Početna D. Ljubic BRACANIN ANTE PORTAS (četrnaesti dio)

BRACANIN ANTE PORTAS (četrnaesti dio)

1782
UDIO

Prethodni dio romana proćitajte ovdje: prethodni dio.

Smrknutih lica, radili su s južne strane skladišta.

  • Noćas mi je izriza auto! – hladno kaza Pablo.
  • Ma ko? – iznenađeno upita Baki.
  • Onaj psihopat od mog susida! – bez oklijevanja odgovori.
  • Kako znaš? Isto, nemoj bit nagal! – upozori ga Baki, ne vjerujući da bi Bleki mogao učiniti tako nešto.

Pablo je bezizražajno gledao nekamo daleko. Izgledao je hladan i smiren, a zapravo je ključao od bijesa.

  • Misliš da nije on? – okrećući se upita Bakija.
  • Ne mislin ništa! Samo… za tako nešto tribaš imat dokaze! A nemaš ih?
  • Eto vidiš! Možda i nije on!
  • Moje šesto čulo kaže drugačije.
  • Pusti sad tvoje čulo!

Opet je Pablo utonuo u svoje misli. Najednom započne priču:

  • Prije nekoliko miseci, bija je malonogometni turnir u Umagu.
  • Kakve ti veze imaš s malin balunon?
  • Za učesnike je osiguran višednevni smještaj u hotelu. Sve je to bilo za dragovoljce.
  • Aha! Pa si ti tija ić sa njima?
  • Pa i nisan baš. Uvatili su me se nagovarat. Kad san konačno prista, sazna san da su pozvali i Blekija.
  • Kakve veze on ima sa dragovoljcima?
  • Baš san in to i ja reka! Odgovorili su mi da on cili život igra balun!

Baki ga je radoznalo pogledao onako iskosa i zapitao:

  • I šta si in ti nato reka?
  • Reka san in otvoreno. Ili ja, ili on!
  • I oni su se odlučili…
  • Za mene i moj „Jack Daniels“. I ne samo to.
  • I tako si ga ponizija?
  • Slušaj… nisan baš namjerno! To su sve, manje više, moji prijatelji. Inače nemaju s njin nikakve veze.
  • Jedno je sigurno. To mu nije lipo leglo.
  • Ma muči! Najgore je tek uslijedilo!
  • Još gore? Nemoj zajebavat!
  • Ko je to moga očekivat! Nisu ga niti obavijestili da neće ić! Nesritnik je izljubija ženu i ćeri! Reka in da dragovoljac ide u Umag! Torbetinu punu sportske opreme oteglija je do centra mista! Tamo su ga neki podjebavali da koga čeka! Kad su mu rekli da smo mi već otišli, izgleda da mu je čir proradija!
  • Jebate, šta si mu sve učinija! Mogu zamislit kako je poludija!
  • Opet ti! Reka san ti da je sve to više bija slijed nesretnih okolnosti!
  • I biće! – dvosmisleno se složi.

Zašutjeli su obojica.

  • Šta ti sad, agente Smećko, misliš? Je li on ima motiv?
  • Dobro ti je išta piture ostavija!

Poslije lunch-breaka opet su se našli na istom mjestu.

  • Zaboravija san ti kazat. Prije nekoliko dana iz kombija san vidija Mamca. Šta on traži u luci? –upita Pablo.
  • Al’ ti ne znaš? – čudeći se uzvrati Smećko.
  • Šta to?
  • Zaposlija se kod Engleza!
  • Stvarno? Baš mi je drago! A koji posa?
  • Nije baš najbolji! Iskrcaje in spizu za kuhinju!
  • Pa zašto je to loše?
  • Ma daj! Mala lova, a posa jeben! Moš li zamislit kako mu je iskrcavat smrznuto meso iz hladnjača!
  • Al’ i to radi?
  • Ne da radi, nego to radi najviše!
  • Nisan zna. Baš mi ga je ža. Dobar je to čovik.
  • Nije to lako. Izgubit posa. Nego… biće da nisi zna da je Mamac zaposlija i Blekija.
  • Ne! A di?
  • U Končara. Da pere kamione. Odusta je za samo nekoliko dana.
  • Šta je reć?
  • Sigurno mu nije ljuta potriba.
  • Izgleda da se strašno financijski okripija na Planom.
  • .. kad je odlazija UN, da je uskočija u „Merla“ i tija ga vozit magistralon sve do Stinica.

„Merlo“ je bio suvremeni teleskopski viljuškar vrijedan više od sto tisuća maraka.

  • Ma je li lud? Di bi on sa njin?
  • Navodno je vika da će ga dovest Silvanu i da će mu reć da da šta da!
  • Ha, ha, ha! Vidiš li ti u kakvo ludilo se od bolesne pohlepe može upast!
  • Silvano će u njega kupovat UN-ove viljuškare! Stvarno je lud!
  • Pa kako ludonja nije krenija?
  • A da su ga jedva odvratili!
  • Svašta! Nego, reci mi kako to Mamac može nekog zaposlit?
  • Njemu ti je rođak glavni za zapošljavanje u Divuljama.
  • A zato se moj susid sprijateljija s njin!

