Lokalno, nacionalno, globalno
ŽIVIMO LI U DOBRIM VREMENIMA KOJA ĆE STVORITI SLABE LJUDE?
Teška vremena stvaraju jake ljude
Jaki ljudi stvaraju dobra vremena
Dobra vremena stvaraju slabe ljude
Slabi ljudi stvaraju teška vremena
Baby boomeri (naši roditelji) odrasli su u teškim vremenima, u razdoblju oskudnosti i nestašice nakon 2. svjetskog rata. Odgojili su nas (Millenijalce) u duhu tog vremena, s pričama kako je bilo tokom njihovog odrastanja. To vrijeme ih je napravilo žilavima, spremnima na odricanja i težak rad da bi stvorili kuće, auta, višak bogatstva. S vremenom je bilo sve bolje (bar u materijalnom smislu), i mi smo isprobali oba svijeta, raspon od materijalnog i informacijskog manjka do suprotne strane spektra – života u izobilju. Ironično je da mi najčešće živimo od djedovine i naslijeđa naših roditelja koji su odrasli u teškim vremenima, a odgovorni smo za odgoj buduće generacije (generacije Z i Alfi) koji nemaju potrebe potruditi se za išta – jer je sve već dostupno, od informacija do materijalnih dobara.
Živimo li mi u dobrim vremenima koja će stvoriti slabe ljude? Jesu li nas (Millenijalce, u ovom slučaju), stvorili jaki ljudi koji su odrasli u teškim vremenima?
Osim što živimo u zanimljivim, definitivno živimo u dobrim vremenima, bar u izdašnom informacijskom i materijalnom izobilju. A u vremenima izobilja teško je uskratiti djeci sve ono što je dostupno u Disneylandu mogućnosti. Ne stigne se nešto ni poželjeti jer već sve dostupno prije nego što to možemo i zamisliti.
I zato neminovno stvaramo slabe ljude – ne nužno mi osobno, već vrijeme u kojem živimo. Trebamo biti izrazito jaki karakteri da im uskratimo ono što svi imaju, sve te šarene stvari, najnovije igračke, ultimativne doživljaje tako da stalno žude za novim dozama dopamina i više ih ništa ne može zadovoljiti.
Zato se svi pribojavaju što će biti kad ta nova generacija dođe na tržište rada – hoće li oni biti slabi ljudi koji će stvoriti teška vremena?
A slabi samo zato što su živjeli u izobilju, nisu stigli ni poželjeti nešto, a već se stvorilo. Ne stignu razvijati neke skillove, vještine, pažnja im traje prekratko – jer sad jedan Tik-Tok video određuje trajanje pozornosti.
Činjenica je da mi, roditelji „generacija Millenijalci“ i djeca „Baby boomera“nagonski ispunjavamo želje djece „generacije Alfi“ sa šarenilom luna parkova, sve ekstravagantnijim rođendanskim proslavama, najnovijim igračkama koja moraju biti na razini onih koje svi drugi imaju…to je postao standard. I nikad ništa nije dosta. Naprotiv, kad im pružimo sve to dobijemo tantrume i izljeve nezadovoljstva jer nešto nije bilo dovoljno.
Sad & odmah
„Slabost“ možemo definirati kao manjak tolerancije na čekanje da se nešto dobije (ta tolerancija sad iznosi 0,001 sekundu). Sve treba biti sad i odmah, instant gratification.
Dovoljno za usporedbu onih i ovih vremena je da smo informacije prije morali tražiti među knjigama, a prije toga nekako doći do tih knjiga. Danas sve to Google izlista za 0,001 sekundu.
Vrijeme čekanja postaje nepostojeće, sad se sve treba dobiti sad i odmah. Ako ne bude sad i odmah dobijemo tantrum. Ono što je stravično da im omogućavamo nešto da preveniramo tantrum, a ne da ih nagradimo.
Njihov centar za dopamin već je prenadražen, oni su u svom kratkom životu već putovali više nego mi i prethodna generacija zajedno, čuju više informacija u jednom danu nego Baby boomeri u jednoj godini, a imaju više igračaka nego što je imalo cijelo selo dvije generacije prije.
Nema druge, po prvi put ćemo svjedočiti kako će ova generacija koja ima sve (ali, kontradiktorno, u generalnoj almosferi društvenog pesimizma) izrasti u odrasle osobe i graditi novo (Tik-Tok) društvo.
I možemo se nadati najboljem.
Katarina Baričić
Profesorica hrvatskog i engleskog, turistički vodič, sudski tumač, predavač na Erasmus seminarima za profesore, te autor na lokalnim portalima Solin live, Dalmatinski list i Kaštela.com
