SHELLY

Prethodni dio romana možete proćitati ovdje: Prethodni dio romana.

SHELLY

Od samog početka poslovne suradnje s uglađenim povratnikom iz Europe, nije se upletao u njegov način rada. Istina, novac je stalno kasnio, ali, s obzirom na pretrpanost tržišta robom iz luke, najvažnije je bilo da posao ide. A kada su graditelji na Bingovoj kući dobili otkaz, stvari su počele izgledati još bolje. Macko je otišao na poduže lješkarenje kod Binga na otok. Pablo je bio prezadovoljan. Imao je najpouzdanijeg čovjeka koji je njegova poslovnog partnera držao na oku. Najbolje je tek slijedilo.

• Odlazi nan Minimoris u Sarajevo!

Bila je to vijest koja je odjeknula poput groma iz vedra neba, a koju mu je povjerljivo saopćio Smećko.

• Šta je reć? – upita s nevjericom.
• Ide bliže svojoj Sarajki! Radit će ka šef centra za razminiravanje!

Nakon što ih je bešćutno napustio bradati jorkširski čovječuljak, sve ih je ubrzo počeo prožimati nespokoj. Nitko mu nije mogao poreći menadžerske sposobnosti i diplomatsku vještinu. Boreći se za sebe i svoj posao, ujedno se borio i za svoje zaposlenike. Bez njega su se osjećali kao siročad koju bi svi mogli odbaciti. Zbog toga su sa zebnjom očekivali dolazak nepoznate žene koja je trebala odrediti njihovu daljnu sudbinu.

• Došla je! Ide šef po nju na kapiju! – reče im Šicer.
• Pravite se da nešto radite!

Na te riječi, Baki i Pablo, samo su se nasmiješili. Pred njima je ležalo crno plastično vjedro, što su ga do pola napunili uljem. Pored njega je stajao pun sanduk upotrebljivanih mesinganih klinova. Spustiše se na sive plastične stolice, potpuno spremni na dolazak tako važne osobe. Cijelu scenu i rekvizite dovukli su u hlad ispred skladišta sat vremena ranije. Nikada do tad klinove od mostovlja nisu umakali u ulje, niti je to bilo potrebno, ali je ostavljalo dojam o njihovom velikom samoprijegoru i marljivosti.

• Eto ti! – pružajući velike gumene rukavice, brižno Smećko kaza Pablu.

To su bili najočigledniji trenuci njihove simbioze. Baki je umirao od straha da mu se ta buduća šefica ne obrati na engleskom.

• Ti znaš šta ti je činit ako me ona bude išta pitala! – umiljato i bojažljivo ga upozori.
• Ništa se ti ne brini Smećko! Pablo nikad ne ostavlja svoje agente na cjedilu! Ako triba, reću joj da te boli grlo, pa ću joj ja odgovarat! – ozbiljna lica mu odgovori.
• Lito je!
• Ma zajebajen se!
• Sad nije vrime za zajebanciju! Znaš koliko nan posa svima znači!
• Pusti sad to! A di nan je prijatelj Buki?
• U skladištu! Oko polica!
• Oko polica? Ali tamo mora pazit da se ne isprlja!
• Jebi ga! Nek je bogat, i njemu je stalo do ovog posla! Tamo će se pravit busy.
• Busy! Ma vidiš da engleski nije neki bauk. Ti ga puno razumiš, je l’ tako?
• .. jesan.
• Vidiš! Samo bi se triba oslobodit! Kad bi ti sa… Ne znaš joj ime, je li?
• Shelly!
• Sve znaš! Tija san ti reć da bi puno bolji dojam ostavija kad bi sam izmjenija koju rič s ton strankinjon.
• Samo se ti drži dogovora! I ja san tebi puno puta bija koristan! – brzo sasječe njegov prijedlog.
• Dobro! Dobro! Ne ljuti se! Nego… ta žena ne može bit naša šefica? Mislin ode, umisto Minimorisa?
• A ne! Navodno će radit sa Mike Youngon u Sarajevu! Level niže!
• Od koga si ti to sve sazna, smeće jedno? – od milja mu reče.
• .. malo od Šicera, malo od Inspektora…
• Brooka!
• Nešto san čuja i od Bukija!
• Izgleda malo izgubljen, otkako mu je otiša zaštitnik!
• I otkako si mu ti onako zabranija da se više rutaje! – podsjeti ga smijuljeći se.

Bila je to, dugo vremena, Dukijeva strašna rana, koja ga je nemilosrdno pekla od njegovog prvog radnog dana. Naime, po uzoru na kralja životinja koji je dubokom rikom okolini davao do znanja da je upravo on neosporan gospodar života i smrti, Buki je, nakon što bi se najeo, dubokim podrigivanjem, svima pokazivao svoju nedodirljivost i apsolutnu moć. Toliko je uživao u patnjama svojih kolega, da je to pretvorio u pravi ritual. To što mu nitko nije smio prigovoriti, samo mu je hranilo ionako nepodnošljivi ego. Svima se od tog njegovog animalnog ponašanja prevrtao želudac, ali nikome nije kao Dukiju. Dvije godine je maštao o tome da nema šefa iza njegovih leđa.

Prvo jutro bez Morisa, Duki se neprestano pitao da li on shvaća da više nema patrona iza sebe. Veselio se kao malo dijete kada se Buki opet snažno pred svima podrignuo. Čim je njegova rika utihnula, začuo se hladan glas, bez ijednog povišenog tona:

• Ovo ti je zadnji put.

Buki je iznenađeno gledao Dukija u oči. U njima je vidio silno htijenje da ga zadavi golim rukama. Shvativši što mu se sprema, Buki rumenilo više nije mogao zaustaviti. Kada je napustio prostoriju, Baki se stao gušiti od smijeha, a za njim i svi ostali. Bio je to početak kraja Bukijeve arogancije i apsolutne moći.

Pablo ga pogleda, nasmiješi se, a zatim nestrpljivo reče:

• Di li je više!
• Nije ni meni jasno!

U međuvremenu , Shelly je s g. Greenom lagano šetala razgledavajući gomile složenih dijelova mostova, što su ležale na otvorenom skladišnom prostoru s južne strane.

• A kakva je? – nastavi Pablo kratiti vrijeme.
• Neman pojma.
• Ti nemaš pojma! Biće starija?
• Reka san ti!
• Blida, puna celulita, ljigava.
• Ka i sve one.
• Engleskinja? Sigurno Engleskinja?
• Biće da je.

Ustavši sa sjedalice pogledao je niz cestu nadajući se da će vidjeti šefovo crveno auto kako im se, sa tako važnom gošćom, konačno približava. Napravio je nekoliko koraka želeći imati što bolji vidik, jer im je sa desne strane stajala velika metalna konstrukcija. Čim je iskoračio na čistinu, tridesetak jardi od njega, tik uz materijal, šetao je g. Green sa mladom ženom izuzetno lijepog lica. Moderno dizajnirane naočale tankih stakala što ih je nosila, ni malo joj nisu umanjivale neupitnu ljepotu, nego su joj davale nekakav intelektualan šarm.

Ne shvaćajući kako se g. Green najednom stvorio tu, Pablo je rukom dao znak Bakiju da dođe do njega.

