Prethodni dio romana možete pročitati ovdje : Prethodni dio romana.
Tek kada je utihnuo i posljednji ton pjesme „THRILL IS GONE“, pritisnuo je dugme audio uređaja. Ošamućen i zanesen izišao je iz auta što ga je parkirao do negdašnje vododerine. Obavijen gustom tamom, snažno povuče dim, a onda, nećkajući se, ostatak baci u duboki potok. Zatim se okrene k velikoj kući što je, s druge strane ceste, izranjala iz polumraka. S njene sjeverne strane bila je dozidana prostorija čiji je vlasnik, umjetnik u pokušaju kojeg su od milja zvali Neči, tu rado zalazio. Iako obiteljski, sredovječni čovjek, otvorena srca primao je, bez naknade, sve putnike namjernike u svoje konačište.
Pablo neodlučno pogleda drveni električni stup što je stajao naslonjen na betonski dvorišni zid, sa kojeg je svjetiljka slala žućkasto svjetlo, nedovoljno jako. Potom pogleda uska i kratka metalna vrata koja su vodila u dvorište i odavno vapila za novom bojom. Morao je kroz njih proći kako bi ga Macko upoznao s Bingom. A Macko je bio njegov pouzdani prijatelj, sin jedini kod bogatih ekonomskih emigranata, što davno napustiše Bosnu. Zgađen neprestanim trošenjem nezarađenog novca, odluči se promijeniti i početi ga stjecati vlastitim radom. Kod njega je Pablo čuvao svoju robu koju je jako teško prodavao. Prvotno je htio čekati bolja vremena, ali su ga susreti s Mackom, koji je sve češće zaplićao s jezikom, natjerali da promijeni odluku.
- Šta ti ne bi da Bingu da ti to prodaje! Svakako ide svako malo na Brač! Bilo bi mu to usput!
Macko je to izgovorio u jednom dahu, ostavivši Pabla bez riječi. Nije mogao vjerovati da bi tako ugledan čovjek koji je govorio tri strana jezika, pristao biti njegov prodavač.
Bing je bio neznanac što se niotkuda, jedne marčanske burne noći, pojavio u naselju podno Kozjaka. Njegov skupocjeni kaput od kašmira u kojeg se rado uvlačio, rošavo izbrijano lice i neuobičajeno živahne oči privlačili su pozornost domaćeg življa. Nitko o njemu ništa nije znao. Osim Macka. Zatečen spoznajom da je do novca puno teže doći nego što je mislio, grozničavo je tražio način na koji bi ga se dokopao. Zazubice su mu rasle gledajući neznanca koji u njemu očito nije oskudijevao. Prilika se pružila kada je načuo da se došljak raspituje za građevinare koji bi mu nastavili zidati kat kuće, kojega mu je nedavno umrli otac do pola napravio. Iako dotad nisu zidali, a kamoli konstruirali stubište, predujam su marljivo podijelili Macko i njegov znatno stariji prijatelj Neči. Unatoč suznim očima stare majke koja je neprestano sudbinu klela, što joj posla tu dvojicu koja su više brinula o svome demižonu no o njenoj kući, Bing se sve više zbližavao sa čudnovatim neimarima.
- Ti misliš da bi on tija prodavat moj whisky? – Pablo s nevjericom upita Macka.
- Zašto ne bi, ako lova nije loša?
- .. al’ mu to nije ispod časti?
- Zašto bi bilo?
- .. gradi kuću i okolo pije whisky! I zube izbiljuje!
- Znaš kako je! Lova se brzo troši!
- Dobro! Kad ti tako kažeš! Onda dogovori susret!
Tako i bi. Macko je dogovorio njihovo službeno upoznavanje kod Nečija u konačištu, gdje su se povremeno okupljali i pripadnici pokreta otpora protiv Tuđmanove samovolje.
