Početna Kaštela Botaničkom školskom vrtu iz Kaštel Lukšića potrebna je pomoć

Botaničkom školskom vrtu iz Kaštel Lukšića potrebna je pomoć

1083
UDIO

Na prostoru između Salone i Trogira, podno padina Kozjaka, smjestio se jedan  od bisera Kaštelanskog polja Kaštel Lukšić. U Kaštel Lukšiću  nalazi se osnovna škola Ostrog koja je izgrađena 1976, a u sklopu škole nalazi se jedini botanički školski vrt u Hrvatskoj. Vrt se proteže  uokolo školske zgrade na ukupnoj površini od oko 4 hektara.  Glavni dijelovi su: južni vrt, sjeverni vrt, maslinik, staklenik i rasadnik te sportske i rekreacijske površine.  Školski  botanički  vrt 1986 godine proglašen je zaštićenim spomenikom parkovne arhitekture. U njemu raste oko 1000 biljnih sorti podrijetlom sa svih strana svijeta, pretežno mediteranskog i suptropskog podneblja. Vrt je jedan od  zaštitnih znakova Kaštela kroz koji su prošle generacije djece učeći o biljkama .U sklopu vrta djeluje UZ “Maslina”, gdje učenici s voditeljima sekcija vode brigu o velikom i malom masliniku, ljekovitom bilju, sezonskom cvijeću. Vrt je odnio brojne nagrade a jedna od njih je brončana medalja za okoliš europske asocijacije za cvijeće “Antante florale” sa sjedištem u Bruxellesu. I ništa od ovoga ne bi bilo da davne 1976 godine, prof. Ivna Bućan nije krenula u akciju čišćenja zapuštenog okoliša oko spomenute škole. Uz pomoć suradnika i učenika, podignula je ovaj botanički vrt. Bila je njegova utemeljiteljica, voditeljica do umirovljenja i savjetnica do danas.

Do ove godine za vrt su bila zadužena tri vrtlara, voditelj vrta i agronom. Ove godine, točnije u svibnju i lipnju  dva vrtlara su otišla u mirovinu i tu nastaju problemi za ovaj vrt. Naime, ravnateljica OŠ ”Ostrog” zatražila je od Ministarstva kroz standardni postupak da odobri zapošljavanje dva djelatnika na što nije do početka školske godine dobila nikakav odgovor. U devetom mjesecu ravnateljica je poslala ponovni zahtjev, na koji do pisanja ovog teksta nije dobila  odgovor.

–          Moji zaposlenici i ja  smo sad već očajni i na izmaku snaga. U vrtu od 4 hektra smo spali na jednog čovjeka. Cijelo ljeto smo se dogovarali i dolazili ujutro rano taj vrt zalijevati. Sad je već počela školska godina, djeca u tom vrtu uče o biljkama. U masliniku će sad krenuti berba maslina, u kojoj sudjeluju učenici i njihovi nastavnici. Ove godine smo intenzivirali suradnju sa županijskom Javnom ustanovom ”More i krš”, s kojom smo realizirali nekoliko projekata sa svrhom unapređenja i zaštite vrta. Ovom prilikom im se zahvaljujem, te se nadam kako ćemo i ubuduće uspješno surađivati, sve sa ciljem poboljšanja stanja i uvjeta u vrtu. Ali sve to, naravno, nije dovoljno ako nemamo potrebnog kadra. Ukoliko bi nam se uskratila suglasnost za zapošljavanje ta dva djelatnika naš vrt neće moći opstati. U vrtu sad imamo jednog vrtlara, agronoma i jednu voditeljicu vrta. Te tri osobe ne mogu fizički sve stići obaviti ma koliko se oni trudili, i mi svi skupa s njima. Vrt treba održavati, zalijevati, njegovati i to je jednostavno neizvedivo s jednom osobom. Ja ne mogu zadužiti nekog učitelja ili voditelja da se brine o vrtu jer to nije njegov posao, a ako nam Ministarstvo uskrati ta dva djelatnika, ja jednostavno ne znam što bih mogla učiniti i nije mi jasno zašto se pokušava uništiti  zaštićeni spomenik kulture, jedini takav u Hrvatskoj i šire. Postoje botanički vrtovi, ali školski botanički vrt ne postoji nigdje –kazala je ravnateljica Ivančica Grubišić.

Prošetali smo botaničkim vrtom i uvjerili se osobne u njegovu ljepotu. Uživali smo u mirisu ruža i dalija, divili se božićnoj maslini, mirisali mandarine i limetu te se uvjerili koliko je jednom vrtlaru potrebno vremena samo da zalije jedan dio vrta.

–          Osim vrtlara imamo problem i sa spremačicama, nastavlja Grubišić. Naša škola je velika, radimo u dvije smjene, imamo 600 učenika. Dvije spremačice  su nam otišle u mirovinu i za njih nismo dobili odobrenje za zapošljavanje novih. Pa se ja pitam jesu li dvije spremačice dovoljne za ovu školu. Ni tu nikakav pisani odgovor nisam dobila. Mi se snalazimo, krpamo rupe ali to dugoročno tako ne ide. Čujem kako je i u drugim školama nezavidna situacija, znam da nisam jedina koja ima taj problem ali sam jedina koja ima botanički vrt na koji smo svi ponosni i srce nam se para pri pomisli da ga nećemo uspjeti održati. Ovim putem htjela bih uputiti sve simpatizere našeg vrta o problemima koji su zatekli naš vrt, a ujedno da pokušam  možda probuditi svijest nadležnih – kazala je Grubišić.

–          Mi se nadamo kako će ova donekle tužna, kaštelanska priča dobiti sretan kraj, te će naš botanički vrt  još dugo sjati svojim sjajem, i iz njega izlaziti generacije učenika koji su svoje prve sate prirode održali baš u ovom vrtu. Zaista, bila bi velika šteta da ovakav biser propadne zbog one poznate floskule ”nemamo sredstava!“