Najvremešnija protagonistica knjige “Mi. Žene.” kaštelanske autorice Nataše Jukić devedesetogodišnja je baka Rajka Soldo iz Hercegovine (danas nastanjena u Kaštel Novom, kod unuke), a već zbog dobi koju je doživjela zaslužila je biti jedna u tom stolisnom buketu.
No bakina je priča potresna, ona je prava junakinja preživljavanja, a u životu nema nedaće koja je nije snašla; zapravo, već je njezina pokojna majka bila svojevrsna “nesretnica od rođenja”, pa se ta količina jada morala preliti i na život Rajke, prvorođene joj kćeri.
Ne brinite, drage čitateljice i čitatelji, ova priča neće vas učemeriti; mnoge od nas će, pače, podsjetiti na to u kojoj mjeri zapravo lijep život imamo. Zdrave smo i site, imamo posao, nitko nas ne tuče. Baka Rajka, za početak, nije imala – baku.
Njezinu je majku baka – majčina mati, udova – ostavila kad se trebala udati za udovca tvrda srca. I prepustila ju je na skrb familiji pokojnog oca, koja za nju nije puno hajala; drugom je suprugu, pak, rodila tri kćeri. Jedna od njih, Rajkina teta, kasnije je djevojčicu zlostavljala i tjerala na krađu.
Tako je Rajkina majka ostala bez svoje mame, odrasla je i rodila – Rajku, ali zaručnik, Rajkin biološki otac, u trudnoći ju je ostavio. I tako je Rajka još prije rođenja ostala i bez oca. Vrag ga je kaznio pa je izgubio svu djecu koju je kasnije začeo, a i sam je preminuo kad je njegova izvanbračna kći, nepriznata Rajka, imala devet godina.
Pred smrt se, pričali su ljudi u selu Britvici kod Širokog Brijega (tada nazivom Lištica), nesretni Rade pokajao, kćeri se preko svećenika na posljednjem pomazanju ispričao…
Rajkine su teže životne nedaće počele već u djetinjoj dobi; kao dvanaestogodišnjakinju ju je za nadničenje k sebi uzela jedna od majčinih polusestara, Darka se zvala. Bilo je to doba ljute sirotinje, kakvu danas ne možemo ni zamisliti. Gladi u najdoslovnijem smislu riječi.
Nisu tada djeca sa sela ni u školu išla; Rajka se minimalno opismenila zahvaljujući časnoj sestri koja je male seljane učila slova nekoliko mjeseci. Nažalost, časna se razboljela i otišla, planuo je i Drugi svjetski rat, Rajka se od slova danas, u 90. godini, znade samo potpisati.
Slova slovka u rangu prvašića, a unuka joj Ana (36) – koja ironija – radi kao učiteljica u Osnovnoj školi “Bijaći” u Kaštel Novom. Nudi joj besplatnu poduku, ali baka se naučila životu bez puno slova…
Vratimo se još malo u poratne godine, točnije u 1945., kad je Rajka imala dvanaest. Bila je gladna, goluždrava djevojčica, slabo odjevena, pothranjena; majka ju je u očaju prepustila tetki Darki, da joj malena nadniči za hranu. Za goli život.
– Dala mi je vreću od 50 kila i rekla: U ovoj ćeš vreći do kraja života nosit travu. I tako sam ja morala travu kupit, korov oko krumpira iz tuđih vrtova, da nahranim tetkine svinje i drugu stoku.
Hercegovački je krš ljut, nema trave, trebalo je na tuđu zemlju ić, iz vrtova krast. Svaki sam vrt oplakala, ali kući nisam smjela doć bez pune vreće. Pedeset kila sam nosila na leđima, vreću sam vezala pod ruke štrikom. Svaki dan tako – priča baka, ruke joj se tresu, suze grunu na oči pa ih briše.
Od plaće je dobila jedne gumene opanke i pletenu vestu. I vreću sa štrikom. Hranili su je slabo, ali nazad majci na teret nije mogla; majka je ionako bila na drugom kraju sela, daleko, malena Rajka nije do nje znala puta.
