Početna D. Ljubic FRIDAY THE 13th

FRIDAY THE 13th

1690
UDIO

Prethodni dio romana proćitajte ovdje : Prethodni dio.

FRIDAY THE 13th

Zavaljen u fotelji od umjetne kože u nedavno proširenom i klimatiziranom dnevnom boravku, zadovoljno je gledao kroz široko okno. Lijeno je pogledom prelazio po crijepom pokrivenim krovovima obližnjih kuća. Dnevni sjaj odavno je izgubio moć. Svoje mjesto je ustupio nadolazećem sumraku. Spokojan zbog materijalnog blagostanja što ga je velikodušno oplakivalo sa svih strana, beskrajno je uživao u tako običnom prizoru. Više nije bilo sumnje da je život pun odricanja, daleko iza njega. Donio je i odluku da će prihvatiti ponudu za posao kod vlasnika skladišta s kojim je odlično trgovao materijalom što ga je pribavio na Planom. Dugo je to odgađao jer se nadao da će ga Mamac uspjeti ubaciti u jednu od zapadnjačkih baza, koja nije oskudijevala s lakim plijenom. Blagi osmijeh na licu, što mu je cijelo vrijeme titrao, naglo je iščezao čim se sjetio luke, izdašnih plaća bivših kolega i El Dorada zvanog PX.

  • Majku in jeben! – zareži i, kako bi se malo smirio, posegne za cigaretama na niskom staklenom stoliću.

Pušeći, opet se prisjeti što je sve sa svojih deset prstiju stekao u posljednje vrijeme. I opet počne uživati u lijepom pogledu što se prostirao sve do mora.

Iz tog stanja ugode trgne ga zvuk telefona što je dopirao iz hodnika.

  • Alo! – kratko se javi dignuvši slušalicu.
  • Šta je, šta radiš? – začuje poznati glas sa druge strane.

Misleći kako stiže dobra vijest, odmah mu srce zaigra.

  • Di si Mamac! Ima li šta novog?
  • Ima, ima! Znaš šta san otkrija?
  • Otkrija?! – iznenađeno ponovi.
  • Bili su na večeri!!
  • Ma ko?
  • Oni kurvini sinovi!!

Bleki napregne um do krajnjih granica i, ne mogavši dokučiti o kome on to govori, čudeći se zapita:

  • Na koje misliš?
  • Nije ti teško pogodit!
  • Oni s posla! – uzbuđeno kaza.
  • Tako je!
  • Jeba in pas mater!!
  • Znaš li s kojon lovon?!

Bleki se na trenutak zamisli, a onda užas prokulja iz dubine njegove duše:

  • Nemoj mi samo reć da su sa našon!!
  • Baš tako! Sa našon lovon od bakra!! – vikne ogorčeni Mamac.
  • Jebat ću in majku, svima!! Jednon po jednon!!! – vrišteći započne svoje mahnitanje unezvijereni Bleki.
  • Kako si to sazna?!
  • Vidija san tvog susida! Navuka san ga na tanak led!
  • Njega?! Majku mu jeben! Ni rič nije šefovima reka za mene! A i lovu san mu posuđiva!
  • Zamisli, lovu su dobili, a nama nisu tili reć! – reče ozlojađeni Mamac.
  • Vidićemo mi još!!! – sišavši s uma, vrisne Bleki.

Položivši stražnjicu na topli beton golog stubišta što je vodilo na kat, duboko udahne seoski zrak karakterističnog mirisa. Iako je imao prostrani stan u gradu, nerado je u njemu boravio. Unatoč delonovskom licu, nikada nije volio blještava svjetla velikog grada i život u njemu. S neskrivenim užitkom promatrao je voćke u vrtu što ih je polumrak počeo obavijati. Nije se uspijevao nasititi te tišine i idile, tako svojstvene njegovu rodnom selu. Marljive nesilice što ih je držao iza kuće, odavno su utihnule, obuzete svojim kokošjim sljepilom. Pomisli i na Veselu.

  • Sigurno joj je puno vruće! – zaključi.

Sjeti se i pokojne ugote. Dok je bila živa, često mu je zagorčavala život svojim neposluhom i tvrdoglavošću. Ipak, kada je uginula, bilo mu je žao.

Tišinu što je neupadljivo vladala, najednom je prekinulo zvono starog telefona.

