Prethodni dio proćitajte ovdje: Prethodni dio.
Svaki put kada bi jedan ili drugi šef izišao iz ureda, Pablo bi ih neupadljivo osmotrio, tražeći bilo kakve promjene na njihovom ponašanju.
- E moj ludi Pablo, lako ti je bilo operirat one sijamske blizance. Moga si i sa pošadon. Ali za ove engleske, tribat će ti najoštriji skalpel. A ako faliješ, neće umrit pacijenti, nego kirurg. I to od gladi. – zabrinut, popriča malo sa saobom.
Na g. Morisu ništa nije mogao primijetiti. I dalje je zračio radošću, jer mu je sve išlo onako kako se samo poželjeti moglo. Ali, kod njegovog zamjenika moglo se vidjeti da nije raspoložen kao proteklih dana. Činilo se kao da ga nešto pritišće na duši. Ipak, odmah je živnuo kada je g. Moris došao do njega i dao mu nekoliko instrukcija. Uskoro su Baki, Vuki i Boki počeli u kamionet ukrcavati generatore, što su preostali od prošlog kontejnerskog transporta.
Bio je svjestan kako bi bilo krajnje neprimjereno, pa i opasno, opet upitati g. Greena gdje su otišli i koliko je on dobio od tog kolača. Morao je znati gdje je granica i poštivati distancu koja je postajala između radnika i šefa.
I sigurno bi se toga držao, da se nije dogodilo nešto krajnje neobično. Kada je kući podignuo slušalicu, odmah prepozna glas.
- Voga, ti si! – prozbori ne krijući oduševljenje.
A Voga je njemu bio izuzetno drag čovjek iz Komiže, koji im je 92., dok su otokom vladali pripadnici JNA, velikodušno pružio utočište i omogućio da napune i kod njega skriju mala torpeda.
Naslonio je veliku metlu na vrata kaveza u kojem su čuvali alat i vrijednije stvari, a onda sjeo na masivni stol napravljen od grubo obrađenih jelovih greda.
- Teškog li života. – promrmlja sebi u bradu.
Čim ga je ugledao g. Green, koji se motao oko ulaza u kancelarije, laganim koračićima krenuo je u njegovu smjeru. Kada je dolutao do njega, ljubazno upita:
- Što radiš?
- Kao što možeš vidjeti, družim se sa svojom metlom!
Pablo ga zatim pogleda u oči i, ne mogavši u potpunosti obuzdati svoj nestašni smiješak, izazovno reče:
- Nikad ne bi pogodio što mi se jučer dogodilo!
- Što ti se dogodilo? – šaleći se, upita ga šef očekujući neku smiješnu zgodu.
- .. ovo je jako povjerljivo!
- Ne brini!
- Prije nego ti ispričam, moraš mi nešto reći!
- A što to? – upita s neskrivenom znatiželjom.
- Po kojoj cijeni su prodani generatori? Oni s hladnjača. – stidljivo ga upita Pablo.
- Green se odmah blago zarumenio. Bilo je očito da je rođeni neplivač za kriminalne vode.
- Darovani su.
- Kako to misliš?! – preneraženo vikne Pablo.
- To su bili neispravni generatori. Zapravo, gotovo svi. Moris ih se nastojao riješiti kako ih ne bi vidio Mike Young. Za njih je dobio nešto malo novca.
Izrekao je to pun samopouzdanja.
- Are you sure of that?
- I am.
- Positive?
- …??
Tada je Pablo započeo svoju priču:
- Nazvao me je jedan čovjek kojeg nisam vidio godinama. U kafiću je s njim sjedio nepoznat čovjek. Nakon što smo se upoznali, upitao me da li ja radim za UNPROFOR.
Rekavši to, Pablo zašuti i pogleda naborano čelo svoga slušatelja. Inspektor Brook je po njegovom ponašanju slutio da će mu otkriti nešto zanimljivo.
- I? – potakne ga da nastavi.
- Ja sam mu, naravno, rekao da radim za NATO! Onda me je on upitao ima li kod nas još generatora na prodaju!!
Kada je to kazao, opet zanijemi i pogleda ogromne zelene oči.
- Možeš li to zamisliti?
- Nastavi! – požuri ga.
- Ja sam ga upitao… Znaš što?
- Ne!
- Kako ti znaš što ima u našem skladištu!
- I? Što ti je onda rekao?
- Točno ovo! Da se bavi ribarstvom i da je nedavno kupio i drugu ribaricu, pa ga zanimaju oni generatori što ih je Guzma nabavio u Sjevernoj luci od UNPROFORA!
