Početna Hrvatska Igre koje su definirale žanr pucačina iz prvog lica

Igre koje su definirale žanr pucačina iz prvog lica

169
UDIO

Kiša metaka i eksplozija, napet gameplay te želja za napucavanjem – to je ono što svaka pucačina iz prvog lica treba imati. A ovo je specijal o igrama koje su definirale FPS žanr.

Svaki iskusni igrač Quakea, Unreal Tournamenta ili Dooma zna da nema puno scenarija u tim igrama gdje se ne puca. Ako ne pucate, vjerojatno ste ubijeni ili možda punite pušku – nema drugog objašnjenja. Pucačine su generalno jedan od najomiljenijih žanrova među igračima, prvenstveno na PC-u, ali niti konzole više ne odskaču previše. Bilo da se radi o taktičkom FPS-u, arena shooteru ili ratnoj kampanji, ovaj žanr bio je (i danas je) sinonim za zabavu i natjecateljsko igranje. Sjetimo se samo da se Doom igrao u uredima diljem Amerike, dok se recimo Halo peglao u studentskim domovima.

S obzirom kako su današnje pucačine razvijenije nego ikada prije, logično je da ih i bolje razumijemo jer s njima je i naše znanje o njima napredovalo. Zbog toga sam i odlučio napraviti presjek igara koje su u zadnjih 30 godina značajno utjecale na FPS žanr – da mlađe generacije nešto nauče, a da se mi koji pamtimo te igre s nostalgijom prisjetimo tih jednostavnijih vremena.

IZ SVEMIRA U HODNIKE – PUCAČINE RANIH 90-IH

Žanr pucačina iz prvog lica se zove tako jer nam pruža pogled „kroz oči“ lika s kojim upravljamo. Vidimo oružje s kojim baratamo, ali nije oduvijek bilo tako. Prije devedesetih godina, igre su uglavnom bile svemirske tematike iz perspektive letjelica. Razlog tome bila je nemogućnost hardwarea da izvede nužne, a kamoli kompleksnije mehanike za iskustvo igranja pucačina kakve danas poznajemo. Međutim, situacija se promijenila u ranim 90-im godinama, kada su izašli po mnogima “pravi začetnici” FPS žanra: Wolfenstein 3D i Doom.

Wolfenstein 3D i Doom napravljeni su i izdani od strane američke tvrtke id Software za koju slobodno mogu reći da je “pradjed pucačina iz prvog lica”. Wolfenstein je izašao 1992. godine, a Doom samo godinu dana poslije. Cilj u obje igre bio je isti: ubiti veliku prijetnju svijetu, samo što su u Wolfensteinu to bili nacisti i Hitler, dok su u Doomu to bili demoni iz pakla. Gameplay je bio skoro pa identičan u obje igre, a bazirao se na danas netipičnom principu: igrač nije mogao gledati gore i dolje, već se samo okretati lijevo i desno. Zato su se ove igre i igrale samo na tipkovnici, jer za mišem nije bilo potrebe.

Danas su oba serijala itekako živa. Wolfenstein ima 10 dijelova, većinom su sve igre fokusirane na single-player kampanju, a tema je i dalje čišćenje nacista. Doom s druge strane ima sedam dijelova, ali i dvije filmske adaptacije iza sebe, kao i nekoliko novela. Kasnije će id Software izbaciti Quake, igru koja će popraviti sve nedostatke ovog dvojca, a osim toga će promijeniti online scenu i postati jednim od sinonima za arena shootere.

PUCA SE PO ARENAMA NA LAN PARTIJIMA

Ako ste stariji od dva desetljeća, trebali biste se sjećati igraonica. U svakom su većem gradu te igraonice organizirale poneki turnir, a dobrim su dijelom LAN partiji zaživjeli upravo na arena shooterima. Naravno, nisu pucačine odmah zamišljene da budu kompetitivne u tradicionalnom “high score” obliku, nego se kroz trodimenzionalnost uvidjelo kako preciznost, snalaženje u prostoru, brzina i slične vještine mogu biti temelji za kompetitivnost u igrama. Upravo s takvim razmišljanjem nastaju prvi arena shooteri.

Godine 1996. id Software izbacuje Quake. Temeljna razlika između Dooma i ove igre je u engineu: Quake engine nudi 3D renderiranje u stvarnom vremenu preko OpenGL-a. Osim toga, upravo će Quake popularizirati online iskustvo igranja, kroz nove dodatke u multiplayeru i olakšavanjem procesa traženja drugih igrača.

Quake je jedna od prvih pucačina koja je popularizirala klanove, a da je bila sinonim za LAN partije govori činjenica da svjetski poznat QuakeCon upravo počiva na temeljima ove igre. 1997. godine, izlazi nastavak Quake II, koji donosi poboljšanje prvenstveno u samom engineu. Zatim 1999. izlaze popularni arena shooteri kao što su Quake III Arena, te njihov tada najveći rival Epic Gamesov Unreal Tournament. Obje igre su bile bez klasične kampanje, već bi igrači umjesto kampanje, borili se u različitim arenama protiv botova i natjecali se u raznim modovima. Brz gameplay, fokus na kompetitivnost, široka baza igrača, sve su to odlike ove dvije igre koje će ostaviti neizbrisiv trag svijetu napucavanja iz prvog lica.

