Kako sam, nehotice,u govor uvrstio taj izraz.
Zarana sam spoznao kako u našem izražavanju nedostaje prikladna riječ za nekoga s kime si blizak, ali ipak nisi prijatelj. Nekoga kome se jednostavno želiš obratiti.
No, unatoč toj spoznaji, nisam se kanio miješati u jezik. Nisam promijenio mišljenje ni kada sam otkrio kako su englezi to isto otkrili, samo znatno ranije. Naime, oni u takvim prigodama koriste riječ – mate.
S hrvatskim praskozorjem i ratom što je uslijedio, druženja su se intenzivirala, a s njima i potreba za tom nepostojećom riječju.
-Popij nešto…!
-Imaš duvan…?
Toliko je puta nedostajala.
Za stolom na štekatu mjesnog kafića povremeno bi sjedio starac sijedih vlasi, vedra lica. Živim očima pratio je nesigurne prste kako motaju svitak domaćeg duhana, krajičkom oka pomno motreći čašicu, za starost, okrijepljujućeg pića.
Za njega se znalo reći kako je u mladosti u ratu duboko bio.No u čijoj vojsci, to se znalo nije.
Nakon njega godinama je šaptao golubovima, koje je brižno uzgajao. Govorilo se kako ni jednog prodao nije.
Ono što je privlačilo pogled bilo je to što, prvih dana u mjesecu, nije odlazio na klupu k svojim kolegama penzićima, već je hrlio tamo gdje mladost provodi svoje vrijeme.
Razdragano bi pozdravljao znane, a ponekad i manje znane. Često govorio:
– Kako si Prika?
– Popij nešto Prika!
Bio je to starac znan kao Mate Prika. Bila je to riječ koja je nedostajala.
Nemoguće je bilo oduprijeti joj se. Svrsishodna i dražesna, odmah je pronašla svoje mjesto. Kao da je cijelo vrijeme samo na nju čekalo.
Pošto sam u to vrijeme ideala bio izuzetno aktivan, objavio knjigu koja je toliko naljutila Franju da me i u saboru spomenuo, taj novi izraz prihvaćali su gotovo svi. U samoj knjizi,koja je odlazila na sve moguće strane, nalazila su se neka pisma zamišljenim prijateljima naslovljena ”Priki”. Namjera nije bila nametnuti je, niti ugurati je u govor.Ona je sve to sama napravila.
Dakle, ta riječ nije moje djelo, no, po svoj prilici, nije ni Matino. Naime, prvi put sam je čuo još u djetinjstvu. I to u pjesmi Đorđa Balaševića. Kako je Mate kao mladi kolonizator godine iza rata proživio u Vojvodini, on ju je, zacijelo, iz nje i donio. Bilo bi lijepo kada bismo njega o njoj priupitati mogli, samo….našeg Mate već odavno nema.
Napisao : Duško Ljubić