Opet napravi malu stanku i pogleda zabezeknuto lice Inspektora Brooka.
Onda nastavi:
- Koje je ribarima prodavao po tisuću i petsto maraka komad! To sam ti zaboravio reći!
Ponovno je gledao ono isto lice. Ovaj put zeleno i iskrivljeno.
- I pitam ja tebe, ako su to neispravni generatori, što će hrvatskim ribarima neispravni generatori?
Gledao je šefa koji je raširenih nosnica, duboko disao kako bi pribavio dovoljno kisika za oganj što je u njemu bijesnio.
- Koliko ih je bilo? Trideset ili četrdeset? – neumoljiv je bio Pablo.
- Možda ih je deset bilo neispravno! Možda petnaest! Ali što je s ostalima?
Toga dana umrlo je jedno prijateljstvo. G. Green je bio strahovito povrijeđen time što je g. Moris sustavno od njega pravio idiota. Suprotstaviti mu se, ipak nije smio. I dalje je bio opasan kao Tasmanijski vrag.
- Nisi me otkrio? – sutradan mu u prolazu dobaci Pablo.
- Ne brini.
- Što ćeš učiniti?
- Šutio je.
- Ja bih mu se osvetio.
Čuvši tako ozbiljne riječi, odmah se uozbilji, pa upita:
- Kako to misliš?
- Ako ti želiš nešto prodati, ja ću ti pomoći! – velikodušno mu svoje usluge ponudi druželjubivi Pablo.
- Ali ja nemam ništa za prodati!
- Kako nemaš? Zar nema whiskija u PX-u?
- Kome bih ja to prodao?
- Ja se za to mogu pobrinuti!
- Ali svakako nemam pečat za kupovinu!
- Pa zašto ne bi, kad on ode u Sarajevo, uzeo onaj pečat i kupio nekoliko kutija pića? Zar ne znaš kombinaciju sefa?
- Naravno da znam! – uvrijeđeno povisi ton.
- I? Što misliš o svemu tome?
- Ne znam. – zabrinuto odgovori.
Pablo ga nije htio ometati u temeljitom razmišljanju. Pustio ga je da odvagne sve moguće implikacije i posljedice. I kada je pomislio da je sav trud bio uzaludan, začuje bojažljivi upit:
- A što ako on to otkrije?
- Ne vjerujem! Ali ako se to dogodi, ti upitaj njega za njegove poslove! Pitaj ga koliko je on zaradio!
Već prvi put kada je g. Moris s parfemima otišao u susret svojoj dragani, snažne ruke su otvorile vrata sefa u kojem je ljubomorno čuvao NATO-v pečat. Isporuka deset kutija najjeftinije rakije zvane ballantines izvršena je po mraku u Pablovoj garaži.
Iskreno zavolivši simpatičnog Inspektora Brooka, nije ga želio zakinuti ni za novčić. S prijateljima je uvijek dijelio na pola. Ponosno mu je pružio petsto maraka. Očekivao je da će i on, kada nađe kupce, toliko zaraditi.
Unatoč uzbuđenju što ga je osjećao zbog prelaska na drugu stranu zakona, nije zaboravio napomenuti svom ortaku:
- See, who your real friend is!
BUSINESSMAN
Shed No4 Monday 07.55.AM
Najprije je iz vozila izbacio svoja velika, široka stopala što ih je toga jutra utrpao u čiste, bijele tenisice. Potom je gurnuo van i duge, glomazne nožurde na kojima su stajale tanke, plave radne hlače. Zatim se pojavio i moćan trup u bijeloj pamučnoj majici. Ručetinama se odgurnuo od sjedišta, te se osovio na vlastite noge. Crna, njegovana kosa sjala je nezadrživim sjajem. Lice, prilično preplanulo od lješkarenja na morskom žalu i pomno izbrijano. S neskrivenim gađenjem pogledao je prašinu u skladištu kroz koju je trebao proći. Otkako je s uspjehom pokrenuo pečenje i prodaju pilića, svakodnevno se davio u svojoj oholosti. Cijelim putem do Splita, ni s jednim od svojih radnih drugova nije progovorio ni riječi, potpuno ignorirajući činjenicu da su mjesec dana radili i njegov posao. Tako im je na surov način davao do znanja da on pripada poslovnoj eliti, dok su oni obični radnički najamnici, koji potpuno ovise o svojoj plaći, a koje se on tako olako odrekao, zamolivši šefa da je uzme sebi.
