Kaos koji se prošle subote događao na sjednici Glavnog odbora Socijaldemokratske partije, na kojoj je propala Milanovićeva inicijativa da se predsjednički izbori u SDP-u održe 16. veljače (nego je prihvaćen datum 2. travnja na inzistiranje Zlatka Komadine), zamalo je zaprijetio da se pretvori u glavnu negativno intoniranu vijest na hrvatskoj političkoj pozornici.
Sve dok se nije dogodio mnogo dramatičniji kaos oko odluke o smjeni ministra branitelja Mije Crnoje, koji je, među ostalim, pokazao da ovako postavljena državna vlast jednostavno nije kadra donositi odluke. Prebacivanje javne pozornosti na Vladinu nekompetentnost da vlada, zapravo ne mora biti dobra vijest za Socijaldemokratsku partiju.
SDP jest uistinu demokratska stranka koja se ne mora stidjeti svojih svađa i sukoba: svađe, sukobi i bitke, kako za vlast, tako i za pojedine političke i ideološke stavove, prirodni su dio SDP-ova političkog identiteta. Bilo bi prilično strašno kada bi se SDP pretvorio u monolitnu, jedinstvenu stranku. I SDP-u i hrvatskoj političkoj sceni, kao i hrvatskom društvu, potrebne su artikulirane različitosti, a ne isforsirano jedinstvo.
Smijenjeni Blair i Thatcher
Nadalje, sasvim je normalno što se poslije gubitka vlasti u SDP-u raspravlja o krivcima za odlazak iz Banskih dvora.
Svaka ozbiljna stranka mora moći podnijeti takvu postizbornu diskusiju, koliko god ona znala izgledati gadno, a katkad i uvredljivo. No, politika nije lak posao i svakako nije posao za ljude odveć krhke unutarnje konstitucije.
Naposljetku, više je nego normalno da se dio stranke pobuni protiv čovjeka koji već devetu godinu obnaša dužnost predsjednika stranke. Politički čelnici podložni su isteku roka trajanja. Britanska Konzervativna stranka smijenila je Margaret Thatcher dok je bila na vlasti, baš kao što se i britanski laburistički premijer Tony Blair zapravo morao povući usred premijerskog mandata od čega se, doduše, Laburistička stranka do danas nije oporavila.
Nema, dakle, baš ništa sporno u samom činu kandidature Zlatka Komadine za predsjednika SDP-a. Bilo bi, dapače, poželjnije, kao što smo već napisali, da se za za čelno mjesto čelne hrvatske lijevo-liberalne stranke kandidirao Tonino Picula, koji bi, ipak, mogao imati mnogo veće šanse da pobijedi Zorana Milanovića. Milanovićev i Piculin duel u svakom bi slučaju podigao kvalitetu političkih rasprava u Socijaldemokratskoj partiji.
Najvažnije od svega jest da je recentni sukob u SDP-u prilično transparentno pokazao političko-ideološke stavove različitih stranačkih grupacija.
Na temelju tih stavova članstvo SDP-a, ali – ovo je osobito bitno – i cijela hrvatska politička javnost koja se suprotstavlja novoj Vladi, može lako zaključiti koju skupinu u SDP-u treba podržavati kako bi Hrvatska imala što učinkovitiju opoziciju, spremnu da pokuša što prije preuzeti vlast.
Prigovori Zoranu Milanoviću
Oporbenu grupaciju u SDP-u čine, dakle, primorsko-goranski župan Zlatko Komadina, predsjednik zagrebačkog SDP-a Davor Bernardić i bivši ministar zdravstva Rajko Ostojić. Na njihovoj su strani, među ostalima, bivši ministar znanosti Gvozden Flego i bivši ministar vanjskih poslova Tonino Picula, koji je izvrsno prošao na izborima za Europski parlament.
Glavni prigovori oporbene skupine Zoranu Milanoviću tiču se izbornih rezultata, pri čemu se spominje kako je Milanović izgubio pet izbornih ciklusa zaredom.
Drugi se prigovor odnosi na njegovu navodno netrepeljivu politiku prema HDZ-u, koja se manifestira kroz geslo mi ili oni, a treći na autokratski stil vođenja stranke.Milanovićevoj je frakciji sve ove prigovore dosta lako osporiti.
Politička dosljednost
Prvo, ako se govori o gubitku pet izbornih ciklusa mora se, također, reći da je jedino pod Milanovićevim vodstvom SDP istodobno imao i predsjednika Republike i predsjednika Vlade. Pokojni Ivica Račan nikada nije ostvario dvostruku pobjedu. Drugo, materijalna je činjenica da SDP, prema broju glasova, nije izgubio lanjske parlamentarne izbore: SDP je izgubio vlast pod izgovorom za koji Most do danas nije pronašao nijedan argument.
Treće, glavni Milanovićevi oponenti, osim mlađeg Bernardića, nisu postavljali pitanje smjenjivanja Ivice Račana, koji 2003. godine doista jest, i to prilično uvjerljivo, izgubio parlamentarne izbore. Na tom primjeru pada njihova elementarna politička dosljednost. Četvrto, Milanovićevi oponenti u svojim su sredinama katkad postizali značajno lošije rezultate od SDP-a na nacionalnoj razini. Davor Bernardić optužio je tako Milanovića da je izgubio svakog petog SDP-ovog birača.
IZVOR: telegram.hr