• Nije ni otiša po tu šeficu na kapiju! – odmah mu reče pogledom pokazujući na njih dvoje.

Promotrivši ih, Bakiju se lice naglo uozbilji.

• Jebate, to je ona! – ispod glasa brzo reče i pohita k stolici.

Silno iznenađen time što je čuo, Pablo se okrene prema njemu, htijući ga upitati je li siguran, ali, vidjevši ga kako brižno umače klinove u ulje, požuri mu se pridružiti.

Marljivo radeći, jedva su preko oka primijetili da su se u njihovoj blizini zaustavili g. Green i lijepa neznanka.

• Ovo su naši radnici! – začuli su šefov glas.

Čim je izgovorio njihova imena, podigli su poglede.

• This is Shelly! – pomalo nesigurno predstavio je gošću, potvrdivši Bakijevu intuiciju.

Konačno su imali opravdanje da je detaljno osmotre. Iznenađujuće vješto prikrivali su očaranost njenim izgledom. Na nenašminkanom licu posutom jedva primjetnim pjegicama, najupadljivije su bile modro-plave oči, čiju je čudnovatu ljepotu dodatno isticala valovita crna kosa, što joj je sezala do ramena. Nije bila naročito visoka. Nosila je kratku svijetlo-plavu košulju pod kojom su se krile omanje dojke, i tanke ljetne hlače svijetle, gotovo bijele boje. Unatoč širokoj odjeći, lijepa, skladna figura diskretno se nazirala. Činilo se kako nije davno prošla trideseto ljeto. Stojeći tako na vrućem i prljavom betonu Sjeverne luke, djelovala je krajnje nestvarno.

Da njen izgled ne pripada lučkom ugođaju, nesvjesno je pokazao i Lazo Lucky koji je, gurajući svoj dvotočkaš, upravo pored nje prolazio. Na trenutak je zastao, kratko je odmjerio, a onda nastavio gledati u tračnice o kojima se brinuo.

• So, what are you doing? – bile su riječi kojima im se obratila.

Istog trena Smećko je hitro dograbio novi klin pa ga počeo pomno pregledavati.

• Kao što možete vidjeti, vršimo fizičku provjeru ovih važnih dijelova, peremo ih i podmazujemo!

Želeći pokazati koliko je odgovoran i delikatan njihov rad, g. Green se zadubio provjeravajući da im slučajno nešto nije promaklo.

Nastojao je svim silama uvjeriti Shelly da je njihova jedinica neophodna. Gubitak posla dobro bi ga uzdrmao i doveo u pitanje uredno vraćanje kredita. Zadržati posao bio mu je prioritet, ali postojala je i prikrivena nada da bi stjecajem okolnosti mogao dospjeti na upražnjeno mjesto glavnog šefa. Dvostruko veća plaća od one koju je primao, sve donedavno, činila se kao dio presmionog sna.

• Ti možeš ići u ured! Ja ću još malo ostati ovdje vani! – ljubazno mu se obrati ona.

Vidjevši da kani ostati i, vjerojatno, malo porazgovarati s njima, Smećku se strah uvukao u kosti. Toliko se predao poslu da glave podignuti nije mogao.

Stojeći pred njima, lijepa Shelly se upravo premišljala što bi ih upitala, kada je začula:

• So, where are you from?

Bio je to Pablo kojemu je komunikacija s ljudima bila urođena.

Pogledala ga je prijateljski i rekla:

• Ja sam iz Australije.
• Iz Australije. A iz kojeg ste grada?
• Stvarno?! – iznenađeno kaza.
• Što? Bio si tamo? – upita zainteresirano.
• Ne! Ne! Tamo imam rođake! Pokazali su mi puno fotografija!
• Prelijep kraj, zar ne?
• Nevjerojatno lijep!
• Znaš za Zlatnu Obalu?
• Da! Da! Naravno!

Završivši s ugodnom konverzacijom, Shelly im reče:

• Samo vi nastavite. Ja idem u ured.

Pablo ju je tužno ispraćao pogledom. Trgnuvši se iz opčinjenosti, pogleda Smećka koji se još nije usuđivao dignuti pogled, udari ga laktom u rebra pa mu žurno šapne:

• Odlazi! Sad joj moš pogledat guze!

Unatoč nenadanoj boli Baki je, tiho jauknuvši, procjeniteljski osmotrio čvrstu i ponešto izbačenu stražnjicu prekrasne šefice.

• Lipe, a?
• Stvarno jesu!
• Ovakve crta Lasalvi!
• Ko?
• Karikaturist! On crta baš ovakve guze!

Milujući ih mračnim balkanskim očima, nesvjesno su obojica uzdahnuli.

• Jadni li smo! – demonstrativno podigne glas Pablo.

Do tad su pričali tiho. Tako su činili kada god su stranci bili u blizini. Ta im je navika ostala od neobične zgode u kojoj se Bleki jednom prilikom našao.

Naime, u skladište su bila ušla vozila UN-a i iz njih su izišli uniformirani Šveđani. Među njima su bile dvije plavokose djevojke. Također u maskirnim uniformama. Oko više i ljepše, poput gladnog psa lutalice, stao je kružiti Bleki. Smijući se što ga ne može razumjeti, započeo je s monologom:

• Isusa ti, šta je dobra! Nema pojma šta bi joj sve radija! Prvo bi je cilu liza! Onda bi joj livu nogu stavija…

Nakon što je detaljno objasnio gdje bi joj sve odvukao koji dio tijela, ona ga je s osmijehom pogledala i upitala:

• Gdje vam je ovdje WC?

Izgledao je kao da je upravo dobio pljusku. Lica crvenog od srama, rukom joj je pokazao prema zahodu. Nije se sjetio da i Bosanka može imati plavu kosu. Bila je to njihova prevoditeljica kojoj su dali da obuče uniformu zbog dugog puta.

Shellin graciozan hod po betonskom podu skladišta, baš u njenu čast pometenom dan ranije, skrivena između prašnjavih polica, pažljvio su pratila dva velika pohotna oka. Bio je to neandertalac što je vrebao iz sjene.

Pred polazak kući, obratio im se g. Green:

• Shelly traži stan! Ako netko zna za neki prikladan, neka kaže! Naravno, radi se o trogirskom području!

Kao da ne vjeruje onome što čuje, Buki proguta pljuvačku, te se, iz prikrajka gdje je dotad stajao diveći se zanosnoj ljepoti australske homosapienke, počne progurivati k gospodinu Greenu i Shelly. Izbiši pred njih, glasom što je blago podrhtavao, odlučno reče:

• Šefe, ti znaš da sam to već mnogo puta činio za ljude iz UN-a!
• Sjajno! – uzvrati mu g. Green.

Ozbiljna lica, strahovito ponosan na samog sebe, sjedio je na stražnjem sjedištu šefova vozila, slušajući srce kako uzbuđeno lupa. Nije primijetio da su ga pomno promatrala dva para podlih očiju. Čim su Buki, Shelly i g. Green krenuli prema Trogiru, podlaci su se značajno pogledali.

Narednog jutra u skladištu svi su nešto marljivo radili. Svi osim Bukija. On se neprestano vrzmao oko kancelarija, kriomice pogledavajući kroz prozor, ne mogavši se nagledati Shellina intelektualna lica, što je zamišljeno stajalo nad hrpom papira na radnom stolu.