  • Ko li je sad? – zapita se odlijepivši stražnjicu od betona.
  • Molin? – veselo se javi, zgrabivši slušalicu.
  • E Baki! – začuje hladni Blekijev glas.

Odmah je znao da nešto nije u redu. Zbog toga započne s urođenom diplomacijom:

  • E stari! Kako je!

Grozničavo je razmišljao što bi mogao biti razlog tog poziva. Ni za vrijeme suradnje u poslu s trakama, nije ga zvao kući. A kakve se batine mogu dobiti kad mu se neoprezno okrenu leđa, vlastitim se očima uvjerio na primjeru Mile Bosanca. A Bleki, ne znajući da Baki zna kako je on pokrao i njegove trake, započne s moralnim predbacivanjem:

  • Od svi bi to bija očekiva, samo od tebe ne!

Osjetivši silno podrhtavanje njegova glasa, Baki se dodatno zabrine.

  • Izvini, ali ne kužin o čemu se radi. – blago kaza, ćuteći krv kako navire u lice.
  • Ne kužiš? – za oktavu pojača Bleki, pomalo gubeći strpljenje.
  • Dobili ste lovu za bakar, a nama niste tili reć!
  • …??? – čuvši tu nenadanu, ali itekako ozbiljnu optužbu, Baki od zaprepaštenja zanijemi.

Misleći da je bez riječi, jer ga je sram zbog toga kako se jadno ponio prema bivšim kolegama, Bleki mu natukne:

  • Mislili ste da mi nećemo saznat!

Ton kojim je to izgovorio sadržavao je i bijes i prijetnju.

  • O kakvoj ti lovi govoriš? – upita šokirani Baki.
  • Dobro ti znaš o kojoj! – sustigne ga upozoravajući odgovor.
  • Neman pojma, kad ti kažen! – pobuni se smeteni Baki.
  • A imaš li pojma o večeri na kojoj ste potrošili više od iljadu ipo maraka?!
  • …???
  • Ništa ne govoriš?!
  • Bili smo na večeri. Ali to nas je šef tija počastit. Al’ je meni do večere. Čak ja i Duki nismo tili ni ić. Samo… znali smo da mu se nije pametno zamirit. To ti je cila priča.
  • A čime je platija večeru? S kojon lovon?
  • S lovon od bakra.
  • A di je naš dio?
  • Kakvi dio? Niko nije dobija nikakvi dio! Čak je iz svog džepa nešto nadoplatija!
  • Ja nisan tako čuja! – nije posustajao izbezumljeni Bleki.
  • Nego kako si ti čuja? – strpljivo ga upita Baki kojemu se znoj cijedio s lica.
  • Da ste večeru platili s našon lovon od bakra!
  • Al’ si ti zaboravija da smo, kad si bija i ti, mi ogulili polovicu! Drugu polovicu smo mi ogulili kad smo bili bez posla, dok NATO još nije bija dovuka materijal! Za taj bakar smo dobili dvi tisuće maraka! S ton lovon nas je šef tija počastit!
  • Ništa ja ne znan! A di je lova od bakra šta smo ga svi mi gulili? – nije se predavao Bleki.
  • Al’ ti nisi bija kad nan je reka da bi bilo plemenito tu lovu poklonit njegovoj Amiri? Bija si i kad nan je i čestitku poslala!

Na tu opasku Bleki nije ništa odgovorio. Baki je mogao čuti njegovo duboko disanje. I baš kada se ponadao da ga je uspio razuvjeriti, začuje njegov glas:

  • A di je još iljada maraka?
  • Koja iljada? – užasnuto zapita Baki.
  • Amiri je da iljadu? Je l’ tako?
  • Ne znan! Valjda!
  • Za bakar smo dobili dvi? Je l’ tako?
  • Valjda!
  • A di je onda druga iljada?
  • Neman pojma! Ko ga je smija pitat! Osin toga, to je bija njegov bakar!
  • Mi smo ga gulili!
  • Jesmo! Pili smo kave, zajebavali se i na kraju, dobili plaće od skoro dvi iljade maraka! – vikao je izmrcvareni Baki.
  • Ja san čuja drukčije!
  • Ma od koga si ti to čuja, samo mi to kaži?!
  • Od Dukija!!

