Prethodni dio romana pročitajte ovdje: Prethodni dio.
AGENTI
Bio je potpuno svjestan da je preslab za ostvarenje svoga plana. Sve što je znao bilo je da mora organizirati prikupljanje korisnih informacija. Za tako nešto bili su mu neophodni doušnici i, što je još važnije, sposobni agenti. I to ne bilo kakvi agenti, već agenti koji će pokrivati carinu i policiju na kapiji, lučke radnike i sjevernoatlantski savez. Nužno je bilo znati što se događa, tko se čime bavi, tko je korumpiran, a tko se, pak, zakona drži ko pijan plota.
Pogledom je ispratio Bakija koji je prešao široku cestu i nestao u skladištu preko puta. Otkako mu je prevoditelj, gospodar i patron otišao na neplaćeni odmor da bi pokrenuo biznis sa pečenjarnicom, osjećao se nesigurno i ranjivo. Kako se za vrijeme Bukijeve moći, svojim neradom zamjerio kolegama, ostavši sam i ogoljen, neprestano se, nakon što bi odradio nekakav posao, negdje skrivao.
Duki ga je strpljivo čekao ispred skladišta, u procijepu između složenih dijelova mostovlja. Ugledavši ga na vratima jednog od skladišta s presavijenom papirnatom vrećom pod pazuhom, odmah je shvatio gdje on to stalno ide. Znajući da za njim uzdišu čistačice i gojazne kuharice, rado je odlazio u privremeno napravljenu kuhinju za englesku vojsku, te bi s njima pričao, praveći se da ne vidi kako ga gutaju pohotnim pogledima.
Nikada od njih nije odlazio praznih ruku. Darivale bi ga sa starim kruhom za kokoši, kostima i mesom za Veselu, šećerom i uljem za njega i ukućane.
Osvrnuo se lijevo, pa desno, a onda, uvjerivši se da ga nitko ne gleda, krenuo preko ceste, želeći lovinu odnijeti u ormar. Došavši na drugu stranu, začuo je glas od kojeg se malo štrecnuo:
- A di si ti bija?
Pogledao je Dukija koji mu je povremeno čupkao živce kao mačku brkove i odgovorio:
- Tu priko puta.
- Šta to nosiš?
- Ma ništa. Malo cukra.
- Jesu ti to dale tvoje kuvarice?
- Moje kuvarice! Kakve moje kuvarice! Dikod svratin do nji!
Bakija, punog nepovjerenja prema Dukiju, još su pekle zimske rane što su mu ih, iz čiste zloće on i Moris izazvali. Na dnu njegove duše, dobro skrivena, tinjajući, ležala je mržnja naspram obojice.
„Tih hladnih zimskih dana, iz prikrajka je zbrajao što sve zločesti patuljak uzima i prodaje. Sve je teže podnosio činjenicu da se na njegove oči bezobzirno bogati, dok on u slasnu mast ne smije umočiti ni jednu dlaku svoga brka. Danima je opsesivno kalkulirao, što bi rekao da mu treba. Znao je da to ne smije biti nešto vrijedno, nešto na što je već šef bacio oko, jer bi ga mogao izvrgnuti javnoj poruzi. Neprestano je razmišljao, što bi ga mogao pitati, a da ovaj to ne doživi kao da mu otkida od usta. U obzir je dolazilo samo nešto što Moris nije mogao prodati. Odlučio se za stare, ispucale, jelove grede velikih dimenzija, koje nikomu nisu trebale, niti su čemu služile. Svoju želju je povjerio Bukiju, a ovaj ju je proslijedio Morisu, koji se nije mogao načuditi što će mu.
- Drvo za ogrjev! Ispilat će ih motornom pilom na komade! – prevede mu riječi odanog štitonoše.
Nikada, kao tad u skladištu, nije tako brzo prionuo poslu – ni malo se ne štedeći. Pila je neumorno brujala, piljevina navirala, a on brisao čelo. Duki ga je pogledom pomno pratio. Još kao vrlo mlad, bavio se Freudovom psiho-analizom. Znao je da je pohlepa kriva za Bakijevo iracionalno ponašanje. Pošto je živio na selu, nije oskudijevao s drvom za ogrjev. Osim toga, dobro je znao da stara jelovina nije nizašta.