Bio je odjeven u tanke plave hlače i bijelu pamučnu majicu. Na nogama je umjesto radnih cipela, nosio bijele tenisice. Povremeno je izlazio ispred skladišta, kako bi na miru popušio cigaretu.

• Vidi ga! – klimajući glavom prema njemu i ujedno se smijuljeći, reče Smećko Pablu s kojim je u skladištu preslagivao materijal.
• Stalno se mota oko nje! – nastavi.
• Nije normalan!
• Zamisli šta je on sebi umislija!
• A šta misliš da ga mi još malo ohrabrimo?
• Skužiće! Znaš da je on inteligentan! – upozori ga Baki.
• Ajde ga ti isto zovi!
• Šta ću mu reć?
• Pitaj ga kako mu je noćas bilo s našon šeficon! Budi ozbiljan!

Tek iz trećeg pokušaja Baki je uspio privoljeti Bukija da napusti blizinu kancelarija i navrati do dvojice znojavih kolega.

Kada je došetao do njih, umjesto pitanjem, obratio im se ozbiljnim dizanjem čela.

• Onda, kako ti je bilo sinoć? – upita ga bivši intimus.

Ovaj mu ništa ne odgovori. Samo ga bezizražajno odmjeri.

• Ajde, moš to nama reć! Mi smo tvoji prijatelji! – uključi se i Pablo.
• Sigurno mu je bilo lipo! Zato i neće ništa da kaže! – obrazloži razlog njegove šutnje.
• Ništa nije bilo! – konačno se oglasi Buki.
• Kako to? – hineći iznenađenje upita glumac Smećko.
• Lipo! Pokaza san joj Trogir. Gledali smo i jedan jedrenjak.
• Jesi li joj naša stan? – presječe ga Pablo.
• Di?
• U Seget-Vranjici.
• .. jesi li je vozija u svom A6?
• Ma vraga. U šefovon autu.
• A budale! Zašto si ga onda kupija?

Buki na to nije ništa rekao. Samo je zamišljeno gledao negdje u daljinu.

• Šta je ne provozaš malo u svom gliseru? To bi je lipo razladilo! – nastavi uporni Pablo.

Zatim se okrene k Bakiju kazavši:

• Zašto ti misliš da ona to ne bi volila?
• Nisan ja to reka! – počne se opravdavati.
• Više ti je naš Buki okrenija strankinja, nego šta smo ih ti i ja vidili!
• To ne da virujen, nego znan!

I sljedećih dana Buki je malo govorio, a puno se motao oko kancelarija, vjerujući kako ga Shelly kradom promatra.

• Vidi ga! Opet je tamo!

Baki migajući obrvama pokaže prema negdašnjem prijatelju.

• Gubi razum! Očarala ga je! – pogledavši ga, objasni mu Pablo.
• Niti se ne pravi da nešto radi!
• I ne mora! Sad kad su u vezi!

Na taj komentar Baki se ugrize za gornju usnu, boreći se s nadolazećim smijehom.

• Nasija je, nesritnik!
• Dobro si ga navuka! – provokativno mu natukne Pablo.

Nato ga Baki samo bez riječi pogleda. Zatim, uozbiljivši se, radoznalo zapita:

• Jesi li ti šta sazna o Shelly od Inspektora… kako ga ono zoveš?
• Brook!
• Je li on šta zna o njoj?
• Molin te ne otkrivaj imena ljudi od koji dobivan informacije!
• Kome ja to govorin? – odmah se pobuni uvrijeđeni Smećko.
• I ona je radila u Bosni. Navodno je dobra, ali ćudljiva.
• Ćudljiva? Šta to oće reć?
• ..Da zna naglo prominit raspoloženje.
• Vidiš… ne bi to reka.
• Ne bi ti bija reka ni za mog susida da zna onako prominit raspoloženje.
• Muči! Muči! Niti ga ne spominji! – kao oparen počne govoriti.

Nastavivši s poslom, obojica utonuše u svoje misli.

Za to vrijeme Buki se, leđima naslonjen na sam rub ulaza, sve vidljivije vrpoljio. Kao da je bio na iglama. Želio je šefici ponuditi najbolji lijek za nesnosnu sparinu na koju mu se požalila onog poslijepodneva kada ju je vozio do stana. A to je bila vožnja u njegovu osam-metarskom gliseru. Pripalio je upaljačem novu cigaretu, te se desnim stopalom i leđima opet oslonio o masivni beton. Pogled je usmjerio k Dukiju i Bakiju, koji su se upravo dohvatili svojih čupavih metala. Gledao ih je, ali na njih nije obraćao pažnju. Mislima je bio u skrivenoj uvali sa lijepom Shelly za kojom su, dok je radila u Bosni, požudno slinili svi muški pripadnici UN-a. Dok je sladostrasno razmišljao što će joj sve raditi, neprestano je uvlačio izdajnički trbuh koji mu se nikada do tad nije činio tako obilan.

Iznenadan neartikuliran ženski krik što se prolomio skladištem, u paničan bijeg natjerao je golubove što su na betonskim gredama pod krovom bezbrižno odmarali. I dva radnika s metlama u rukama zastala su u pokretu, nagonski uperivši zabrinute poglede prema izvoru krika.

Na otvorenim vratima kontejnera stajala je zanosna Shelly, ljepša no ikad. Nekoliko koraka od nje, stajao je vidno uznemireni i zatečeni Buki. Upravo ga je brutalno probudila iz njegova bludna sna.

• Šta je viknila? – upita Pablo Bakija.
• George! Zove ga!

Tada se u prolazu između kontejnera pojavila niska mišićava prilika namrštena lica. Sluteći neko zlo, hitao je u pomoć dami o kojoj je njegov budući život umnogome ovisio. Kada ga je Shelly ugledala, počela je ljutito vikati, povremeno se okrećući prema zaprepaštenom i preplašenom Bukiju.

• Ovoga ovdje danima gledam kako stoji na vratima i puši! Za razliku od svih ostalih, on ništa ne radi! Osim toga, kako može raditi u skladištu i imati ovako bijelu majicu!

Čuvši te strahovito okrutne riječi od drage osobe, doživio je užasan šok. Ostatak cigarete kliznuo mu je između prstiju i pao na pod. Odmah potom rijeka krvi, svom silinom jurnula mu je u lice. Preplavio ga je neopisiv sram i strah od gubitka posla. Čim je osjetio da ga noge opet slušaju, dao se u paničan bijeg. Trčao je preko cijelog skladišta prema spasonosnim policama. Taj nevjerojatan prizor, jer lijenog Bukija nikad nitko nije vidio da trči, s jedne strane skladišta iznenađeno su gledali Vuki i Boki, a sa druge strane Baki i Pablo, kojima je to Bukijevo spašavanje žive glave doslovno oduzelo dah. Pošto je imao nezgrapne i pomalo krive noge, te velika stopala, njegov bijeg izgledao je kao bijeg lovca koji s krpljama na nogama, po dubokom snijegu, bježi od gladnog vuka.

• Vidi ga! Vidi! Trče! – vrištao je Baki kao da ne vjeruje onome što vidi.

