Početna Nekategorizirano Slučaj Sabo – zločin i kazna

Slučaj Sabo – zločin i kazna

918
UDIO
KOMENTAR – Hrvatsku su početkom devedesetih branili sinovi i unuci ustaša, partizana i onih trećih, koji nisu bili ništa određeno, ali čija brojnost isto tako nije zanemariva. To je tiha većina koja pomirljivo živi i radi u svim vremenskim razdobljima, kako onim mirnodopskim, tako i u onim turbulentnim. I oni su dali svoje devedesetih za domovinu bez da su imali ikakva jaka socijalna i politička uvjerenja. To je jednostavno bio poziv iz samog čovjeka, da daš sebe, kada vidiš što se sve događa i što neprijatelj radi.
Ne znam ništa o povijesti obitelji Sabo. Nemam pojma kako su ga odgajali. Jesu li mu govorili da je drug Tito bezgrešna svetinja, ili su se njegovi ipak kritički odnosili prema tadašnjem socijalističkom režimu. Također, ne znam ništa ni o tome tko su njemu osobno bili uzori kada je odrastao, je li slušao rock ili tamburice, s kime se družio i koje je knjige čitao. Ipak, ono što znam, i što znaju svi u Hrvatskoj jest to da je Željko Sabo, gradonačelnik Vukovara, bio zatočenik srpskih koncentracijskih logora (Begejci, Niš).
Poznajem više ljudi koji su prošli strahote u zarobljeništvu. Jedan od mojih najboljih prijatelja je bivši logoraš. To su trajno obilježeni ili bolje rečeno promijenjeni ljudi. Jedno su bili prije, a drugo su postali poslije logora. Naravno, različito se nose sa svojim traumama ali sam siguran da ne prođe niti jedan dan u njihovom životu a da se bar na trenutak ne sjete dijela užasa koji su prošli. Batine kojima su tamo bili izloženi su bile zvjerske i od njih se ne možete nikada potpuno ni fizički oporaviti. Naravno, nisu svi prošli jednako, ali logična pretpostavka glasi kako je i sam Sabo doživio strašne i nezaboravne traume. To se uostalom i vidi na njegovom licu koje je mračno, lišeno vedrine i veselja.
Da bi razumjeli Željka Sabu danas, moramo prvo shvatiti što se s tim čovjekom zbilo u prošlosti. Nakon logora i poslije rata, uspeo se do funkcije gradonačelnika Vukovara i člana Predsjedništva SDP-a a onda je zeznuo stvar time što ga je konkurencija snimila dok je otvoreno nudio mito za političku podršku. Sabo je pao. Vrhovni sud je snimku prihvatio kao dokaz i samim time Sabo se zapravo više nema što braniti. Sve se čuje, sve je jasno. Otvoreno je još samo pitanje visine kazne. Sve su opcije otvorene. Od 6 mjeseci do 5 godina zatvora. Željko Sabo, bivši logoraš, ako posluša naredbu vrha SDP-a, mogao bi još jednom u svom životu ostati bez slobode. Možete li zamisliti što to znači za bivšeg mučenika srpskih logora?
Ovdje se ne radi o Čačiću koji svojom moći i novcem bez problema pretvara izdržavanje kazne u najobičniju srpdnju. Lik igra golf i pumpa mišiće u teretani. A Sabo? Sabo bi došao u Remetinec i kao svaki drugi građanin oduzete slobode bio primoran da se skine do gola i raširi guzove kako bi čuvari vidjeli da ne nudi nešto zabranjeno u analnom otvoru. Nakon toga, smjestili bi ga u ćeliju s ostalim nesretnicima. Vjerojatno bi ga kasnije poslali u neki “lakši” zatvor, ali nijedan zatvor nije lagan, posebno za bivšeg logoraša.
Sabo se boji zatvora. Boji ga se zato jer će ga taj zatvor podsjetiti na sve užase koje zadnjih 20-ak godina pokušava izbrisati iz svog pamćenja. To je ono što premijer Milanović ne razumije. Vjerujem da o tom aspektu slučaja „Sabo” nije ni pomislio a zašto i bi kada je on sam, dok su Sabo, Fred Matić i tisuće drugih bili batinani i odvođeni na prava ili lažna strijeljanja, bio negdje drugdje. Ti ljudi njemu služe samo zato da svojim prisutstvom u vlasti njemu daju bolju prošlost, koja mu osobno nedostaje. Dao im je egzistenciju, kupio je njihovu patnju, žrtvu i muku da bi sebe prikazao vođom koji razumije i prihvaća sve segmente ovog naroda, iako zapravo ne razumije nikog, pa čak ni samog sebe.
Kad je izašla snimka u kojoj Sabo nudi mito, mogao ga je odmah smijeniti jer je bila riječ o neoborivom dokazu Sabine korumpiranosti, ali to nije učinio. Po njemu ispada da nije istina ono što je istina, već ono što sud kaže da smije biti istina. Ta teza se savršeno uklapa i s njegovom porukom Slavku Liniću u vezi slučaja Kalem. U Milanovićevom okruženju sve je više-manje dopušteno. Mulja se, petlja, pogoduje i namješta. Sve smrdi od nepotizma i korupcije, ali ako padneš, odnosno ako te ulove, onda te veliki vođa ostavi na cjedilu.
Zamislite, on si dopušta da naređuje bivšem logorašu da riskira zatvor zbog, pošteno rečeno, u našim okvirima, bijedne aferice čija je ukupna vrijednost oko 50.000 kuna. To je ta visoka moralna dimenzija ove bezdušne Vlade u kojoj nema prijateljstva, nema iskrenosti. Tu vladaju strah i paranoja.
Kako sam Milanović kaže, ako te DORH optuži, i da si mi rođeni brat, okrenuo bi leđa. Ne bih volio biti u Sabinoj koži. Ako posluša Milanovića postoje velike šanse da ode na robiju. A u tom slučaju, s obzirom na ono što je doživio u srpskim logorima, kazna bi bila mnogo veći zločin, od kaznenog djela kojeg je nedvojbeno počinio.
 
IZVOR: SEEBIZ.EU