Sa zavežljajem u ruci neodlučno je krenuo preko ceste. Došavši do ulaza, na trenutak je zastao kako bi odagnao nelagodu, a onda gurnuo vrata što upozoravajuće zaškripaše. Odmah ga jeza prožme. Nemirnim očima stade grozničavo lutati po polumraku tražeći crnu mačku, što je silno nedostajala cijelom ugođaju. Ne našavši je, ohrabri se, te zakorači u dvorište. Stigavši pred vežu stana u kojem je živio Neči i njegova mnogobrojna obitelj, nakratko zastane, pa rubom polumraka krene k stražnjem dijelu kuće. Napipavši kvaku ulaznih vrata konačišta, okrene se i posljednji put pogleda uličnu svjetiljku što je i dalje bojažljivo sjala. Otvori vrata i uroni u šutljivu tminu, što ga odmah svojim crnim plaštom obavije. I baš kada se spremio na drugi korak, učini mu se da kroz mrak prema njemu idu dva infracrvena oka, smještena neobično nisko. Srce mu se steglo. A kada ga je nešto dlakavo i čupavo udarilo u trbuh, spoznao je pravi strah. Slušajući uplašeno srce kako nekontrolirano tuče, ispraćao je preplašenu polupriliku, što se pod svaku cijenu željela domoći dvorišnih vrata. Tek kada je prešla preko osvijetljenog dijela, Pablo je shvatio što ga je tako prepalo. Bio je to nepouzdani kurir pokreta otpora koji je, i na najmanji šušanj bio spreman propjevati. Imao je tajno ime Mala Hulja.
Uvjerivši se da kod Nečija ipak nema crnih mačaka, ohrabren krene naprijed. Orijentirao se po nekoliko tračaka žute svjetlosti, što su se probijali kroz rupice na dotrajalim sobnim vratima i padali na nosive grede pomoćne prostorije u kojoj se nalazilo ugaslo ognjište i naramci suhih drva. Bilo je tu i razne starudije prekrivene paučinom. Zavaran tišinom što je vladala, povuče vrata i, obliven žutom svjetlošću ogoljele žarulje što je visjela sa stropa, iznenađeno zasta u pola koraka. Svi su zurili u njega. U kutu neožbukane prostorije koja nije obilovala namještajem, sjedio je njegov prijatelj Macko. Zavaljen u istrošenu fotelju, mršavog tijela i okruglih, punašnih obraza, izgledao je krajnje neobično. Činilo se da neprestano razmišlja o bogatstvu što ga se brzopleto odrekao.
Uz stari stilizirani kredenac nalazila se drvena klupa na kojoj su sjedila tri nadasve nespojiva lika. Prvi je bio vječno nasmiješeni staklorezac, visokog umnog čela i neukrotive kose. Do njega je sjedio školarac plemenita podrijetla, koji je rado izbivao iz škole i dolazio u konačište. Na kraju klupe nalazio se plavokosi orijaš, ogromnih težačkih dlanova.
Na ulegnutom kauču sjedio je, leđima naslonjen na zid, mršavi čovjek isposnička lica i odsutna pogleda. Valovita smeđa kosa, protkana srebrnim vlasima, spuštala mu se gotovo do polovice koštunjavih leđa. Bio je to čovjek prepun drevne istočnjačke mudrosti i ujedno njihov duhovni vođa. Upravo je meditirao.
- Dobra večer hrvatska ljevico! – s iskrenim poštovanjem pozdravi ih Pablo.
- Dobra veče! – toplo uzvratiše oni.
Pablo se malo osvrne po sobi. Neprodane Nečijeve umjetnine, naslonjene na zidove, mogle su se vidjeti posvuda. Kradom se vrati na mistika za kojeg je vjerovao da je upao u trans. Zatim neprimjetno osmotri orijaša za kojega je znao da je bogati vlastelin.
- On in je sigurno ideolog! – pomisli.
Shvativši da je tišina nekako neprirodna, trgne se i nenadano upita:
- Šta je? Šta van je?
Svi se pogledaše između sebe, ali riječi nitko ne prozbori.
- Znaš ti dobro šta nan je! – iz transa progovori indijski mislilac.
- Šta je? Niste večerali?
Začu se samo nečije šaputanje.
- Nismo! – odlučno vikne isposnik kojemu je Pablo poremetio koncentraciju.
Prostoriju potom ispune kreveljenje i smijeh. Kada je Pablo iz džepa izvadio svoju osobnu duhankesu, punu najfinijih duhana, te je bacio na debelu hrastovu dasku koja je ležala na dva betonska bloka i služila kao stol, svi su zašutjeli.
Zatim pogleda dugokosog duhovnog vođu, pa mu velikodušno kaza:
- Motaj Zaratustra, dok te prsti ne izdaju!
