Lokalno, nacionalno, globalno
CIJELA VUČIĆEVA VLADAVINA IMA EFEKT ZVUČNOG TOPA
I tried so hard, and got so far
But in the end, it doesn’t even matter
I had to fall, to lose it all
But in the end, it doesn’t even matter
Ovi stihovi Linkin Parka podsjećaju na studentske prosvjede u Srbiji i njihovu tužnu uzaludnost – da unatoč svim naporima, svih tih prijeđenim kilometrima, svoj toj ogromnoj masi energije, vlast i toksična atmosfera koju ona isijava, ostaje ista.
Velik dio problema, i promjene bez promjene je u tome što prosvjed nije personaliziran, nema tko nositi energiju promjene svojim imenom i prezimenom. Nema novog Đinđića, dvadeset godina nakon Đinđića. I dvadeset godina poslije, još nije otkriveno tko stoji iza ubojstva Đinđića – možda oni koji su sad na vlasti, ali ta istraga nikad se neće provesti. I to je nevjerojatno, jedan proeuropski demokratski premijer koji je dobio vlast nakon ludila Slobodana Miloševića, je upucan po naredbi najdublje države, a onda je opet na vlast zasjeo nosioc bolesnog režima. Koji se nikako ne da s vlasti.
Ovo revolucionarno masovno iskazivanje nezadovoljstva je tek početak kraja, ali taj proces do kraja može biti jako dug.
Sve za vlast, vlast ni za što
Ostaje samo Aleksandar Vučić sa svojim sve perfidnijim metodama opstanka na vlasti, s parolom „sve za vlast, a vlast ni za što“. Tako sad njegov ogavni populizam ide tako daleko da ulazi u sobu teško opečene makedonske djece na liječenju u Srbiji, zajedno sa 20ak reportera, i kontaminira njihovu okolinu. Zatim, koristi metodu da ljude čini sluđenima uvjeravavši ih da nije upotrijebljen zvučni top (oružje za mase) dok sve upućuje da je naredio korištenje baš tog oružja.
Patologija režima
Srbija je samo jedan primjer koliko režimi mogu otrovati narod, a kad je na čelu kronična narcisoidna ličnost poput Vučića, rezultat je jedna dugoročna mentalna dezorijentiranost, baš poput efekata zvučnog topa koje je ispalio na pobunjene mase. Njemu ne odgovaraju sabrani, lucidni studenti, već dezorijentirani glasači koji ne znaju tko je na vlasti, a tko u opoziciji, tko ima a tko nema ovlasti. Njemu odgovara jedna masovna dezorijentiranost u kojoj nikome ništa više nije jasno, a najmanje tko je kriv za to što žive loše. Kakva simbolika, onda je ispalio zvučni top da dezorijentira sve one koji su shvatili da bi mogli živjeti puno bolje, samo da su pod drugačijim režimom.
I što nakon što ti gotovo milijun ljudi izađe na ulice, ti samo objaviš na Instagramu „Živela Srbija“, a u bizarnom govoru dodatno sluđuješ ljude pričama o obojenim revolucijama – jer samo kad bi se moglo dokazati da je to skuhano u nekoj stranoj kuhinji, da je 800 tisuća ljudi hipnotizirano izvana da bi srušilo njegov režim. To bi bilo savršeno objašnjenje, samo da se može nekako iskostruirati, podmetnuti neke dokaze, naći neke lažne svjedoke.
Samo što se ovdje radi o nekoliko stotina tisuća ljudi kojima se ne može upravljati na daljinski izvana. Kojima je dosta da ih se iznutra pokušava hipnotizirati, omamiti, otupiti im osjetila. Nekim čudom uspjeli su rasplamsati iskru želje sa slobodom unatoč tome što ih se već preko desetljeća Vučićeve vladavine pokušava dezorijentirati zvučnim topom.
Katarina Baričić
