Ta rođena Zadranka, a naturalizirana Zagrepčanka, kad je u metropoli, okrenuta je svijetu biznisa – partnerica je u društvu koje se bavi financijama, porezima i revizijama. U svim ostalim geografskim širinama i dužinama, otkad je 2003. godine prvi put zajedrila na Uskršnjoj regati, u ulozi je mornara na posebnom zadatku. Te se godine za nju otvorio paralelni svemir u kojem se od djetinjstva njegovana ljubav prema fotografiji i moru spojila s novim izazovom: pričom o zlatnom rezu na regatnom polju…

„Došla sam na Uskršnju kao gošća i ostala zarobljena adrenalinom, onim trenutkom na startnoj liniji kad su svi mahnito vikali: vode, vode. Godinu za godinom, slijedila je Uskršnja regata, mijenjali su se akvatoriji. Svakom sljedećom regatom adrenalin je sve više rastao i sportsko me jedrenje osvojilo“, prisjeća se.

Od ožujka prošle godine cijela priča dobila je dodatno ubrzanje, kao kada dobijete dobar reful u jedra i, što je još važnije, dočekate ga dobro natrimani.

„Ovaj put sam na Uskršnjoj snimila znatno veći broj fotografija nego prije. Posebno sam se fokusirala na portrete jedriličara želeći u njihovu izrazu prikazati ono što se u tom trenutku zbiva na samom brodu. Napor, zadovoljstvo, razočaranje… Prvi sam put to objavila na Facebooku i odjednom sam dobila brivu. Dotad, fotografije su bile objavljivane na privatnoj stranici, a onda sam kreirala stranicu Dubravka Pajk Photography i sve je krenulo uzlazno.  (https://www.facebook.com/dubravka.pajk.photography/ ) Moju strast prema fotografiji prepoznali su organizatori regata, vlasnici brodova, posade, profesionalni fotografi, mediji i šira publika“, priča Dubravka, koja ovih dana obavlja nove priprema za još jednu Uskršnju. Do nje je ove godine već pokrila Mrduju, Fiumanku, Višku, Komišku, Gladušu, Splitovu regatu krstaša, Božićnu regatu, specifičnu Malu noćnu regatu u Postirama…. Uz to, pratila je i većinu ORC-regata te ORC-prvenstvo Hrvatske, zatim dvije regate Farr 40 organizirane u Šibeniku i Zadru i prvu regatu European Match Race Tour u Šibeniku. Od sjevera do juga, od velikih do malih, od turbo jedriličarskih do onih za gušt. Tim je ritmom postala i umjetnica u slaganju poslovnih obaveza…

„Ono što je uvijek spremno jest torba s jedriličarskim odijelom“, kaže i dodaje kako je, osim regata krstaša, koji čine najveći dio opusa, zanimaju i windsurfing, bodysurfing i kitesurfing, ali još nije pronašla „metodu kloniranja“ kojom bi stigla fotografirati sve što voli.

„Rekla bih da me ne zanima brod kao statični objekt, vezan ili usidren. Kad je brod isplovio, ma kako velika bonaca bila, sve je u pokretu. Baš tada do izraza dolaze detalji. Kad se misliš da se ništa ne događa, za mene se događa jer pratim lica posade koja razmišljaju koju sad manovru napraviti, kako uloviti reful i izvući se iz bonace. Kad zapuše, sve se dodatno ubrza, detalji se uvežu u jedno: pokret ruku, izraz lica, emocije, silina vjetra u jedrima, timski rad posade, interaktivnost. To su trenuci koje želim zabilježiti. Match race je posebno zanimljiv jer se odmjeravaju snage na brodovima istog tipa u kratkom polju“, kaže i dodaje kako kad se jedri, nema vremena za razmišljanje o kadru, postoji vrijeme samo za – klikanje.

„To, međutim, ne znači da prije i poslije regate ne radim pripreme. Volim pogledati što rade vrhunski fotografi, pogotovo fotografkinje posvećene jedrenju, koje u svijetu nisu raritet kao što sam ja u Hrvatskoj. Volim kako to radi Jen Edney i Antonella Battista, ali ne da bih kopirala, nego da pratim što rade. Rekla bih da postoji razlika između muške i ženske fotografije. Prije svega u senzibilnost, koja se osjeća i u fotografiranju jedrenja. Naravno, nije sve u intuitivnosti. Da bih znala što će se dogoditi na brodu, i ja moram znati čitati regatno polje i ući u glavu kormilara i posade. Zato učim družeći se, ali i čitajući stručnu literaturu. U radnoj sobi uvijek su mi pri ruci knjige ‘Biti brži’ Stjepana Vitaljića, ‘Jedrenje mornarske vještine’ Emila Tomeševića i ‘Oprema krstaša’ Sanija Delića“, kaže Dubravka, koja, kad fotografira na regatnoj jedrilici, zna svoje mjesto.