Brbljajući sa Smećkom, Pablo je u više navrata pogledavao na nepoznata čovjeka, što je nestrpljivo nekoga iščekivao pred vratima skladišta. Bio je to dobrodržeći pedesetogodišnjak, guste kraće kose. Na ramenu mu je visjela smeđa kožna torba s dugačkim remenom. Ostavljao je dojam suvremenog poslovnog čovjeka, koji je sav svoj ured imao u torbi na ramenu. Često se premiještao s noge na nogu, neprestano podižući dijelom naborano čelo  i svojim plavim očima punim nade pogledavao na zatvorena vrata uredskog kontejnera. Iako je, od dvojice radnika bio udaljen svega tridesetak koraka, ni jednom nije pogledao prema njima.

  • Koji je ovo? – upita Bakija, premda je očekivao da ni on ne zna.
  • Al’ ga nisi vidija maloprije! Šicer ga je konbijen doveza s kapije!
  • Ne!
  • Ti dikod niti vidiš, niti čuješ!
  • Pa zašto je Šicer mora ić po njega?
  • Dikod i ne svaćaš! Da ne plati propusnicu!
  • A je li! Biznismen, hm! A odakle je rasipnik? Sigurno puno pitan!
  • Navodno je bračanin.

Shvativši u kakvoj je zabludi bio, Pablo ga pogleda sa smiješkom i reče:

  • Jači si od C.I.A.-e! Pa di ti dolaziš do svi ti informacija?

Dobivši malo boje u lice, počne se opravdavati:

  • Čujen šta govore! Malo od ovoga, malo od onoga! On je bija jedan put ode, samo nije bilo šefa!
  • A šta oće?
  • Neman pojma! – ponosno uzvrati.

Iscrpivši sve informacije kojima je baratao Smećko, Pablo se opet okrene k neznancu.

  • – tiho reče.

Potom duboko uzdahne i, potpuno odsutan duhom, zaključi:

  • BRACANIN ANTE PORTAS!

Još ga je jednom pogledao, te se okrenuo kolegi s riječima punim prijezira:

  • E moj Ante Portasu, malo si zakasnija!

Bio je uvjeren da je i on došao tražiti generatore za brodove.

  • Već si mu da ime! – smijući se, bocne ga Smećko.
  • Zamisli, dokle se sve čulo kako je dobro poslovat s našin šefon!
  • Za ludu mu je, kad više ničeg nema! A vendore svakako imamo!
  • Možda je doša po duvan! – pokuša proniknuti u razlog njegova dolaska Pablo.

Ipak, unatoč svim nagađanjima, Šicerov neobično topao osmijeh što ga je uputio prilazeći mu, malo ih je doveo u nedoumicu. Uskoro su ih obojicu vidjeli kroz prozorsko staklo, kako stoje ispred Morisova radnog stola.

Istrošivši teme, analitičari su navukli rukavice i prionuli poslu. Pablo je neprestano mislio na ono što mu je učinio susjed. Temeljito je razmišljao što bi mu mogao napraviti. Izazvati mu neku štetu, bilo je previše prosto i nisko. Nije to bio njegov stil. Sjetivši se čira na želucu što ga je povremeno užasno bolio, odmah se razvedrio. Odlučio mu ga je ponovno probuditi, tako da ga i u svojoj kući može čuti kako ječi. Ali da to neće biti ni malo lako, toga je bio u potpunosti svjestan. Već je prošlo mnogo vremena otkako mu se prestao javljati. Nije bilo druge nego djelovati na daljinu. S ogromnim žarom prionuo je izradi čipa kojeg je kanio implantirati u pametnu bombu, koja će imati zadatak da aktivira njegov ugasli čir.

  • Tek sad! – trgne ga iz misli Bakijev glas.

Pogleda što se zbiva i, ne shvativši, ispitivački se okrene k njemu.

  • Tek su sad završili! – kaza on, kimnuvši glavom prema parkiranom kombiju u kojega su upravo ulazili Šicer i bračanin.
  • Dobro su se napričali! – ponudi zaključak Dukiju, ali komentara nije bilo.

Kada su zgotovili posao, vratili su se u skladište. Prolazeći pored šefova prozora, primijetili su  kako sa zanimanjem proučava nešto što je ležalo na stolu ispred njega.

  • Šta li mu je ono? – reče niži analitičar.

Ne dobivši odgovor, promijeni strategiju:

  • Je li umniče? Ušta ono bulji?
  • Ha, ha, ha! Biće ostavija vizitku da mu se javi ako naleti koji posa!

Otišli su u svoj kontejner, a Moris je i  dalje gledao ispred sebe. Nije to bila vizitka, već omanja fotografija vile sa bazenom u dvorištu.