Tek tada Bakiju ništa nije bilo jasno. S jedne strane Duki ga je lagao da ne priča s njim, a sada se uvjerio da mu proslijeđuje informacije. Čak ga je zavarao da mu je on napravio štetu na autu.

Već na izmaku snaga, ne znajući kako bi se iščupao iz njegova poremećena zagrljaja, odluči se na nešto što je uvijek izbjegavao.

  • Ne znan kako ti je on moga reć nešto šta nije istina! Kunen ti se svojon pokojnon majkon da nismo dobili nikakvu lovu! I da je Moris večeru platija s lovon od druge polovice bakra koju vi niste gulili!

Suočen s tako emotivnom zakletvom, a znajući da je majku izgubio još kao dijete i da je nikada nije prebolio, najednom je posustao u svojoj bjesnoći.

  • Isto ću ja to provjerit. – sumnjičavo ga upozori.

Boki je upravo završavao večeru s obitelji, kada se začuo telefon.

  • Ja ću! – reče, podižući se sa stola, ubrzano žvačući ostatke zalogaja.

Pošto je bio dobro raspoložen, glas mu je veselo vibrirao izgovarajući:

  • Da! Molim!

Spoznaja da mu je dobro, a trebalo je biti njemu, djelovala je kao okidač na dugo zatomljivano ludilo.

  • Jugoslave, milu ti majku jeben!!! Di je moja lova od bakra?!!! – urlikne iz petnih žila.

Sugovornik je u trenu dospio u stanje šoka. Bio je nesposoban za bilo kakav odgovor.

Tu njegovu šutnju Bleki je protumačio kao priznanje.

  • Majku li ti jeben! Govori, di je moja lova?!

Suhonjava žrtva nekako smogne snage i kaza:

  • Čoviče, kakva lova?
  • Neznaš, je li?!
  • Neznan!
  • Zaklaću te!! Di je moj dio od bakra?!
  • Kakvi dio od bakra?
  • Praviš se pametan, je li?! Dovešću ti moga brata policajca! Jebaće ti majku!

Ustrašeni Boki drhtavim glasom uzvrati:

  • Nikakve love od bakra nije bilo!
  • Lažeš!!
  • Ne lažen!
  • Jeste li bili na večeri?!
  • Jesmo!
  • S kojon lovon je plaćena?!
  • S lovon od bakra!
  • A di je moj dio, majku ti jeben?! Doćemo ti kući, ja i moj brat policajac!! – vrištao je sumanuto.
  • Ma čoviče, nismo dobili nikakvu lovu!
  • Jeste!!
  • Nismo!
  • Jeste, kad ja znan da jeste!!

Zbog silnog uzbuđenja i bojazni za vlastiti život, nesretni Boki, kojemu je prisjeo svaki zalogaj što ga je pojeo prije nego ga se dohvatio ludi isljednik, pogriješi riječ i kaza :

  • Jesmo!

Kada je shvatio što je napravio, bilo je kasno. Vladala je zloslutna tišina. Prekinule su je smrtonosne riječi:

  • Zaklaću te!! Još si me iša lagat!! Majku li ti jeben jugoslavensku!!

Iako je već imao dva iskaza, potpuno suprotna Bakijevoj zakletvi, ludi isljednik odluči još jednom zavrtjeti brojčanik svog telefona.

  • Da? – javi se Vuki.
  • Je li, a di je moja lova?! – bez ikakve želje za uvodom, bijesno zareža pomahnitali Bleki.

Ne uspijevajući shvatiti o čemu se radi, zbunjeni Vuki upita:

  • O kakvoj lovi ti govoriš?
  • Dobro ti znaŠ!
  • Bili ste na večeri s našon lovon od bakra!! – zaurla, gubeći živce.

Takav način ophođenja toliko razbijesni bivšeg vukovarskog branitelja da mu odluči staviti cijelu šaku soli na upravo otkrivenu ranu. Grabeći je, pred očima mu proleti cijeli niz slika. Bilo je to prije nepune godine dana. Bleki mu je predložio kupnju svoje dobro očuvane škode. Kada je došao trenutak dogovorene kupoprodaje, Blekija nije bilo. Stigao je s nekoliko minuta zakašnjenja, prilično prljavog auta. Odmah je započeo s žalopojkom, križajući ruke:

  • Ajme stari, oprosti! Bija san na putu, pa nisan stiga oprat auto!
  • Nema problema! Ja ću ga oprat!