Lijevim laktom naslonjen na stranicu onižeg kamioneta, zadovoljno je, poput lovca koji je upravo utovario brdo ubijene divljači, gledao svoj plijen. Sa slabo prikrivenim osmijehom, što se meškoljio na krajevima usana, počeo je otresati mnoštvo sitnog iverja s plavog kombinezona. Očistivši se, mašio se za džep i izvadio cigarete. Pušio je, uvlačeći kratke dimove do polovice pluća, ne odvajajući lijepog crnog oka od pomno složenog tereta, što ga je kanio, o trošku mirovnih snaga, prebaciti do svog sela.
Svi su se spontano motali oko natovarenog vozila u tom dijelu skladišta. Tasmanijska gladna neman zamišljeno je računala, koliko bi još novaca mogla zaraditi. Buki mu se neprestano motao oko niske stražnjice, uporno produbljujući bliskost i kupujući naklonost, znajući da bi se to moglo višestruko isplatiti, a ostali su se motali bez ikakva cilja i razloga, iz puke dosade, jer posla nisu imali. Promatrajući ga kako zadovoljno prede i puši, Duki se odluči iščupati bar jednu dlaku iz njegova brka. Za dobru šalu je bio spreman na pakt i sa samim vragom.
- Brian! – snažno kaza, nakon čega se svi okrenuše k njemu.
Bradati vrag ga je ispitivački gledao.
- Zar ne bi bilo pošteno da Baki, nakon što je besplatno dobio ovoliko drva, za kolege kupi kutiju piva?
Heineken je, u „free shopu“ koštao dvadeset maraka, a povremeno ga je kupovao g. Moris. Što je Duki rekao na engleskom, shvatili su svi, pa su se počeli smijuljiti. Samo nije nesretni Baki, tako da je molećivo pogledavao u svog prevoditelja, koji se svim silama trudio da se otvoreno ne nasmije. Rumenilo što mu je osvajalo lice, pojačavalo je Bakijev strah da ime stranog piva ima veze s njim.
Moris nije krio oduševljenje Dukijevom šalom. Razvukao je usne u širok osmijeh, pokazujući zube poput nestašnog psića sa reklame za hranu, zasvjetlucao vragolastim očima i, s neskrivenim sadizmom kazao:
- Za ovo što si dobio, kupit ćeš ljudima, ne jednu, nego dvije kutije heinekena!
Dok su se svi smijali, Baki je užasnut gledao, čas Bukija, čas Morisa. Shvatio je kakvu su mu psinu smjestili. No nada nije umirala. Preklinjućim pogledom gledao je svoga šefa, čekajući da kaže kako je sve to bila samo šala.
Vozeći se starom kaštelanskom cestom, u kabini pretovarenog bijelog kamioneta vladala je komorna atmosfera.
- Stani u Gomilici kraj ceste, malo prije crkve! Moran nešto svratit u elektro servis! – izda nalog neslužbeni šef Buki.
Bio je neobično hladan dan, tako da Baki i Duki kabinu nisu napuštali. Videći da iz usta svoga kolege, ni kliještima riječ ne može izvući, Duki je šuteći gledao u zrcalo. Zadubio se promatrajući staricu koja je, ne baš najtoplije obučena, zastala pored vozila, ne mogavši oka odvojiti od tovara stare jelovine. Dirnut tužnim prizorom, otvori vrata i, izišavši, krene k promrzloj starici.
- Dobar dan, dobra bako! – vedro je pozdravi.
Odmah okrene glavu prema njemu, pa ga pogleda tužnim okom, jer drugo je bilo gotovo u potpunosti bijelo.
- Šta ti gledaš? Samo kaži! – toplo joj se obrati.
- Koliko vi drva imate. – nesigurno prozbori.
A onda pažljivo nastavi:
- Ja san stara i sama. Neman nikog da mi ni komad drva donese. Tako mi je ladno. A i bolesna san.
