HAJDUK 2025. NEĆE PONOVITI GORANOV WIMBLEDON 2001.
Al’ marim ja
To su samo kaplje bodova
Prosute ko šaka sjemena
Po širokoj njivi HNL-a
O, marim ja
Gdje su sada davne prilike
Razigrane bijele lopte
Slapovi bodova poklonjenih njemu
(Dinamu)
(obrada Balaševićeve Marim ja)
Nema ništa od titule nakon 20 godina, iako su se mnogi ponadali u nevjerojatnu slučajnost da je jedan papa umro 2025., kao i te daleke 2005. Ništa od čuda, jer se opet sve krivo posložilo, a klub očigledno vodi opsjenar. Jednako, a možda i bolje bi ga vodio netko s ulice, ili neka vječna rezerva poput Mislava Karoglana.
Ipak, čuda se događaju, kao onaj Goranov Wimbledon kad je sa 125og mjesta na svijetu osvojio svoju titulu, najprestižniji teniski turnir. Ovdje nema čuda, jer Hajduk ne bi osvojio ni poklonjeno prvenstvo, kao što je bilo ovo u kojem su se kandidati za titulu natjecali tko će biti gori.
Ova prilika je propuštena, a nova će se teško stvoriti možda i u sljedećih 20 godina jer Dinamu tek stižu milijuni od Lige prvaka. A Hajduk se i dalje koprca u svojoj vlastitoj bari u kojoj kad jedna karika funkcionira, zakažu sve druge. A najčešće baš sve podbaci: i trener, i uprava i igrači. Ovo je primjer kako maestralno izgubiti nešto kad imaš sve u svojim rukama, i kao u beskrajnom danu stalno se ponavlja isto: prokockaš sve, samo je pitanje u kojem dijelu sezone, prije ili poslije. A Dinamo ne daje često ovakve prilike, sljedeća će biti tek u novom dvadesetogodišnjem ciklusu.
I jedino čega se Hajduk može uhvatiti su opet navijači, koji često rade i protiv kluba. A Hajduk im ne može ništa, jer eto nitko nema tako vjernu vojsku. Način upravljanja Hajdukom je ogledni primjer kako donošenje čudnih, random odluka nije nikakva strategija nego rezultat neznanja i impulzivnosti. Kad bivši igrač iznenada postane sportski direktor, a onda odabere trenera (iz svoje baze kontakata) koji nema veze sa onim što Hajduku treba, nego eto jer je bio dobar igrač, kako je moglo završiti drugačije? Ovo je samo nastavak Ruženberoka, samo što se ostanak u borbi za naslov u međuvremenu malo odužio.
A jedini trener koji je imao ideju, Valdas Dambrauskas, smijenjen je u čudnom ispadu bivšeg preambicioznog predsjednika Lukše Jakobušića. Koji je donio nikad iracionalniju odluku, i time dobro usosio cijeli klub, priredivši mu očajno proljeće.
A lokalni medij, Slobodna Dalmacija, opet je dala svoj doprinos bildanju lažne euforije još od onog „Miriše na titulu“ nakon prvog kola.
Možda ima još onih koji imaju strpljenja čekati novu priliku tamo 2045., kad predsjednik Vlade Andrej Plenković u svom šesnaestom mandatu odluči pokloniti titulu nakon 40 godina da ne izgubi Dalmaciju na lokalnim izborima, ali s ovako iracionalnim odlukama Hajduk će sigurno i to prokockati.
Beskrajan dan ide dalje, iz sezone u sezonu. Tko se nadao da će biti drugačije, pokazao se naivnim. Nema Wimbledona 2.0.
Katarina Baričić
