Lokalno, regionalno, nacionalno, globalno
VUČIĆEVO STARI-NOVI TRIKOVI KAO ODGOVOR NA MASOVNE PROSVJEDE NA ULICAMA
Agent provokator je osoba koja je infiltrirana u organizaciju ljudi i čiji je zadatak poticati članove ili čitavu skupinu na opasne ili nezakonite činove čijim počinjenjem se ciljana skupina može kompromitirati.
Agentima provokatorima se koriste državne vlasti, policije te tajne službe.
(Wikipedia)
Za Vučića koji drma Srbijom već 12 godina i naučio je sve medijske trikove, ovo je „piece of cake“; on je doktorirao medijske trikove za obmanuti narod. Zato je i lako prepoznati njegov obrazac djelovanja, modus operandi: znao je kakva su opasnost ljudi na ulici, i zato je posegnuo za svojim klasičnim rješenjem: ubacio je svoje nasilnike među te ljude da bi stvorili sveukupni dojam da su prosvjednici zapravo obični vandali koji žele uništavati gradsku imovinu. I kakvo iznenađenje, policija nije reagirala na svo to uništavanje materijalnog – možda zato jer su već bili upozoreni od Vučića da ne diraju nasilnike?
Ovaj njegov odgovor na iskonski bijes naroda zbog nepotrebne smrti 14 osoba ispod fatalne nadstrešnice doista je pokazatelj da Vučića nije briga na ljude, već samo za svoj opstanak na vlasti – kao uostalom i sve dugovječne autokrate/diktatore. Netanyahua nije briga koliko će taoca poginuti, Putinu je najmanje stalo koliko vojnika dnevno gine, a ako je Vučić spreman uništavati gradsku imovinu, sigurno je spreman i na ljudske žrtve. I izjava predsjednice Skupštine, bivše premijerke Ane Brnabić, da je „opoziciji žao što više ljudi nije poginulo“, jer bi valjda onda opozicija mogla zauzeti bolju poziciju, pokazuje bešćutnost vlasti prema tragediji za koju je odgovorna.
Možemo ustvrditi da je Srbija patokracija, s ovako kontroliranim medijima i željom njihovog vođe da ovlada svim elementima kontrole. A za svaku tragediju koja se dogodi, poput ove u Novom Sadu, reagiraju agresijom, u stilu onoga da je napad najbolja obrana.
Profil Aleksandra Vučića opisala je psihijatrica Mila Alečković, koja je i doktorirala na „crnoj psihijatriji“: Iako se u staroj izreci navodi da svaki narod zaslužuje vlast koju ima, u tom pravilu ima izuzetaka. Nijedan narod ne zaslužuje Aleksandra Vučića, neizlječivog mentalnog bolesnika. O uzrocima i posljedicama njegovih mentalnih oboljenja, koja su ga formatirali ovakvog – uvjerenog da je nepogrešiv, najjači, najuzvišeniji, predodređen da vlada, kao da je bog, i istovremeno bez poštovanja prema drugim ljudima, bez humanosti, empatije, stida, obzira i pokajanja… Osim Vučićevih zdravstvenih problema, opisan je i poguban utjecaj na cijelo srpsko društvo, koje je zaraženo njegovom psihopatologijom, koju, slučajno ili namjerno, podržavaju i potiču brojni tzv. intelektualci, crkveni velikodostojnici i, naročito, lideri opozicionih stranaka. Ipak, za razliku od Vučića, čije liječenje nije moguće, za narod nije kasno da izađe iz njegove patologije.
Jedan od elemenata dijagnoze ličnosti predsjednika nesretne Srbije jest sindrom Hubrisa, poznat još od vremena Platona i Aristotela, ozbiljni poremećaj u kome pacijent zamišlja da je svemoćan i nepogrešiv kao bog, budući da dolazi do potpunog osiromašenja ličnosti koja više nema kontakt sa realnim svijetom i koja obično ovisi (barem je tako bilo u povijesti raznoraznih vladara) od sve manjeg broja ulizica ili paževa oko sebe .
Ovakve ličnosti su arogantne, nerealno nadmene, ne trpe nikakvu kritiku ili ismijavaju, tvrde da su nepogrešivi, najjači, najuzvišeniji, jedini predodređeni da vode i da se u sve miješaju, svi drugi su za njih ništavni i sa njima nema razgovora (predsjednik Srbije svako pitanje novinara cinično ismijava i uglavnom se svađa sa novinarima jer ne podnosi da oni njegovu „veličinu” bilo šta mogu da pitaju, osim ako je sve namješteno i dogovoreno), nitko ovakve pacijente ne smije da prekida dok govore (A.V. uglavnom drži monologe, ali ako neki sugovornik pokuša nešto da kaže on iritirajućim tonom reagira sa: „ne prekidajte me”), samo oni donose rješenja, samo oni znaju pravi put (na pitanje predsjedniku zašto stalno čini proturječne poteze u vanjskoj politici, on arogantno odgovara „zato što sam pametan”) i slično.
…
Prikladno je citirati Balaševića, koji nije doživio ovu tragediju u svom gradu, ali davno je prepoznao da nedjelovanje dovodi patokrate na vlast:
Nisu krivci primitivci
što su pokupili mast
korov nikne digod stigne
ma svaka njima čast
Krivi smo mi
Otkud svi ti paraziti
što su nam zagustili
nemoj stari moj, krivi smo mi
što smo ih pustili
Katarina Baričić
