, tako i istodobnim modernim europskim kretanjima i iskustvima. Hrvatsko kiparstvo i umjetnost općenito 50-ih bilježi svoje uspone i plodne dodire i prožimanja s europskom i svjetskom umjetnošću. Umjetnost Marina Studina ne pokazuje osobine tih tijekova, ona ostaje u prošlosti, u realizmu, narativnosti i simbolizmu.
Autentičnost je Marina Studina u njegovim drvenim reljefima i nježnim, lirskim likovima žena pojednostavljenih forma slobodne skulpture i jednostavne tehnike.
Drvo je podatan materijal u kojem se dobro utiskuju osobni osjećaji i stanja umjetnika. Ono ih preuzima na sebe i daje pečat konačnom umjetničkom djelu, što je evidentno i u djelima Marina Studina, jedinog kaštelanskog kipara moderne.
