Početna Kolumna NAČIN UPRAVLJANJA HAJDUKOM – ODRAZ LOŠEG UPRAVLJANJA DRUŠTVOM U OVOJ SREDINI

NAČIN UPRAVLJANJA HAJDUKOM – ODRAZ LOŠEG UPRAVLJANJA DRUŠTVOM U OVOJ SREDINI

291
UDIO

lokalno, nacionalno, globalno

NAČIN UPRAVLJANJA HAJDUKOM SAMO JE ODRAZ  LOŠEG UPRAVLJANJA  DRUŠTVOM U OVOJ SREDINI

Amaterizam, dilentatizam, stihijstvo, lokal-patriotizam…

Nije slučajno da je Hajduk u krizi duže od trajanja ove države, 19 godina bez titule, ispadanje iz kluba koji vrijedi 7 puta manje, beskrajni niz deja vu-a ispadanja od lokalnih ribara i amatera, i nakon svih tih sramoćenja opet se uspije stvoriti euforija.

Ali je li Hajduk samo proizvod pogubnog dalmatinskog mentaliteta? Je li Hajdukov neuspjeh ima iste korijene kao i naš osobni neuspjeh, kad  se ne uspijemo uzdignuti iznad toksične sredine?

Evo nekih uzroka zašto je Hajduk tako očajan – a možda su to razlozi nekih naših stagniranja, godina bez osobnih titula…

  1. Torcidina uloga je da destabilizira Hajduk

Zanislite da Dalmacijom vlada grupa bezimene rulje koja donosi odluke na temelju trenutnog raspoloženja. E pa takva rulja ima čini se ključnu ulogu u odlučivanju svega u vezi Hajduka. Navijačka skupina po svojoj prirodi donosi ishitrene odluke temeljene na trenutnom emotivnom stanju, ali koje su izrazito stihijske i nemaju neku logiku i strategiju. Oni su dobri za gašenje požara i prenošenje inkubatora iz bolnice, ali kako jedna navijačka skupina čija uloga je da skandira na tribinama može smjenjivati predsjednika kluba? Upravo to su napravili sa Ivanom Kosom 2018., u razdoblju kad je Hajduk bio stabilan i u usponu, Torcida je digla uzbunu da je Kos platio neku večeru sucima. Genijalni umovi iz Torcide naravno nisu provjerili da li je osiguravanje obroka sucima redovna praksa, i jesu li i drugi predsjednici plaćali taj obrok. Ne, napravili su svoje, Kos je morao otići a Hajduk sve ispočetka. Te iste sezone od tih strastvenih navijača napadnut je Marko Futacs, jedan od ključnih igrača te 2018., sezone u kojoj je Hajduk bio prvi na tablici sve dok njegovi navijači nisu odlučili drugačije.

Sve je to lijepo kad oni napune stadion i neumorno skandiraju, ali to je prilična doza dilentatizma kad jedna bezglava navijačka skupina koja ne razmišlja nego samo impulzivno reagira, upravlja klubom.

 

  1. “Klubu može pomoći samo netko tko ima emocije za klub”

Bazenaši, ne laptopaši

Ovo je jedan od poznatijih hajdučkih mitova u kojima je godinama zaglavljen. Ovaj mit posebno potpiruju novinari Slobodne koji guraju to mišljenje da samo netko domaći može shvatiti ovaj mentalitet i pomoći klubu. To se pokazalo pogrešno u 100  slučajeva, ali zašto ne probati i 101. put? Jedino u čemu su se „bazenaši“  pokazali dobri je uzimanje otpremnine do zadnjeg centa, kao u slučaju Ivana Leke kojemu nikakvo poznavanje ove sredine nije pomoglo u skupljanju bodova. I Perišić je imao „emociju za Hajduk“, pa se pokazao kao totalni kalkulant. Emocija nije preporuka ni za koga. Emocija je samo izgovor za manjak profesionalizma. Stranci za kojih je Hajduk bio najuspješniji su Carillo i Dambrauskas, a oni su nogirani bez ikakvog racionalnog razloga. Lukša Jakobušić je smijenio Dambrauskasa da provede svoj mokri san o dovođenju Leke. Bez ikakvog plana, strategije, taktike… to podsjeća na našu podobnost a ne stručnost, nepotizam, kismet, bakšiš i javašluk…

 

  1. Stvaranje euforije nakon jedne pobjede (bez niza)

Za ovo su krivi splitski novinari. Oni su spremni već nakon jedne utakmice HNL-a (koja je inače bila remi) staviti riječ „titula“ velikim slovima i preko cijele naslovnice. Oni su najodgovorniji za razočarenja kad se ta titula iz sezone u sezonu ne može osvojiti. Oni stvaraju toksičnu atmosferu, da ne govorimo da je Hajduk zbog fritula i titula vreća za sprdanje. Samo je stanje toliko žalosno, samouništenje upravljanja je toliko uzelo maha da se na Hajduk gleda iz sažaljenja, a ne posprdno. I navijači nikako da nauče, svake godine se stvori ta nezdrava euforija koja očito ne djeluje dobro na igrače.

 

 

  1. Prgavost kao kvaliteta

Ne razumijem, je li „prgava familija“ ona koja je navikla biti luzer? Je li prgavost u tome što makneš dobrog predsjednika zbog suludog razloga? Je li prgavost napadati nogometaše i utjecati da kola u proljeće krenu nizbrdo? Ispasti iz Europe za Veliku Gospu? Ne znam, ako prgavost znači gubitništvo, onda to i nije neka preporuka. To veličanje prgavosti me podsjeća na isticanje dišpeta kao dobre osobine u stilu „neće mene nitko zaj…“, ja sam preponosan i neću slušati šefa, neću poštivati autoritete, neću biti odgovoran… neću proći šesti klub iz slovačke lige koji vrijedi 7 puta manje.

 

Dobitna kombinacija za neuspjeh. Baš kao što se može vidjeti na ovom sportskom primjeru u posljednjih 19 godina.

 

Luzerstvo nije sportska osobina.

 

Katarina Baričić