Prethodni dio romana pročitajte ovdje : Prethodni dio.
GOZBA
Od samog jutra veselo ozračje vladalo je praznim lučkim skladištem. Duki s ostalima nije dijelio to oduševljenje. Proždrljiv svakako nikada nije ni bio, a od pića se spontano odvikao. Čuvši kategoričko odbijanje kancelarijskog osoblja da naruči zajutrak, iako je noć bila daleko, osjetio je mučninu, pa je otišao u coffee room. Odatle je, kroz ostakljene otvore, promatrao, žute prečke opustjelih polica. Svjestan, kako je za dlaku umaknuo oštroj sjekiri, pomisli na one nesretnike, što su se opet našli na ulici. Zatim se usredotoči na malenog krojača njihove sudbine, što ih je odlučio počastiti novcem kojeg su oni zaradili. Ono malo simpatija, što ih je neko vrijeme osjećao prema njemu, zbog kruha kojeg je imao, bespovratno je nestalo, čim mu je priznao da se za njegov ostanak zauzeo bivši nadzornik.
Dok je zamišljeno sjedio, začuo je kako se vrata otvaraju. Na njima se pojavio Baki.
- Ja neću ić na tu večeru! – dočeka ga s riječima.
Napravivši nekoliko koraka po prostoriji, tupo se zagleda negdje kroz staklo, pa obazrivo zapita:
- Je li ti to pametno?
Kao pecnut, trgne se Duki, pa revoltiran zareži:
- Al’ će mi i naređivat da iden sa njin!
Baki se okrene k njemu, blago ga pogleda u oči, a onda smireno progovori:
- Netriba ni meni mukte večera. Više bi volija bit sa svojon obitelji, nego pijan vozit. Ali… znaš da on sve panti. Nije mu se dobro zamirit.
Podsvjesna spoznaja da će u konačnici ipak poslušati njegov savjet, natjera Dukija da se osjeća još bijednije. Samo ga je rezerva prema prevrtljivom potrčku sputavala da mu prizna, kako bi na toj večeri Morisa najradije utjerao ispod peke i po njoj posuo žerave.
Progutavši nekoć izraženiji ponos, navečer se nađe u restoranu pored obale mora, namijenjenog klijenteli dubljeg džepa. Teško mu je bilo gledati neumornu vilicu koštunjavog Bokija, koji je prekidao jesti, samo kako bi izrazio novo divljenje šefu. Već se dugo vremena neprestano ulizivao, skrećući mu pažnju na Bukijev nerad. Nije birao sredstva kako bi ga detronizirao s mjesta prvoga među jednakima i zasjeo na njegovo mjesto. Skinuvši oči s mršavog lica beskrupuloznog čovjeka, zapnu mu za tanjur s kojega je, zađuđujuće brzo, nestajala topla hrana. Ničim Šicer nije pokazivao grizodušje, što slasno jede na račun oguljenog bakra. Duki je neprimjetno prelazio i po licima ostalih, ali bi se naposljetku opet vratio dvojici za koje se činilo kako danima nisu jeli. Tek donekle im se približavala mlada trogiranka kratke kose i ljepuškastog lica. Iako je imala nešto više od dvadeset godina, bila je strahovito gorljiva komunistica, izrazite antihrvatske političke orijentacije. U tako oštroj konkurenciji gladnih, rođeni gurman Buki, potpuno je izgubio primat. Srećom po njega, raznovrsna jela neprestano su stizala. S dolaskom nekoliko butelja biranog vina, atmosfera se u trenu podigla na višu razinu. S prolaskom vremena, sve se manje jelo, a sve više pilo. Jedino su još škljocale neumorne Šicerove i Bokijeve vilice. Čudeći se gdje im sve to staje, Duki slučajno naleti na Bakijev pogled s kojeg je pročitao jasan upit:
- Ma di in sve to staje?
Da je dobro pročitao, potvrdio je njegov podli osmijeh, sa suprotne strane stola.