Quake se od tada prebacio na arena shootere te je osim ova tri dijela izašao još Quake Live i najnoviji dio Quake Champions iz 2017. S druge strane, Unreal Tournament iza sebe ima nekoliko nastavaka, a možda je najzanimljivija činjenica da je Epic radio na novoj Unreal igri, ali zbog popularnosti battle royale žanra i njihovog Fortnite-a, razvoj te igre je prekinut.

Treba biti fer i reći kako navedeni arena shooteri nisu jedine igre koje su krajem 90-ih godina utjecale na razvoj FPS žanra. Štoviše, ovaj period je sama prekretnica za FPS, jer će se pojaviti prve pucačine na konzolama, a osim toga dolazi nam jedna od ključnih igara za budućnost pucačina. Naravno, riječ je o igri naziva Half-Life. Ova igra izlazi 1998. godine za PC, a napravio ju je danas svima poznati distributer videoigara Valve.

Igra se temeljila na modificiranoj verziji Quake enginea, a puno pažnje davala je dizajnu levela i izboru oružja. Osim epitetima iz prethodne rečenice, Half-Life se može pohvaliti i s dva nastavka: Half-Life 2 koji je, osim originalne sadržavao i epizodne dodatke, te Half-Life: Alyx, jednu od najboljih, ako ne i najbolju igru za VR. Uz sve nabrojano, možda je i najvažnija činjenica da je jedan od danas najpopularnijih esport naslova, Counter Strike – prvenstveno nastao kao modifikacija originalnog Half-Lifea.

PUCALO SE I NA KONZOLAMA

Pucačine su do kasnih devedesetih uglavnom rađene za PC platformu zbog ugodnijeg kontroliranja igre. No onda je izašla FPS igra specifično napravljena za konzolu, a predložak joj je bio Bond, James Bond. GoldenEye 007 izašla je 1997. godine i tako postaje do tada najzapaženija FPS ekskluziva za konzole. Do 2004 godine, bila je najprodavanija igra za Nintendo 64 u Americi, pokazavši time da postoji tržište za FPS igre i na konzolama.

Osim nje, treba spomenuti izlazak Medal of Honor igre za Playstation, čija je priča djelo svjetski poznatog redatelja i producenta Stevena Spielberga. Medal of Honor će biti orijentiran na konzole sve do 2002. godine, kada će izaći po prvi puta za PC i time će postati inspiracija za danas najpoznatiju franšizu ratnih igara: Call of Duty. Zadnji nastavak Medal of Honora izašao je 2020. godine za VR, osam godina nakon predzadnjeg Warfightera.

Ipak, sinonim za pucačine na konzolama kasnije je postao Halo: Combat Evolved. Halo je prvobitno zamišljen kao strategija u realnom vremenu, a onda je na E3 sajmu prikazan kao pucačina iz trećeg lica, da bi 2000. godine, izašla kao launch naslov za Xbox u prvom licu. Halo se često spominje kao jedna od najboljih pucačina svih vremena, najviše zbog činjenice da je Halo otvorio vrata ljepote vanjskog svijeta te je maknuo pucačine iz zatvorenih prostora poput hodnika, podruma i arena. Ogromni komercijalni uspjeh te igre samo je više pridonio razvoju igara za konzole.

DRUGI SVJETSKI RAT I TROPSKI OTOCI

Kakva bi to bila lista pucačina, a da na njoj nije tata rata – Call of Duty. Bez obzira na to što netko o njemu mislio, ovaj je serijal od 2003. godine pa do danas jedan od najprodavanijih serijala u gaming industriji. Klasična priča iz drugog svjetskog rata, rađena na predlošku Medal of Honora, s razlikom što smo u CoD kampanji imali priliku rat gledati kroz oči Britanaca, Amerikanaca i Rusa, dok smo u MoH-u, bili smo samo Amerikanci. Kasnije se serijal prebacuje u moderni rat protiv terorista pa se vraća u doba hladnog rata, pa odlazi u svemir da bi se opet vratio u drugi svjetski rat, te na kraju opet hladni rat. Bez obzira na sve to prebacivanje iz jednog doba u drugo, svaka igra se prodaje kao kokice u kinu i samo čekamo vidjeti sljedeću lokaciju.

Kao glavnog konkurenta Call of Dutyju treba spomenuti Battlefield 1942, koji je izašao 2002. godine za PC. Kao i prethodno spomenuti naslovi, Battlefield je smješten u drugi svjetski rat, samo je fokus u gameplayu bio timski, u odnosu na CoD. Prodajom u preko 680 tisuća kopija, ova se igra također pretvara u serijal, te je danas glavni konkurent Call of Duty serijalu. Battlefield serijal ima 11 dijelova, bez DLC-ova, a zadnji je izašao 2018. godine. I on je također mijenjao lokacije, od prvog i drugog svjetskog rata, do igranja lopova i policajaca, te modernog i futurističkog ratovanja, ali za razliku od CoD-a još uvijek imaju koliko-toliko različita imena.

