Lokalno, nacionalno, globalno
TKO POLAŽE PRAVO NA DOMOLJUBLJE?
Ovo nije hejterski članak, ni napad ad hominem na MPT
Čini se, ako raspolažeš pravom na domoljublje, sve ti je dozvoljeno.
Tako da bilo tko tko pokuša kritički preispitati bilo što u vezi Thompsona, odmah ne voli svoju domovinu. Nastala je nevjerojatna shizofrena situacija da preispitivanje fenomena Thompson (čak i bez neke hejterske note, jednostavno ne uzimanjem njegovog domoljublja zdravo za gotovo), automatski znači da si sam antidomoljub.
Kad su se uspostavila ta pravila, da ti, ako plaćaš poreze i izvršavaš uredno sve obaveze prema domovini nisi domoljub jer si doveo Thompsonovo domoljublje u pitanje, a Thompson je domoljub iako ne plaća porez i zauzima tuđe kvadrate, ali pjeva o domoljublju?
Pričom i pjevanjem o domoljublju oprošteno ti je antidomoljubno ponašanje
Ne smije se ni slučajno preispitati zatvorski broj koji Thompson nosi na svojoj majici, a koji je broj terorista koji je pokušao oteti avion, jer odmah nisi domoljub. A to što je američko pravosuđe odlučilo da je trideset godina zatvora primjereno za otmicu aviona i podmetanje bombe zbog koje je poginuo američki policajac, to nije važno. Ako samo preispitaš zašto Thompson nosi teroristov broj na svojoj majici, automatski postaješ jugonostalgičar.
Thompson je najveći iluzionist u novijoj povijesti Hrvatske
Ako netko stvara polarizaciju u društvu, to je Thompson i njegova sljedba: na svako upozorenje o rizicima tokom koncerta, upozoravali su na „one druge“ koji žele da skup ne uspije, ako je netko upozorio na vrućinu, bio je proglašen mrzitelj svega hrvatskog.
Jedan od najvećih izljeva mržnje na društvenim mrežama upućen je prema novinarki koja je pravila prilog o Thompsonovom uzurpiranju krovne terase u zgradi na Žnjanu. Ali zanimljivo je kako se svaka objektivna činjenica potpuno odbija od (domoljubnih) hejtera na internetu: je li itko od njih pokušao onako hladno, bez emocija, proučiti kome pripadaju kvadrati te terase, te zašto ih je MP sve uzeo sebi? Naravno da nije, jer emocija mržnje prema novinarki je prevladala i zamaglila je svaki pokušaj racionalnog razmišljanja.
Skrivanje afera pod tepihom domoljublja
Domoljublje je već dugo štit za one koje zapravo žele uzeti što više od države – pa cijela vladavina HDZ-a koristi domoljublje da bi prikrila svoje afere, dok ovi drugi, ako upozoravaju na te afere, ne vole Hrvatsku. Što je toliko izvrnuta logika koja nema veze sa ikakvim zdravim razumom.
Tako da ne smiješ više ništa reći a da ne budeš proglašen hejterom. Ali hejtanje se događa bez pokušaja razumijevanja što je netko pokušao reći, ono se odvija po defaultu, napamet.
Problem je da oni koji se proglašavaju “domoljubima” trebaju one koji nisu domoljubi (ili ih oni tako proglašavaju), da bi se mogli definirati. Zato se uvijek traže “oni drugi”.
Marko Perković izveo je najveći iluzionistički trik još od početka ove države: uvjerio je ogromnu masu ljudi da je on najveći domoljub jer on pjeva o tome. A zapravo je pronašao idealnu nišu za monetizaciju te raširene emocije – ljubavi prema domovini. Nije se prvi toga sjetio, pa odavno su vladari država koristili domoljublje kao moćnu emociju da bi privukli stanovnike u rat.
Isti iluzionistički trik izvodi i HDZ sa polaganjem prava na domoljublje. Izjednačio je svoju stranku sa državom i doveo ljude u zabludu ako pričaju protiv HDZ-a da pričaju protiv Hrvatske.
Kad samo oni i Thompson polažu pravo na domoljublje. Bitne su riječi, ne djela.
Katarina Baričić