– Dala bi mi tetka za jelo malo kupusa, pure. Obična pura na vodi, posoljena. Dovela je još jednu sluškinju da joj brine za stoku, ovce i koze, ali ta joj nije bila rod pa je nju plaćala. Mila se zvala, ona je imala petnaest godina, ja dvanaest… Kasnije bi meni ostavila i krave. Jednom sam tetki ukrala malo masla – prisjeća se Rajka jednog od potresnih trenutaka svojeg djetinjeg vremena.
Poželjela djevojčica jednom puru začiniti komadom maslaca, a tetka ga je uvijek imala u izobilju jer ga je sama pravila i nosila prodati u Mostar.
– Znala sam u kojem ćupu tetka drži maslo kad izmete kiselinu i vareniku. Popela se ja do ćupa, kad ono gornji sloj žut ka dukat, nije dodavala koji dan već. Digla sam tako gornji čep, grumen, pa iz dubine oću-neću-oću-neću. Gledam i plačem, krivim mater šta me nije udavila nego rodila. Sad bi pobigla, bojim se…
I onda ja ipak zavatila dvije kašike i stavila u tavu, pa onda začepila nazad žuti čep na maslu, da tetka ne pozna. A cilo vrime plačem, nosim maslo u kujinu, brzo ga Mila uze, s purom izmiša i mi se lipo pokripimo.
Osta malo masla u tavi, kad mi ugledamo zlu babu, onu koja je svoju prvu kćer – moju mater – ostavila, kako ide u kontrolu k nama, da vidi jedemo li običnu kašu od pure. Brzo mi zalile ono maslo kašavom purom, pa sve pod vodu, da ne vidi. A baba došla, gleda i njuši. Nije poznala ni ona, a ni tetka, da vale dvije kašike masla – prisjeća se Rajka.
Puno je puta dobila batine i od tetke i od ljudi kojima je morala krasti iz vrtova.
– Jedva sam na leđima vreću nosila, sve bih putem na kamenice počivala pa da dođem do tetkine kuće. Jednom sam ušla čoviku u vrt da vreću nadomirin jer je nisam smjela vratit a da nije puna do vrha.
Pogan je čovik bijo, Grgo, a ima se i pravo ljutit. Doša k meni, suje Boga, Bože mi prosti. Pa na me kamenom, pogodijo me u kost lijeve noge, vidim iđe krv. Plačem, štrik izgubila, vreću na rukama donila u kuću i kažem tetki: Neću više ić. Oćeš, rekla je tetka.
Morala san jer me ne bi pustila u kuću spavat, pa bi vani zebla. I tako je moja patnja trajala godinu i po dana, dok seoski odbornik nije doša u tetke kupit omladince za rad na prugi. Tetka me ne da, ko će joj robovat ako mene uzmu. A ja se poveselila, sve nogama igran, molin Boga da me daju radit na prugu u Lištici – poveselila se tada mala Rajka.
No tetka ju je izrabljivala do zadnjega dana.
– Prije pruge mi je dala motiku da okopan vrtaču, veliku rupu u selu za kumpire, a poslala sa mnom i jednog ludog momka iz sela, malo starijeg od mene. Sva sam se tresla i bojala, ali tetku nije bilo briga; njemu je dala da jede pure, a on se prijio, pa udri povraćat. Pljusnu iz njega, ja premrla, pa trč po tetku! Sutra sam pobigla materi, zapamtila sam put. I onda nakon toga na rad na pruzi – sažima Rajka.
Ni na omladinskoj akciji nije bilo bajno, radilo se mjesec dana, više gladni no siti; jednom su omladinci rijeku preplivali da bi s druge strane voće krali da se najedu. Oni koji nisu znali plivati držali su se za ruke; Rajka je bila jedna od njih. Ni danas ne zna plivati, a taj put su je sami anđeli preko rijeke vratili kad su je dvojica sa štapovima iz voćnjaka gonili…
I onda opet u nadničenje, ali u drugo selo, Izbično, kod babe Marte tvrda srca. Nikad joj nije platila što joj je ovce i magare čuvala. Još bi je i vikala što je magarca ošinula jer se, tvrdoglavac, nije dao s paše. Kriomice je s njega prašinu brisala, da se ne vide pruge od šibe.