Grohotan smijeh i pogledi puni topline odmah ispuniše prostoriju. Slušajući njihov radostan žamor, Pabla preplaviše osjećaji. Volio je pomagati ljudima, a posebno osiromašenima i obespravljenima. No za tu brigu što ju je upravo iskazao prema mjesnim ljevičarima postojao je i jedan skriveni razlog. Naime, htio je s njima biti u dobrim odnosima za slučaj da jednog dana preuzmu vlast nakon revolucije. Znao je da oni njega izuzetno cijene zbog bespoštedne borbe što ju je vodio protiv gestapovaca i njihova šefa u narodu znanog kao Drniška Guja. Također, znao je da mu zamjeraju što zapadnjački novac kojeg su mu, kako su vjerovali, bili puni džepovi, sa sirotinjom ne dijeli u poštenijim omjerima.
- Kad će ti prijatelj doć? – obrati se Macku.
- Nečastivi?
- Ne Neči! Novostečeni!
- Bing? Ko zna! Pitanje je može li sad izać!
- Znači… samo čekat!
- Nije lako doć do njega! – podsjeti prijatelja kakvu mu uslugu čini.
Bio je strahovito fasciniran tim europejcem što se vratio iz tuđine i iz Slavonije preselio u Dalmaciju.
- Neka mi neko otvori vrata! – začuli su nečiji glas što je dopirao kroz lagana vrata, kroz koja se u konačište moglo ući direktno iz kuće.
Macko se skočio i pritisnuo kvaku. Na vratima se pojavio domaćin. Ne odveć visok, kuštrave svijetlo-smeđe kose i brade stare nekoliko dana, ostavljao je dojam priprosta potomka davnašnjeg hajduka. Nipošto se nije dalo zaključiti da je to čovjek otvorena srca i dobre duše, što se veći dio života mota oko književnosti i umjetnosti. A ta nesnosna imena kojima su ga zvali, bila su djelo prijatelja Macka i bogatog vlastelina. U jednoj je ruci držao debelu knjigu, a u drugoj duboki vrč. Ugledavši Pabla, nasmiješi se i pokaže dva niza malo sitnijih i duhanom obilježenih zuba.
- Kad si stiga? – kratko zapita.
- – odgovori Pablo pružajući zavežljaj s darovima.
Ubrzo su saznali da se u vrču nalazi rujno vino, a u knjizi Krležine pripovijetke što im ih je htio pročitati. Svi su se žestoko pobunili. No pomoći nije bilo. Neči je otpio snažan gutljaj vina, dlakavom rukom obrisao usne i započeo s čitanjem.
- Je li Krleža volija vino? – pokuša ga smesti Pablo.
Neči prestane s čitanjem, podigne glavu i oduševljeno reče:
- Odlično pitanje!
Nakon toga se duboko zamisli. Ne mogavši naći odgovora, počne kratko odmahivati glavom i, naposljetku, tiho kaza:
- Vidiš… to je zanimljivo. Nikad nisan pročita, a ni čuja, da je volija pit. A sa druge strane… svi koji su volili pisat, volili su i pit.
Bilo je to pravo književno sijelo u kojemu ih je Neči upoznavao s čovjekom kojemu se iskreno divio. Baš kao i Macko Bingu. Živopisan prizor u kojem neki lik odgriza komad šunke, bezosjećajno je upropastio Pablo, nemilosrdno se obrušivši na nesretnog Zaratustru, koji nije primijetio da ga promatra već neko vrijeme:
- Misliš li ti, bolesni indijski pohlepniče, išta ostavit za sutra!
Urnebesan smijeh uguši glas optuženog nesretnika što uzaludno pokuša pronaći opravdanje za svoju nezasitnost.
Bila je duboka noć. Krleža je davno utihnuo. Nekako se to poklopilo s nestankom vina za kojim je i Macko rado pružao ruku. Učenik, učitelj, staklorezac i duhovni čovjek slatko su snivali u posteljama, kada se u konačištu začulo prigušeno otvaranje vanjskih vrata.
- To je on! – Macko šapne Pablu.
- Ne čuju se koraci!
- To mu je posa!
Kvaka na sobnim vratima nečujno se spustila, a potom su se i ona otškrinula.
Pred sobom su gledali uglađenog gospodina i poslodavca. Bio je odjeven u dokoljenke i jednostavnu pamučnu majicu. Na nogama je imao mokasinke. Nešto rjeđa kosa bila je boje slame. Na hrapavom licu nalazilo se mnoštvo sićušnih rupica kao uspomena na mladenačke dane. Široki osmijeh omogućavao je pogled na skupocjene porculanske zube što ih je donio iz inozemstva. Pružio je Pablu ruku.
- Tiho! – predstavi se.