Slušajući je, grlo mu se stegne. Želeći je bar malo razveseliti, pa makar se Bakiju do groba zamjerio, zgrabi jednu cjepanicu, pa je položi na zemlju, pred noge poluslijepe starice.
- Evo bako! – veselo reče.
- Bog ti da sinko! Bog ti da zdravlje! – nagradi ga toplim riječima.
Sretan zbog iskrene radosti na ispaćenom licu, odlučno posegne za novom cjepanicom.
- Bog ti da! Bog ti da!
Nakon treće, vozačeva su se vrata otvorila i iz vozila je iskočio Baki, od bola iskrivljena lica. Nije imao srca starici oduzeti ono malo bezvrijedne jelovine, ali ga je do ludila dovodila činjenica da Duki poklanja njegovu imovinu, za koju će još i pivo morati kupiti.
Nakon četvrte cjepanice zakolutao je očima, a nakon pete, izgubivši živce, drhtavim glasom procijedio:
- Dobro je! Dosta je!
Ništa nije rekao, kada je Duki u vožnji naglas razmišljao:
- Mogli smo joj još dat!
Smrknuta je lica gledao u cestu ispred sebe. Nije se mogao odlučiti koga više mrzi. Šefa ili njega. Sjetio se i užasa prvog jutra kada ga je upoznao. Stao je s kombijem na mjesto gdje se ukrcavao Bleki. Videći kako se visoki Duki, s ponešto širim ramenima, sporo uvlači u japansku igračku, koju je on vozio, u trenu je eksplodirao. Munjevito se okrenuo prema njemu, izbečio oči i snažno zaurlao na novog radnika:
- Šta je?! Šta čekaš?!
Pošto ga je novi radnik samo iznenađeno pogledao, te se bez riječi spustio u sjedište, on je eksploziju svojih tankih živaca vrlo brzo zaboravio. Nije znao da je Duki i te noći liječio svoj vijetnamski sindrom, tako da mu je prag tolerancije na poniženje bio neobično nizak.
Nakon dvadesetak minuta, u kontejnerima skladišta broj 4, pred svima mu je tiho kazao:
- Još jedan put se onako izdereš na mene, glavu ću ti sa ramena iščupat!
Dok je Baki sjedio na stolici potpuno paraliziran od šoka, Duki je letimičnim pogledom prešao preko lica prisutnih. Nakon što je minulo zaprepaštenje, počela su poprimati ozarene izraze. Samo ga je Buki odmjerio smrtno ozbiljan. Prijetnje štitonoši doživljavao je kao osobne uvrede.
Iskrcavši prvo Dukija, a onda, nakon nekog vremena i Bukija, trogirskom obilaznicom vozio je u susret svome mirnom selu. Malo je kad bio tako uzrujan. Nakon što su mu živce dobrano nagrizli Duki i Moris, počeo ih je nagrizati i crv sumnje. Plašio se da njegova pametna ženica možda neće s njim podijeliti oduševljenje zbog dovezene robe. Pomislivši na njen novi prijekor, odmah je ruku pružio k cigaretama.
- Pa si nan smeće iz Sjeverne luke počeja dovozit kući! – šireći ruke, zabrinuto mu je kazala, čim je izišao iz kabine.
- Oćeš li mučat! – vikne, crven u licu.
Neprestano je psovao dok je, klečeći pored postelje, rukom pipkao tražeći čarapu s novcem.“
Duki je studiozan pogled, s njegovih očiju, spustio na usne. Gornja je bila puna krastica od nedavno probuđenog herpesa.
- Šta si reka, koliko tu cukra ima?
- Biće dva, tri kila.
- Kako si to dobija?
- Ma dale mi žene!
- Tek tako? Ne laži! Sigurno si to dobija na lizing, prašče!
- Kakvi lizing? – ne shvaćajući upita.
- Pogledaj šta si od usana napravija!
Tek tada je shvatio. Zacrvenio se, pa se počeo smijati.
- Koji si ti luđak!
- Slušaj… iman te nešto ozbiljno pitat.
- Šta to? – zapita, naglo se uozbiljivši.
- Jesi se čuja sa intimusom?
- Na koga misliš?
- Pa nemaš i’ valjda sto!
