Lokalno, nacionalno, globalno
GRAĐANI OPASNIH NAMJERA – ZAŠTO JE REPRESIVNI SUSTAV U HRVATSKOJ TOLIKO POPUSTLJIV PREMA HLADNOKRVNIM UBOJICAMA?
Gerard Butler u filmu „Građanin opasnih namjera“, nakon što je ubojica njegove obitelji dobio simboličnu kaznu, posvećuje svoj život osveti pravosudnom sustavu koji ga je izdao. Ako već sustav nije pravedan, on će uzeti pravdu u svoje ruke. On će postati sustav. I napravio je to maestralno, cijeli sustav se tresao od njegove osvete.
Pravosudni sustav tjera građane da uzimaju pravdu u svoje ruke
Uzimanje pravde u svoje ruke prvi je instinkt kad sustav nije pravedan. A pod sustav mislimo gotovo isključivo na pravosudni sustav; jer policija i USKOK odrade svoj posao, ali što kad do pravomoćne presude treba čekati godinama i desetljećima, a i kad dođe do toga suci koji dobivaju nagrade i priznanja (kao u slučaju sutkinje koja je osudila ubojicu iz Drniša za prvo ubojstvo) osuđuju hladnokrvnog ubojicu na 12 godina zatvora. I to zato jer je takav zakon za „mlađe punoljetnike“? Kao da je psihopatija, sociopatija i sindrom „rođenog ubojice“ vezan za dob.
Prava adresa za glasne i tihe prosvjede
Pravosudni sustav u HR koji je glavni negativac ove mučne situacije, a svi sudovi su adresa na kojima bi se trebali održavati prosvjedi – jer upravo suci i pravosudni sustav su ti koje sve građane drže u opasnosti i praktički na nišanu jer puštaju ubojice da slobodno šetaju i prijete svojim susjedima, i nose sa sobom liste ljudi za odstrel.
„Vratit će se Reksi, nabildan i seksi“
Nevjerojatno je koliko ubojica može slobodno šetati ulicama gradova i sela jer suci valjda imaju nekakav respekt prema hladnokrvnim ubojicama, pa kao da ih šalju samo na hlađenje u zatvor otvorenog tipa. Srđan Mlađan (najpoznatiji „rođeni ubojica u HR“) je koristio svoje vikend izlete iz zatvora za nova ubojstva, a i sad bi bio na slobodi da iz zatvora otvoreno nije prijetio novim ubojstvima (a i to je upitno hoće li mu produljiti kaznu). A ubojica s Marjana, poznat kao Reksi, koji je brutalno ubio turistkinju osuđen je na 15 godina za tzv. „obično ubojstvo“ (podsjednik za suca koji mu je dao 15 godina: zaskočio ju je dok je šetala, vezao joj je ruke i usta ljepljivom trakom i prerezao joj vrat). I on će slobodno šetati splitskim kvartovima već iduće godine.
Dok američki pravosudni sustav dodjeljuje nekoliko doživotnih bez mogućnosti pomilovanja (ili smrtnu kaznu, ovisno o državi), naš pravosudni sustav šalje ubojice na rehabilitaciju u zatvore – samo što se oni nikad ne rehabilitiraju već u zatvoru imaju više nego dovoljno vremena za planiranje novog ubojstva. To se već pokazalo kao provjerena praksa.
Građani opasnih namjera – oni koje je sustav iznevjerio
Jedini koji je dobio po hrvatskim zakonima maksimalnu kaznu je Filip Zavadlav koji je na svoj način odlučio uzeti pravdu u svoje ruke. Ali koliko god njegov zločin bio brutalan, on nije ubijao nasumično obične turiste ili dostavljače kao što su samoproglašeni rođeni ubojica Srđan Mlađan, Edi Mišić ili ubojica iz Drniša. Na slučaju Zavadlava može se prepoznati taj moment očaja zbog nepravednog sustava i uzimanje pravde u svoje ruke, jer država nije ta koja će ti to osigurati. A onda obični ljudi postaju građani opasnih namjera.
Autor: Katarina