Tek kada ga je vukovarac oprao, primijetio je ogrebotine koje je ovaj prikrio prljavštinom. Pomislivši na tu podlost kojom mu je izvukao nešto više novca, Vuki, svojim velikim rukama zgrabi cijelu pregršt soli:

  • Je, je! Bili smo na večeri s tvojom lovom od bakra! Jeli smo neku bijelu ribu! Još me bode neka njena kost među zubima! Sačekaj samo malo! Idem po čačkalicu!
  • Majku ti jeben vukovarsku!!! – začuje se urlik s druge strane.

U pitomom seoskom okružju mrak je konačno preuzeo glavnu riječ. Nalakćen na jednostavnu vrtnu ogradu, stajao je uzrujani Baki, zamišljeno pušeći. Napetost ga je polako popuštala. Nikako nije mogao shvatiti zbog čega je Duki onako slagao Blekija. Srećom, nekako ga je uspio razuvjeriti. U tom trenutku oglasi se telefon, od čijeg zvuka se štrecne protiv svoje volje.

  • Telefon! – vikne mu žena koja je na balkonu skupljala robu.
  • Ali nečujen! – odbrusi joj, snažno udarivši s opuškom o zemlju.
  • Samo da nije onaj luđak! – pomisli žureći u kuću.

Pošto se zvonjava nije prekidala cijelim njegovim putem, obuzela ga je zla slutnja.

  • Molin? – ljubazno se javi.

Nije bilo odgovora. Samo je čuo nečije ubrzano disanje. Srećom, nije mogao vidjeti iskolačene sivo-plave oči. Onda je začuo glas od kojeg se naježio:

  • Strašno si me razočara! I još si se zakleja!
  • Kako? – promuca šokirani Baki.
  • Zašto si me laga?
  • Molin???
  • Svi su priznali!
  • …???
  • Nakon kraće šutnje, zaprepašteni Baki zapita:
  • Ma ko je to prizna?
  • Svi! Duki, Boki i vukovarac!
  • Nemoguće! – zavapi Baki, uvjeren kako je sve to noćna mora.

 

 

BAKI’S BLACKOUT

Dvije noći slaba sna, vidljivo su se odražavale na njegovu licu. Cijelim putem gledao je cestu ispred sebe, profesionalno držeći upravljač. Ni uz kavu na poslu ništa nije govorio. Pablo je primijetio da su mu živci malo napregnuti, pa ga zbog toga nije uznemiravao. Iz pristojnosti ga nije ni upitao o čemu su to on i Boki onoliko pričali. A potom on i Vuki. Nakon toga Šicer i Boki. Nije imao pojma da svi oni pokušavaju odgonetnuti najnoviju misteriju. A nisu imali pojma da ni tu misteriju, baš kao ni mnoge do tad, neće moći riješiti bez njegove pomoći.

Oko deset sati, Baki se konačno odlučio obratiti Pablu i otvoreno ga upitati zašto je lagao da ne kontaktira s Blekijem. Hodajući prema njemu, začuo je svoje ime izgovoreno s engleskim naglaskom. Okrenuo se i ugledao glavnog šefa ispred kontejnera. Gledao ga je, otvoreno mu se smijući. U ispruženoj ručici držao je ključeve svog automobila. Baki, ne htijući mijenjati svoju ulizivački politiku naspram šefova, koju je prakticirao od samih početaka, teškom mukom namjesti osmijeh i poslušno požuri k njemu.

Kada se vratio, nakon nekih pola sata, dočeka ga Pablov osmijeh.

  • Ajde, reci di si sad bija?

Nije očekivao da će odmah iskočiti iz tračnica:

  • Znaš šta! Pun mi je kurac svega! Pun mi je kurac i bolesni, i pokvareni ljudi! – bijesneći, davao si je oduška.

Pablo ga je zbunjeno gledao.

  • Šta je sad? Ko ti je to napravija?
  • Jeben mu mater pokvarenu!
  • Kome?
  • Onome patuljku od našeg šefa! Da mi je auto u koje je ukrca marlboro i pića i reka da to vozin onome bračaninu šta je za vikend mukte bija kod njega!
  • Pa kako si zna di tribaš vozit?
  • Ma, on me je čeka na kapiji! Stoji tu na Brdima!