- Sa Bukijen?
- Naravno!
- Pa šta s njin?
- Kako mu ide posa?
- Reka je da mu ide odlično.
- A je li istina da je kupija još jedan poslovni prostor?
- Ja san ga vidija. To je montažni kiosk.
- A ima li on onoliko love kako se zna falit?
- Ne znan ja koliko on ima love. Zašto te to sve zanima?
- Zato jer ti želin otvorit oči, iako to nisi zaslužija!
- Kako to misliš? – namrštivši se upita.
- Vidiš li da je samo pitanje vrimena kad će dat otkaz i postat gazda!
Baki na to ništa nije rekao. Samo se duboko zamislio. Ta mu se opcija nije svidjela. Izvadio je cigaretu, pripalio je, a onda sjeo na obližnju gredu. Nervozno se vrpoljio i pušio.
- Kad ti on ode, ko će ti prevodit? Kako će ti bit radit s Vukijem i Bokijem? Znaš koliko te oni vole!
- – potišteno reče.
- To su ti zlopamtila! Nisu ti oni ka ja! Reci pravo. Kakvi ste bili prema meni?
- Ko? – zabrinuto zapita.
- Ti i Buki!
- Ja neznan da smo te mi ikad…
- Oprostija san van! – upadne mu u riječ.
Zatim nastavi:
- Isto moran priznat da san sebi bija da rič kako ću vas kad tad zavezat za stup srama!
- Nas dvojicu??
- Tako je. Ali… onda san se sitija da je Bog reka: „Osveta je moja!“
- Nikad te ja nisan namjerno…
- Pusti sad to! –opet ga prekine.
- Tebi je najbolje da se počneš pripremat za vrime posli Bukija! – nastavi.
Baki je izgledao kao da su mu sve lađe potonule. Znao je da će teško opstati u tom neprijateljskom okružju, a bez znanja jezika koji mu je trebao biti alat za rad.
Zaveden toplinom i dobrohotnošću Dukijeva nastupa, Baki ga bojažljivo priupita za savjet:
- Pa šta ću učinit?
- Pod hitno moraš pristat bit njegov potrčko i sluga! – stigne trenutačan odgovor.
Nakon kraćeg razmišljanja stigne i drugi upit:
- A ko će meni privodit? Uskočit kad zatriba?
- O Baki!! Za boga miloga! Pa ja!!
Čuvši ohrabrujuće riječi, pogleda ga, a zatim se duboko zamisli.
- Isto ga ja ne mogu odjebat! – iznese mu zaključak.
Dugo vrimena smo dobri. – doda.
- Ma ko ti to govori?! Druguj ti s njin i dalje! Samo… sve važne informacije šta on tebi kaže, prinosit ćeš meni! On će mislit da si i dalje odan njemu, a ti ćeš zapravo bit odan meni! Kužiš?
Odvagavši sve te naputke, Baki nevoljko prevali preko usana:
- Kužin.
- Znači… ti ćeš bit moj agent! Zapravo… ti ćeš bit moj dvostruki agent! Kodno ime će ti bit „Smećko“!
Iako je cijelo vrijeme bio ozbiljan i zabrinut, kada je začuo svoje kodno ime, nije mogao a da se ne nasmije.
- Nemoj, molin te! – potom zavapi.
Usprkos preklinjućem pogledu budućeg agenta, Duki je ostao nesalomljiv. Pomirivši se sa spoznajom da će mu želja ostati neuslišena, vragolasto se nasmiješi, pa bocne Dukija:
- Al’ san ti ja jedini agent?
Duki nije odgovorio, nego je trzajem glave pokazao u smjeru PX-a. Veselo mašući kratkim rukama, prema njemu su išli šefovi.
- Otkako su otišli agregati, više nas ne jebu za ništa! – ironično svom novom poslodavcu reče agent Smećko.
Oglušivši se o njegovu primjedbu, Duki zamišljeno kaza:
- Zlata bi mi vridija agent iz NATO-a. Zamisli! Imat krticu u njihovin redovima!
Baki ga pogleda raširenih očiju, kao da se pita nije li poludio.