Sve više vina, donosilo je sve više zaplićućih babilonskih jezika. Sjedeći između g. Greena i njihove gluhonijeme čistačice, Duki se sve više isključivao iz raspojasane skupine radnih kolega, te sa njima dvoma naizmjenice komunicirao. Pričajući s tim atipičnim i nadasve ugodnim Englezom, otkrivao je njegovu urođenu dobrotu i skromnost, koje se uopće nije stidio. Otvoreno je pokazivao sreću što radi na mjestu predradnika, kojeg mu je osigurao Moris, unatoč razmjerno niskoj plaći. S čistačicom je Duki pričao znatno manje. Slabo je poznavao njen znakovni jezik, a i brat je sjedio pored nje. Dovela ga je, jer je njen muž duže vremena boravio iza rešetaka, nepravedno, negdje u inozemstvu.
Bila je vedre naravi, unatoč okrutnom životu, što ju je bezrazložno i učestalo kažnjavao. Rođena u hercegovačkom selu, kao vrlo malu, zadesila ju je upala uha. Zakašnjeli odlazak liječniku koštao ju je gubitka sluha. Odrastanje u seoskoj sredini onemogućavalo joj je savladavanje govora. Iako je po svom izgledu trebala biti sasvim nešto drugo, da bi othranila djecu, radila je kao čistačica. A na njenom jednostavnom, ali lijepom licu, kojeg su krasila dva sivo-plava oka, mnogi su zadržavali poglede. Znajući kako je usamljena, sedam požudnih vitezova mjesecima se otimalo o ključeve kombija, kada ju je trebalo odvesti kući. Dugo im je trebalo da bi shvatili koliko je religiozna, a da su je blagi osmijesi, što im ih je upućivala, samo trebali poštedjeti dugotrajnog pješačenja.
Prejedeni i s vinom natopljeni, počeli su ustajati od stolova. Bližila se prva ura. Ujutro se radilo. Valjalo je poći na počinak. Mada je njihov dobrostivi šef častio s tisuću maraka, ni ne trepnuvši, toj svoti je nadodao još tri stotine, te ih položio u konobarovu ruku. U strastvenom žaru prekoračili su budžet.
I baš kada je, sve nervozniji Baki sjeo za upravljač, mlada trogiranka je, pred vozilom, obgrlila punašnu tajnicu, tražeći da je podrži u prijedlogu da se još negdje nastavi jesti i piti.
- Amo kod Joze! Amo kod Joze! – sugestivno poviče.
- Kod Joze! Kod Joze! – prihvatiše i ostali.
U konobi „KOD JOZE“, gladne oči i kosti naručiše dva velika pladnja šunke i sira, na Bakijevo i Dukijevo silno zaprepaštenje. Njihovi dobronamjerni savjeti ostadoše ugušeni hukom dobro raspoloženih ljudi. Većina je htjela još jesti. Usprkos neugasivom hedonističkom žaru, zalogaji su zastajali u ždrijelu. Od velike pomoći nije bilo ni vino, ni ječmeni slad.
Tek su pred zoru posustali. Nasmijani, spremali su se za polazak. Kada su kanili poći, na putu su im se ispriječili konobari. Snopovi očajničkih pogleda upućeni su pijanim licima spasonosnih Engleza. Crven od srama, Duki se sručio natrag na drvenu klupu i zaronio licem u dlanove.
- Na večeru su došli praznih džepova! – jaukne, pitajući se gdje li je kraj njegovoj noćnoj mori.
Kupivši svoju slobodu, prvi se iskobeljao vani. Odatle je čuo trogiranku kako govori:
- Al’ ćemo in ovo ostavit! Lipo ćemo na poslu marendat!
Ubrzo je izišla, rukom pod ruku sa svojim momkom. U drugoj je stezala smotuljak aluminijske folije.
Ogladnivši opet, na poslu su blijedo zurili u siromašni obrok. Tri kriške šunke i četiri sira.