Ubrzano je disao i jezikom, poput brisača, prelazio preko gornje usne.

  • A je li…
  • Nije mi sad do zajebancije! – odlučno prekine Pabla i nastavi:
  • .. reci mi di si se ti to vidija sa svojin susidon? Ja san tebe razumija da ti sa njin ne govoriš!
  • Dobro si razumija!

Tek tada Bakiju ništa nije bilo jasno.

  • Pa kako on govori da si mu ti reka da smo bili na večeri s njihovon lovon od bakra?
  • Ja da san mu reka?
  • Tako on kaže!
  • Nemoguće! Nisan ga niti vidija, niti san mu išta reka!

Ubrzo, Baki započne priču s neobičnim početkom:

  • Nikad ne bi virova da je onako lud!

Saslušavši tog naratora, očigledna zapanjenost nikako nije silazila s Pablovog lica. Toliko je bio zatečen neočekivanim razvojem događaja da je osjetio val velike nelagode.

  • Ma od koga je on to moga čut? – u stvarnost ga vrati Bakijev glas.
  • Jesi ti to kome drugome reka? – nastavi s inzistiranjem.

Pablo se malo zamisli pa kaže:

  • Nisan! Samo Mamcu!
  • Mamcu??
  • To je bilo samo onako usput!
  • On je! Sigurno je on! – udarivši dlanom o dlan, Baki slavodobitno vikne.
  • Misliš da mu je on to reka?
  • Sto posto!
  • Ali, ja mu nisan reka da je iko vidija lovu od bakra! – počne se braniti Pablo.
  • Nema veze! Ka da ti nisi zna da su njih dva bliska u zadnje vrime!

Koliku je pozornost u radnoj sredini izazivala Blekijeva mahnitost i prijetnje, najbolje je pokazao Šicerov izlazak iz kancelarija. Došao je do Bakija i Pabla, te se obratio potonjem:

  • Jesi ti zna da je on ovakvi?
  • Pa susidi smo. Zna on bit i gori.
  • Moga si nas upozorit.
  • Šta san triba? Pričat van o njegovoj lozi? Reć kako mu je čukun-čukun did bija zloglasni sjecikesa, po čijem zanimanju danas i on nosi prezime?

Šicer je, nakon što je nakratko prodiskutirao nemili događaj, okrenuo leđa, kazavši:

  • Iman posla! Moran ić!

A posao što ga je uskoro započeo, bilo je sastavljanje izvještaja za šefove na Butmiru. G. Moris i on izrazili su veliko nezadovoljstvo dotadašnjim radom dvojice vendora, te im predložili pravog poslovnog čovjeka koji nesumnjivo može ispuniti sve delikatne zahtjeve NATO saveza. Prešutjeli su da je njegov skladišni prostor zapravo omalena garaža za automobil.

HEY GEORGE!

Where are you going with that gun in your hand?

Nezadovoljni g. Green spremao se na put za Englesku. Što je više zaživljavao dogovor o apstinenciji od protuzakonitih poslova, to je jaz između njega i g. Morisa bivao sve veći. A posebno se produbio nakon što je shvatio da će opet biti izigran, samo ovaj put na legalan, ali perfidan način. Znao je da će posao jedinog dobavljača dobiti novi čovjek, koji će mito donositi samo Morisu. Osim toga, Moris će se bućkati u bazenu njegove vile, a ne on.

Kada se vratio, po licu mu se moglo vidjeti da jednotjedni odmor na njegovu otoku nije blagotvorno djelovao na njegovu psihu. Obilazeći skladište, došetao je do Pabla koji je otkrio kako mu je um daleko najkreativniji dok se druži s metlom. Godio mu je način na koji se g. Green ophodio prema njemu.

Dok je ostalima učestalo govorio: „Make yourself usefull!“, Pabla je tretirao kao sebi ravnoga, gotovo kao prijatelja.

  • Kako je bilo kući? – iskreno i toplo upita ga Pablo.
  • So, so! – stigne odgovor koji je dovoljno govorio.

Pablo je osjećao da su to obiteljski problemi, pa je pazio da ga dodatno ne oneraspoloži.

