Skitam i snimam by Vlado Škopljanac (1)
Sutra je dan Bude!
Malom cestom preko zagore, u kasnim noćnim satima, mojom napaćenom Astrom stigoh u Zagreb, naš glavni hrvatski grad. Moglo bi se reći velegrad. U četiri sata ujutro kad sam skrenuo ka Malešnici odakle sam u bratovu društvu nastavio put za Beograd, nigdje žive duše. Poneki sakupljač plastičnih boca uz svjetlo baterijske lampe zarađuje tanki sutrašnji ručak. Već u četiri sata i petnaest minuta ujutro nastavili smo put za Beograd odakle je putnička agencija pronašla najpovoljnije avionske karte za Thailand.
Ugodna šetnja Beogradskom skadarlijom uz zvuke starih starogradskih „pesama“ skratila je vrijeme do polijetanja aviona. U dvorištu kuće Branka Radičevića napravio sam par snimaka. Oličenje Brankovog lika skulpturom u bronci kojoj ni sam Tin Ujević ne bi zamjerio na skromnosti, popunjen je prostor ispred njegove kuće. Kažu: „ovdje je radio i umro Branko Radičević“ jedan od najvjernijih Vukovih sljedbenika što se tiče srpske književnosti. Radičević je rođen u Slavonskom Brodu ..1824 godine i nije dugo živio. Još kad je imao 6 godina njegova obitelj doselila je u Zemun pored Beograda. Jedna od njegovih najpoznatijih zbirki pjesama učila se i kod nas u srednjim školama „Kad mlidijah umrijeti“ : lisje žuto veće po drveću, lisje žuto dole veće pada, zelenoga ja nikada više vidjet neću.
I kako je napisao tako je i bio pokošen tuberkulozom umra je u 29 godini života.
I tako uz ugođaj raspjevanih glazbenika restorana „Tri šešira“ na Skadarliji jedva san dočeka da se uputimo na aerodrom.
Let na relaciji Beograd Abu Dabi trajao je punih 5 sati. Ako uzmem u obzir moje duge noge i uska sjedišta aviona Serbian Airlinesa činilo mi se da let traje milijun uri i da nikad neće pristat. Uz to pored mene je sidija jedan gospodin s prilađenim mijurom i non -stop je, da prostite, iša pišat.
Abu Dhabi, glavni grad ujedinjenih arapskih emirata vidija san samo na karti. Aerodrom veličine ka po Splita u pustinjskom pjesku sigurno nije ono što sam očekivao. Tija san vidit grad ali nisan uspija jer je i pri sletanju bilo rano ujutro i mrak. Ipak na tom aerodromu zadržali smo se tri sata čekajući avion Qatar Airlines na liniji Abu Dhabi – Bangkok. Ogroman avion stvarno nudi i veliki luksuz. Osoblje aviona izuzetno ljubazno skratilo je dosadno vrime leta od 6 uri.
I napokon sletjeli smo u Bangkok.
Sad već umoran od puta nije mi ni bilo do razgledanja grada. Uzeli smo taksi „i to na crno“ (štaš, navika je navika) platili 40$ za vožnju do Pataje, grada u tajlandskom zalivu na obali kineskog mora koji je udaljen oko 150 km od aerodroma u Bangkoku. To je vožnja kao otprilike od splitskog aerodroma pa do Gospića u Lici. I to je koštalo 40 dolara. U ugodnom klimatiziranom kombiju, auto putem od 4 trake u jednom smjeru stigli smo u Pataju (Pattaya) za nepunih sat i pol.
Pataja je najpoznatije litovalište Tajlanda ali i jedna od najatraktivnijih turističkih destinacija svita. Uz kupanje i sunčanje šta za nas dalmatince i nije neka atrakcija u ponudi je i mnogo toga što navodi na pomisao da zapravo tek u Pataji počinje život naročito za one kojima je život već pri kraju. Dan je rezerviran za izležavanje na suncu ili sidenje uz pivo i lipe Tajlanđanke negdi u dubokoj ladovini. Oni koji imaju volje mogu bar jednom odvojit vrime i za vožnju brodićima do obližnjih koraljnih otočića…A veče? To je period kada se prepuštate svim drugim vidovima zabave. Od tai masaže, pa do nasmijanih kabaretskih plesačica pa sve do burnog noćnog života . Grad je inače poznat kao svjetska turistička destinacija baziran na sexi turizmu i pružanju svih vrsta sličnih usluga. Šetnjom gradom može se naići na nebrojeno puno “dama” koje svoje usluge nude diskretnim osmjehom. To je, moglo bi se reći, ovdje stil života. Dame su ovdje turistički radnici i doprinose bruto prihodu od turizma.
Nastavak slijedi …..
Sponzor reportaže Parchy Computers
{gallery}tajland{/gallery}
