Lokalno, nacionalno, globalno
87%
Gotovi su najizvjesniji svjetski izbori. Nikome nije jasno zašto se uopće i održavaju. Više se nikome ne da ni napisati dva retka o tim „izborima“ s jednim kandidatom i tri marionete. Izborima koji i u neutralnim vijestima dolaze u navodnim znakovima. Nevjerojatno kako je lako dobiti izbore kad možeš protukandidate strpati u zatvor ili ih udaljiti zbog pravopisnih grešaka u prijavi. Onda zaprijetiti onima koji glasaju, a za svaki slučaj i lažirati brojke. Lako je postići 87% ako si prethodno hakirao cijelu državu.
Kad moraš pobiti opoziciju, uhićivati sve koji misle drugačije. Najlakše je tako, ne moraš voditi televizijske debate kao na trulom dekadentnom Zapadu, nego samo otruješ opozicionare. I vodiš debatu sam sa sobom. Rak teške represije metastazirao je po cijeloj ogromnoj zemlji, i nikakva kemoterapija mu ne može pomoći.
Zaokruživanje kandidata dok si na nišanu
Najviše glasova osvojio u Čečeniji, koju je prethodno sravnio sa zemljom. U okupiranim područjima ljudi su morali glasati pred naoružanim poslušnicima sistema.
Represija je jedini jezik koji režim poznaje. Jedini isprobani način, jedina dijagnoza i terapija.
Bog daje slobodu izbora svojim stvorenjima pa čak i da izaberu zlo. Ali ne i Putin, on ne daje nikakvu slobodu. Moraš izabrati njega, ili si mrtav. Ili u zatvoru.
Roditelji daju slobodu svojoj djeci da studiraju što žele, da se sami pronađu u životu. Ali ne i Putin. Nemaš pravo razmišljati drugačije.
Ili Putin, ili smrt
Dok liberalni Zapad koristi sasvim drugu vrstu propagande – pretjerano bombardiranje informacijama – oni su i dalje u prošlosti sa svojim sovjetskim metodama. Represija, prisila, propaganda, jedna jedina istina, novičok.
Teško je shvatiti tu razinu represije. Ona se širi i izvan Rusije, tako da je represivni aparat spreman uništiti Ukrajinu ako se usudi misliti prozapadno. Što je sljedeće, cijeli svijet će morati biti brainwashan putinizmom, ili će povući nuklearni obarač?
Kao da nam roditelji strogo odlučuju čime ćemo se baviti i kako će nam život izgledati.
Kao da nam bračni partner odlučuje što ćemo nositi i kako razmišljati. Ako nad nekim ili nečim vladaš silom, možda se neće usprotiviti, ali kakvo je zadovoljstvo da prethodno simbolički ubiješ nekoga pa posjeduješ njegov leš?
U čemu je stvar da ti se netko pokorava ako si mu prethodno transplatirao mozak, u stilu Josefa Mengelea?
Potpuna dehumanizacija. I onda traži ruske parove da imaju više djece, da bi se mogle dehumanizirati nove generacije. Ili poslati na ratište u Ukrajinu.
Kakvo je to igranje Boga. Igranje stvoritelja svemira, ili redatelja Big Banga. A zapravo si mali iskompleksirani bivši KGB-ovac.
Luksuz slobodnog mišljenja
Neki kritičari sistema u kojem mi živimo kažu da je kapitalizam samo obrnuti totalitarizam. Njima nije jasno da oni bar imaju taj luksuz doći do tog zaključka? Samo razmišljanje u tom smjeru znak je slobode koju imaš u nekom društvu.
Kritičari zapadne demokracije ne shvaćaju da baš to što mogu ostaviti komentar ispod svakog političkog članka označava slobodu od koje su neki tisućama milja daleko.
Oni koji se vječno žale na sistem u kojem žive ne shvaćaju da imaju sreću da bar mogu razmišljati o svom porobljavanju. Odnosno da ne znaju koliko im je dobro samo zato jer mogu detektirati da im nije dobro.
U zemlji od 87% ljudima se pokušava ukrasti um. Uvjeriti ih da su ludi ako misle drugačije. A ako se neće pokoriti milom, onda će silom.
U zemlji od 87 posto država posjeduje tvoj um, dušu i tijelo.
Katarina Baričić
Profesorica hrvatskog i engleskog, turistički vodič, sudski tumač, predavač na Erasmus seminarima za profesore, te autor na lokalnim portalima Solin live, Dalmatinski list i Kaštela.com