Pablo je kao hipnotiziran gledao taj oduševljavajući prizor.

• Trče ka medo šta ga gone čele! – nastavi Baki kojemu su na oči počele izbijati suze radosnice.
• Je, je! Ka medo šta se doša osladit medon! – grcajući u smijehu, odmah se s njim složi Pablo.

Sluđeni Buki utrčao je među police i počeo grabiti prašnjave predmete, te ih premještati s jedne stalaže na drugu, pokazujući Shelly da je on itekako vrijedan radnik.

Čim su šef i šefica ušli u ured, prema njemu su krenula dvojica kolega. Nisu ga namjeravali ostaviti da na miru liže svoje ljubavne rane. Cijeli se život rugao s ljudima. Stoga su mu htjeli malo vratiti.

• Šta je bilo Buki? Zašto si onako biža? Ko te je gonija? – umiljato mu se obrati Pablo.
• Jeba joj pas mater! Nisan zna da je luda! – iz njega provali bujica mržnje.
• Luda? Zašto luda?
• Nego šta je! Luda kurvetina!
• Nije bila ni zrila! Reče medo za krušku kad je nije moga dobavit! – mudro kaza njegov nekadašnji intimus i prasne u smijeh.

Dok su njih dvojica plakali od sreće i veselja, poniženi Buki nije znao kuda bi sa samim sobom. I dalje se crvenio od srama.

• Vidiš da ti se smije i prijatelj Smećko! – podbode ga Pablo.
• To je tvoj prijatelj! – odbrusi mu, ne skrivajući ogorčenje prijateljevom izdajom.

Zbog tih riječi nevjerni Baki naglo se uozbiljio, ali kada je čuo Pablov prijedlog Bukiju: „Slušaj Buki, nemoj se ljutit. I ti si se volija šalit. Ako ikad budeš tija bit moj agent i radit za mene, kodno ime će ti bit ‘HITRI’“, odmah je prasnuo u novi smijeh.

Nije prošlo mnogo vremena, a lijepa Shelly svima je prirasla za srce. Izuzev Bukija i Bokija kojemu je objasnila da nema ovlasti za povišicu koju je neprestano tražio. Kako je ona, unatoč svom izgledu, ipak samo obična i nadasve ranjiva osoba, Pablo se, na njegovu veliku žalost vrlo brzo uvjerio.

Dok je nešto radio, podignuvši glavu ugledao ju je kako besciljno hoda skladištem. Ubrzo je došla do njega. Pogledao ju je, lagano kimnuvši glavom. Nije se mogao oteti dojmu da je nekako potištena, snuždena.

• So how do you like Croatia? – uputi joj pitanje koje je trebalo biti rutinsko.

Njen lagani uzdah i izraz lica uštipnuše ga za srce, što je godinama idealistički kucalo.

• I don’t know. –neodlučno kaza.

Zatečen neočekivanim odgovorom, iznenađen, pogleda je u tužne oči.

• I was spat last evening! – stigne objašnjenje zbog kojeg se u trenu zacrveni.

Odmah potom, nevjerojatno brzo, uvjeri sebe kako je krivo preveo taj nepravilni glagol. Bio je previše ružan da bi bio istinit.

Pročitavši mu misli, lijepa Shelly ponovi:

• Yeah! I was spat!

Počeo je zamuckivati:

• .. how? I mean, who?
• One of the three guys, sitting on the wall!
• Where?

Sada je ona počela zamuckivati:

• .. Vranji…
• Aha! Seget Vranjica!
• Yes! Yes!
• But why!
• I don’t know! There was no reason, at all!

Užasno se osjećao. Zažalio je što ju je uopće upitao za Hrvatsku. Još se neko vrijeme crvenio, a onda je pokušao promijeniti temu.

• .. tko će nam biti novi šef?
• Još ne znam. Nitko iz Sarajeva ne želi doći ovdje.
• Zašto?
• Ovdje im je znatno skuplji život.

Malo se zamislio. Bila je to prilika da svom prijatelju, mimo njegova znanja, pokuša pomoći.

• A zašto taj posao ne bi dobio g. Green? – zapita.

Razočarano ga pogleda.

• On nema potrebne kvalifikacije. Osim toga, takav posao nikada nije radio. – nakon kraćeg premišljanja iznese obrazloženje.

Ali, nije poznavala Pabla i njegovu predanost prijateljstvu. Znao je dobro da neće on odlučiti tko će biti šef, ali ga je pošto-poto pokušao ugurati u uži izbor.

• Svaki put kada je g. Moris odlazio u Englesku, njegov posao je bez problema radio g. Green!

Neumjereno ga hvaleći, Pablo je želio da onaj pečat u sefu slučajno ne padne u ruke nekog nepodmitljivog Engleza.

Kada je Shelly, nakon višetjednog boravka s njima, odlazila na svoj pravi posao u stožer NATO-a u Sarajevu, okupila je sve uposlenike, uključujući i g. Greena, te im veselo saopćila:

• U Sarajevu ću iznijeti svoje mišljnje da je ova jedinica neophodna i da vam pripreme nove ugovore! Vaš novi i jedini šef, po svoj prilici, bit će g. Green! I njemu će se napraviti novi ugovor!

Kada je dobro plaćeno bijelo roblje čulo što im je šefica rekla, nasta opće oduševljenje. Pablo kradom pogleda prijatelja. Sav je blistao. Odlučio je nikada mu ne reći koliko se trudio za njega. Shelly se iskreno iznenadila kada su joj predali skulpturu, što su joj je kupili za poklon.

Zahvalivši se, uzela je riječ:

• Mi u Australiji imamo velike nevolje s populacijom klokana. Zbog toga smo prisiljeni smanjivati njihov broj. Mnogo toga od njih se iskorištava, kao što je meso i koža. I izrada suvenira je popularna. Ja ovdje za svakoga od vas imam po kožnu kesicu za novac. To su zapravo bile klokanove mošnje.

Oni koji su razumjeli to što je rekla, nisu mogli sakriti čuđenje i osmijeh. Poslušno su prilazili lijepoj Australki i uzimali pružene kesice s kožnom vezicom na vrhu.

Posljednji joj je prišao neandertalac Hitri koji nikako nije uspijevao obuzdati izdajničko rumenilo. Gledao je u pod dok je iz njene nježne ruke uzimao ostatke klokanove muškosti. Odmah se potom progurao kroz okupljene kolege i pokunjeno stao na samo začelje gomile. Pognuvši glavu, promrmljao je sebi u bradu:

• Kurvetina jedna!

I tako je nesretni Buki neprestano uvjeravao sebe da je Shelly kurvetina i da je luda, nesvjesno stiskajući klokanova muda.

Osjećajući veliko zadovoljstvo, ramenom se naslonio na glatki beton i pogledao široku ulicu ispred samog ulaza u skladište, na čijem je rubu stajao. Ono o čemu je samo snivati mogao, uspio je, nakon mukotrpnog i predanog rada i ostvariti. Bio je to vrhunac njegove urođene kreativnosti i nagrade za silan trud i rizik kojemu se neprestano izlagao. Imao je svoga agenta-spavača na čelu NATO-ve logističke baze, kojemu je u svakom trenutku mogao reći da otvori sef i iz njega izvadi dragocjen pečat, te s njim krene u PX.