Shed No4 Monday 10.21 AM
Prvi je u kancelarije ušao umorni, ali zadovoljni g. Moris. Nedugo poslije njega, s torbom su ušetali nizozemski vojnici. Poput poslušne janjadi što jedva čekaju majčinu dojku, lokalci stadoše u red, držeći svoje identifikacijske isprave. Blaženih lica zbog skorašnjeg susreta sa svojim kovertama, strpljivo su čekali, ne primjećujući businessmana, rumenijeg no inače, kako se premiješta s noge na nogu, na začelju kolone.
Out of shed No4 Monday 02.20.PM
Završivši s poslom što su ga Baki i on radili po neugodnom suncu, Pablo je podlakticom obrisao znoj sa čela. Okrenuo se i ostao nemalo iznenađen kada je ugledao Bukija kako ide prema njemu. Odmah je pomislio da se nešto jako ružno dogodilo.
- Šta je Buki, šta te istra iz hladovine?
- Koji je to nezasitni prasac! – provali iz njega silna gorčina.
- …??
Strahovito zajapuren u licu, odasla nemilosrdnu kletvu:
- Pas mu majku jeba, onu englesku! Koje je to pohlepno govno!
Ne shvaćajući tko je to Bukija tako razbijesnio, Pablo ga zapita:
- Ma kome?
- Onome kurvinome sinu Morisu!
- Šta?! Al’ te je istra vanka da radiš? Svakako smo gotovi!
Ništa mu na to nije odgovorio. Samo je, poput bika, puhao kroz nosnice svoj vreli dah. No, svoju bol morao je podijeliti s nekim.
- .. sve je uzeja!
- Ne kužin!
- Na kraj san stavija ove sitnije novčanice! Mislija san da će mi bar njih ostavit!
Tek je tada Pablu sinulo. Buki je svoju plaću trebao predati šefu. Pablo je bio ushićen što se došao njemu požaliti, ali se pretvarao da se s njim suosjeća.
- Moga ti je isto bar nešto ostavit! – reče, tužno ga pogledavši.
Do njih došeta Smećko pa zapita:
- Al’ triba šta radit u skladištu?
Umjesto odgovora, Pablo mu kratko odmahne glavom.
Kada je Buki popušio svoju cigaretu i, vidno shrvan, otišao prema skladištu, Smećko je, izgarajući od znatiželje, odmah upitao:
- Je li, zašto je doša?
- Ovo nećeš virovat! Kad si ga zadnji put vidija?
- .. ne znan. Možda…
- Kad je došla plaća!
- Tako je! Otada ga nisan vidija!
- Znači… tri sata se sa plaćon krija od onog pohlepnog patuljka!
- Pa šta mu je nije odma da? – čudeći se upita Smećko.
- Cilo to vrime mozga je kojin redosljedon će novčanice poslagat, nadajući se da mu neće imat srca sve uzet!
- E, baš će mu on oprostit!
- Svašta!
- .. nikako mi nije jasno zašto se tebi doša požalit?
- Tražija je rame za plakanje!
- Pa je izabra tvoje??
Bilo bi mu bolje da je plaka sam!
Shed No4 Monday 02.31.PM
Po toj žegi vukli su se natrag u svoje sjedište. Zapravo, vukao se samo Pablo, dok je Smećko sjedio na viljuškaru. To je iz daljine izgledalo kao da Don Quijote po suncu pješači, a Sancho Panza jaše na konju. No, Pablo se tako odnosio prema svojim ljudima. Bio je strahovito osjetljiv na socijalnu nepravdu.
Stigavši pred ulaz nad kojim se nalazila široka, plastična nadstrešnica, zatekli su Bukija kako stoji i puši. Pored njega je stajao mali car-wash s kojim su povremeno prali dijelove mosta. Prazan pogled počivao mu je na sivom zidu skladišta preko puta.
Pablo je sjeo na metalnu konstrukciju s druge strane ulaza. Parkiravši viljuškar unutar skladišta, Smećko se uputio vani. Kratko je trajala nedoumica kome će se prikloniti. Odabrao je novog gospodara.
Iznenadilo ih je zaustavljanje malog blindiranog vozila, prekrivenog slojem skorenog blata. Pošto je stalo puno bliže Bukiju nego njima dvojici, vozač se obratio njemu.
- – oglasi se Baki, prepoznavši uniforme vozača i suvozača.
- Ko zna šta pitaju. – kaza Pablo.
- A biće, di je PX.
Kada su otišli prema njemu, Pablo ga odmah pohvali:
- Bravo Smećko! Mozak ti radi ka švicarski sat!
- Vidi! Vraćaju se! – upozori ga.
Ovaj put su stali blizu Bukija i započeli razgovor.
- Zašto su se vratili? – reče Pablo.
