Smatra se kako gornja izreka svoj korijen ima u nekadašnjoj netrpeljivosti stanovnika priobalja, a osobito Splita, prema žiteljima Dalmatinske zagore – koji su, budući su živjeli u krajevima „iza brda“, iz priobalne perspektive bili posprdno nazivani Vlajima. Treba naglasiti kako se sami Zagorani nikada u prošlosti tako nisu nazivali, a tek se u naše doba to ime od nekih prihvaća, pa i eksploatira (npr. u naslovima „Vlaji na Himalaji“, BK „Vlaji“ Sinj, „Vla-Vla-Vlajland”).
No, spomenuta netrpeljivost doista ima svoju povijesnu pozadinu, pa tako i na području današnjih Kaštela. Primjerice, razlog podizanja nadbiskupske utvrde u Sućurcu 1392. godine bila je upravo zaštita stanovnika tamošnjih naselja te njihove stoke i dobara od učestalih napada i pljačke Vlaha iz zaleđa, što je bilo daleko prije osmanlijske opasnosti. Također, Zagoru su od 16. do početka 18. st. kontrolirale Osmanlije, dok su Kaštelima i priobaljem vladali Mlečani, što je također doprinosilo sukobima.
Ti su se sukobi nastavljali i kasnije. Tako M. Domazet u knjizi „Crkva sv. Ivana na Birnju u Kaštel Lukšiću“ navodi kako su navedena crkva i beneficij posjedovali zemlje i sa sjeverne strane Kozjaka, dok su stanovnici sela Radošića i Vučevice u Zagori često neovlašteno zalazili u te posjede zvane Biranjšćina. Mlečani su primjerice 1711. – prema novom katastru – seljacima Lukšića na području Vučevice dodijeli 30 zemalja, dok su istodobno zabranjivali Zagorcima napasanje stoke u Biranjšćini (1716. i 1721. godine).
Kaštelani su sa Zagorcima 1726. sklopili sporazum, a u najam su im davali zemlju i pašnjake iza Kozjaka. Dok je za austrijske uprave (19. st.) šuma Vučevica bila označena kao posjed Lukšića, sukobi su se razbuktali 30-ih godina 20. stoljeća. Tada su se Zagorci i oružjem suprostavljali Lukšićanima zbog zabrane paše i sječe. Primjerice, 1935./1936. napali su više, a ranili trojicu Lukšićana. Kaštelani su potom uzvratili istom mjerom pri čemu je bio ranjen Lovre, a preminula Ana Rajčić iz Radošića. Parnice i oružani sukobi tada su zaredali, a primirili se tek nakon II. svjetskog rata!
Mate Božić je autor i povjesničar: sudjelovao u pokretanju filozofsko-teološkog časopisa „Odraz“ i historiografskog časopisa „Pleter“, kao i Udruge studenata povijesti „Toma Arhiđakon“. Koordinator je projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“, voditelj “Škole heraldike” (Klis) i “Male škole filozofije” (Solin), programski suradnik Matice hrvatskih iseljenika – podružnica Split te (ko)autor sveučilišnog udžbenika iz heraldike, niza znanstvenih studija i članaka historiografsko-heraldičke tematike objavljivanih u zbornicima, magazinima i časopisima te kolumni na web-portalima Kastela.com i Portalsplita.com