DEVIL’S CHOICE
U njihovoj jedinici tri su osobe primale plaću za rad na računalu s radnim papirima, kao uredski činovnik. Sarajka, trogiranka i Branimir. U stvarnosti samo je Branimir radio taj posao. Sarajkin jedini zadatak bio je briga o samokrijesu g. Morisa. Na posao je dolazila samo kada joj je bilo dosadno u Vranjici. Trogiranka je bila zadužena za parfeme. Čak nije ni bila izvorni član te jedinice. Netko ju je iz samilosti nakratko tu bio doveo, a ostala je, svakodnevno grleći pretpostavljene.
Iznenadan nemir izazvala je vijest o nužnosti otpuštanja jednog uposlenika u uredima. Svi su očekivali odlazak crnokose trogiranke, unatoč tome što je neprestano grlila šefovu djevojku i s njom zajedno pjevala. Amira, koja se pokazala kao vrlo ugodna i dobra osoba, imala je božanski glas. Maštala je o karijeri pjevačice sevdaha.
Šutljivi i, posljednjih mjeseci, nedruželjubivi Duki izišao je na ulicu ispred skladišta. Radoznali pogled usmjerio je prema PX-u. Činilo mu se da u vozilo što se nalazilo ispred vrata, ulazi gospodin Wright. Uskoro je prošao pored njega. Nije bilo dvojbe. Bio je to on. Kako je vozio bijelu škodu-karavan, nije mogao znati što to kupuje. Zato je osmotrio gume. Nije mu promaklo da su prilično opterećene.
Bivši menadžer luke za postrojbe UN-a, gospodin Wright, ostao je u Hrvatskoj kao običan civil. Rastava ga je ostavila bez dobrog dijela imetka. Iz prikrajka ga je pomno proučavao prirodni neprijatelj, Irac po imenu Mark. Ubrzo mu je predložio izlazak iz te nezavidne situacije, što gospodin Wright objeručke i prihvati. Plan za bogaćenje bio je savršen. Gotovo savršen.
Od novca što ga je kao humanitarac zaradio u Bosni, kupio mu je kontejner za pečenje krumpirića i pljeskavica, te ga smjestio usred britanske baze u Divuljama. Potom mu je kupio i vozilo za nabavu. Zadatak g. Wrighta je, pak, bio nabava NATO-va pečata za kupovinu sokova u PX-u, na što kao civil nije imao pravo. Kada je paravan postavljen, posao je mogao otpočeti. Od ugostitelja sa šireg trogirskog područja g. Mark je zaprimao narudžbe za visokotarifnu robu, te ih zajedno s novcem, predavao g. Wrightu.
Kada bi ovaj stigao u PX, umjesto sokova, kupovao bi cigarete i whisky. Tu je imao logističku potporu gospodina Wernera, koji ga je trebao upozoriti na potencijalnu opasnost. Osiguravao mu je i prioritet kupnje. Čim bi određene robe počelo ponestajati, on bi preostalu količinu odmah rezervirao za g. Wrighta.
Kupljena roba nije direktno odlazila k naručiteljima, nego u „Fast food“ gdje hrvatska policija nije imala ovlasti.
Isprativši auto g. Wrighta pogledom, pred očima mu se ukaže scena kada je u luku stigla Camila Parker, ljubavnica princa Charlesa.
Tom prigodom je g. Wright obuo skupocjene bijele cipele s mnoštvom sitnih čavlića na dnu i obukao svečanu odoru. Stupao je tako vojnički i djelovao tako aristokratski, da je i lokalni živalj zanijemio od divljenja. A kada je salutirao i progovorio besprijekornim kraljičinim engleskim, i priproste uši slučajno zatečenih lokalaca zaigraše.
