STUDENI (deseti dio)

Prethodni dio romana možete proćitati ovdje: Prethodni dio.

Hladna noć

pred velike događaje

Stajao je na opustjeloj cesti, gotovo na istom mjestu, kao i onog vrelog srpanjskog dana. Probuđenih osjećaja, promatrao je zapušten prostor pred kućom, pitajući se gdje li je sada onaj slomljeni starac. Umornim očima prelazio je po opljačkanim kućama praznog grada. Neprestano su mu se ukazivale slike pune života, ljudi, smijeha. U stvarnost su ga vraćale ugasle i zarasle uličice, bezrazložno raskriljeni prozori, pokoja nagorena greda. Čudno mu je bilo kako se bešćutna sudbina poigrala s njim, pa ga, pred njegov kraj, dovela na njegov početak. Kao da mu je htjela pokazati, kako se cijelo vrijeme samo vrtio u krug.

Bližio se konac studenog. Unatoč sredini dana i oblačnom nebu, neugodna hladnoća nečujno se spustila na obale novigradskog mora, štipajući lica načetih vojnika.

• Ručak! – netko vikne.

Okrene se i na ulazu u mjesto, koje je od oslobođenja bilo na drugoj crti obrane, ugleda vojni kamion.

Bilo je vrijeme za blagovanje. Umjesto da krene prema kući, gdje se nalazila zajednička trpeza, i u kojoj je gorjela vatra, uputi se niz široku ulicu, izbjegavajući komadiće crijepova i stakla. Stalno je odgađao odluku, nesvjesno se nadajući da bi mogao dobiti nekakvu ispriku, ili barem ljudsku riječ. Osjećao se bolesno. Depresija mu je kidala dušu.

Dolutavši do kraja ulice, siđe s asfalta i zagazi na, morem i solju, uglačanu kamenu ploču. S nje se spusti na drugu, nešto nižu i bližu samome moru. Pogled mu privuče napušten, nakrivljen i napola potopljen trajekt, što se oslanjao o plitko dno. Videći ga ispred sebe uspravljenog, punog putnika, odmah ga osvoji nova sjeta. Sjetivši se puške na ramenu, što ga je bespotrebno zatezala remenom, skine je, nasloni na izbočinu, pa se, gazeći suhe oblutke, uputi do spokojnog, sivog mora. Zadubljenog u njegovu mirnu površinu, najednom ga trgne krik galeba. Ispraćajući ga pogledom, promrmlja kao u bunilu:

• Samo san ih želija naučit letit.

Potom se zagleda u mitsku planinu, što se u zaleđu dizala moćno, sve do samog neba. A ono, u svom krilu držalo je mnoštvo zbijenih, hladnim sjevercem preplašenih oblaka, koji kao da ih je u nebesko stado tjerao. Bježeći od posvemašnjeg sivila, što je prijeteći gledalo sa svih strana, nakratko utočište nađe na crvenim krovovima mrtvog grada. Prelazeći s jednoga na drugi, naiđe na neke s rascvjetanim rupama od minobacačkih projektila, koje su upozoravale da iznenadna smrt neprestano vreba. Ne želeći misliti na nju, okrene se natrag k usnulom moru, što je čekalo vjetar da ga ponovno probudi. Piljio je u njegovu sivu površinu, obasjan hladnom polarnom svjetlošću. Stajao je nepomično, slušajući depresiju kako opet ide k njemu. Znao je da mora umaći iz njenog zagrljaja.

• Šta je, šta nisi na ručku?

Čuvši te riječi, što ga vratiše u stvarnost, polako se počne okretati. Na rubu ceste, stajao je mladi gardist, snažnije građe, ne odveć visok. Usprkos nadolazećoj zimi, imao je nakratko ošišanu, smeđu kosu. Malo punašniji obrazi, davali su mu izgled zdravog, tek nedavno odraslog dječaka sa ruralnog područja. Taj dojam pojačavali su besprijekorni zubi. Nos mu je bio omanji, neupadljiv. Smeđe oči bile su mladenački žive. O ramenu je imao obješenu automatsku pušku. Bio je to Damir Denić, dvadesetogodišnji mladić iz vrličkog kraja. Ni punoljetan nije bio, kada se prijavio u četvrtu brigadu, želeći se osvetiti za oteto ognjište. Ne štedeći se, s njom je prošao sva ratišta. Vanjskih rana nije imao.

Pogled na njegove obraščiće, koji kao da su govorili da puca od zdravlja, izmamiše Dukiju blag osmijeh na lice.

• Čuješ li? Ajde ručat! Ogrij se malo! – upozori ga prijateljski.
• Neka, neka. Tamo ima ljudi s kojin se ne želin niti grijat. – kratko mu se ispovijedi.
• Samo me je prokleti rat moga spojit i za isti stol s njima postavit. Samo rat. – objasni, pa zamišljeno počne odmahivati glavom.
• Ko i jebe! Nećeš zbog nji priskakat ručak!

Duki ga je gledao.

• A šta ima?
• Bržola i kupus!
• Znaš šta mi se cilo vrime mota po glavi.
• Šta?
• Kako bi bilo skoknit do Posedarja.
• Bez pitanja?
• Vratićemo se za sat, dva! – objasni, pojačavši ton.

Želja da, barem nakratko, pobjegne iz depresivnog ozračja, postajala je sve jača.

• A di je Buljooki? – s podsmijehom zapita Damir.
• Koji Buljooki? – ne snalazeći se, začuđeno uzvrati.
• Kako ga ti ono zoveš?
• Aaaaa! Kužin! Žabooki! Kakvi Buljooki! – teatralno ispravi netočan izraz.
• Ha, ha! Tako je!

