KOLUMNA –
Referendum o Škotskoj za Hrvate je bio nešto poput jako važne nogometne utakmice na kojoj ne igramo, ali nas svakako zanima rezultat. Većina se jasno svrstala uz ideju neovisne Škotske države i navijala da referendum uspije.
Ne znam bi li navijanje bilo toliko agresivno da nije filma „Braveheart“, ali mi se čini da je i Hollywood odigrao veliku ulogu u opredijeljenju Hrvata po ovom pitanju. Dio nas ne voli Engleze, jer ih smatra tradicionalnim srpskim saveznikom. Također, u tom pojednostavljenom i krajnje banaliziranom pogledu na povijest, oni su krivi i za prvu, a bit će i za drugu Jugoslaviju. Oni upućeniji u materiju, sjetit će se i kako su Englezi odgovorni za Bleiburg, jer su partizanima predali zarobljene ustaše, domobrane i civile. Prava je istina da Englezi nikada nisu niti prihvatili tu predaju, kao što nisu htjeli preuzeti niti izbjegle pripadnike Vlasovljeve armije iz Sovjetskog Saveza. Jesu li bili svjesni da će tim činom poslati ljude u smrt? Vjerojatno im je to do određene moralo biti jasno, ali se s tim mislima nisu previše zamarali.
Dok sam pratio priču o referendumu, čitao sam i povijesnu literaturu koja nije neposredno vezana uz ovu temu, ali u dobroj mjeri može pomoći svakom tko to želi, da proširi svoje vidike i čitavo pitanje o Škotskoj sagleda iz drugačije perspektive. Nedvojbeno, i povijesno dokazano, Škoti su stoljećima težili samostalnosti i dizali ustanke protiv Engleza. Neki od njihovih najvećih junaka, skončali su od ruku engleskih krvnika. To je sve škotska povijest, ali postoji i ona druga, dulja, veća, i u vremenskom smislu daleko bliža prošlost ovog naroda a to je zapravo priča o Škotima, hrabrim vojnicima, istraživačima, umjetnicima, piscima i pjesnicima koji su ratovali, ginuli i stvarali pod krunom Ujedinjenog Kraljevstva.
Od bitaka sa Zuluima u Africi, do Falklanda, Škoti su bili primjer odvažnih ratnika Britanije. Da nisu bili dio Ujedinjenog Kraljevstva, pitanje je bi li ikada ova mala nacija postala toliko slavna. Njen identitet i sve ono što ona danas predstavlja sebi ali i čitavom svijetu, neodvojiv je od Engleske i od sudjelovanja u svim kolonijalnim osvajanjima, ali i upravljanjem nad tim istim kolonijama. Govorimo o stoljećima i stoljećima rata i mira. Škoti su pronosili moć i slavu kraljevstva, ali je i kraljevstvo njih nagrađivalo, pa je im je i u povijesnom smislu dodijelilo visoko mjesto, odmah uz samo prijestolje. Kad smo već kod krune, onda moram spomenuti i kraljicu. Frustrirani i ogorčeni, siti smo odavno vlastitih suvremenih feudalaca, pa nam onda samo prikazivanje te babe i njene čitave obitelji, izaziva gađanje, i bijes. Slažem se, ta starija gospođa, kao i cijela kraljevska obitelj stvarno su iritantne pojave u medijima, ali ona i svi njeni nemaju nikakvu istinsku moć u Velikoj Britaniji.
Kad je na kraju Prvog svjetskog rata britanski kralj George peti htio posuditi kraljevski mač premijeru Lloydu Georgeu, da s njime otvori sjednicu parlamenta, ovaj mu je pristojno poručio, da nije njegov lakej. Znači već tada, prije gotovo stotinu godina, kruna je imala isključivo simbolično i ceremonijalno značenje, a taj put, britanski premijer, čak ni tu ceremonijalnost nije htio ispoštovati. Godine 1919. u Parizu, pomoćni kuhar iz Ritza pisao je sudionicima mirovne konferencije zahtjev za neovisnost svoje zemlje Vijetnama. Vijetnam je smatran toliko nevažnim, da mu nisu čak ni odgovorili. Taj pomoćni kuhar zvao se Ho Ši Min i kasnije će iz vlastite domovine protjerati, prvo Francuze, a onda i Amerikance. Odnos Francuza prema Vijetnamcima, ili Engleza prema Indijcima, nikako se ne može usporediti s njihovim odnosom prema Škotima.
O Škotima se pričaju vicevi, snimaju se skečevi Montyja Phytona, ali ih se ne tlači i ne gazi, daje im se za pravo da budu svoji, a sada im se dalo i pravo da odluče žele li i dalje biti dio Ujedinjenog Kraljevstva. Rezultati referenduma, kao i prijašnja istraživanja koja su ih najavila, za mnoge u Hrvatskoj su iznenađenje, ali im se ne bi trebali čuditi. Uostalom, čitava naša povijest je prepuna ličnosti koje su postale slavne ratujući, pišući i stvarajući pod tuđincima. Hrvati su iz Jugoslavije izašli zato što su smatrali da nisu imali punu slobodu. Škoti u Ujedinjenom kraljevstvu ostaju, zato jer su dobili pravo da je imaju, kada im više nije bila potrebna, niti su željeli.
I prije referenduma imali su svog prvog ministra, parlament, nogometnu reprezentaciju. Imali su većinu bitnih obilježja posebnosti, ali i samostalnosti. Nakon referenduma, bez obzira na odbacivanje ideje nezavisnosti, ta će se samostalnost dodatno povećati i proširiti.
Škoti su zapravo dobili ono što su htjeli, ali su i zadržali ono što nisu htjeli izgubiti. I zato se ne trebamo ljutiti na Škote, zbog vlastite mržnje prema Englezima. Trebamo jednostavno, kao narod, i jedne i druge, malo bolje razumjeti. Na taj način, lakše ćemo razumjeti i sami sebe.
IZVOR: seebiz.eu