• Baš san prava siva eminencija. – oda si priznanje.

Daveći se u slasti samodopadnosti i ćuteći moć, koja ga je ispunjavala, najednom osjeti crv sumnje.

• .. nemoj me zajebat, ka i Tuđman one svoje! – pobojavši se, zabrinuto pomisli.

Bilo je to protekle zime, kada se vlakom vraćao iz Zagreba. Sjedeći u punom kupeu, nije mu promaklo da pristojno odjevena i našminkana bakica, koja je sjedila nasuprot njega, zadubljeno čita knjigu s naslovom na engleskom jeziku. Odmah ga je stalo kopkati tko je i što je ona. Nakon dugotrajne analize, došao je do zaključka da bi to mogla biti, po svoj prilici, umirovljena profesorica s nekog od zagrebačkih fakulteta. Tome zaključku u prilog je išla i činjenica, da se drmusa vlakom, a, znao je, Hrvatska i jest postala zemlja gdje su učeni siromašni, a lupeži bogati. Uvidjevši kako je to izuzetno tiha bakica, koju zanima samo ono što piše u njenoj knjizi, više na nju nije obraćao pažnju. Čak mu se i vječno radoznali um prestao pitati tko je ona. Prepustivši se jednoličnom zvuku trenja metalnih kotača o stare tračnice, u mislima mu dođe onaj njegov vlak sa stočnim vagonima, koji je preplašio vlastodršce, te ih natjerao da se pobrinu za stradale vojnike. Znao je da mu nitko nikada neće reći ni – hvala. No, nije mario. Boljelo ga je samo to što nisu bili vrijedni doći mu na suđenje, kojega se iskreno pribojavao, znajući na što je sve spremna hrvatska vlast.

• Sramota! Sramota! Je li ovo sramota!

Bio je ljutiti ženski glas, koji ga je, iz sudnice, gdje se upravo nalazio, vraćao u stvarnost. Zbunjeno je očima prelazio po licima putnika, pitajući se čiji je ono glas bio. No, svi su imali zatvorena usta. Pronicljivi pogled privukla mu je zatvorena knjiga, što ju je bakica čvrsto stezala prstima, držeći je na koljenima. S očima punima prijezira, živo je gledala kroz prozor.

I dalje ne shvaćajući što se zbiva, Duki počne pratiti njene učene oči. Upravo su napuštale jednu izgorenu kuću, pa, s žalošću, promatrale drugu. Napokon je dokučio što je to toliko iziritiralo tu, po svemu sudeći, staru gradsku intelektualku. Upravo su prolazili kroz dio, donedavno, nastanjen isključio Srbima.

• Ma kakvi Srbi, kakvi Hrvati! – nastavila se žestiti.

Duki ju je, sav u čudu, netremice gledao. Zapanjio ga je njen nenadan preobražaj.

• Gdje je koga uhvatilo za kosu, tako ga je pokrstilo!

Čuvši njeno viđenje etnogeneze Srba i Hrvata, nije mogao da se ne nasmije.

• Tuđman! – glasno reče, otvoreno se užasavajući pomisli na njegov lik i djelo.

Duki se toliko oduševi nastupom vatrene bakice, da joj odmah dade malo podstreka.

• A pravi se intelektualac. – otvoreno joj se požali.
• Intelektualac?! – s užasom i gađenjem ponovi ona.
• Oficir intelektualac?! – posprdno kaza.
• Stvarno sramota da se takva osoba ruga jednom Vladi Gotovcu! – rado se u daljnju diskusiju uključi Duki.

Uvjerivši se da u njemu ima potporu i pomnog slušatelja, oči još malo otvori, pa žučno počne s objašnjenjem:

• Ma kakvi Tuđman! Njega su odabrali pravi intelektualci, da iznosi u javnost njihova mišljenja i stavove, ne želeći se otvoreno eksponirati! On je na to pristao, ali kada mu se ukazala prilika, otrgnuo se kontroli i sve ih prevario! Najednom je postao neka druga osoba! Nisu ga mogli prepoznati!
• Moć! Poludija je kad je osjetija moć! – dade podršku pametnoj bakici.

Uspoređujući narav svog odanog agenta Georga s naprasitom naravi starog boljševika, začas se osjeti postiđen, što mu je tako nešto uopće palo na pamet.

BING

Neprestano ga je kopkalo to što već više od deset dana nije ni čuo ni vidio Binga. Počeo se plašiti da bi mogao prekinuti poslovnu suradnju. To je bio razlog zbog kojeg je sjeo u auto i otišao u Rudine. Nadao se da će ga zateći u kući. Plašio se da nije još na otoku, ili da je otišao zbog nekakvih obaveza u Slavoniju.

Približivši se njegovu domu, mimoišao se s policijskim vozilom. Nije mogao dokučiti što su ta dva policajca tražila na kraju naselja. Još ga je više iznenadilo to što su ga dobrano odmjerili pogledima. Neprestano je zaboravljao da je on već neko vrijeme sa druge strane zakona.

Obzirno je pokucao na njegova vrata. Nikakvog znaka života sa druge strane nije bilo. I baš kada se razočarano okrenuo, začuo je kako se otvaraju. Očekivao je Bingovu nesretnu majku, što ju je nepotrebno probudio usred poslijepodnevnog počinka. Raširenih očiju pred sobom je gledao visoku neznanku duge svijetlosmeđe kose srednjih godina. Debeli slojevi napadno kričave šminke nalazili su se posvuda po licu. Suženih zjenica gledala ga je osorno i neprijateljski. Praveći se da ne vidi tu bezrazložnu i nenadanu netrpeljivost, ljubazno pozdravi:

• Dobar dan!

Ne dobivši njen pozdrav, s nelagodom upita:

• Je li Tiho kući?
• A što će ti?! – ljutito odbrusi.

Već pomalo gubeći živce, nekako se suzdrži i obzirno objasni:

• Zbog posla ga triban.

Na trenutak se činilo da će mu reći da se vrati tamo odakle je došao, ali se ipak okrenula i viknula:

• Tiho!

Kada je Bing došao na vrata pognute glave, nepoznata žena ga pogleda s visine, a onda se energično pored njega progura natrag u kuću. Pablo ju je sav u čudu ispraćao pogledom. Trgnuvši se, obrati se poslovnom suradniku koji je skrušeno zurio u pod.

• Šta je? Di si? Nisan te odavno vidija? – zabrinuto upita.
• Imo sam neka posla.
• Mislija san da si možda odusta!
• Ma ne… ne. Samo nisam imo vremena za to.

Tek tada ga je Pablo malo bolje osmotrio.

• Šta je to?! – otme mu se uzvik zaprepaštenja kada je ugledao poveću modricu podno njegova lijevog oka.
• Ma ništa!
• Od koga si to dobija?
• .. nešto u kafiću. Nije važno.
• Ali zašto?
• Zbog neke ženske. Ma… pijana posla. Znaš kako to ide.
• Znan! A za modricu ne znan! Nego… oćeš ti i dalje tribat šta od moje robe?
• Oću. Kad budem opet išao na Brač.

Laknulo mu je dobivši priželjkivani odgovor.

