Lokalno, nacionalno, globalno
MIT O TOME DA SU BOGATIJI SRETNIJI OD SIROMAŠNIJIH
And Just Like That & White Lotus Review – „Rich People Problems“
Kad vidiš probleme koje imaju bogati, poželiš im otvoriti račun za skupljanje donacija (Go Funding). Jer vidiš da su oni zapravo frustriraniji, izgubljeniji u nesretniji od onih s ograničenim resursima. Razina frustracije je veća jer mogu imati baš sve, a čak ni to sve ih ne ispunjava. Ono čemu svi nekako prirodno teže – veći materijalni resursi, uspjeh, bogatstvo – oni već imaju, i frustrira ih što ne znaju što dalje. Njihov život postaje „I still haven’t found what I am looking for“ putovanje, s tim da ova igrica nema cilja.
Gotovo je neugodno gledati scenarije napisane za nastavak Sex and the city-a. Čini se da su bogati ljudi koji nemaju nikakvih problema nabaviti ikakav luksuz jednako ili više frustrirani od ljudi koji moraju kalkulirati ako žele sebi nešto priuštiti. Jer njihov život nije ispunjen pravim potrebama, nego onim izmišljenim.
Tako oni imaju „probleme“ s kojima se obična osoba nikako ne može povezati – a to su redovno neki bizarni problemi, kao kad si već sit, a moraš nešto naručiti sa prevelikog izbora na meniju. Carrie Bradshaw, koja je u seriji „Seks i grad“ bila „relatable“ – s njom se još moglo povezati, što je tajna uspjeha serije, dok je imala ograničene resurse i shvatila da je potrošila 40 tisuća dolara na cipele, a nema gdje živjeti – a sad, u nastavku serije, u svojim kasnim pedesetima, živi u prevelikoj kući i predstavlja joj veliki problem što ne može hodati u visokim petama u stanu jer to smeta stanaru ispod nje. Dani su joj ispunjeni apsolutnim tričarijama, s tim da svaka sitnica kao npr u kojoj nijansi kupiti zavjesu potroši dane i tjedne razmišljanja. Je li nju zaustavilo u razvoju to što se dokopala neograničenih resursa (by marriage), ili nije ni imala potencijala za razvoj?
U drugoj seriji „White Lotus“ koja karikira život bogatih i dovodi ga do apsurda, jednom bogatašu pokvari ljetovanje to što nije dobio sobu koja je najbolja u hotelu, iako je njegova soba jednako luksuzna. Koja se zapravo ne razlikuje toliko od sobe koju ima, ali njega izjeda ideja da nije dobio onu drugu sobu. Na tom primjeru vidimo da se u situaciji neograničenih resursa mozak počinje baviti apsolutnim tričarijama, nevažnim stvarima, na neki način izjeda sam sebe.
Dobro, ovo su izmišljeni scenariji ali vidimo da su stvarni „problemi“ bogatih još gori, perverzniji i opskurniji od onih prikazanih na ekranu. Dovoljan primjer za to su ekstremne zabave u ekstra bogatim zemljama Bliskog istoka – ti hiperbogati šeici ne mogu pronaći uzbuđenje ni u čemu normalnom, nego u zabavama ispunjenim izmetom i ostalim ljudskim izlučevinama. Je ti takva ekstremna perverzija rezultat toga da ih više ništa na svijetu ne može uzbuditi, zadovoljiti, ili donijeti neki trenutak ispunjenja, pa su krenuli spiralom degradacije jer sad jedino u tome mogu pronaći neko bizarno zadovoljstvo? Njihov sustav sa sreću je toliko hiperstimuliran, krajnje nadražen da je praktički izvan funkcije. Pokvario se, više u tom silnom bogatstvu ne mogu pronaći nikakvo zadovoljstvo i zato posežu za ekstremnim mjerama ponižavanja onih podređenim njima. (Dobro, njihova opskurna potraga za zadovoljstvom ima i kulturološki element jer žive u represivnom društvu pod jakim utjecajem religije, ali to je druga tema).
Kad daleko premašiš uvjete za visoku kvalitetu života koju ti omogućavaju ogromni resursi, slijedi izmišljanje mogućeg i nemogućeg: kupovine zemljišta na Marsu, izdvajanje ogromnih svoti da za tretmane besmrtnosti, klonove i dvojnike – jer dizajnerski komadi i oldtajmeri su već konzervativni troškovi.
Na primjeru arapskih šeika i brojih hiperbogataša vidimo da se osoba koja više nema što postići, nema što učiniti za poboljšanje svoje situacije, nema se čemu radovati jer je sve već posluženo na pladnju – ne može biti sretna osoba. Kod većine ultrabogatih taj detektor sreće više ne radi, zato oni traže veće i veće stimulanse da bi bar nešto osjetili. Ipak je puno izbalansiraniji život u kojem imaš ograničene resurse, i moraš uložiti neki napor ako želiš poboljšati kvalitetu života.
Katarina Baričić