„Najčešće sam balast jer je s fotoaparatom nemoguće biti na ijednoj drugoj poziciji. Najbolja bi bila pozicija u kokpitu broda, između klavijatura, jer osigurava preglednost od 360 stupnjeva, ali to je nemoguće. Znači, najčešće sam na bandi broda. Što to znači kad u ruci imate fotoaparat, ne trebam objašnjavati. Koristim DSLR-fotoaparat Nikon i Nikonove objektive. Jako sam zadovoljna, a mislim uskoro nabaviti i još jedno tijelo fotoaparata. Prošle godine kupila sam svoj prvi teleobjektiv. Oduševio me je od prvog trenutka. Često fotografiram i s pratećeg broda regate koji vozi novinare i snimatelje, a ponekad i sa sudačkog broda ili obale. Drago mi je da moji muški kolege ne pokazuju čuđenje tipa ‘što će žensko na brodu’, nego me tretiraju kao jednu od njih“, kaže Dubravka, dodajući kako je sigurna da neki publici najdraži kadrovi njoj to nisu.

„Moji najdraži kadrovi su virade i obilasci bova, gdje dolazi do izražaja znanje i vještina. Mogu se uloviti brzi pokreti tijela, izrazi lica. Na ‘normalnim’ regatama, posebno kad se fotografira s broda, zanimljivo je svako susretanje, prelaženje druge jedrilice. Svaki prolazak kroz cilj zanimljiv je i neponovljiv, čak i na maloj regati. Spinaker u karameli, spinaker u moru, zapetljani konopi, rasparana jedra, to je gledateljima jako zanimljiv kadar… Ali ja mu se ne mogu veseliti jer znam kako je toj posadi“, kaže i dodaje da će se uvijek sjećati regate Farr 40 u Šibeniku, kada je zbog siline vjetra i mora teško ozlijeđen jedriličar. Spominje se i Gladuše 2016., kada je bio gušt jedriti po 35 čvorova vjetra, jedne Mrduje kada se topilo pod Marjanom, potopa na Fuimanki, ali i onoga što se nije zabilježilo kao fotografija – na primjer državnog ORC-prvenstva kad je – potopila opremu.

Voli naglasiti da je put hrvatskog jedriličara do vrha puno teži nego u Francuskoj i Italiji.

„Hrvati su narod koji nije opčinjen jedrenjem. Drugi sportovi su više zastupljeni. Realnost je da u Hrvatskoj jedrenje nikad neće biti sport zastupljen poput nogometa, košarke ili rukometa. Ali se zato može poraditi na tome da postane popularniji. Mediji i fotografija dio su te priče i treba se što češće pojavljivati u svim vrstama medija. Naravno, sve to ima cijenu pa se opet vraćamo na vječno pitanje financiranja, klubova, osoba angažiranih u klubovima. Definitivno trebamo veći broj jedriličara, bolju posjećenost regata, veći ekonomski interes za jedrenje, više sponzora, marketinga, veću aktivnost klubova, više članova, veća i češća okupljanja ljudi u klubovima, ne samo mladih, nego i odraslih. Treba popularizirati jedrenje kao oblik rekreacije, da to bude druženje prijatelja i obitelji, način kako provesti slobodno vrijeme.

Organizirati više škola jedrenja, i za djecu i za odrasle, besplatno za članove klubova, a za nečlanove po prihvatljivim cijenama. No, čak i u ovim našim uvjetima neka jedriličarska događanja prerastaju interes sudionika i postaju zanimljivi i široj zajednici. U tom svjetlu i uspjesi naših jedriličara sigurno puno pridonose i pomažu. Na kraju krajeva, prvi su put velika natjecanja i uspjesi bili dostojno popraćeni medijski, što je znatno povećalo zainteresiranost ljudi za jedrenje. No, skrivene od oka šire javnosti događaju se vrijedne stvari, recimo Splitska trening liga u jedrenju i Liga Orsan u Dubrovniku, gdje se svaki vikend organiziraju regate. Takvih i sličnih događanja trebalo bi biti više“, govori dok nam razgovor skreće u temu „želje&planovi“, u čemu joj je najveći problem – preklapanje termina regata.

„Ove godine planiram otići na neke od regata na kojima još nisam bila, kao što su Regata 1000 otoka, Južnodalmatinska regata i Regata hrvatskih mornara. Veliki mi je projekt i odlazak na svjetsko ORC-prvenstvo u Italiji, u Trst, Muggia, koje će se održati početkom srpnja. Imam velika očekivanja od te regate. Planiram i na dvije regate Melges 20, koje će se održati u Zadru i Šibeniku u organizaciji D-Marina“, priča mi s dodatnom dozom adrenalina. Ali to – što bi rekli u TOP-shopu – nije sve: voljela bi još fotografirati: Svjetsko prvenstvo Farer 40 na Sardiniji, RC 44 Cup, T52 superseries, Giraglia Rolex Cup, Americas Cup, Rolex Middle Sea Race, Barcolanu, Maxi regattu (Wally)…

Plovi li ikad – laganini?

„O da! Omiljene su mi rute Zadarski akvatorij, Kornati, Hvar, Vis, Lastovo, Mljet. Jedrila sam i na sjeveru i jugu Hrvatske, obišla gotovo sve otoke, puno njih i više puta. Takva ruta uvijek ovisi o temi jedrenja, je li cilj odmor, gurmansko krstarenje ili jednostavno đita. Za odmor, najdraži mi je Dugi otok, Veli rat, Božava. Volim ga zbog njegove divljine“, kaže, a kad je već vrijeme za kraj – evo i novoga početka. Uskoro će pokrenuti sailing-galeriju na webu.

Domena će biti www.sailing-photo.com, na njoj će biti objavljeni svi važniji albumi. S potpisom – „snimila: Dubravka Pajk“.

IZVOR: MORSKOPRASE.HR