Okrećući se k mjestu gdje se taj prizor zbio, mjesto plemkinje i njene svite ugleda raštrkanu hordu uvijek opasnih lučkih radnika, što su mu nedavno ukrali staru majicu. Odmah se sjeti i najstarije lučke misterije, što je nije znao riješiti. Šesto čulo mu je govorilo da je odgovor tu baš među njima. Pogledom im je prelazio preko lica. Jednome, po jednome. Čim je došao do njega, srce mu je drugačije zakucalo. Snažan. Zdepast. Velikog trbuha što ga je, krajnjim naporom, široki remen obuzdavao. Garave, sjajne kose, počešljane na stranu. Nešto izraženije čeljusti i dominantnih crnih brčina. Neobično živih tamnih očiju što su neumorno skakale s predmeta na predmet, kao da procjenjuju koliko bi se za njega moglo dobiti.
- Barba Pošteni! – vikne i mahne mu rukom.
Nadajući se da je možda kakav poslić na vidiku, ne dvoumeći se, napusti skupinu i krene k njemu. Stigavši, trzne bujnim obrvama i radoznalo upita:
- Ima li šta?
- Nažalost, nema!
Duki ga sa smiješkom pogleda u oči, prijateljski položi ruku na snažno rame, pa mu reče:
- Priznaj mi nešto!
- Šta to?
- Di ti je bilo bolje?
- Kako to misliš?
- Je l’ ti bolje sad kad je u luci NATO, ili ti je bilo bolje kad je u luci bija UN?
Na licu Barba Poštenog odmah se moglo vidjeti razočarenje zbog takvog pitanja.
- Nema se tu šta mislit! UN je bija bolji sto puta! Kod ovi nema ništa! – iz njega provali bujica ogorčenja.
- Bilo je traka, ha?
Na njihov spomen lučki radnik se trzne kao da ga je nešto pecnulo. Iznenađeno pogleda Dukija u oči, pitajući se koliko on o tome zna.
- Ka da ja to ne znan! Mi smo susidi!
- Ima li i’ još? – upita s nadom u glasu.
- Nažalost nema!
- Šteta. – sjetno kaza.
Potom mu se lice najednom razvedri. Brčine se raširiše, a snažni zubi izroniše.
- Dobro je tada bilo! On bi me nazva kući i reka di je vrića s trakan! Ja bi i’ ujutro, prije nego bi vi došli, uzeja i prodava kamiondžijama u luci!
- Ma zna san ja to. Samo nisan zna po kojoj cijeni.
- Po deset maraka.
- Samo?? Traku sa cilin mehanizmon!
- Tako je on reka! Bilo i’ je pun kurac!
S velikim je zadovoljstvom „Nedodirljivima“ ispričao što je otkrio.
- Jeba on svoju lupešku majku! Zna san da je on! Jesan van reka da je on! Samo nisan zna kako! – crvenog lica od bijesa, jaukao je Buki kada je saznao rješenje stare misterije.
Dva dana se smješkao zbog Blekijeve lukavosti i beskrupuloznosti. Trećeg dana smijeh je nestao s njegova lica.Skladištem je prostrujala vijest da je Branimiru dijagnosticiran tumor na leđima. Bio je to daleko najfiniji i najkulturniji čovjek u cijeloj jedinici. Istinski gospodin.
Novi šok je uslijedio kada je saznao da je umjesto lukave trogiranke otkaz dobio on. Mnoga srca slomila je tuga zbog strašne ljudske sudbine. Pridružila joj se i uznemirenost zbog tako ranog početka redukcije osoblja. Znajući koliko ih to tišti, Buki ih odluči dodatno štrecnuti:
- Momci, meni ovi posa nije neophodan ka vama! Iman jedan biznis za pokrenit, pa san pita šefa da mi da misec dana neplaćenog!
Nije rekao da je g. Morisu ponudio svoju plaću i da će oni morati raditi njegov posao.