– Seljani Bože i Slavko su se smilili, pa mi našli posao za plaću u rudniku boksita. Napunila sam sedamnaest godina, i u rudniku sam najprije bila vodarica. Iz čatrnje ulij u bure, pa burilo od 50 litara na leđa i donesi u duboki rezervoar za ljude, strojeve.
Gonjala sam i vagone, iako je to ženama po zakonu bilo zabranjeno. Poslovođe su bili brezobrazni prema meni, natrali me radit šta ni muško ne bi. A ja ne smin odbit…
Tako sam jednom za vagonom upala u rudaču, zatrpalo me, sva san krvava izašla. Jednom me poslalo i u rupu od trideset metara, u okno, bez svjetala, da poručim dvojici rudara da se vrate. Iđen ja po šinama, držin se za drvenu ogradu, ništa ne vidin, tresen se ka prut. Ako dođe vagon, neman se di sklonit. Iđen po mraku, pa ugledan svjetla. Rudari se šokirali kad su me ugledali. To je bilo stvarno okrutno…
I po municiju, dinamit san išla u Upravu, kad bi kasnila dostava iz Mostara, Lištice. Teško je bilo – baka Rajka će.
Život ju je ipak pomilovao kad je u svojoj 23. upoznala Veselka, muža, godinu dana starijeg od sebe. On nije silazio u okno, vozio je kamione.
– Dobili smo baraku kraj rudnika, ali prve dvije godine djecu ne. Ženski doktor – poznava me iz rudnika – reka mi je da imam kroničnu upalu mjehura i svega, isprehlađivala sam se, i da djece neću imati. Ipak, dobili smo kćer, Gordanu. Kad je bila najlipša, umrla je – kaže baka, koja je i taj životni udarac davno oplakala.
Kći jedinica preminula im je u svojoj 56. godini. Oboje roditelja nadživjeli su je, Veselko je preminuo u 91., ima tome mjesec dana, Bog mu dao pokoj duši.
Dok su bili još mlada obitelj, živjeli su neko vrijeme i s Rajkinom majkom u kolibi slamarici, a onda su naumili pobjeći od sirotinje i rudnika u – Ameriku. No, umjesto toga, završili su u Gradcu kod Pleternice, u Slavoniji.
– Tamo smo došli 1960., lijepo je bilo, puno rodne zemlje, svega naraste. Tamo smo i živjeli, Gordana se udala za Kaštelanina, upoznala ga na godišnjem. I onda nam je umrla, ali, fala Bogu, iza nje je ostalo troje djece, dvije kćeri i sin. Sad me najstarija unuka, Ana učiteljica, jamila sebi. Ona mi je sve šta imam – dirnuto će baka, Ana je grli.
Rajka Soldo posljednjih mjesec dana, otkad joj je preminuo muž, živi kod unuke u Kaštelima. Leđa je manje bole jer ju je Ana “natjerala” da se više odmara. Paše joj i morski zrak. Jedino…
– Muka je baki šta ima puno posla u Slavoniji, pa se sve planira vratit, posadit, okopat – smije se dobra unuka, koja će s bakom i svojim suprugom te s troje vlastite djece skoknuti do Pleternice za Uskrs. A baka, koja je pod stare dane pregrmjela još i tešku poplavu u Slavoniji prije nekih sedam godina, napokon malo uživa. U mirovini je tek sad, pa više spava i ponekad ima čudne snove.
– Spoji mi se rudnik i tetka Darka, pa je čujem da me u snu zaziva: “Posvitli mi, Rajka! Mrak je!” A onda čujem Veselka kanda govori: “To te tetka u snu traži za oprost. Puno te je ispatila, pa se u grobu kaje” – šaptom tumači Rajka, baka zvana Hrabrost.
