Lokalno, nacionalno, globalno
PUTINU BI NETKO TREBAO REĆI DA SE RAT NE DOBIJA TERORIZIRANJEM CIVILA
Ako rat traje dovoljno dugo, svi gube – samo neki kasnije
Rusija je pokrenula masovni, kombinirani napad na energetsku infrastrukturu u Kijevskoj, Dnjepropetrovskoj, Harkivskoj i Zaporiškoj regiji, tijekom sat i pol lansirano je oko 20 balističkih raketa (…)
Ovo su copy-paste vijesti od gotovo svakog dana. Vijesti o napadima koji neće pomaknuti rat ni lijevo ni desno, ni naprijed ni nazad. Samo još jedno zastrašivanje, teroriziranje, safari na stanovništvo bez ikakve vojne svrhe. To je sve što trebate znati o Putinovoj Rusiji koja je u 4 godine rata izgubila 50 puta više vojnika nego SSSR u drugom ratu iscrpljivanja, onom desetogodišnjem u Afganistanu.
Rat na istočnom frontu (onaj SSSR-a protiv Njemačke) već je danas za dan-dva duži od rata u Ukrajini; Drugi svjetski rat na koji je temelj ideologije SSSR-a i Rusije, na koji se Rusi toliko pozivaju trajao je kraće od invazije na Ukrajinu i rata iscrpljivanja koji uskoro ulazi u svoju petu godinu.
Samo što je u tih 1418 dana vojska SSSR-a došla do Berlina (možda zato jer su među njima bili i Ukrajinci?), a ova ruska se ne može pomaknuti dalje od 2% Ukrajine. Dakle, 80 godina kasnije Ruska vojska je duboko zapela u ukrajinskom blatu, u ratu iscrpljivanja, najgorem obliku ratovanja od svih postojećih.
War of attrition
Rat iscrpljivanja se odnosi na situaciju kada obje strane imaju istu približnu snagu i pokušavaju natjerati drugu na predaju metodom iscrpljivanja. Ova vrsta rata se često karakterizira određenim strategijama i strategijskim planovima, a često se sastoji od kontinuiranih gubitaka ljudi, opreme, oružja ili hrane.
Rat bi već sutra mogao završiti kad bi se agresor odlučio povući. Ali ne, Rusija je odlučila iscrpljivati Ukrajinu nasumičnim terorističkim napadima na gradove diljem zemlje, slati dronove i rakete, gađati civilnu infrastrukturu da bi obični građani ostali bez struje i grijanja.
Safari nad civilima
To je dimenzija u kojoj je agresor toliko nemoćan svojim slabim napredovanjem da pokušava iscrpiti zemlju od (trenutno) 30ak milijuna ljudi tako da im ukine struju i internet je dimenzija očaja, reakcija nemoći. Ako se Putin toliko poziva na heroje iz Drugog svjetskog rata, trebao bi znati da metoda iscrpljivanja nije upalila ni u najkrvavijoj opsadi u povijesti, u Lenjingradu. Tako da može on doživotno gađati ukrajinske civile i infrastrukturu i raditi safari nad ljudima – a jedino što vidimo da napreduje je spektakularno samouništenje i moralna degradacija terorističke Rusije.
Rat do istrebljenja
U ovakvom, najgorem i bolno dugotrajnom obliku rata pobjednik je onaj s većim resursima i izdržljivošću – ali ni ljudski resursi nisu garancija da će Rusija izdržati duže, naprosto jer nemilice troše ljudstvo na bojnom polju.
Istočni front na kojem se brani Europa pomaknuo se malo zapadnije od Lenjingrada, samo je ovaj put agresor došao s druge strane. A oni koji zagovaraju nepravedan mir i misle da iz nekog razloga Rusija ima moralno pravo terorizirati drugu zemlju, neka provjere sve primjere iz povijesti što se događalo kad bi se davali ustupci agresoru. I kakav bi bio njihov položaj da živimo u nacističkoj Njemačkoj.
U ovom ratu već sad nema pobjednika, ali zato su gubitnici i agresor i žrtva. Ukrajina je moralni pobjednik, ali cijena koju plaća je već sad prevelika. Samo što nema izbora, jer nepravedni mir nije opcija.
Autor: Katarina Baričić