Vidjevši zbunjenost kod čovjeka s kojim je trebao poslovati, predstavi se u cijelosti:
- Tiho Mikulić!
- Ja san mislija da si ti Bing!
- Ha, ha, ha! Tako me zovu!
Nije ni pokušavao kriti zadovoljstvo zbog načina na koji su ga njegovi spin doktori, Neči i Macko, predstavljali u provinciji. Gdje god da se pojavio, bio je jako poštovan. Ležerno je odradio i načelni dogovor o suradnji s mjesnim krijumčarem rakije i cigareta.
U gluho doba noći, konačište su prvi napustili Bing i Macko. Išli su prema starom crnom mercedesu. Cijelo mjesto utonulo je u omamljujuću tišinu. Samo na tren prekinuo ju je nečiji očaj.
- Kunen ti se bogon! Novce mi razgrabiše prijatelji ka Alajbegovu slamu!
Za svega nekoliko dana, čim je malo popravio financije, Pablo je s malim svežnjem novčanica krenuo u Rudine, mjesto gdje su Neči i Macko gradili Bingove dvore. Pablo se nije tek tako nazvao Pablo. Želio je vidjeti gdje stanuje čovjek kojemu na povjerenje daje svoju robu, kako bi ga mogao pronaći ako nešto po zlu krene.
Slijedeći Mackove upute, nemalo se iznenadio kada je stigao na sami rub tog sirotinjskog naselja. Ugledavši njegov mercedes na ledini, zaustavio je auto. Njegovu iznenađenju nije bilo kraja. Oko nje mogle su se vidjeti uglavnom nedovršene jednostavne kuće građene od jeftinih betoskih blokova. Pogledom je tražio neku bolju, ljepšu. Uzalud. Nije znao kako će pronaći dvojicu novopečenih zidara. Ispred jedne od takvih kuća sjedila je starija žena odjevena u crninu. Uputio se k njoj. Promatrala ga je bezizražajnim očima koje su odavno zaboravile što je smijeh.
- Dobar dan! – pozdravi je.
- Dobar dan! – ravnodušno otpozdravi.
- Jeste li možda vidili dvojicu šta su došli ovin auton?
Po jedva primjetnom tračku nade što je zasjao u tim napaćenim očima, znao je da je na njihovu tragu.
- Jesi im ti doša pomoć? – odgovori pitanjem.
- Ne! Ne! Nisan! Samo ih tražin! – žurno i ljubazno objasni ženi u crnom.
Nije mu promaklo gašenje onog tračka nade.
- Gori su! – odsutno reče i nevoljko mahne rukom na nedovršeni kat svoje kuće.
Pablo je bio potpuno zatečen. Čim se pribrao, otišao je na drugu stranu gdje su trebale biti stepenice. Uspevši se, ugledao je mrzovoljna lica graditelja. Nije mogao a da se ne nasmije.
- Niste daleko odmakli! Ha?
Znao je da psuju u sebi. Unatoč tome nastavi:
- Di van je demižana? Niste je zaboravili? Ha?
Macko se nasmije i protiv svoje volje. Davši Nečiju mali poticaj, opet se okrene k svom dugogodišnjem prijatelju. Uozbiljivši se, bez okolišanja ga upita:
- Pa di ovo Bing gradi kuću?
- Kako to misliš? – zacrvenjevši se uzvrati.
- Ima toliko love, a gradi na kraju Rudina! I nije baš neko misto?! A i kuća bi mogla bit bolja!
- Nije on to odabra! Ćaća mu je kupija zemlju i sagradija kuću! Kad je umra, Bing je doša! Šta će, mora je završit! – srčano opravdavajući postupke novostečenog prijatelja objasni Macko.
Ubrzo je Pablo saznao još detalja iz života poslovnog partnera. Roditelji mu nisu bili Slavonci, već poratni kolonizatori iz Imotskog. Žena ga je napustila i odvela djecu. Dugo vremena je radio u inozemstvu. Vješto je baratao s tri strana jezika. Nije volio pričati o tome zbog čega su mu zabranili povratak u tri bogate europske zemlje. Vrlo brzo se Pablo uvjerio što znači ruka profesionalca. Roba sa njegove zalihe konačno je počela nestajati. U početku polako, ali kada se Bing iz poslovnih razloga prebacio na Brač, zavidnom brzinom. Pablo je bio toliko oduševljen Bingom da mu nije uzimao za zlo to što neprestano kasni s isplatom.
Nastavak romana možete proćitati ovdje: nastavak romana.