Vozeći se kući, neprestano je pokušavao povezati neznanku, policiju i Bingovu modricu. Dolazio je do svakojakih zaključaka. Naposljetku je objasnio samome sebi:

• To je neka kurva. Vidija si kako je našminkana. Vriđali su je pijani gosti. U zaštitu joj je sta jedini šta je ima europske manire. Zato su ga nabubali. Kurva je u znak zahvalnosti s njin otišla u tu vukojebinu. Zbog uviđaja su k njima došli policajci.

Zamislio se kako bi još jednom prelistao slike rekonstrukcije nemilih događaja.

• .. – promrmljao je svjestan da nema odgovora na dva pitanja.

Zbog čega su ga policajci onako ispitivački odmjerili i zbog čega ga je zagonetna neznanka ošinula pogledom.

Naletjevši navečer na Macka, zanijemio je čuvši zapanjujuću istinu. Namazana ljutica nije bila jeftina bludnica, kako je brzopleto bio zaključio, nego supruga njegova ortaka.

Saznavši to, Duki se, pod naletom goleme nelagode, snažno ugrize za donju usnu. Nastavak je graničio s nestvarnim.

Vrativši se prvi put s otoka Brača, Bing je nazvao suprugu koja mu je odvela tri mala nasljednika, te joj se pohvalio da ima stalan izvor prihoda i da živi časnim životom. Pozvao ju je da ga posjeti i da vidi novi kat što ga je podigao. Da bi joj smekšao opak jezik, odlučio ju je obasuti zlatom i gotovinom. Odbacivši, s gađenjem, preprodaju krijumčarene robe, počeo je zalaziti u aperitiv bar hotela „Split“, u kojem su stalan smještaj imali mnogobrojni pripadnici mirovnih snaga. Nakon višednevnog praćenja njihovih navika, odlučio se za belgijski kontigent. Bilo je to pravo malo remek djelo. Čim su vojnici započeli zdušno bodriti svoju nogometnu momčad koja je igrala izuzetno važnu utakmicu, otpio je i posljednji gutljaj whiskija s ledom, te se zaputio k liftu.

Pred vratima sobe navukao je rukavice, pa se nakratko pozabavio s bravom. Sve je temeljito proučio i isplanirao do u detalje. Previdio je samo jednu sitnicu. Jedan od njih mrzio je nogomet, a obožavao utege. Pogledi su im se sreli kada je Bing vukao teški sef kroz balkonska vrata.

Zapanjenom Dukiju sve je najednom postalo jasno. Bingova supruga, koja je povjerovala njegovim uvjeravanjima o poštenom životu i novom početku, zatekla ga je s modricom na oku, a dan poslije imala je priliku upoznati i policajce koji su došli uzeti dodatne podatke. Nakon neugodnog razgovora s njima, ugledala je na vratima njega, za kojega je bila uvjerena, baš kao i policajci, da pripada muževljevoj branši.

Čim su Binga prestala boljeti rebra, vratio se, bez gađenja, manje riskantnom poslu. Pablu je osmijeh opet zaigrao na licu.

Ipak, počelo ga je sve više živcirati ortakovo kašnjenje s isplatom. Zato se jako razveselio kada ga je nazvao i rekao kako dolazi po novu turu i sa novcem s kojim će podmiriti sve zaostale račune.

U svoj ne baš reprezentativni yugo marljivo je slagao sve drangulije što preostaše u Pablovoj garaži. Kada je završio, obrisao je znoj sa čela i sa „šeretskim“ osmijehom zapitao:

• Koliko ti imam za platiti?
• Sa ovin šta si ukrca?
• Ne! Ne! To ću ti platit kad prodam!
• Tri ipo tisuće maraka.

Saznavši koliko je dužan, Bing iz džepa izvuče presavijeni svežnjić, Pablu nepoznate valute. Zatim se drugom rukom iznenađeno počne pipati po ostalim džepovima. Ponovi to još jednom, a onda blago pogleda Pabla u oči.

• Mislio sam da sam ponio i marke! – požali se.
• Ja ću te odvest po njih! – odmah se ponudi vjerovnik.
• Ma ne, ne! Trebalo bi onda na banku! A sad nemam vremena!
• Svu lovu držiš na banci?
• Da! Da! Zar ti nije Macko reko?
• Je!
• Vidi! Najbolje je da ti sve platim kad se vratim sa Brača! To je sedam tisuća?

Očekivana potvrda nije stigla. Pablo ga je blijedo gledao.

• Jesam li te ijednom zajebo?
• A šta ti je to u ruci?
• Austrijski šilinzi!
• Pravi?
• Nego kakvi!
• Koliko vride?
• Oko tri i pol tisuće maraka.
• Pa šta njima fali?
• Ne mogu ti njih dati! Trebam s njima platiti majstore! Najbolje je onako kako sam ti rekao! Dobit ćeš lijepo sedam tisuća maraka za sve!
• Reka si mi na telefon da ćeš platit šta si dužan.
• Jebiga! Tako se dogodilo! Jel’ mogu s ovim ići?! Vidjet ćemo se ubrzo!
• Ne možeš!
• Molim?
• Ne može!
• Zašto?
• Bit će ti puno!
• Šta?
• Sedan tisuća!
• Zar mi ne vjeruješ?
• Ali to ti je svejedno puno!
• Imam ja na banci puno više!
• Neka, neka.
• I što ću sad s robom što sam je ukrco!
• Daj šilinge i riješen problem!
• Ne mogu! Trebaju mi!

Gledali su se u oči bez riječi.

• Onda, jesmo se dogovorili? – prvi šutnju prekine Bing.
• Onda ću ovo iskrcati natrag!
• Iskrcaj!

Opet su se gledali bez riječi. Prvi je popustio europljanin. Demonstrativno je gurnuo ruku u džep i izvukao toliko spominjane austrijske novčanice. Uvrijeđeno ih je pružio nevjernom ortaku.

• Jesu pravi? – sumnjičavo priupita Pablo.

PABLO’S CARTEL

Uslijedili su dani o kojima su godinama snivali. Konačno su imali šefa sa ljudskim licem. Nisu htjeli pamtiti one ružne trenutke, već samo one lijepe, brojnije.

Pablu nije trebalo puno vremena kako bi shvatio da je sav trud bio uzaludan. Novi šef ničim nije davao do znanja da bi mogao i pomisliti na nešto protuzakonito. Prema svom dojučerašnjem suradniku ponašao se suzdržano i izrazito službeno.

Duki je od muke puknuti htio.

• Engleski Tuđmane! – gnjevno promrsi jednom prilikom.
• Izda si me! – optuživao ga je za neoprostiv grijeh.

No, vrlo brzo, gledajući neskrivenu sreću dragog čovjeka, srce mu naglo omekša. Uživao ga je gledati takvoga. Više mu nije zamjerao što se se distancirao od njega. Moralo se mnoštvo zvijezda na nebu poklopiti da bi dobio posao, koji ga je dizao sa dna, te mu otvarao nove životne horizonte. Bilo je sasvim normalno da ga ničim nije želio ugroziti. Osim toga, s dvostruko većom plaćom, nije ni imao potrebe tražiti dodatan izvor prihoda.

Oprostivši mu izdaju, Duki se zabrine nad svojom sudbinom.