PAMETNA BOMBA

Prkoseći suncu koje se počinjalo žestiti, Pablo je odlučno koračao rubom lučke ceste. Predstojao mu je najdelikatniji dio cijele operacije – umetanje samog čipa. Kada je napokon stigao do gomile kontejnera, znoj mu je kapao s čela, a na kratkoj plavoj majici počele se pojavljivati mokre mrlje. Pomno je osmotrio kontejnere i,  vidjevši koji su od njih hladnjače, ušao u širi prolaz ostavljen kao pristup za kamione. Scena što ju je vidio, jako ga je ganula. Radnik je izišao iz hladnjače, vukući dvjema rukama žuti ručni viljuškar na kojem je bila paleta s kutijama smrznutog mesa i povrća. Bio je to Mamac.

Zaokupljen borbom s nestabilnim teretom, nije ni primijetio dolazak nezvanog gosta.

  • Jesi se umorija?

Čuvši poznati glas, naglo podigne glavu i ugleda bivšeg radnog druga. Bez izljeva i malo radosti, teškom mukom prevali preko usana:

  • Šta je, odakle ti?
  • Doša san vidit kako ti je!
  • Evo vidiš. – ravnodušno uzvrati.
  • Pa kako ti nije taj tvoj naša nešto bolje?
  • Nije, zasad moga. Triba čekat.
  • Je l’ te bar plaćaju kako?
  • Dolara?
  • Samo!!
  • – smrknuto procijedi.
  • Čuja san da si zaposlija i Blekija, a?
  • U Končara. Da pere kamione.
  • Zašto je da otkaz?
  • Nije mu dobra lova.
  • A je li?
  • On može čekat. Ja ne mogu.
  • Nisi proda onu zemlju?
  • Koju? Aaa, misliš na onu uz magistralu!
  • Nisan.
  • Nije bilo kupaca?
  • Kad san moga, nisan tija. Sad kad oću, ne mogu. Tako to ide.

Razgovarao je s Pablom kao da odrađuje stavku iz ugovora. Bez i trunke zainteresiranosti.

  • Još me mrziš? – bez okolišanja ga upita Pablo, kojega je takav njegov pristup jako žalostio.
  • Mrzin? Zašto bi te mrzija? – počne se glasno braniti.
  • Pa zato šta nisan da otkaz i reka da posa daju nekome od vas. – s dozom gorčine odgovori Pablo.
  • Misliš da te zato mrzin? Ma, ne budi lud! Ne mrzin ja nikoga od vas!
  • Nisi?
  • Ti si lud! – reče mu Mamac, gledajući ga svojim plavim očima, nad kojima se nadvilo znojno, duboko čelo.

Zatim ga blago upita:

  • A kako je vama?
  • Kako kad. Kad in dobro idu poslovi, onda je dobro i nama. A kad se zbog njih pokolju, onda ima neonacizma na svakom koraku. Onda je puno ugodnije radit u ovin hladnjačama.
  • A kakvi su to njihovi poslovi?
  • Nemoj me puno pitat, molin te! Izgubit ćemo svi posa!

Iako vidno zaintrigiran, Mamac odustane od daljnjeg ispitivanja.

  • Jedino šta tamo valja je lova! – prizna Pablo i odmah začuje nehotičan uzdah.
  • .. moran ti priznat, kad su Morisu poslovi išli najbolje, svi smo zajedno bili na gala večeri u „Šumici“.
  • A je li! Svi? I čistačica?
  • I čistačica! A trogiranka je dovela i momka! Rekla je da on piva u rezervnoj postavi klape di je i Coce bija piva!
  • Šta ste jili? Ribu?
  • Ne! Sve su to bila neka čudna jela! Znaš da san ja seljak! Većinu toga san prvi put vidija! Pripozna san jedino sir i pršut! Da si samo vidija kako su se neki prižderavali, ne bi virova! Za Bukija to i nije čudno, njega i ima, ali di su sve ono strpali Šicer i Boki, to nikome nije bilo jasno! Znaš kad je konačni račun bija iljadu ipo maraka!
  • I sve je to platija Moris?! Pa kakvi su mu to poslovi?
  • Muči! Bolje je da ti niti ne govorin. – spustivši ton, Pablo mu nesigurno napomene.
  • Al’ i on prodaje robu iz PX-a? – neumoljiv je bio Mamac.
  • .. kurvin sin… sve je to platija s lovon od bakra. – povjeri mu se.
  • Od bakra???
  • Je! Od one druge po…
  • Ma pusti sad to! Nego… reci mi šta je s Brankon?
  • Sve šta znan je da se dobro oporavija nakon operacije. Navodno.
  • Baš je njega to snašlo.
  • Tako to ide. Najbolji ljudi najviše najebu.

Rekavši to, Pablu se otme uzdah.

  • Moran ić. Petak je. Ko zna oće li šef možda danas za Sarajevo.
  • Aj! Pozdravi ekipu! – isprati ga Mamac.

Nastavak romana proćitajte ovdje : nastavak romana.