PREOBRAŽAJ
Gledajući njihova lica dok su se u kombiju vozili prema luci, netko neupućen zacijelo bi pomislio da idu na stratište. Nitko nije znao zbog čega su šefovi najednom postali tako neugodni i neprijateljski prema njima. U takvoj atmosferi s neljudskim odnosom, posao im je postao nepodnošljiv. A ne tako davno, svi su zadovoljno žvakali slasna jela i zalogaje natapali biranim vinima. Čak im je šef pjevao i svirao na gitari.
Srećom po njih, u petak ih je napustio jedan od tri tiranina. Iz njima nepoznata razloga, g. Lawrence je dao otkaz i otišao u Sarajevo na neki drugi posao. A razlog je bio tek običan. Tako ljudski. Za razliku od g. Greena, g. Lawrence se nikako nije mirio s činjenicom da g. Moris sav novac od prodaje UN-ove imovine trpa samo u svoje džepove. Smatrao je kako bi i on trebao nešto dobiti, kada je Moris već onako dobro zarađivao na krijumčarenju parfema. Zato mu je izrazio svoje nezadovoljstvo. Kada je to čuo g. Moris, u trenu se pretvorio u crnog vraga. Odmah mu je spočitnuo nezahvalnost zbog posla što mu ga je darovao. A kojega, usput, ne zna ni raditi.
Bilo kako bilo, sukob je izrodio prekid svih protuzakonitih poslova. Bijesni g. Moris, kojemu ni na kraj pameti nije bilo dijeljenje zarade, začas je postao hladno profesionalan. Neprestano je izdavao naredbe dvojici predradnika. Oni su se zbog toga osvećivali radnicima, neprestano ih psihički zlostavljajući.
- Šta je sad ovo? – izišavši iz kombija, čudeći se upita Baki.
Kroz velika, metalna vrata dopirao je zvuk viljuškara. Izmjenjivali su zbunjene poglede. Lokot na vratima nije bio otključan, što je značilo da nikakav kamion nije nenadano stigao.
Kada su, kroz stražnja vrata, ušli u skladište, imali su što i vidjeti. Veći šef je vozio veći viljuškar, a manji šef, manji viljuškar. Upravo su složno ukrcavali u kontejner, što je ležao na sredini skladišta, generator slabije snage. Onaj veći koji je mogao strujom snabdijevati omanju vojnu bolnicu, već je bio ukrcan, zauzevši polovicu brodskog kontejnera. Nisu prekidali svoj naporan posao ni kad su ugledali radnike. Duki je došao do njih, te ih bezizražajna lica upita:
- Did you get tired?
Na to pitanje g. Green se zarumeni, a g. Moris zacereka:
- He, he, he!
Po završetku utovara, kontejner je dobio NATO-vu plombu i radne papire. Poslijepodne je ukrcan na kamion ugledne splitske tvrtke s kojim je prešao lučki granični prijelaz. Narednih dana lica šefova opet su postala prijateljska, a mlada, tamnooka trogiranka opet se vratila svakodnevnoj kupovini parfema.
Leđima naslonjen na vanjski zid, promatrao je veliki ulaz u PX, namijenjen kamionima. Na njemu je stajao policajac s nekoliko punih kesa u rukama. Gledao je u unutrašnjost skladišta. Uskoro se pojavio mlađi čovjek, snažnije građe i moćnog trbuha. Imao je lijepo dječačko lice. Tamnu kosu držao je zalizanu, po uzoru na talijane sa siromašnog juga. Nosio je tamnoplave hlače i sivu majicu američke vojske, iz koje su izlazile snažne ruke na kojima su najuočljivije bile nevjerojatno jake podlaktice. Policajac mu je tako srdačno stiskao ruku da se činilo kako je do mraka neće pustiti. Kada je konačno otišao, zalizani uposlenik PX-a na trenutak je nestao, a onda se opet pojavio, među debelim prstima držeći još deblju cigaru. Pognute glave, stao ju je paliti, ubrzano povlačeći dimove. Kada je u tome uspio, desnim stopalom se oslonio na rub ulaza, a potom na njega položio i svoja masivna leđa. Zadovoljno je pućkao dim nastao izgaranjem najfinijih kubanskih duhana. Bio je to Zlajo, zvan Zlajo Sladokusac. O njemu su kružile glasine da za treptaj oka proguta cijeli hamburger. Osim hrane, žena i novca, velika strast bila mu je naslada i smijeh. Važio je za jednog od najduhovitijih ljudi. Kada se on nekome smijao, onda su mu se smijali svi prisutni.
