Početkom rujna 2009. godine osjetila sam neobične trnce u licu. Imala sam 29 godina i bila sam u 16-om tjednu trudnoće. Probudila sam se bezvoljna, strgana, baš sam se osjećala loše. Bila sam užasno umorna, a lice me je boljelo na dodir. Moj muž Hrvoje bio je na poslu, a ja sam se odlučila vratiti u krevet. Taj dan ionako nisam imala nikakvih obaveza. Odlučila sam uzeti još nekoliko dana godišnjeg, obožavam posljednje dane ljeta. Začitala sam se u neku knjigu. Nakon nekoliko sati ponovno sam osjetila trnce, ovaj put u rukama i nogama.
Nazvala sam Martinu, moju sestru. S njom sam iznimno bliska. Ona je završila farmacije, a ja sam nakon Matematičke gimnazije u Imotskom diplomirala Stručni porezni studij na Pravnom faksu u Zagrebu. Nisam znala ništa o medicini. Osim toga, moja sestra je nedavno rodila, pa će valjda znati nešto više o ovom. Sestra me uspjela smiriti. Objasnila mi je kako su trnci normalna pojava u trudnoći. Rekla mi je da uživam, jer ću za nekoliko mjeseci moći samo sanjati dane poput ovoga. Uvjerila me da nemam razloga za brigu.
Nakon deset dana dramatično mi se pogoršalo. Više nisam mogla normalno hodati, noge su mi bile kao gumene. Bio je petak ujutro. Htjela sam se dići iz kreveta i skuhati kavu. Ponovno sam se osjećala slabo. Jedva se uspjela uspraviti. Krenula sam prema kuhinji, svaki korak bio mi je užasno naporan. Nisam mogla uspravno stajati ni održavati ravnotežu. Mislila sam da ću se stropoštati na pod. Nekako sam se ipak uspjela vratiti do kreveta i nazvati muža. “Hrvoje, molim te dođi kući. Moraš me odvesti u hitnu”, rekla sam mu. Na putu prema bolnici bila sam van sebe. Znala sam da se događa nešto loše. Užasno sam se uplašila za bebu. Vrhunac panike dogodio se na Hitnom prijemu u bolnici na Firulama.
Ostatak članka proćitajte ovdje : Hrabra splićanka
