Lokalno, nacionalno, globalno
POLARIZACIJA DRUŠTVA KOJA POČINJE I ZAVRŠAVA NA DRUŠTVENIM MREŽAMA
Sudeći po ratu koji se odvija na društvenim mrežama, društvo je izrazito polarizirano, ali srećom čini se da su obje strane previše lijene da svoje stavove iznose izvan teritorija društvenih mreža – tako da se rat stavovima, vrijeđanjem, kvazi i pseudo argumentima zaustavlja u tamo gdje je i započeo – na društvenim mrežama. Kao u Matrixu, tijelo nam je spojeno na baterije, a cijeli naš um preslika se u na jedan Facebook zid s nulama i jedinicama. Odnosno slovima s tipkovnice i raspoloživim emotikonima.
U toj polarizaciji možemo izdvojiti dvije strane – huškači, teoretičari zavjere, mrzitelji EU, patološki mrzitelji stranih radnika – uglavnom one koji misle da samo oni znaju i promoviraju pravu istinu.
I oni drugi, koji su tim huškačima krivi za sve (to su oni koje „huškači“ zovu „dnovinarima“, „leftardima“, „medijskim teroristima koji guraju vrli novi svijet“), mrzitelji svega hrvatskog.
Pritom jedni trebaju druge, ali nekako se čini da su „huškačima“ daleko potrebniji antifašisti, dnovinari, migranti – jer bez njih čini se ne bi mogli napisati ni jedan status. Samo od jednog antifašističkog marša (koji su stvarno rijetki, huškači imaju hrane za narednih 6 mjeseci).
Tko su (anti)heroji huškača?
Nevjerojatno je tko postaju heroji „huškača“ – časna sestra koja izazove pomutnju svojim lažnim iskazom i „performer“ koji gazi ruže posvećene ubijenim ženama od strane bliske osobe. I takvi (anti)heroji huškačima odmah postaju heroji, tako je gazitelj ruža zaslužio svoje gostovanje u jednom huškačkom showu koji se prikazuje na Z1. Gostovao je naravno u svojstvu heroja, onaj koji se usprotivio antifemicidnom performansu.
I onda neki vjeroučitelj (ne spominjemo njihova imena jer se oni hrane bilo kakvom reklamom) objavi 101 Facebook status o toj časnoj sestri kao velikoj žrtvi sistema, „onih koji nas mrze“, i usput sam sebe viktimizira, proglašava se nekakvim mučenikom, a sam je taj koji vrijeđa sve koji ne misle isto, neprestano sipa uvrede i sve proziva „dnovinarima“ i „leftardima“. Što može izazvati njegova tolika količina mržnje, neprestano hejtanje i prijetnje odstrelom nego negativan osjećaj prema vjeroučiteljima, ili bar skepsu?
Nevjerojatna količina mržnje od jednog vjeroučitelja
I taj vjeroučitelj koji ima 72 000 pratitelja na društvenim mrežama dobio je što je htio kad je priveden na ispitivanje u neku policijsku postaju, dobio je vlastitu satisfakciju, svoj križni put – a razlog što je bio priveden su prijetnje odstrelom (što je pod tim zapravo mislio, na likvidaciju nepodobnih? Pa valjda je obaveza policije da te privede nakon tih prijetnji). I sebi daje važnost u izjavama „koordinirani napad na časnu sestru, molitelje i mene je dio iste sistemske akcije“ – samo zato što on želi da je tako, želi biti rušitelj novog svjetskog poretka. A smiješno je da pritom ratuje samo na društvenoj mreži. Ako nestane struje ili internet veze, nestaje i cijeli smisao njihova djelovanja. Ostaje samo ono beživotno tijelo iz Matrixa.
On i slični huškači su podivljali na poveznicu između broja ubijenih žena i molitelja na trgova (poveznica koja je došla od njihovih protivnika) – naravno da molitelji nisu nagovarali muževe na ubojstva, ali je li huškačima palo na pamet da molitelji mole za atmosferu u kući koja podgrijava nasilje (autoritet nad ženama, koji često bude degradiran u nasilje)?
Zaključak je da svi trebaju svoju drogu – huškači trebaju protivnike Thompsona, trebaju one koje nazivaju mrziteljima Hrvatske, branitelja, zastave, Boga i domovine (iako oni sami određuju kriterije što znači mrziti ili voljeti domovinu, a to sigurno nije bespravna gradnja ili (ne)plaćanje poreza). Koliko god oni to odbijali priznati, svi ti antifašisti, leftardi, dnovinari su njihova droga.
I redovno trebaju svoju dozu.
Katarina Baričić