  • So, how are you? – upita ga šef.
  • Not so well! I got sore back!
  • What were you doing?

Na to pitanje Pablo ga pogleda u oči, kao da se pita da li je pametno to mu reći, onda pogleda široku četku svoje metle, pa ga opet pogleda u oči.

  • What? – upita ga šef mršteći čelo.
  • Moris made us to load two trucks of wire! – kaza mu ispod glasa, iako nikoga nije bilo u blizini.
  • Tell me about that! – reče mu šef razrogačenih očiju.

Imajući dojam da se pred njegovim očima pretvara u podivljalog Hulka, zli Pablo umalo da se slatko ne nasmija. Ipak, obuzda se i krene s pričom, pažljivo birajući riječi, jer engleski mu nije bio materinji jezik.

  • Naredio nam je da našim kamionetom onom čovjeku s otoka prevezemo nekoliko tona žice! Iskrcali smo je u njegovu garažu! Evo, pogledaj na one police! Vidiš da ih je puno polupraznih!

Nagonski se pobješnjeli Hulk okrene prema policama na koje mu je Pablo micanjem čela nesebično pokazivao. Nosnice su mu se širile, a snažna prsa nadimala.

Vidjevši ga tako razjarenog, Pablo se silno preplašio mogućih posljedica. Još kada je vidio odlučnost kojom je ta gomila nekontrolirane snage krenula k uredima, strah mu se pretvorio u paniku.

  • Hey George, where are you going! – prigušeno vikne, umalo ne izgovorivši: „with that gun in your hand“.

Srećom, šef zastane i, okrenuvši se k njemu, kaza:

  • Idem s njim malo popričati!
  • Nee! Bez nasilja!
  • Nisam ni mislio na nasilje!
  • Ne? Što onda imaš na umu?
  • Pitat ću ga što smo se dogovorili!
  • Onda sam ja gotov!
  • Ne! Tebe neću spominjati!
  • Ali, znat će da ti je netko rekao! Zar nije bolje smisliti neku osvetu!
  • Šta hoćeš reći?
  • Evo plana! Prvi put kad ode svojoj Amiri u Sarajevo, ti mu opet ukradi onaj pečat za PX!

Rekavši mu to, Pablo ga pogleda u oči. Vidio je veliku nedoumicu. Ipak je nastavio sugestivnim tonom:

  • Ako te ne otkrije, ukrast ćeš mu ga opet! I tako sve dok ne shvati! A kad shvati, upitaj ga zašto te je prevario za žicu! Naravno, kazat ćeš mu da si odmah primijetio praznine na policama!

Završivši izlaganje drugog dijela plana, opet ga pogleda u oči.

  • Kapiš! – reče mu glasom punim samopouzdanja.

Srce mu je veselo kucalo. Osjećao je kako je seansa bila djelotvorna.

  • What about Werner? – konačno se i on oglasi.
  • You mean, son of a bitch Werner!
  • Yeah!
  • That’s the point! We will be buying just a little! Pocket money for me, and a money for your flat! Because, we are not criminals! Correct?
  • Of course not!! – zdušno ga podrži.

STUDENT SLAVISTIKE

Upregnuvši snažnog Hulka u svoja odmetnička kola, Pablo je zasjao od sreće. Uskoro je za odrađeni posao isplatio i prve dvije stotice. Nije prošlo puno vremena, a lukavi g. Moris je otkrio da mu se krade pečat, ali, vidjevši da je količina robe simbolična, nije želio pojačavati sukob, a posebno ne nakon što ga je Hulk upitao za žicu.

Osim toga, novi vendor je veličanstveno demonstrirao sve prednosti nagona što ga je posjedovao. Čim je NATO zatražio veće količine šperploče, u tren oka je otkrio da je na svijetu najjeftinija u jednoj južnoameričkoj zemlji, tako da je zarade bilo dovoljno i za njega i za g. Morisa. Usput, nije zaboravio nešto šperploče  prebaciti i u svoju garažu, te tako izbjeći carinski nadzor.

Pošto su svi vukovi bili siti, i lica ovaca opet se nasmijaše. Vrlo brzo se pokazalo da s jednim vukom nešto nije u redu. Tužna pogleda odlutao je do Sladokusca, te mu povjerio svoje boli:

  • Odmetnički kruh je kruh sa devet kora!
  • Šta je dragi? – suosjećajno, ali s osmijehom upita ga Zlajo.
  • Sad mi je ža!
  • Šta ti je ža?
  • Šta san krenija stranputicon!

