Početna Sport Hrvatski treneri: Ovdje nismo priznati kao vani

Hrvatski treneri: Ovdje nismo priznati kao vani

1659
UDIO

S obzirom na to da je nezahvalno odlučivati o tome koje je olimpijsko zlato vrednije, u Hrvatskom olimpijskom odboru odlučili su se za kompromisnu odluku o nagradama za najuspješnije trenere jedne nezaboravne sportske godine. Tako je ta nagrada otišla u ruke Ede Fantele (jedrenje), Nikole Bralića (veslanje) i Edisa Elkasevića (atletika).

Svi oni jako su vezani za svoje pulene, dvojica i više no trenerski. Edo Fantela otac je Šime Fantele, ali i drugi otac njegovu partneru Igoru Mareniću, a Edis Elkasević je dečko Sandre Perković. Jedino Nikola Bralić nije ni krvno ni intimno vezan za svoje štićenike, ali se može reći da je za braću Sinković očinska figura.

Edisova četiri dnevnika

Samo godinu dana nakon što su prohodali, Edis Elkasević postao je i trener svojoj slavnoj djevojci. No, nije on postao trener zato što nije znao što će sa sobom, on kaže da se za taj posao i obrazovao.

– Studirao sam sportsku pedagogiju na američkom koledžu u Auburnu, a tamo sam za mentora dvije godine imao najboljeg američkog bacačkog trenera. Sandra je bila ta koja je poželjela trenersku promjenu, a ja sam to prihvatio uz namjeru da ništa od njegovih ogromnih zasluga ne oduzmem pokojnom Ivanu Ivančiću koji je, na koncu, bio i moj trener i mentor. Sandra i ja radimo već četiri godine i ja imam već četiri dnevnika, za svaku sezonu po jedan, u koje zapisujem sve detalje treninga i nastupa.

Nakon osvajanja zlata u Riju štićenici trojice nagrađenih trenera odlučili su nešto mijenjati. Zapravo, Fantela i Marenić još razmišljaju o promjeni discipline, što su Sinkovići već učinili, a Sandra je značajno promijenila svoju tjelesnu težinu pa sada među bacačicama izgleda kao manekenka.

– Osim što se svaka žena bolje osjeća s manje kilograma, ovo je i u funkciji poboljšanja rezultata. Na račun smanjenja tjelesne mase želimo dobiti na brzini – ističe Edis.

Poput Šime i Igora, i njihov trener Edo Fantela sklon je razmišljati o promjenama, a laici se pitaju zašto mijenjati disciplinu u kojoj si najbolji na svijetu.

– Olimpijske igre, osvojili vi medalju ili ne, preveliki su stres i svaka odluka koju donesete u tri mjeseca nakon toga može biti ishitrena. Treba se dobro, dobro odmoriti i onda vidjeti sve opcije. Promjena je moguća zato što su Šime i Igor na težinskim granicama klase, pri čemu je Šime na gornjoj granici pa jako mora paziti na kilažu. Jedina olimpijska klasa u koju bi mogli prijeći jest 49er, no takav potez znatno bi poskupio troškove. Osim što morate kupiti novi brod koji stoji oko 280 tisuća kuna, morate angažirati i dobrog tehničkog savjetnika koji zna sve o tom brodu, a morate otići i na sparing s ponajboljima u toj klasi, da vidite gdje ste.

Genijalac ne mora u mirovinu

Čini se da je u veslanju promjena discipline ipak nešto jednostavnija pa su se Sinkovići, uz blagoslov trenera Bralića, odlučili na promjenu u roku od tri mjeseca nakon osvajanja olimpijskog zlata u svojoj standardnoj disciplini, dvojcu na pariće.

– Ako su najviši cilj Olimpijske igre, sportaši nakon njih moraju napraviti predah pa se obično u prvoj godini olimpijskog ciklusa rade promjene. Odlučili smo promijeniti sadržaj jer nas to privlači, ali i da se dečki rasterete psihički i fizički. Hoćemo li se već prve godine popeti tamo gdje su bili u dublu ne znam, no već kroz godinu-dvije možemo biti ono što su bili u dvojcu na pariće.

Svu trojicu trofejnih trenera pitali smo osjećaju li se, kao kovači olimpijskih zlata, dovoljno cijenjeni.

– Trenersko zanimanje vam je podcijenjeno i podložno velikim promjenama. Vi ste kao list na vjetru jer vrlo često ovisite o odlukama drugih. A da bi trener donosio prave odluke, mora biti nezavisan i samostalan, a kada ste kod nekoga na plaći, onda toga morate i slušati i raditi kompromise – ističe Edo Fantela i dodaje:

– Ja sam zato odlučio ne raditi kao profesionalni trener. Već sam 40 godina trener, ali nisam profesionalac. Po struci sam agronom, inženjer poljoprivrede, a trenutačno vodim Odsjek komunalnog redarstva Grada Zadra.

Bralićev slučaj posve je drukčiji. On se profesionalizirao i da mu je do toga, mogao bi svoje znanje i karizmu naplatiti u inozemstvu.

– Znam da veslački treneri na američkim sveučilištima imaju po 100 tisuća USD, a ja sam još prije 16 godina imao ponudu Kineza da kod njih radim za 5000 eura, no ja sam ostao jer sam ovdje dobre uvjete i perspektivne momke. Ne treba srljati, treba dijeliti sudbinu ekonomske situacije kakva je u Hrvatskoj. Bune se liječnici, mladi i sposobni ljudi, no meni je u Hrvatskoj najbolje. Uostalom, gospoda Bandić, Lovrić i Antunović omogućili su mi da nastavim raditi, iako ću u siječnju steći uvjete za mirovinu, jer kažu da nema smisla da trener mog kalibra ide u mirovinu.

Ni Edis Elkasević se ne žali puno, ali ipak ima prigovor na tretman:

– Ja sam godišnje 200 dana na putu, uz 50 natjecateljskih dana, Sandra je najbolja svjetska diskašica, a ja u klubu preko SSGZ-a imam plaću jednako kao i treneri koji nisu ni približno tako uspješni. Bili vi medaljaški trener ili početnik, isti ste rang i to ponekad nije baš motivirajuće.

preuzeto sa vecernji.hr