Moja današnja kolumna počinje ovom pričom …..
“Ne pišem o poslu jer radeći u hitnoj službi svega ima osim lijepih stvari, točnije ima ponekad, ali sve manje i rjeđe. Dnevna smjena, prvi teren – onesviještena djevojčica od 14 godina u Osnovnoj školi na satu tjelesnog. Rotirka, vožnja kroz crveno, pretjecanje automobila… stižemo za 4,5 minute na mjesto događaja.
Utrčavamo s kompletnom opremom, vidimo blijedu mršavicu koja sramežljivo sjedi na stolici i gricka makovnjaču. Drago nam je, bio je u pitanju kolaps, dobro da nije nešto gore. Provjerimo sve vitalne parametre, bolje je. Pitamo je za doručak, kaže da nije doručkovala, objašnjavamo da mora, osobito kada prvi sat ima tjelesni … i onda kreće priča, koja ubija i dovodi do pitanja: kada smo stigli do ponora?!
Djevojčici majka boluje od multiple skleroze, bila je učiteljica, sada je polupokretna, na stalnim terapijama i nije radno sposobna. Ima sestru od 12 godina. Otac ih je ostavio kada se majka razboljela i one su prepuštene same sebi. Usred zime u školi su bez jakne i u ljetnoj odjeći. Djeca iz razreda skupljaju novac da im kupe doručak, odjeću, ali one nikad ne kukaju, nikad ne kažu da im je hladno, da su žedne, gladne. Sretne su što imaju majku i smatraju da trebaju otrpjeti i tako živjeti.
Pozivamo njezinu mlađu sestru da bude uz nju jer se uplašila, da ima nekoga pored, sebi bliskog. Ulazi djevojčica od 12 godina na vrata, spušta se na koljena i počne je ljubiti i grliti sva uplakana, ponavljajući: “Bit će ti bolje, ne plaši se”.
Plaču obje, okrećem glavu u stranu, jer shvaćam da mi idu suze, plačem, gledam da me ne vide, sramota je zbog posla opet.
Socijalna služba, sve institucije, nisu smatrale potrebnim da pomognu ovoj obitelji. Pitam se za što su ova djeca kriva: za bolest majke, za nesavjesnog oca ili za državu koja je neuređena toliko da za ovakve obitelji nitko ne brine?!
Možemo li ovako raditi s djecom, kao da ih imamo za bacanje, kakva će ta djeca biti kad odrastu?
Vozimo sestru do bolnice da bude koji dan na pedijatriji, mlađa je ispraća u suzama, a meni ostaje teret u grudima. Nema dalje, ovo je zlo. Koliko ovakvih obitelji ima u Srbiji, koliko bolesnih majki i očeva, koliko gladne djece, a koliko tajkuna, političara koji uživaju u blagostanju baš uzimajući od ovakvih obitelji?!”……status djelatnice hitne pomoći …
Ima par dana užasno se osjećam, jer kako je većina upoznata uz pisanje se bavim i humanitarnim radom.Humanitarni rad je mač sa dvije oštrice.Kako god se postaviš i napraviš uvijek će se naći neka budala koja će raditi probleme.Ovakvih slučajeva sam se nagledala i naslušala.Obišla vrata i vrata , kucala , molila , pitala ali u svakom uredu su mi rekli TAKVA SU PRAVILA.Ma jebem i vas i pravila.Koja pravila važe za dijete koje je gladno ?Koje je pretučeno ? Što ono ima od daljnjeg života ? Ništa osim da se poslije nastavi tako ponašati i prema svojoj ženi i djeci .Netko tko je naviknut na batine smatra da je to normalna stvar.Žalosno , zaista.Priča iz Srbije nije ništa novo .Ovakvih priča ima ovdje na tone , samo što svi okrećemo glavu i pravimo se blesavi.Ljudi su zaista postali stoka , oguglali , bezobrazni , samo gledaju sebe i svoju korist a kad želiš nekome pomoći onda te prozivaju i opstruiraju tvoj rad.Traže dlaku u jajetu , svađaju se , prepucavaju a ti samo želiš da netko bio on dijete ili starija osoba nije gladan .Pa ako mi je grijeh što želim da žena iz trenutne akcije ima krov nad glavom i njena djeca nakon tri godine normalan dom , onda sam grešnica prve klase, i spremna sam podnijeti kaznu .U svakom razredu ima jedno dijete koje živi u teškim uvjetima , svako susjedstvo ima takvo dijete , samo se o tome ne govori jer je to sramota .Nije sramota ne imati , sramota je ne pomoći a pogotovo ako se smatraš vjernikom.Ljudi osvrnite se oko sebe , teška su vremena a još teži ljudi .Ne dozvolimo da u našoj blizini ima gladne djece dok god im sami možemo pružiti samo mali djelić spasa.Probajte , osjećaj je predivan .
