Je li novi pristup Crkve homoseksualnosti „revolucioniran“
Rječnik pojedinih kardinala na Biskupskoj sinodi u Rimu o gay-brakovima nazivaju „revolucionarnim“. „ Ne treba očekivati, kaže novinar, da će Crkva početi priznavati homoseksualne brakove; dovoljno je da ih prestane osuđivati i da ih krene tolerirati kao prirodnu društvenu pojavu“ (Jut. list, 15.10 14. str. 21). Izvor crkvenog učenja je Sveto Pismo i crkvena tradicija. Crkva je istospolne veze i nastranu sklonost prema djeci ubrajala u izopačena, dakle neprirodna, ponašanja svojih vjernika kojih se vjernik mora kloniti da izbjegne Božjoj kazni. Sv. Pavao piše Korinćanima: „Ili zar ne znate da nepravednici ne će baštiniti kraljevstvo Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni muškoložnici(!)…ni psovači ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega“. U poslanici Rimljanima kaže: „Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima, te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.“ U Bibliji Staroga zavjeta u Levitskoj knjizi stoji: „Ne lijegaj s muškarcem kako se lijega sa ženom! To bi bila grozota!“ Zbirka najstarijeg kršćanskog nauka Didahe iz prvog stoljeća između više zapovijedi kaže: „Ne ubij, ne čini preljuba, ne budi oskvrnitelj dječaka… ne uništi djeteta pobačajem i ne ubije ga pošto se rodio“. Filozof i obraćenik Atanagora iz Atene u drugom stoljeću u djelu Molba za kršćane naziva spolne odnose među muškarcima „užasnim odvratnostima koje pogrđuju tijela na sve razne načine“. Tertulijan pisac trećeg stoljeća piše da opake strasti prema tijelima i prema spolovima s one strane zakona prirode, protjerujemo ne samo s praga Crkve nego i iz svakog okrilja Crkve, jer to nisu grijesi nego nakaznosti“. Biskup sv. Euzebije Cezarejski iz četvrtog stoljeća zabranjuje sve nezakonite ženidbe i sve „nedolične postupke , sjedinjenje žene s ženom i s muškarca s muškarcem. Ne oskvrnjujte se ni s jednom od ovih stvari“. Suvremenik sv. Jeronim kaže da počinitelji sodomskog grijeha moraju pokajati i činiti pokoru. „Sodoma i Gomora koje su propale zbog protuprirodnog bluda mogle su se spasiti da su se htjele obratiti“. Sv. Augustin najveći teolog prve Crkve na Zapadu kaže da opačine protiv prirode treba uvijek osuđivati jer se time se povrjeđuje i samo zajedništvo koje moramo imati s Bogom, kad se ista priroda koju je on stvorio kalja izopačenom požudom“. Njihov suvremenik sv. Ivan Zlatousti, carigradski patrijarh naziva istospolne postupke „strašnom ludošću“ i kaže . „Najgora od svih strasti je požuda između muškaraca. Ono se protivi prirodi. Kad Bog nekoga napusti, sve se izokrene. Koji god grijeh spomeneš, ni jedan nije jednak ovom bezakonju. Nema mučnijeg zla od ove drske rabote“. Katekizam Katoličke Crkve kaže da se homoseksualnost protivi prirodnom zakonu jer je začeće novog života isključeno iz takvog spolnog čina i „ni u kakvom se slučaju ne može odobriti“. Kod svih bića spolnost je u službi rađanja života, a i kod je ljudi tako, te je razumni zaključak da spolnost koja nije usmjerena tome nije naravna. A to potvrđuje biblijski izvještaj o stvaranju Adama i Eve kojima Bog daje zadatak rađanja.
Svi ovi navedeni tekstovi se odnose na ocjenu homoseksualnih čina. Druga je stvar kad se govori o odgovornosti onih koji tako postupaju. Homoseksualnost ima razne uzroke, od onih urođenih do onih koji su nastali krivim odgojem. Isus u svom govoru o kazni Sodome i Gomore koji su spaljeni radi protuprirodnog bluda kaže: „Doista, da su se u Sodomi zbila čudesa koja su se dogodila u gradu Kafarnaumu (u kome je Isus napravio mnogobrojna ozdravljenja,) ostala bi ona do danas. Ali kažem vam: Zemlji sodomskoj će biti na Dan sudnji lakše nego tebi.” Dakle, Isus ovim želi reći da grijesi tih ljudi zbog neznanja nisu teški koliko su sama djela zla velika. Jasno je uvijek da Bog osuđuje zla djela, ali ne i grješnika. Isus kaže: „Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“
Zato je ispravno rekao o homoseksualcima Papa Franjo: „Tko sam ja da sudim?“. Crkva potiče svakoga da ne daje prednost svojim nagonima nego svojoj savjesti i Božjim zapovijedima. Stoga je uzaludno nastojanje medija prikazivati kako je Crkva promijenila svoj nauk o homoseksualnosti. Ona sada više stavlja naglasak na situaciju čovjeka koji se nalazi u tom neprirodnom nagonu koji ga stavlja u neizvjesnost o spolnoj pripadnosti.
Kao što svakog čovjeka koji se rodi ili postane invalid treba poštivati i pomagati da se izliječi ako je moguće od invalidnosti, tako treba postupati i u ovoj psihičkoj invalidnosti homoseksualaca koja se čak može liječiti da ti ljudi imaju obitelj i djecu, a ne veličati njihovo stanje nekakvom paradom ponosa i time ih poticati da ostanu invalidni.
Luka Vuco Kaštela