Iako se trudio da se ne nasmije, Zlajo u tome ipak nije uspio.

  • Slabo ide, je li? – upita.
  • I gore od toga!
  • Biće bolje! – pokuša ga utješiti.
  • Fala ti na nadi! Jedino mi je ona ostala!

Njihov razgovor prekinuo je dolazak grupe ukrajinskih vojnika što su sudjelovali u mirovnoj misiji. U dućan su ušli nekako nesigurno, pomalo bojažljivo. Gledali su izložene artikle s neskrivenim divljenjem.

  • What you need? – obrati im se Sladokusac na svom nekonvencionalnom engleskom, a kojega je Pablo rado slušao.

Umjesto odgovora, počeli su se pogledavati s velikom nelagodom.

  • Neznaju ni beknit! – Zlajo reče Pablu.

U tom trenutku, jedan od njih se osokoli i lane:

  • Marlboro! Marlboro!
  • White or red? – Sladokusac će.

Svi su šutjeli.

  • Momci su ostali bez cigareta!

Svi u dućanu pogledali su osobu koja je to rekla na tečnom hrvatskom. Bio je to mlađi čovjek s crnom torbicom u ruci.

  • Ja sam njihov tumač! – predstavio se.
  • Pa koji marlboro žele kupit? – odmah mu se obrati Sladokusac.
  • Dvadeset baksi crvenog i sto baksi lightsa!

Kada je došao trenutak za plaćanje, tumač je upitao hladnokrvno:

  • Koliko?
  • Devedeset tisuća maraka. – reče Zlajo.

Mirno je otvorio torbicu u kojoj je čuvao njihov novac i vješto izbrojao traženi iznos.

Nakon što su otišli, Sladokusac značajno pogleda sumještanina, kazavši:

  • Jesi vidija lika?
  • Hercegovac! Studira slavistiku! – uslijedi zloban komentar.

Prošao je nepun tjedan dana, kad li Ukrajinci i njihov tumač opet banuše u dućan.

  • Opet bi kupili! – predstavi njihovu želju lijepo odjeveni lingvist.

Ovaj put je izbrojao sto pedeset tisuća.  Idućeg tjedna potrošio je dvije stotine i pedeset. U narednu kupovinu su dovezli još jedan kamion i kupili cigareta za tri stotine.

Kada je sljedećeg puta tumač, iz veće torbe, izvadio svežnjeve novčanica i rekao: „Za četiristodvadeset tisuća maraka!“,u tom lučkom skladištu nije ostala ni jedna jedina kutija marlbora. Ne računajući paletu što ju je g. Werner čuvao u prikrajku za poslove g. Wrighta.

Tu nevjerojatnu nezasitnost domaći krijumčari nisu blagonaklono gledali. Kap koja je prelila čašu, uslijedila je uskoro. Već na izmaku strpljenja, na lučkom horizontu ugledali su dugački kamion što je dovozio robu iz Njemačke. Veselju nije bilo kraja. Kada se kamion s visokotarifnom robom približio toliko da su ga sa sigurnošću mogli prepoznati, na dnu luke su se pojavila dva velika oblaka prašine. Bili su to Ukrajinci što su hitali za plijenom. Roba nije stigla u PX, već je odmah pretovarena s kamiona na njihove kamione. Bilo je očigledno kako je sve usklađeno pomoću telefaksa. Krijumčarska elita je sa silnim ogorčenjem promatrala visoku paletu punu marlboro-lightsa što ju je radnik, na zahtjev g. Wernera viljuškarom vozio u skladište. Za njihove narasle apetite to je bio tek posan zalogajčić. Ubrzo su saznali da to može kupovati jedino gospodin Wright.

Pablo se nemalo iznenadio kada je na televiziji ugledao poznata lica ukrajinskih vojnika. Zatečeni su, negdje u Hercegovini, kako iskrcavaju robu iz PX-a, te je predaju prevoditeljevim profesorima. Iz tog skladišta oni su je distribuirali natrag u Hrvatsku.

Nastavak možete proćitati ovdje:nastavak romana.