- Muči! Muči! – žustro ga ušutka Baki, naprežući um do krajnjih granica, kako bi odgonetnuo o čemu bi to oni mogli razgovarati.
Pablo ga je zadivljeno gledao. U djeliću sekunde lice mu se ozarilo. Drhtavim glasom od uzbuđenja počeo je žurno šaptati svom nalogodavcu:
- Jebate! Misle da on u luci pere auta!
Čuvši njegov zaključak, Pablo je zanijemio od silnog ushićenja. Čim je došao k sebi, kratko je rekao:
- Nemoguće!
Poljuljan u svom uvjerenju, Baki je sačekao nekoliko trenutaka, a onda, vidjevši dvojicu Nizozemaca kako izlaze iz vozila, hitro udari dlanom o dlan, te počne prigušeno vrištati od sreće:
- Šta san ti reka! Šta san ti reka! Eno ih idu u PX! A auto su ostavili Bukiju!
Istu sreću, ako ne i veću, osjećao je i Pablo. Nije mogao vjerovati da se tako nešto može spontano odigrati. Kada su vidjeli rumenilo što je jurnulo u lice neslužbenog šefa, njihovom veselju nije bilo kraja. Potom je uslijedio šlag. Buki se sagnuo i uzeo tzv. pištolj i pritisnuo okidač. Crven od nepodnošljive sramote što ga je nenadano zadesila, snažnim mlazom vode pod pritiskom skidao je sloj blata s vozila. Radio je to nevoljko, kao sa udaljenosti. Pablovo jecanje od smijeha, bolo ga je u srce kao najoštrije trnje.
Videći Bakija kako se na sve moguće načine trudi da prikrije navalu iskrenog smijeha, Pablo ga podbode laktom i reče:
- Al’ se nećeš nasmijat, Smećko!
Do tog trenutka Baki je uspijevao nekako prikriti što osjeća prema donedavnom gospodaru, a onda je otpustio sve kočnice. Nitko ni zamisliti nije mogao koliko ga je bolio višegodišnji ponižavajući odnos, što mu ga je Buki nametnuo. Doslovno je plakao od smijeha, čvrsto stežući spolovilo, želeći izbjeći mokrenje što ga je sve teže obuzdavao.
- Šta mu je? Zašto in ga pere? – kroz suze ga upita Pablo.
- Nada se dobroj napojnici! – također kroz suze, odgovori Smećko.
Kada su, bolnih obraza i trbušnih mišića, konačno utihnuli, na cesti su ugledali Nizozemce s kesama u rukama. Ubrzo su došli do Bukija koji je, smrknuta lica, upravo skidao posljednje komade blata. Zadovoljno su pogledali vozilo, a onda njega. Obojica su se mašila za džepove. Dok su odlazili, zbunjeno su pogledavali dvojicu lokalaca što su se u blizini kreveljila.
Ne časeći ni časa, u svega nekoliko skokova, Pablo se našao pokraj Bukija. Hineći spontanost, za njim se došuljao i Smećko. Živo ga je zanimalo kakva je bila nagrada.
- Koliko si dobija? Ajde kaži svome prijatelju! – dohvati ga se nemilosrdni Pablo.
Potpuno dezorijentiran, Buki otvori šaku u kojoj je ležala kovanica od pet maraka. U drugoj ruci je stiskao dvije cigare u celofanu.
- Samo pet maraka! – iznenađeno vike Pablo.
- I dvi cigare. – pažljivo se priključi i Smećko.
- Ne mogu virovat! Meni ga ne bi opra ni za dvadeset! Je li tako?
- Nije zna da će bit tako malo! – opet će Smećko.
Buki je šutio i gutao pljuvačku. Silno rumenilo nije ga napuštalo.
Pablo se okrene k svom agentu.
- Buki ti je bija puno lip i zgodan!
- I sad je! – napomene Smećko.
- Zato mi nikako nije jasno da su ga zaminili sa nekin jadnikon šta za kruv pere kamione!
- Ni meni! Još je lipo obrijan i čist!
Šalili su se s njim, otvoreno mu se podsmjehujući, uvjereni kako je svjestan da je to obična provokacija koju su zapravo naučili od njega. Ipak, Pablo na vatru kapne još malo ulja:
- A pojma nemaju da naš Buki ima više novaca na banci nego nji dva zajedno!
Začudili su se kada su začuli drhtavi glas pun bijesa i gorčine:
- Oni misle da ja peren auta, a pojma nemaju da ja mogu i njih dvojicu i njihovo vozilo izlipit novčanicama od iljadu maraka!
Čuvši to, obojica provokatora, prasnuše u smijeh.