- Pa nećeš valjda šefa provat vrbovat?!
- Šefa? Nisan toliko lud! Ako si na to mislija!
- ..
- Ali bi možda moga njegova zamjenika! – zagonetno kaza.
- Nemoj me zajebavat!
Pošto nije začuo nikakvu reakciju, smijuljeći se upita:
- Kad bi on posta tvoj agent, kakvo bi ime dobija?
- Inspektor Brook! – začuje odgovor.
Malo se nasmijao, a onda nastavio zabavu:
- A koje je tvoje ime? Moraš ga i ti imat!
- Pablo! U budućem životu želin bit zli Pablo!
Baki ga je ispitivački gledao, ništa ne govoreći.
- Maka je! – pomisli.
Unatoč toj konstataciji, radoznalo zapita:
- A imaš li koje ime za Morisa?
- Za Morisa? Ne! Ma ko san ja da čoviku šta misečno zaradi pedesetak tisuća maraka, dajen imena! Ja san za njega obična rđa!
- Ja iman!
- Ne razumin! Šta ti imaš? – ne shvaćajući, upita ga Duki.
- Ime za Morisa!
Nimalo oduševljen tim što čuje, potpuno ravnodušno reče:
- Ajde gukni.
Dobro je znao da nisu bili u poziciji da bi se šalili na šefov račun. Ipak, kada je začuo tu jednu jedinu riječ što ju je osmislio čovjek za kojega je jednom, svom šefu g. Morisu, a kako bi mu se umilio, Buki šapnuo: „Village idiot“, razrogačio je oči od nevjerice. Zatim se stao gušiti od smijeha. Kada se konačno smirio, u očima su mu se vidjele suze. Pogledao je u Smećka, otvoreno mu pokazujući divljenja zbog neočekivane lucidnosti. Na početku se autor dosjetke pokušavao držati svoje skromnosti, ali se, naposljetku, i on počeo smijati, sramežljivo pokazujući ponos zbog svoje umotvorine.
- Genijalno si to smislija! – oda mu priznanje Duki.
- A kako neću! – počne se pravdati.
- Jeba mu pas mater, zdravlje mi je uništija! Koliko puta mi je naredija da mu priko graničnog prelaza vozin njegov lopovski materijal i robu iz PX-a! Ako me uvate, neće najebat on, nego ja! Ko će mi onda dicu ranit! Razbolija me je! I još mi se svaki put smije u facu!
Videći gorčinu što je prokuljala iz njegove duše, Pablo se iznenadi, ali se ipak odluči malo našaliti.
- Pazi se! – ozbiljno ga upozori.
- Šta oćeš reć?
- Reka mi je moj čovik iz PX-a da se ne zajebavamo na kapiji!
- Koji ti je to reka? Oni iz tvog mista?
- Nije važno! Reka mi je doslovno: „Jadna li mu majka koga uvati hrvatska carina!“
- Tako ti je reka?
- Baš mi tin ričima reka! To mu je šapnija neko od policajaca s kojima se zbližija!
- Eto! Šta to meni sve triba! Bože moj, fala ti za ovi posa i za plaću, ali si me strašno kaznija s ljudima koje si mi da!
Sve to izgovorio js velikom očajem i tugom.
U lučkim katakombama gdje su, poput starih kršćana, živjeli i radili napaćeni lokalci, s velikim ushićenjem dočekana je vijest kako zločestog, ali i patuljastog gospodina Morisa zli Hrvati nazvaše Minimoris.
Uspješno regrutiravši prvog agenta, čim mu se pružila prilika, Duki je požurio u PX kako bi nastavio izgradnju cijele mreže. Odmah je na ulazu zatekao gadljiv prizor. Na očigled svih stranaca, carinik u odori hrvao se s baksom marlbora, noseći je k svom privatnom autu. Kada ju je priključio ostalima, preko njih je prebacio jedan malo širi ručnik i, bez i malo srama, sjeo u auto i otišao.
Znajući da je Sladokusac previše lukav i previše moćan da bi bio u njegovoj službi, odlučio je potpuno promijeniti pristup. Odmah je gađao u njegovu ahilovu petu. Šapnuo mu je u uho:
- Ako ti slučajno zatriba zelembaća, nemoj se stidit!