Osim ratnih pucačina, 2004. godine na računalima se pojavljuje igra Far Cry, njemačke tvrtke Crytek, koja pomiče granice grafičke ljepote. Radnja je smještena na tropskom otoku prepunom čudovišta i plaćenika, a jedini cilj je potamaniti ih sve i zaustaviti mutaciju. Nasljednici ove igre se totalno razlikuju po gameplayu od originala, samo ih veže naziv. Eto, s ovom informacijom, jednoga dana moći ćete svojoj djeci reći: prvi Far Cry, nije imao kampove za osvajanje te gledati šok i nevjericu na njihovom licu dok istražuju taj podatak.

Osim ove igre, 2007. godine, Crytek izbacuje još jedan naslov koji pomiče granice grafike. Pogađate, to je Crysis. Ova igra je dugo vremena bila igra vanserijske grafike. Posramljivala je i većinu drugih naslova koji su izašli puno kasnije, a osim toga bila je glavno mjerilo za testiranje snage novih komponenata. Što dalje imam govoriti kada su u remasteru igre iz 2020, godine za PC stavili grafičku opciju: Can it Run Crysis? Osim originala, izašla su i dva nastavka, te već gore spomenuto remaster izdanje.

SAKUPLJAČKO I HEROJSKO PUCANJE

Većinom je svim pucačinama single-player formata jedna stvar bila zajednička – kampanje su bile relativno kratkotrajne. Možda se tako nije činilo, ali tek kada se pojavila igra koja kombinira RPG elemente poput napredovanja, različitih klasa, loota, questova i drugih mehanika, vidjelo se koliko su prije kampanje zapravo bile kratke. Jedna od najzapaženijih igara koja je spojila RPG i FPS bio je Borderlands. Ovu igru sami tvorci Gearbox Software nazivaju “role-playing shooter”, upravo zato što kombinira RPG elemente s napucavanjem.

I nije to danas neka novost, ali u ono vrijeme, Borderlands je definirao pojam looter-shootera. Na početku igre birali smo jednog od četvero likova s jedinstvenom sposobnosti i nekim vještinama, a onda uz RPG elemente, nadograđivali bi svoje posebnosti i znanja. Loot sistem se bazirao na prikupljanju stvari koje su vam potrebne, bilo da ste riješili neki zadatak i nešto osvojili, ili možda zaradili novac pa kupili nešto od stvari. U svakom slučaju, Borderlands je igra koja je pokazala da se RPG i FPS mogu spojiti i da to neće ispasti nimalo loše. Ukupno su četiri igre u Borderlands serijalu, a uz njih ima isto toliko spin-offova i dvije kolekcije.

S druge strane, multiplayer pucačine su zadnjih godina sve češće prelazile na modele s klasama različitih likova. Na tom tragu se nalazi i naša posljednja igra za ovaj specijal – Overwatch. Ova igra pod palicom Blizzarda izlazi 2016., a riječ je o timskom multiplayer naslovu koji je nastao iz ideje Team Fortressa 2. Igrači su podijeljeni u dva tima po šestero te se bore za premoć u areni. Svaki igrač na početku bira između heroja koji su podijeljeni u klase: heroji koji daju najviše štete, heroji koji mogu primiti najviše štete, i heroji koji su najbolji u podršci, a svaki od heroja ima jedinstvenu paletu sposobnosti. Jedna od ključnih stvari koje su izdvajale Overwatch je individualiziranje klasa – na različite načine se igraju različiti likovi unutar iste klase. Na primjer: Genji se igra drugačije od Soldiera 76, a oboje su damage klasa. Overwatch je doživio ogroman uspjeh i definirao eru hero shootera, dok je 2019. godine na BlizzConu najavljen nastavak kojega još uvijek čekamo.

Osim igara koje su navedene u ovom članku, treba spomenuti i niz drugih pucačina iz prvog lica koje su dale malo sitniji doprinos, a to su naslovi kao što su: Duke Nukem 3D, Tom Clancy’s Rainbow Six, Ghost Recon, Deus Ex, BioShock, Project IGI, F.E.A.R., Metro i drugi. Ako sam neku izostavio – nije namjerno, ali u moju obranu nisu sve igre u kojima se puca iz prvog lica nužno karakterizirane kao FPS-ovi, već su se stvorili žanrovi poput imerzivnih simulacija, vojnih simulacija, taktičkih pucačina, battle royale žanra i ostalih.

Ako ste mlađa generacija gamera, nadam se da ste nešto novo naučili, a ako ste ipak malo starijeg kova, nadam se da ste se prisjetili nekih starih vremena i uspomena. Nadam se da je bilo zanimljivo i tko zna – možda napišem još koji specijal sličnog koncepta, samo s drugim žanrom.

Izvor: hcl.hr