Početna Dalmacija Dalmatinska zagora ne umire od jučer, hoće li dočekati jednu običnu cestu...

Dalmatinska zagora ne umire od jučer, hoće li dočekati jednu običnu cestu koja bi bila najbolji lijek za demografsku obnovu?

730
UDIO

Svakoga radnog dana između pet i šest tisuća stanovnika Sinja i susjednih naselja odlazi na rad u Split i njemu gravitirajuće područje, od Omiša do Trogira, uključujući i Brač i Šoltu.

Od 5.30 do 8.30 na dionici državne ceste od alkarskoga prema Dioklecijanovu gradu teče neprekinuta kolona malolitražnih automobila, kombija i kamioneta s dvostrukom kabinom.

U tim su vozilima Sinjani i Cetinjani najrazličitijih zvanja i zanimanja, zaposlenici svih državnih službi i institucija, radnici privatnih poduzeća ili mali obrtnici koji sa skupinom svojih radnika odlaze na priobalna gradilišta. Ta kolona vozila sa svojim putnicima u poslijepodnevnim se satima vraća na jutarnje polazište. Sutradan je repriza i tako svakoga tjedna, mjeseca i, evo, već godinama.

Upravo zbog blizine Splita, kao dio njegove aglomeracije, Sinj s gravitirajućim naseljima nije demografski ispražnjen. U alkarskom kraju život još uspijeva održavati glavu iznad vode.

Zahvaljujući upravo spomenutoj dionici državne prometnice s brojem 1 koja je, zapravo, metaforička pupčana vrpca putem koje se osigurava životni kisik cijelog sinjskog kraja.

Većinu između onih pet-šest tisuća svakodnevnih putnika na relaciji Sinj – Split – Sinj, među koje nisu ubrojeni učenici srednjih škola, studenti ili korisnici zdravstvenih usluga u KBC-u i slični, čine mlađe osobe, od kojih su mnogi fakultetski obrazovani.

Njima je upravo blizina Splita i spomenuta cesta omogućila pronalazak izvora egzistencije u zoni dnevne migracije i opstanak u rodnom gradu i kraju.

Bez toga oni bi danas bili daleko, najvjerojatnije u Irskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Norveškoj… Hrvatski političari svih razina koji odlučuju o trošenju novca poreznih obveznika to, očito, nisu u stanju pojmiti, a ni čitanje statistike nije im jača strana.

Tek poput papagaja ponavljaju kako Dalmatinska zagora demografski umire. Umjesto te otrcane fraze, nitko od njih nije sagledao stvarno stanje, dao odgovor zašto se Zagora uporno prazni i pokrenuo procese da se to zaustavi. Ne prazni se Zagora od jučer.

Podaci o kretanju stanovništva kroz desetljeća, tamo sve od polovine 19. stoljeća, govore o demografskom padu.

To upućuje na zaključak da na području Dalmatinske zagore ni jedna vlast, od Mlečana preko Austro-Ugarske, kraljevske i Titove Jugoslavije, do samostalne Hrvatske nije stvorila uvjete koji bi stanovništvu osiguravali pristojan izvor egzistencije.

Da jest, onda bi broj stanovnika u naseljima sinjskoga kraja i cijele Zagore rastao. Sva protekla desetljeća Zagora je predstavljala tek uzgajalište biološkog materijala, na sreću vrhunski zdravog u svakom pogledu, koji je bio prisiljen odlaziti.

Da nije, danas bi cetinski kraj imao barem stotinu tisuća stanovnika, a ne manje od 45 tisuća ili četvrtinu manje nego prije 30 godina. Spomenuta pupčana vrpca, državna cesta 1, sve teže ispunjava svoju ulogu. Davno je postala pretijesna, na potezu od Križica prema Sinju sve je manje i teže prohodna, doslovno guši.

Još prije 15-ak godina Sinjanima i Cetinjanima političari su obećali nastavak izgradnje brze ceste od Dugopolja, barem do Kukuzovca. Da je izgrađena, udahnula bi novi život alkarskom kraju.

Budući da riječi političara ne prate djela, u Zagori i Sinju, kao njezinu najvećem gradu, i ubuduće će se puno više slušati naricanja za pokojnicima nego plač novorođenčadi.

Jedan od najboljih lijekova protiv takvog stanja bila bi dogradnja prometne dionice Križice – Sinj do profila brze ceste.