Da je odapeo luk u pravo mjesto, znao je po njegovu dječačkom smiješku.
- Triba li ti šta za kupit? – ponudi se Zlajo.
- Ne! Tribalo bi mi nešto drugo!
- A šta to? Ti si prvi koji je reka da mu ništa odavde ne triba!
- Slušaj! Tribaju mi informacije!
- Kakve? – uozbilji se Zlajo.
- Ti si se ode dobro upozna sa onima na kapiji?
- A kako i neću.
- Ja san radoznale prirode. Volija bi znat ko od njih ne voli umakat prste u med.
- Kako to misliš?
- Tija bi znat ko od njih ne voli med, nego voli zavirit u auto?
- A tooo! – shvativši na što misli, s olakšanjem reče Sladokusac.
Zatim nabora čelo, te se duboko zamisli. Dužina njegova razmišljanja zabrine Dukija. Plašio se da ih sve neće moći popamtiti.
- Ima jedan! – prekine šutnju Zlajo.
Na licu mu se zrcalio hladni profesionalizam.
- Ha, ha, ha! – čuvši to, Duki nije mogao a da se ne nasmije.
Krivo protumačivši njegov smijeh, Zlajo se još više uozbilji, pa kaza:
- Je, je! To svi govore! Neće ništa! Samo se drži propisa!
- Nisi me svatija! Nasmija san se kad si reka da ima jedan!
- A to! – reče, pa se nasmije i on.
- Kako ga mogu pripoznat?
- Najmlađi je od svi policajaca. Dolazi u crvenome golfu.
- A odakle je kad je takav?
- Iz Imotskog.
- Ha, ha! Nemoj me zajebavat!
- Je, je! Tako govore!
- Ma biće iz Vrgorca ili omiške Zagore!
- Ha, ha, ha! Možda!
Vraćajući se sa vrela dragocjenih informacija, u skladištu je naišao na dobro raspoloženog g. Greena. Za razliku od ostalih, on je često s tim pristupačnim Englezom razmjenjivao pokoju rečenicu, nadajući se da će mu ponešto i ostati u glavi. Sada je bila prigoda da se s njim još malo zbliži.
- Tell me something. – obrati mu se.
- Yes? – vedro i prijateljski mu uzvrati.
- You support „Manchester United“?
- Yeah!
- Why there are so many english clubs with that: „United“? Like: „Leeds United“.
Suprotno Dukijevu očekivanju, engleski sugovornik se zamisli, te naposljetku, blago se zarumenivši, reče:
- I don’t know.
- How do you mean: „ I don’t know“? Who is English? You, or maybe, me?
Za svega nekoliko dana Pablo je vidio prve rezultate svog mukotrpnog rada. Vozeći viljuškar, vraćao se s posla kojeg je radio dobar dio jutra, nekoliko stotina metara daleko od skladišta.
- Otišli su agregati! – obavijesti ga Baki, čim su ostali sami.
- Kako?
- Isto ka i oni prije. U kontejneru.
- S našin papirima?
- Nego kako!
- Nemaš pojma za koga su?
- Za nekog Guzmu.
- Bravo Smećko! – pohvali ga.
- Ima još nešto! Odlazi nan Amira!
- Stvarno? – iznenađeno reče Pablo.
- Navodno prikosutra napušta Split.
- Zašto ide? Ima odličnu plaću, a na posa ne mora dolazit!
- Da joj fali Sarajevo i njena raja.
- Di si sve to čuja?
- U kancelarijama.
- Kažeš… odlazi. A da si je manija oni put kad te je dočekala u Vranjici u laganoj spavaćici, sigurno bi još ostala.
- Muči! Muči! Ne sviđa mi se, a moga bi dobit otkaz!
- Bojin se da bi mi mogla ukrast oni sto maraka. – požali se Pablo.
- Šta si joj posudija sto maraka?
- Ma ne! Znaš da san CD-e kupova kod Johna!
- Znan!
- Prije više od misec dana reka mi je Moris da mi ih i ona može donit iz Sarajeva. Još ih nisan vidija.
