Lokalno, nacionalno, globalno
PORUKA RUSOFILIMA (I RUSKIM TROLOVIMA)
Ovo je pokušaj da se shvati način razmišljanja koji već godinama ili opravdava ili ni najmanje ne osuđuje rusku agresiju. Taj fascinantan mentalni sklop širi se u rasponu od otvorene rusofilije gdje se iz nekih sentimentalnih razloga simpatizira sve rusko, pa do neosuđivanja divljačkih napada na jednu zemlju koje traju već 43 mjeseca.
Jedan uzrok rusofilije ili izbjegavanja osude ruske agresije koji se najčešće može uočiti je da Rusija, kakva god da je, nije Zapad ni ne predstavlja zapadne vrijednosti, a Zapad (na kojem inače žive) nekima je toliko nesnošljiv da im je i ovakva Rusija pozitivna. Naravno, sa sigurne udaljenosti.
Jer ipak na Zapadu mogu pričati koliko žele protiv tog istog Zapada, dok bi, da slučajno imaju rusku adresu, već negdje poslužili kao gnojivo na bespućima Donbasa.
Da slučajno žive u Rusiji, morali bi besmisleno poginuti za taj režim za kojeg sad trolaju (sa plaćom ili bez – čak su razumljivi oni koji to rade za novac). Ovako jadni moraju na televiziji gledati Ursulu von der Leyen i Macrona koji predstavljaju Europu koja ih toliko živcira da bi radije imali nekog Putina, Lukašenka ili Aleksandra Vučića.
E pa te ruske, ili totalitarne vrijednosti za kojima tiho pate nisu uopće romantične, osim ako si teški sadist; to nema veze s obiteljskim jer Rusija je bar milijun obitelji ostavila bez očeva, braće i sinova; to nema veze s moralom jer sam Putin je ostavio svoju obitelj i pravio djecu sa strane, a o političkoj korupciji ne treba ni govoriti; ni s ekonomijom jer ruski BDP unatoč prirodnim resursima spada u domenu zemalja u razvoju (BDP po stanovniku 14,889 USD u 2024. – Hrvatska koja nema nafte i plina, a također ima problema s korupcijom ima BDP 23,931 USD po stanovniku).
Različiti su „argumenti“ koje takvi simpatizeri i neosuđivači ruske agresije pišu u svojim komentarima. Najčešće je to relativiziranje, izjednačavanje zemlje koja napada s onom koja se brani.
„Rusija je napala Kijev, a Ukrajina je onesposobila 20 posto kapaciteta za preradu nafte“ – ovo relativiziranje dolazi iz Trumpova kabineta. S tim da se izjednačava napad na stambene zgrade s napadima na naftne rafinerije, što je vrhunac perfidnosti.
Ali nema smisla išta objašnjavati onima koji su već zauzeli stav, ni to da je Rusija prekršila apsolutno sve dogovore:
- Budimpeštanski memorandum 1994. Kršenje: aneksija Krima 2014, potpuna invazija 2022
- Ugovor o prijateljstvu, suradnji i partnerstvu 1997. Kršenje: aneksija Krima 2014, potpuna invazija 2022
- Ugovor o rusko-ukrajinskoj granici 2003. Kršenje: aneksija Krima 2014, potpuna invazija 2022
- Kharkivske sporazume 2010. Kršenje: aneksija Krima 2014.
- Minski sporazumi 2014. 2015. Kršenje: nepoštivanje prekida vatre, podrška borbenim djelovanjima u Donbasu, potpuna invazija 2022
Još jedan nevjerojatan argument koji ruski simpatizeri imaju u komentarima je da „Rusija ipak pobjeđuje na bojnom polju, dok je cijeli Zapad nesposoban“ – da, Rusija je u cijeloj 2024. osvojila područje po površini usporedivo s Osječkom-baranjskom županijom, i to po ogromnoj cijeni ubijenih i osakaćenih. Tako bi slobodno svaka zemlja mogla ratovati do zadnjeg živućeg stanovnika, samo da njihov šef ne bude osramoćen.
I onda nevjerojatni cinizam, Putin traži maksimalne uvjete, područje koje ni ne može osvojiti, a onda je Zelenski kriv da ne dolazi do mira.
Najgore je što ulogu trolova zauzimaju i neki državnici, pa se tako Milanovićeve izjave gotovo potpuno poklapaju sa ruskim klaunovima Lavrovom (nekad ugledni diplomat?!) i Peskovom tako da on stalno daje do znanja da je Zapad kriv za sve ovo. Ali Milanović nije bitan, problem je da se Trump ne zna postaviti jer se potajno divi totalitarnim diktatorima. Baš šteta što je rođen u liberalnoj demokraciji pa ne može tek tako postati predsjednik neke totalitarne zemlje.
Katarina Baričić