Sutra je otišao do njega. Nije se zavaravao. Uposlenici PX-a niti su voljeli njega, niti su voljeli njegove kolege. A sve to zbog njihovih, znatno većih plaća.
Nesigurno je otvorio vrata i ušao direktno u dućan pun žamora i raznolikih uniformi. Sam dućan zapravo je bio istočni kut lučkog skladišta u čijoj sredini se nalazio slobodan prostor za posjetitelje, okružen mnoštvom pultova za kojima su stajali lokalni prodavači. Izloženi artikli bili su posvuda. U ormarima, unutar pultova sa staklenim pokrovom, na vješalicama, po zidovima. Iako su Duki i Zlajo bili sumještani i znali se cijeli život, nisu bili bliski. Duki je znao da je Sladokusac za njegove planove strahovito važan čovjek.
Kada su im se pogledi sreli, Duki mu je kimnuo glavom i odmah upitao:
- Smin li ja ode malo gledat?
Osjećao se nelagodno.
- Ko ti brani! Samo, iman ti puno posla!
Odmah mu je laknulo.
Kada je navala popustila, Zlajo mu se obrati:
- Šta je, slabo imate posla?
- Takav je posa.
- Zašto vas onda tako plaćaju?
- Slučajno.
- Slučajno? Neće meni tako!
- Tako se namistilo. Isto bi se volija minjat s tobon.
- Nemoj me zajebavat!
- Ne zajebajen. Vi ste za stalno. U odličnoj državnoj firmi. Triba gledat dugoročno. Osin toga, stalno ležite na ovom blagu. Sigurno van koji dukat pane u džep.
Na te primjedbe Zlajo se samo nasmijao.
- Samo malo!
Začuvši te riječi, obojica pogledaše prema govorniku. Nisu ni primijetili kada je u dućan ušao stariji carinik.
- Nešto bi vas pita! – obrati se svima.
Nisu znali što smjera.
- Evo ovako! Ja ću brzo u penziju! Mogu li ja ode svaki dan, kad buden u smjeni, kupit kutiju ballantinesa?!
Svi su uposlenici ostali zatečeni nevjerojatnim zahtjevom službene osobe.
- Ovo je dućan za pripadnike NATO-a! I svaki račun mora imati njihov pečat! – objasni mu jedan od njih.
Kada je otišao, dućanom se prolomio grohotan smijeh Zlaje Sladokusca, a potom i ostalih.
Prekosutra je Duki opet otišao do svog moćnog i utjecajnog sumještanina. Ovaj put Zlajo je imao malo više vremena na raspolaganju. Odmah se bacio prikupljanju informacija, koje nisu nužno morale biti važne za njega.
- Je li, koji van je oni veliki rumeni?
- Veliki rumeni je samo jedan. To je Buki.
- Buki? A onaj mali, crni? Šta vas vozi!
- To je Baki.
- Baki? Buki i Baki. Kakva su to imena?
- Rumeni je malo bucmast. Znači Buki. Vozač je bija mali seoski bak. Znači Baki. To ih ja od milja tako zoven.
- Od milja?? A šta ti je to kod njih milo? – upita, ne krijući razočarenje njegovim ukusom.
- Šta ja znan. Recimo… njihova pohlepa.
- To su neki sirotanovići?
- Ha, ha! Tu i je baza! Sirotinja ne može bit pohlepna! Oni su, naprotiv, neizmjerno bogati! Kuće, stanovi, zemlje! Prava je misterija ko je imućniji od njih dva!