- Šta joj nisi reka?
- Da je zaboravila i da će ih donit drugi put.
- Valjda te neće zajebat. Uvik ih može poslat po Morisu. Njih ili lovu.
- Slušaj… ako mi ih mazne, bi li ti, za dvadeset posto, otiša u Sarajevo sa kožnin rukavicama?
- Ne kužin! Zašto s rukavican?
- Da joj ih obaviješ oko vrata.
Sarajku je kući odvezao njen dečko g. Moris. Usput je taj izlet iskoristio za prijevoz svojih mirisa. Pablo je njegov izostanak iskoristio za nešto drugo. Umiljato se obrati preostalom šefu:
- Ne bih volio da misliš kako sam nezahvalan, dobro se sjećam da si mi kupio televiziju, ali..
Šef ga je iznenađeno gledao, a onda, shvativši što smjera, dobrodušno upita:
- Reci što ti treba?
- Ronilačke boce!
- U PX-u?
- Ne, ne! U onom hrvatskom duty free shopu blizu kapije!
Sutradan, dok je Pablo sam radio u skladištu, g. Green je došao do njega.
- Jesu li u redu? – upita.
- Jesu! Još jednom hvala!
- Nema na čemu.
Tako snažan, velikim dijelom ćelav, tetoviranih podlaktica ostavljao je dojam opasnog, umirovljenog grubijana. A zapravo, ta prijeteća vanjština krila je ugodna čovjeka meka srca.
Potjecao je iz radničke obitelji. Vojsci se priključio veoma mlad. Nakon nekoliko nevažnih pitanja, prijateljski ga upita:
- Pa kako ti je u Hrvatskoj?
- Kako to misliš?
- Općenito!
- Ne žalim se.
- Ne žališ se! – prijekorno uzvrati.
- Pa nemam ja ovdje veliku plaću.
- Stvarno?
- Za vaše prilike nije loše, priznajem, ali za Engleske cijene to zaista nije puno!
- Hm! – promrlja Pablo, pa ga lukavo, s jedva primjetnim osmijehom, značajno pogleda.
- Što?
- .. znaš… mislim…
- Slobodno reci! – ohrabri ga.
- Ima tu i dodatne zarade. – nesigurno prijeđe preko linije odvažni Pablo.
Bio je svjestan da je od tog trenutka njegova sudbina u rukama tog Engleza. Sve je stavio na kocku.
- Misliš na materijal od UN-a?
- Ja s tim nemam nikakve veze!
- Što?! Sve to ide u Morisu?!
Pod naletom Pablova zaprepaštenja, g. Green nesvjesno malo pogne glavu.
- A parfemi? Mora ti za njih nešto dati! – natukne mu dušebrižnik.
- To je njegov mafijaški biznis. Ne želim imati ništa s time. – mirno mu odgovori.
- Ne mogu vjerovati!
Pa on se ovdje nemilosrdno bogati!
- – reče i nemoćno slegne ramenima.
Ipak, Pablo je vidio da mu razgovor sve manje prija. Stoga na stol baci i posljednju kartu:
- A generatori?
- Koji?
- Ona dva ogromna!
Pa za njih si morao nešto dobiti!
- To su bili generatori prevelike snage. Kome oni trebaju? Moris ih se htio riješiti.
- Ne mogu vjerovat da ih je on nekome dao besplatno!
- Green se malo nećkao, a onda stidljivo kaza:
- Nešto malo jest dobio.
- Malo? Ako smijem znati, koliko je tebi dao?
Iako mu je bilo strahovito neugodno, nekako je procijedio:
- Sto maraka.
Kada je to čuo, Pablo je mislio da će ga pogoditi srčani udar. Nije mogao vjerovati da je Moris u tolikoj mjeri podao i pohlepan.
- Sto maraka! – ponovi, ne skrivajući žaljenje što ga je osjećao prema tom naivnom grubijanu meka srca.
- Častio je i s picom. – ispovijedi se do kraja.
- S picom! – užasnuto ponovi Duki.
Nastavak romana proćitajte ovdje: nastavak romana.