Lokalno, nacionalno, globalno
NAJNESRETNIJE PITANJE U PREDIZBORNIM KAMPANJAMA
PRO-LIFE ili PRO-CHOICE
Postoje pitanja na koja nema sretnog odgovora. I zato će vječno biti nekih polemika i okršaja, javnih svađa preko društvenih mreža između svećenika i medijskih zvijezda, i raznih drugih pro-choice i pro-life aktera.
I zato je to pitanje kojeg se političari, bez obzira na usmjerenje, najviše zgražaju, zbog kojeg se raspadaju stranke, zbog kojeg dolazi do beskrajnih debata bez odgovora. Pravo na izbor žene, ili pravo na život djeteta (koje se mora razviti u tijelu žene koja ga ne želi)?
Čije pravo je primarno?
Svakako netko ostaje bez svog prava. Ili žena ili dijete koje još nije rođeno. Samo taj zametak nema svoj glas, jer još nije postalo dijete.
Problem u ovoj nerješivoj dilemi je što na kraju nikako ne mogu biti svi zadovoljni. Ili će dijete koje to još nije, ili će žena izgubiti pravo na izbor o svom tijelu.
Činjenica je da o svom tijelu možemo odlučiti sve: hoćemo li se tetovirati, udebljati, probušiti rupe na njemu, povećati usne, presaditi kosu. I nitko te neće pitati o tome, jer sam odlučuješ o svom tijelu.
Ali ovdje se radi o još nekome, više nisi sam s tim tijelom.
Fetus eventualno postaje beba, beba postaje toddler, toddler postaje dijete, pa tinejdžer koji eventualno postaje odrasla osoba. I to je ono zastrašujuće, pravom na izbor eliminiraš mogućnost da taj fetus postane osoba, da bude sretan što je dobio priliku za život. Možda kao fetus ne osjeća bol, ali nikad neće dobiti priliku. Možda abortus nije klasično ubojstvo, ali svakako je ubijanje jedne prilike za život. I to pro-choiceri, bez obzira koliko bili militantni, ne mogu negirati.
Osim u slučaju teških deformacija gdje bi dijete jedva preživjelo rođenje, pravo na izbor žene znači ukidanje prava na izbor potencijalnoj osobi da živi.
Militarizacija obje strane
Jedno pravo na izbor isključuje drugo, i to je razlog tolikoj polarizaciji oko ovog pitanja. Na jedan način, obe skupine su u pravu – i pro-choiceri, i pro-liferi. Istodobno, obje su u krivu. Kao na primjer onda kad zagovornici prava na život zagovaraju čak i rođenje ploda koji je teško deformiran. A zagovornici prava na izbor onda kad gotovo tretiraju pobačaj kao sredstvo kontracepcije.
Oni se toliko polariziraju da dolazi do razine militarizacije, jer svaka strana misli da je u pravu. I svaka strana se militarizira do te razine da je potpuno onemogućen dijalog s obje strane. Hod za život i hod za slobodu…
I kako to da je nedavno pronađeno novorođenče u smeću nevjerojatno čudo i dar s neba, a da se ono eliminiralo nekoliko mjeseci prije, nitko se ne bi čudio što više nema tog čuda.
Pro-choiceri ne mogu zanemariti da abortus uskraćuje već začetom živom biću da postane osoba. Koja bi usrećivala ljude oko sebe i čiji život bi možda bio smislen bez obzira na tako nesretan početak. S druge strane, pro-liferi ne mogu zanemariti kolike promjene donosi dijete u život žene.
Pitanje pro-life ili pro-choice nije samo nesretno pitanje predizbornih kampanja, već inače, i samo je pitanje kad će zaratiti nove dvije javne osobe. I onda se obično manipulira s tim pitanjem, kao s začetkom djeteta u slučaju silovanja, što je izuzetno rijetko. Većinom su djeca neželjeno začeta zbog nemara, nedostatka edukacije, običnom nebrigom.
Uz sve današnje dostupne informacije, nevjerojatno je da dolazi do toliko neželjenih trudnoća, kad se sve može riješiti prevencijom.
Ovo će svakako ostati najmučnije pitanje za svaku raspravu. A tako je lako ne dovesti se u tu situaciju.
Katarina Baričić
Profesorica hrvatskog i engleskog, turistički vodič, sudski tumač, predavač na Erasmus seminarima za profesore, te autor na lokalnim portalima Solin live, Dalmatinski list i Kaštela.com
