Lokalno, nacionalno, globalno
ALEKSEJ NAVALJNI I GRČKA TRAGEDIJA RUSKE OPOZICIJE
Ruski opozicionari su tragičniji od likova iz grčkih tragedija: od trenutka kad se istaknu kao opozicijski akteri, pitanje je trenutka, dana, mjeseca, kad će nastradati tragičnom smrću. Biti upucani u centru Moskve, otrovani novičokom ili pak kao okovani Prometej, umirati svaki dan u nekom sibirskom zatvoru, dok režim potpuno ne iščupa život iz tebe u 47. godini, što je doživio Navaljni.
Javna smaknuća
Izaći iz ormara kao oporbeni djelatnik u Rusiji jednako je polaganom samoubojstvu. Oni su dead-men-walking, hodajući mrtvaci. Ne možeš protiv režima, kad te nasljednik KGB-a, FSB označi kao metu, kad si ti i cijela obitelj na nišanu. Bilo je više tih javnih smaknuća – od Boris Nemcova do danas Alekseja Navaljnog. Razlika je samo da su neka smaknuća brža od drugih. Ali sva su javna, pred očima cijelog svijeta. Poput giljotina u srednjem vijeku.
I čak ne moraš biti u granicama Rusije da novičok stigne do tebe. Nekad ostane na vratima pa ubiješ nedužne inozemne građane, ali koga briga za kolateralne žrtve? Ruski režim je gotovo kao nekad ISIS – svi znaju tko je, samo što ne priznaju odgovornost.
Kad bi Peđa Grbin bio u Rusiji, već bi davno stradao od novičoka unatoč svoja dva metra i 10, Sandra Benčić bi već primila hitac u liftu poput nezavisne novinarke Ane Politkovskaje, a Hrvoje Zekanović bi preživio jer bi postao najjači zagovornik režima.
To mora biti izrazito nesiguran režim kad tako likvidira svoje kritičare. Čega se toliko bojiš kad protivnike moraš otrovati da te slučajno ne ugroze?
Svi režimi se boje ljudi na ulicama, ali ako ih uhitiš za svaki izlazak na ulice, neće im to više pasti na pamet. Samo će patiti u tišini.
Rusija ubija
Stanište najveće države na svijetu odavno nije pogodno za život; možeš preživjeti samo ako si programiran za slijepu poslušnost. Nije poželjno ni misliti drugačije, jer režim možda može čitati misli. Obitelji koje sjede za večerom, a sinovi i nećaci im sudjeluju u specijalnoj vojnoj operaciji, zasigurno se boje između sebe kritizirati Putina. Kao u sovjetsko vrijeme, i zidovi imaju uši.
Generacija Z ide u rat i gine u jurišima za ostarjele ideje jednog ostarjelog KGB-ovca. Dječaci rođeni 2000.-ih, kad je taj masovni ubojica došao na vlast, sad moraju ginuti za njegove srednjovjekovne povijesne nebuloze.
Stanje u Rusiji mračnije je nego što se uopće čini. Vjerojatno je taj mrak teško i zamisliti. To je tama koja se nadvila nad cijelom zemljom. Pripadnici te nacije, čiji preci su već imali nevjerojatno tešku prošlost, pate u stanju tihog očaja, nemoćni da išta kažu, čak i članovima svoje obitelji.
Sovjetski očaj mutirao je u ruski očaj bez kraja
Nemam namjeru širiti antirusku propagandu, ona se šiti sama od sebe kao nesnosan smrad. Dovoljne su mi samo neke brojke i činjenice dostupne iz više izvora. Nije Zapad izmislio vijest o smrti desetaka nezavisnih novinara, oni su stvarno ubijeni. I Kremlj bi se svaki put ogradio od toga. Nije Navaljni izmislio Putinovu vilu na Crnom moru vrijednu milijarde, ni taj silan ruski novac u zapadnim bankama dok četvrtina Rusa nema sanitarni čvor.
Zar nije dovoljan dokaz da je ovaj mrak veći od sovjetskog mraka to da niti pola milijuna poginulih i još toliko osakaćenih nisu uzrokovali prave pobune, dok je samo 10 tisuća poginulih (u 10 godina!) rata protiv Afganistana potaklo povlačenje SSSR-a iz rata?
Netko treba upaliti svjetlo u najvećoj i trenutno najmračnijoj državi na svijetu. A to nažalost neće biti Aleksej Navaljni.
Katarina Baričić
Profesorica hrvatskog i engleskog, turistički vodič, sudski tumač, predavač na Erasmus seminarima za profesore, te autor na lokalnim portalima Solin live, Dalmatinski list i Kaštela.com