• Opet ćeš s keson priko ceste… siva eminencijo! – cinično si predbaci.

Bio je to velik korak unatrag, jer svaki iole ambiciozniji čovjek na stranputici, koji je, usto, držao do sebe, nije mogao u rukama nositi plastične vrećice, premda je to značilo pristojnu zaradu.

Žal za propalom karijerom uglednog krijumčara, nestajao je svaki put kada bi vidio nasmijano lice novog šefa. Gledajući ga kriomice kako blista od sreće, osjećao je ponos i zadovoljstvo što mu je i on, bar malo, u svemu tome pripomagao. Zbog toga su ga njegove skorašnje riječi snažno zapekle. Naime, kada je vidio lukavog bračanina kako dolazi u skladište, otvorio je vrata ureda, prišao svome šefu što je sjedio za stolom i sa smiješkom mu šapnuo:

• Your croatian friend is coming!

Smiješak mu se oteo jer se sjetio kako je, naslijedivši Morisov posao, naslijedio mito Bracanina Ante Portasa i brčkanje u njegovu bazenu.

Bilo je kasno kada je shvatio da je njegov prijatelj usred jedne od onih svojih zlovolja što su ga hvatale zbog obiteljskih problema u Engleskoj.

• I have no friends in this country! – hladno mu reče.

Iznenađen i uvrijeđen Duki je napustio ured. Nije mu zamjerio, jer to prijatelji i ne rade, ali mu je zapamtio.

Želeći udahnuti zraka bez i malo prašine, Buki, Baki i Pablo izađoše van skladišta. Cestom je upravo prolazilo vozilo krcato velikim kutijama na kojima je pisalo „Marlboro“. Za upravljačem je sjedio besramni, ali poduzetni carinik.

Buki ga je ispratio smrknutim pogledom.

• Jadne li države! – ogorčeno prokomentira.

Duki je šutio. Samo je duboko uzdahnuo. Znao je da Buki to ne govori zbog moralnih obzira, a još manje zbog domoljubnih osjećaja. Bila je to čista zavist. Iskonska ljubomora što mnogi odvlače blago iz PX-a, noseći ga u svoj brlog. Sve je to mjesecima gledao.

• Za šta si ti tija poginit! – podrugljivo podbode Dukija.

Svi kradu i švercaju, a ti meteš NATO-va skladišta!

Ne mogavši podnositi njegova podbadanja, bez riječi je otišao Sladokuscu u PX.

Sjedio je za stolom i pogledom prelazio preko sivih metalnih ormara. Pred njim su stajale dvije reklamne plastične kese pune cigareta i američkog burbona što ih je uz Zlajinu pomoć kupio u PX-u. Pored njih je ležalo malo pakovnje cigarilosa koje je kupio samo kako bi zabava bila potpunija. Pitao se gdje li su više. Kada je već počeo gubiti živce, začuje slabašne glasove što su dopirali izvana. Čim je vidio kvaku kako se miče, brzo je pognuo glavu i uzeo kutijicu tražeći propisani način za otvaranje.

• A tu si! – iznenađeno vikne Baki kada ga je ugledao.

Odmah potom pogled mu padne na punašne kese. Pablo nezainteresirano podigne glavu, letimično pogleda i njega i Bukija, a onda se bez riječi vrati svome poslu. Pustio ih je da neometano čeznutljivim pogledima gutaju ono za što su mislili da tu slučajno stoji.

• Vidin, bija si kod svoga Zlaje! – umiljato, poput mačka što kruži oko vrućeg mlijeka, pokuša zapodjenuti razgovor Smećko.
• Ma utrpa mi je to! – nehajno mu uzvrati Pablo.
• Tebi kapa sa svi strana! – podsjeti ga Smećko.
• A di ti to prodaješ? – uključi se i Buki, bez podrugljivog prizvuka.

Pablo ga ni ne pogleda. Izvadi cigarilos iz kutije, pripali ga i usta počne puniti dimom, strogo pazeći da mu ne zaluta u pluća. Ispuhnuvši ga sa strane, usmjeri pogled u Bukijeve oči, pa mu kaza:

• .. no habla… ingles!

Sutra je nastavio s predstavom. Opet je pred njim bila luksuzna roba. Opet su pred njim stajali Buki i Baki.

• Ja vas nikako ne razumin! – prijateljski im se povjeri.
• Kako to misliš? – žurno mu uzvrati Baki.
• .. pored našeg PX-a u kojem skoro svak kupuje, vi vanka plaćate duplo skuplje cigarete!

Ništa nisu rekli na tu konstataciju. Samo su zamišljeno uzdahnuli.

• Da niste tako imućni, ja bi van moga nešto sredit kod Zlaje! – nastavi.

Ništa ne objašnjavajući, Buki najednom napusti kontejner. Baki ga isprati pogledom. Pablo se poboja da bi ga i on mogao napustiti. Zato mu sugestivno reče:

• Pusti Bukija! On je lovaš! Ni ja se ne bi ovin bavija da san na njegovu mistu!
• Al’ bi ti to stvarno moga sredit sa Zlajon? – sav zaintrigiran upita Smećko.

Pablo mu lukavo natukne:

• Gurnija san mu u džep malo zelembaća!
• ..! Zato je on tako dobar prema tebi!

Čuvši taj spontani zaključak, Pablo se grohotom nasmija.

• Misliš da bez zelembaća ne bi bilo ni robe?
• .. ne znan! Nemoj mu reć da san to ja reka!
• Ma šta ti je!

Trećeg dana, opterećen poslovnim brigama, Pablo je u potpunosti zaboravio na obećanje što ga je dao dvostrukom agentu.

• Jesi se vidija ti sa Zlajon? – onako usput, kao iz dosade, upita ga Baki kada su ostali sami.
• Zbog čega? – zbunjeno uzvrati.
• Ono šta si bija govorija za PX!
• .. to! Nisan! Otiću do njega kasnije!

Po obavljenom poslu, stao je pred svog agenta. Predstojio mu je najdelikatniji dio scenarija. Trebao je odrediti visinu njegove plaće. Morala je biti smiješno niska, jer je jedino takva mogla iskreno nasmijati Sladokusaca.

• Otićeš u PX! Tamo će ti Zlajo dat robu! – obrati mu se glasom punim autoriteta.
• To si ti dogovorija s njin? – nesigurno upita budući prijestupnik.
• Ništa ti ne brini! Za to ćeš dobit… Znaš… ni ja tu puno ne zarađujen. Vrimena su zajebana. Velika je konkurencija. Moje cijene ne mogu bit niske ka od ovi iz lučke uprave, carine, policije… Toga si svjestan?
• – reče pun razumijevanja.
• Čekaj da izračunan!

Nije računao, već se borio s navalom smijeha. Osjećao je i grižnju savjesti što takvu psinu sprema Bakiju s kojim se prilično sprijateljio. Kako bi je odagnao, prisjeti se dijaloga što ga je nedavno imao s Hitrim.