- Dvi nas godine ode jebeš sa ton pričon o tvojin pustin parama! Ne virujemo ti više! Da ih imaš, ne bi pra auta za pet maraka! – podbode ga Pablo.
Te riječi natjerale su novu krv u Bukijeve uši. Pablovo zadirkivanje još je nekako i mogao podnijeti, ali izdajnički Smećkov smijeh nikako.
Shed No4 Monday 03.45.PM
Iz Pablova kuta to je bio prekrasan dan. Prvo je stigla plaća. Zatim, po ponašanju glavnog šefa, zaključio je da nije otkrio krađu pečata. Sve je to zasladio prvoklasan smijeh na Bukijev račun. Iz dubine osjećaja zadovoljstva, na površinu ga je izvukao nečiji stisak ruke za nadlakticu. Bio je to Baki. Odvukao ga je na stranu, pa počeo šaputati:
- Izgleda da je nešto bilo između njih!
- Između koga?
- Šefova!
- Kako znaš? – naglo se uozbiljivši, upita Pablo.
- Iz ofisa je izaša mister Green. Vidilo se da je strašno ljut. Opizdija je sa disketon o beton da se razletila u iljadu komadića!
Dok su se vozili kući, zamišljeni Pablo sjetno pomisli:
- Finili su Mare bali!
THE DAY AFTER
Nitko nije znao što se dogodilo. Glavni šef je najednom postao hladno profesionalan, a njegov se zamjenik, na zaprepaštenje svih, iznenada pretvorio u podivljalog Hulka. Kada bi netko, nakon posla sjeo, on bi odmah dojurio i, s neskrivenom mržnjom, viknuo:
- Zašto si sjeo?!
Svi su ostali užasnuti neprepoznatljivošću donedavno ugodna čovjeka.
Neopisivo razočaranje ponašanjem g. Greena ubrzano je osvajalo i njegovog hrvatskog prijatelja. A kada ga je začuo gdje Bakiju govori za list šperploče, što je stajala u blizini: „Jesi li to mislio ukrasti?!“, žalosno je prozborio:
- On je Smećko, ali nije toliki!
Iako je bio jedina osoba pošteđena tog iznenadnog terora, čim su se našli sami, odmah je upitao:
- What is going on?
- He found out.
- How??
- I don’t know.
- Probably son of a bitch Werner!
- Might be.
Gospodin Werner bio je Australac, austrijskih korjena, a bio je predstavnik njemačkog vlasnika robe u PX-u. Njegov jedini cilj bio je što veća zarada. Legalno ili ilegalno. Pošto je g. Moris ostavljao ogroman novac za parfeme, odmah mu je skrenuo pažnju na kupovinu whiskija od strane njegova pomoćnika. Plašio se da bi svojom nesmotrenošću mogao upropastiti veliki posao.
- I što ti je rekao? – upita zabrinuti Pablo.
- Pobijesnio je! Pitao me je da li sam umobolan!
- Što?? On te pitao! A je li on umobolan!
- Rekao je da obojica zbog toga možemo stradati!
- Zašto mu nisi rekao da od njegovih poslova također možete stradati!
- Jesam! Rekao sam mu!
- Što je on na to odgovorio?
- Ništa! Nije znao što bi rekao!
- .. što je onda bilo?
- Onda me je upitao gdje je njegov dio!
- Što??? Mora da se šališ! Ne mogu vjerovati! A zašto mu nisi rekao gdje je tvoj dio od njegovih parfema?
- Jesam! To sam mu kazao! Nakon toga je potpuno poludio! Vikao je kako mi je dao posao! I da ga ne znam ni radit! Napomenuo mi je da sam previše dobar prema vama i da me ne poštujete ni malo!
- Nisi se izletio s mojim imenom? –pokaže mu svoju bojazan.
- Ne! – odlučno ga utješi.
Danima su crni oblaci nepomično stajali nad njima, uporno održavajući sumornu atmosferu.
Pablo je bio zlovoljan zbog terora što ga je provodio pobješnjeli Hulk, ali je još zlovoljniji bio zbog toga što je od deset kutija uspio prodati samo jednu. Stoga se hitno našao s informatorom iz PX-a.
- Ko to toliko šverca? U Splitu i okolici ima više vašeg ballantinesa nego naše rakije? – očajno upita.
- Svi! – odmah stigne obeshrabrujući odgovor.
- Ima li bar neko da nije?
Zlajo se nakratko zamisli, a onda ponosno poentira:
- Direktor luke! Jedino nas on nije ništa pita! Samo… njegovi iz uprave dolaze sa službenin autima i u njih trpaju bakse!
Nastavak romana možete proćitati ovdje : nastavak romana.