Saslušavši Dukijevo viđenje njihova imovnog stanja, Zlaji su se oči suzile od gađenja i prijezira.
- Zamisli ovo! Nedavno je Buki doša šefu i reka mu da bi tija uzet misec dana neplaćenog, a da on može uzet njegovu plaću!
- Netriba mu dvi iljade maraka?! – vrisne Zlajo koji se prije godinu dana vratio s gladovanja iz Njemačke.
- Dvi i dvista! Gulili smo neki bakar za šefa, pa nan je on dopisiva prikovrimene sate!
- …??
- Jedino ja iman dvi iljade. Nisan mu tija vozit materijal šta ga je okolo prodava.
- Imaju toliku plaću i te nekretnine, a ode se, ka dva najveća bijednika dođu motat nebi li in neko kupija šteku duvana!
- Ha, ha, ha! Pa o tome ti i govorin! Jesi li in da šta?
- Ma šta! Samo se pravin da ih ne vidin! A reću i drugima da in slučajno nešto ne daju! Kako ih nije sram!
Po Sladokuščevu disanju dalo se zaključiti da to doista misli.
Malo se smirivši, podsjeti Dukija na ono što je rekao:
- A tebi su simpatični.
- Reka san: „malo“.
- Meni nisu nimalo! A kakvi su ti onda oni drugi. Koji van je oni šta prljavu kosurinu veže u rep? Oni koštunjavi!
- Misliš na onoga šta izgleda ka isluženi porno glumac šta boluje od side?
- Ha, ha! Baš!
- Crveni Kmer!
- Komunjara?
- Nepopravljivi Jugoslaven!
- Je li? Neće ni on ništa dobit, ako bude pita! A oni visoki plavi, proćelavi?
- Kaže da je bija vukovarski branitelj. Zbog toga i držimo do njega. Više nan ga je ža nego…
- Mali oćalinko van je šef? Je li?
- Dobro si upućen! Nije nan formalno šef! Više je neka vrsta sive eminencije! Obrazovan i jako sposoban! Svi ga se boje! Zovu ga Šicer! Iza leđa, naravno!
- Šicer? Stvarno?
- Tako je! E, ovo je prava poslastica za tebe!
- Koja? – radoznalo se nagne k Dukiju i naćuli svoje mesnate uši.
- Ja san zadnji doša u jedinicu. Odma san čuja priče da je on daleko najškrtiji od svih. A pojma nemaš kakva je konkurencija!
- Mogu zamislit!
- Ne, ne možeš! Znaš kad je Baki za njega reka da bi najradije reciklira svoje govno!
- Ha, ha, ha, ha! On to reka? Kakvi je onda taj Šicer! Ha, ha, ha!
Slatko se ismijavši, Sladokusac okrene novu stranicu za informacije, pa upita Dukija, onako u povjerenju:
- A di idu svi oni parfemi?
Oni šta ih kupuje ona visoka, crna. Dosad je potrošila blizu dvista iljada maraka!
- Čuj… o tome možemo u kafiću! – oprezno mu reče Duki.
Baveći se sitnim podlostima i razmjenom vitalnih informacija, nisu ni primijetili da se dućan prilično napunio. Među stranim vojnicima Duki je opazio i dva hrvatska policajca kako im nešto stidljivo šapuću. Tek kada su se u njihovim rukama našle pune kese lako utržive robe, shvatio je o čemu se tu radi.
Mimo očekivanja, smijeh što ga je čuo od britanskoh vojnika kada je izišao vani, a posebno riječi: „ What a fucking country!“, ugrizli su ga za srce, koje nije znalo da se ideala odrekao onog dana kada su mu kući došli nepoznati ljudi i, u ime Republike Hrvatske, oteli auto i poslali ga u Bosnu.
Nastavak romana proćitajte ovde: nastavak romana.