• Je li te prijatelj častija bar s kavon? – prišavši mu, zagonetno ga je upitao.
• Koji prijatelj?
• Ovi novi!
• Smećko?
• Dobro si ga nazva!
• Nije! A koga on to časti!
• Moga bi! Bar sad kad je pored kuće i stana, kupija još jednu kuću!
• Zajebaješ?! – vikne Pablo ne krijući iznenađenje i razočarenje.
• Slučajno san to sazna priko jednog čovika! Uz more! – povišenim glasom dopuni povjerljivu informaciju.
• Koji je to bjednik! Jeba bi se za kunu! – zaneseno nastavi Pablu otvarati oči.

Ponovno proživjevši tu scenu, bez milosti mu kaza:

• Dobit ćeš pet maraka za kesu!

Videći kako u trenu nestaje žar u njegovim očima, što se do tad strastveno razbuktavao, silno zažali zbog sramotno niske ponude. Uplašen da će mu propasti sav trud, žurno predloži snuždenom Smećku:

• Zašto ti ne bi donija dvi kese! Zarada bi ti bila dupla!

Na poboljšanu ponudu regrut odmah živne, te samouvjereno reče:

• Kad već iden tamo, isto mi je, donija jednu ili dvi! Kad će to bit spremno?

Po obavljenu poslu, uslijedila je isplata, koja je za Pabla bila prava poslastica. Sačekao je trenutak kada se u njihovoj blizini našao Buki. Pružio je Bakiju novčanicu i rekao:

• Evo ti desetica!

Potom se obratio i Bukiju:

• A ti Hitri šetaj po luci ka nika stvar!

Seansu je ponovio i sutradan.

• Evo desetica! Zaslužija si!

Bukiju ovaj put nije ništa govorio. Djelovao  je prilično nezainteresirano.

Trećeg dana, vidno ražalošćen što neandertalac Hitri nikako ne upada u jamu što mu ju je iskopao i brižno prekrio lišćem, Pablo nijemo pruži Bakiju novac što ga je zavrijedio. Ovaj ga spremno uzme, već rutinski utrpa u prednji džep radnog odijela i veselo, poput Bambija, odskakuta iz kontejnera u skladište.

Prošlo je svega nekoliko minuta kada je, kreveljeći se, uletio natrag u kontejner. Sav u čudu, Pablo ga je netremice promatrao uzdignutih obrva.

• Nećeš virovat! I Hitri se oće uključit u posa! – uzbuđeno je diktirao, obuzdavajući ton.

Smećko je od početka osjećao da Pablo nije u potpunosti iskren s njim i da ga zacijelo potplaćuje, ali to nije htio pokazati plašeći se povlačenja ponude. Naletjevši vani na Bukija koji mu se povjerio da bi se i on želio uključiti u posao, naprosto je poludio od sreće. Sada je i on imao nekoga kome će se smijati iza leđa.

• To bi bilo genijalno! – ozareno kaza Pablo, pred očima ugledavši onaj tank pun skorenog ptičijeg izmeta što ga je prao.
• Sad će ti on doć! Pravi se da ništa ne znaš! – upozori ga i žurno odmagli van.

Ubrzo su se vrata otvorila i unutra je ušao Hitri. Nelagodu je bezuspješno prikrivao. Plašeći se da ga ne preplaši, Pablo ga obzirno upita:

• Que pasa hombre?

Malo se nasmiješivši, započne nesigurno:

• Znaš šta! Svakako neman šta radit! Ako ti triba još šta donit iz PX-a, mogu i ja!
• No problemos! Mañana! – izgovori i svoje posljednje riječi španjolskog.
• Kad će ti to tribat?
• Sutra, reka san ti! Triban se vidit sa Zlajon!

Kada je Hitri otišao, tiho se nasmijao.

Sutra je jednome radniku PX-a dao presavijenu ceduljicu na kojoj je pisalo: „BOG ZLAJO STOP ŠALJEN TI SVOJE KOLUMBIJCE STOP NATOVARI IH KA MAZGE STOP TVOJ PABLO STOP“.

To je bila poslastica nad poslasticama. Pred njim u stožeru stajali su Kolumbijci čekajući isplatu. U ruci je držao hrpicu novčanica, a među usnama tanku južnoameričku cigaru čiji dim nije mogao u potpunosti izbjeći pa mu je tjerao suze na oči. Izbjegavajući Bakijev pogled, jer je prijetila opasnost da se obojica predaju smijehu, pružio mu je plaću s riječima:

• Desetica za tebe!

Zatim je pogledao Bukija i deset maraka pružio i njemu, rekavši:

• Desetica i tebi!

Čim su napustili kontejner, počeo se smijati vrteći glavom.

U skladištu je nabasao na Inspektora Brooka. Nije krio svoje dobro raspoloženje.

• Znaš li što internacionalci govore za onaj hrvatski „free shop“ gdje sam ti kupio ronilačke boce?
• Što?
• Da ga je to za sebe otvorila hrvatska carina i policija! – kaza i slatko se nasmija.

Duki je ostao bez riječi. Ta opaska nije mu baš najbolje sjela. Priča o fantomskom „Duty free shopu“ prelazila je granice.

Isprativši opake najamnike do stražnjih vrata kroz koja su kretali u krijumčarsku akciju, zadovoljno je protrljao ruke. Bukiju je to bio treći odlazak na zadatak.

Vratio se u stožer koji je ujedno bio i financijski centar njegova kartela. Sjeo je i prekrižio ruke. Počeo je zbrajati prihode i rashode. Kartel mu je donosio nevjerojatnu dobit. Njih trojica su za tri minute stvarali zaradu od tri stotine maraka. Nakon što bi Smećku i Hitrome isplatio njihov dio, njemu je ostajalo dvije stotine i osamdeset. Začuo je žamor pred kontejnerom. Stizala je nova pošiljka.

Po njihovim zajapurenim licima zaključio je kako se sigurno zbio nekakav nemio događaj.

• Ja ti ovo više neću radit! – stavljajući robu na stol, rezignirano ga obavijesti Buki.

Za njim je stolu prišao i Baki. Svoj teret je odložio bez i jedne riječi. Ipak, vidjelo se da je i on povrijeđen.

• Šta je bilo?! – skoči sa stolice Pablo i upita sav u očaju.
• Svi su nan se smijali u PX-u! – objasni mu poniženi Buki, koji je cijeli život strahovito pazio na svoj ugled.

Pablo nije dvojio ni časa.

Čim je ušao, već je s vrata vidio da je Sladokusac nedavno plakao.

• Obeća si mi da se nećeš smijat!
• Jesan, ali ja to više nisan moga trpit!
• Šta si in napravija?
• Ništa! Kad san in vidija glave kako proviruju kroz vrata, samo san reka: „ Evo stižu Kolumbijci!“, a onda san puka od smija!
• To si reka isprid sviju?
• Jebiga! Nisan se moga suzdržat! Nasta je urnebes!
• Reka si in da san ih tako nazva po uzoru na one šta za najmanju sitnicu čoviku razrižu grkljan i izvuku jezik vanka?
• Jesan! – smijući se potvrdi Zlajo.

Pablo ga pronicljivo pogleda u oči.

• Pa nisi in valjda reka i koliko ih plaćan?

To je pitanje ostalo bez odgovora.

• Jesi!
• To i je najslađi dio priče! – prizna mu s velikim osmijehom.
• A isto ti se svidila moja parodija?
• Da svidila!
• Nemoj ih više zajebavat! Morat ću to nekako izgladit!