Foto: Zvonimir Barisin / Pixsell
Slučaj u Gospiću otvorio je pitanje, kako se u Hrvatskoj uopće gospodari otpadom? Što će biti s gospićkim, ali i ostalim nelegalnim odlagalištima opasnog otpada? Jesu li građani s pravom zabrinuti kakvu vodu piju? Treba li Hrvatska uvesti zelenu policiju za sprečavanje ekološkog kriminala?
Stručnjak za sanaciju odlagališta s Akademije održivog razvoja Danko Fundurulja rekao je u emisiji “U mreži Prvog” kako je u slučaju Gospić došlo do upletanja politike u zaštitu okoliša što, kako kaže, nije dobro.
– Struka bi trebala biti ta koja će iznijeti način rješavanja, a ne politika, naglasio je.
Dodaje da su nelegalna odlagališta postojala oduvijek, a postojat će i dalje.
– Fond za zaštitu okoliša svake godine raspisuje natječaj za čišćenje divljih odlagališta. Mi nemamo svijest o ekologiji. Sustav je pokrenut 2005. donošenjem Strategije gospodarenja otpadom. U pregovoru s EU-om potpisali smo da ćemo sva postojeća odlagališta zatvoriti, a ostat će samo centri za gospodarenje otpadom kojih ima 11 u Hrvatskoj, ali nepokriveni su Zagreb i istočni dio Hrvatske, rekao je Fundurulja.
Ekotoksikolog s Odjela za biologiju Sveučilišta u Osijeku Branimir Hackenberger istaknuo je da Hrvatska ima zakone, ali da u praksi zakazujemo.
– Teško je reći tko je odgovoran, ali cijeli je sustav tako postavljen da se danas nekomu više isplati opasan otpad baciti u Hrvatskoj i platiti kaznu za to nego ga sanirati jer sanacija pojedinih otpada izrazito je skupa. To treba mijenjati kako bi postalo neisplativo odlagati otpad ilegalno, rekao je.
Dodaje kako je slučaj vezan za ilegalno odlaganje otpada u Lici, ali i svim drugim mjestima pokazao nekoliko bitnih stvari.
– Prva stvar je da smo mi totalno nespremni na akcidentne situacije, druga je stvar da su zavodi za javno zdravstvo potkapacitirani opremom i ljudima. Mi imamo poremećen sustav vrijednosti i u slučaju Gospić najvažnije je bilo politički se opravdati, važno je strpati neke ljude u zatvor, a mali čovjek kojeg interesira može li piti vodu u Lici na zadnjem je mjestu. Nalazi su bili objavljeni mjesec dana nakon što su bili gotovi. Mjesec dana su odgovorni znali da otpad ispušta tvari u okoliš, a mi smo slušali na vijestima kako je voda zdrava, naglasio je.
Smatra da se otvorilo pitanje nužnosti da Hrvatska po uzoru na neke druge zemlje dobije posebnu službu koja bi imala ovlasti policije, ali bavila bi se isključivo okolišom.
Aleksandra Čilić iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost rekla je da bi se trebao pojačati nadzor nad tokovima otpada i kontrole.
– Zakon propisuje način postupanja, imamo komunalno redarstvo, no redara nema dovoljno. U tijeku su izmjene i dopune zakona o gospodarenju otpadom i radi se na tome da se pojača nadzor i sljedivost toka otpada. U tijeku je i izmjena Kaznenog zakona gdje će se ekocid uvrstiti kao kazneno djelo, rekla je.
Dodaje da, otkad smo stupili u EU, granice su se otvorile tako da i mi izvozimo opasni otpad u druge zemlje jer nemamo svoje resurse.
Fundurulja smatra da se prije neke ekopolicije treba riješiti sustav gdje se može obraditi otpad.
– Mi godišnje stvaramo više od 150 tisuća tona opasnog otpada, a nemamo nijedan pogon i centar za njegovu obradu. Mi smo osuđeni na izvoz, kazao je.
Čilić je rekla da su dobili na natječaju ponude za uklanjanje 650 tona velikih vreća otpada iz Gospića, ali još traje žalbeni postupak i kada prođe taj rok, ugovor će biti potpisan. Za 4 i pol tisuće tona rasutog otpada unutar tvornice natječaj je raspisan i još se pregledavaju ponude.
Hackenberger je naglasio da svaka obrada otpada donosi određeni rizik i najsigurnije bi bilo na mjestu gdje se otpad nalazi napraviti njegovu primarnu obradu.
Rekao je da je pregledao javno dostupne nalaze analize vode u Gospiću i da su oni napravljeni na visokoj razini, no oni nisu dostatni za bilo kakvu suvislu i jednoznačnu ocjenu cjelokupnog stanja.
– Ti nalazi jednoznačno pokazuju samo jedno, a to je da otpad emitira u okoliš tvari, istaknuo je.
Čilić je naglasila da je teško napraviti analizu o tome što je zakopano unutar tvornice u Gospiću jer riječ je o heterogenom otpadu.
– Interes tvrtki za zbrinjavanje opasnog otpada iz EU-a postoji i pokušat ćemo ići na opciju da se sve riješi što brže, efikasnije i prihvatljivije za sanaciju, rekla je.
Fundurulja je rekao da spaljivanje opasnog otpada stoji oko 1000 eura po toni i ako imamo 40 tisuća tona, to je, kako kaže, 40 milijuna eura.
– Moja procjena je da će sve stajati oko 100 milijuna eura. Napominjem da toliko košta kompletna spalionica opasnog otpada od 60 tisuća tona koju bi Hrvatska jednog dana trebala imati, naglasio je.
