Lokalno, nacionalno, globalno
OBIČNOM GRAĐANINU NESHVATLJIV POTEZ MARIJE SELAK RASPUDIĆ
Ogromni benefiti, a nikakva odgovornost – to je definicija EU mandata. Zato od 2012., od kada je Hrvatska u EU, vlada prava pomama za mjestom u EU parlamentu, carstvom onoga što se naziva uhljebništvo. Samo što to nije u hrvatskim firmama gdje dobiješ do tisuću i pol eura, već se popelo na 7 tisuća mjesečno, plus još toliko dodatnih benefita.
Magija briselskog mandata
Neki su tamo stvarno pustili korijenje, ali i daje se grčevito drže te pozicije: evo, za nadolazeće EU izbore Tonino Picula se uvrijedio da je tek na rubnom 4. mjestu SDP-a, iako je u Bruxellesu već 11 godina, i zaradio je bar 2 milijuna eura. I onda se cijeli uvrijeđen preselio na zadnje 12. mjesto na listi. Ali nikad nije dosta, ni da imaju 100 mandata zaredom u Europi.
Biljana Borzan na potopljenom SDP-u
A u isto vrijeme im se stranka raspada, i ta 4 mandata koji je stranka osvojila na prošlim izborima mogla bi pasti na 2, a onda i na nulu. Ali uvijek slave koji su osvojili preostale fotelje, kao što smo vidjeli u izbornom stožeru gdje se slave 42 mandata, 19 manje od HDZ-ovih. Oni slave što su oni uskočili u čamac za spašavanje na Titanicu, a ovi koji će potonuti jednostavno nisu bili na dobrom mjestu na listi. Ali što kad nakon 15, 20 godina u Bruxellesu Biljana Borzan ostane bez svog mandata jer se napokon raspao SDP? Hoće li se vratiti raditi kao liječnica u Hrvatskoj? Da, naravno da joj to neće trebati, ali poanta je da je pustila stranku koja joj je bila platforma za Bruxelles, da propadne. Ali dok takva raspadajuća platforma može poslati jednog zastupnika i nju na prvom mjestu, dobro je. Za nju naravno.
Svi znaju u čemu je magnetizam EU mandata, a to je osim nevjerojatne količine eura koju pojedinci osvoje, također odmak od domaćih prljavih saborskih priča, u kojima je sve više vrijeđanja i napada ad hominem. Tko bi to trpio za 2,3 tisuće eura kad možeš biti u normalnom društvu bez vrijeđanja i zaraditi 5 puta više.
Slanje pojedinaca na bogaćenje
Imamo percepciju da je taj posao u EU parlamentu potpuno neopravdan život na visokoj nozi, a bez ikakve odgovornosti i nekog realnog rada. Dobro, moraju ići na plenarne sjednice koje znaju trajati i do 10 navečer, moraš nekad uložiti neki amandman, ali realno, ljudi se ne mogu povezati s ičim što se tamo radi – i zato je izlaznost 30 posto, jer ljudi organski odbijaju poslati neke pojedince da se basnoslovno obogate.
Koliko ljudi bi realno odbilo takvu ponudu, da nakon saborskog zatupljivanja i članka 238 ide u Bruxelles i jednim mandatom osigura i buduće generacije? Eto, to je napravila Marija Selak Raspudić, i to s dosta neuvjerljivim razlogom – zbog kolege na listi koji ionako neće proći, jer vjerojatno će ući samo jedan. Stranka mora dati 12 imena, ali svi iza prvog za Most su samo simbolična. Ipak, ono što mi vidimo je samo vrh ledene sante, ne znamo što se stvarno događa unutra. Već su krenule teorije zavjere da je Marin Miletić samo maneken za izbacivanje Marije Selak Raspudić…
Primjer anti-oportunizma u politici
Njezin potez je totalno antioportunistički, s čime se ljudi nikako ne mogu povezati. Jer tko bi odbio pola milijuna eura na pladnju? Posebno ako je sve legalno i po zakonu, i sigurna sam da bi MSR radila puno više od Sinčića i Kolakušića. Ipak, većina ljudi se iščuđava jer je većina zapravo oportunistička, uzela bi ono što im se nudi na pladnju. Odnosno, unovčila bi dobitnički listić.
Ipak, ovaj antioportunizam je veliki kapital za neke buduće planove, tako da će se vjerojatno isplatiti. Ali običan građanin se nastavlja čuditi jer u svakome čuči onaj mali oportunist koji bi nagonski posegnuo za onime što im se pruža.
Katarina Baričić
Profesorica hrvatskog i engleskog, turistički vodič, sudski tumač, predavač na Erasmus seminarima za profesore, te autor na lokalnim portalima Solin live, Dalmatinski list i Kaštela.com