Moglo se reći da ni jedan ni drugi nisu bili fanovi njegova svakodnevnog igrokaza. Ali, morali su priznati da je broj njegovih prijatelja naglo skočio, otkako je imenovan novim zapovjednikom i iz džepa izvadio praznu listu za stanove. Te ’93. godine, u Splitu nije stanova ni bilo. Samo onih još toplih.

Slijedeći upute zapovjedništva, koje je poticalo pripadnike brigade na zločin sa riječima: „Samo vi upanite, brigada će učiniti sve da se to legalizira!“. Jedan je nesretnik ušao u stan obitelji koja je upravo objedovala. Nastala je vika, svađa, guranje. Odjeknuo je rafal i obitelj je ugledala oca u krvi.

Dana kada je novi zapovjednik pokazivao prazan papir, osjetio je strahovitu moć.

• Ne znan je li to pametna ideja. Vidija si kakvi sve ljudi ode ima. – upozori ga oprezni Denić.
• Pa baš na nji’ i mislin! Vidija si šta su njegovi prijatelji sve radili!

A radili su zaista sve i svašta. Jednom je prilikom netko od njih ukrao mladom Radici pištolj, želeći ga unovčiti. Krim-policija je po otiscima otkrila počinitelja, ali je čovjek s neobičnim očima donio nalog od zapovjednika brigade da se ne otkrije identitet lopova, jer bi to narušilo međuljudske odnose. Sve protupropisno i kriminalno pomno se štitilo i zataškavalo.

• Al’ nisi vidja koliko su duvana donili! – podastre mu novi argument Duki.

Dvojica su obila trafiku i donijela naramke cigareta. Zajedno s njima kreveljio se i bivši vođa huligana.

Iako u izrazitoj manjini, uz simpatije častohlepnog zapovjednika brigade, bivši prijestupnici, sve su se više nametali kao ratni autoriteti.

• Dobro ti i kažeš! – okrene ploču mladac.
• Nisi in triba poklonit onog opela! – sa žaljenjem kaza, gledajući Dukija u oči.

Bio je to stariji sportski automobil, što ga je neko vrijeme vozio, a onda poklonio Imotskoj bojni.

• Ko ga jebe! Dobri su ono momci!

Nije ga žalio, jer ga nije ni kupio. Ujak ga je svakako htio pokloniti vojsci. Uzeo ga je i dovezao svojoj brigadi.

• Znaš kako bi mogli do Posedarja! – najednom, kao da se sjetio nečega, vikne Damir.

Posedarje je od Novigrada udaljeno svega nekoliko milja, ali je kopneni put bio dvostruko duži.

• Kako? – ispitivački ga pogleda Duki.
• Zagrepčani imaju kamion! Možda će oni ić!

 

Sjedili su u dvorištu kuće s pripadnicima zagrebačke brigade, čekajući kada će kamion krenuti put Posedarja.

• Odakle ste? – u jednom trenutku obrati im se Duki, u čiju je dušu život opet ušao.
• Iz Dubrave! – kazaše.
• Dubrave? A znate li Vatavuk Nikicu? – zainteresirano zapita.
• Kako nebismo znali! – oglasi se jedan od njih.
• A odakle ga ti znaš? – priupita jedan, vidno znatiželjan.

Duki osjeti i oči ostalih, kako ga proučavaju.

• Ma iz mornarice! One jugoslavenske! – požuri s objašnjenjem.
• Aha! – začuje reakciju onoga što ga je pitao.
• Nije imo sreće sa zakonom. – duhovito natukne jedan, koji je dotad nezainteresirano šutio.

Zatečen neočekivanim odgovorom, Duki je tupo zurio u njega, ne znajući kako bi reagirao.

Čim je vidio vozača kako poseže za vratima kamiona, začas je zaboravio na utamničenog Vatavuka.

Smjestivši se u koš, zahvalno su pogledali susretljive ljude iz Dubrave. Kada su već krenuli, jedan mu odlučno dobaci:

• Kupi nam bocu štoka!
• Je,je! Tako je! – podržaše ga i ostali.
• Ne brinite! – odagna im sumnje Duki.

Posedarje, koje je bilo na svega korak udaljenosti od sivog, hladnog i depresivnog Novigrada, odisalo je živošću. Lica stanovnika bila su vedra. Čak se ni hladnoća, neobično jaka za to doba godine, nije činila tako neugodna.

• U koji ćemo? – zapita Damir starijeg prijatelja, dok mu je gornja usna blago podrhtavala, a oči se vragolasto smješkale.

Ni slučajno se nije kajao što je iz mrtvila pobjegao u život.

Duki je, hodajući ulicom uz njega, pomno gledao reklame na staklenoj površini povećeg kafića. Vidio je da je pun gostiju. Preda se intuiciji, pa prstom upre u zatvorena vrata.

• Tamo ćemo! – glasno reče.
• Lako ga možemo prominit! – razvukavši usne u osmijeh, napomene Damir.
• Mislin, ako nebude valja! – nadoda.
• .. nesmimo puno ostat! – prizna Duki.

Stiskajući kvaku metalnih vrata, čija je gornja polovica bila u staklu smeđe boje, mislio je kako u njemu ništa naročito neće naći. Otvorivši ih, zapuhnuo ga je topao val prepun duhanskoga dima i ljudskih glasova. Opčinjen, nepomično je stajao na vratima i, sklopivši oči, zaneseno slušao poznate riječi:

• HLADNA NOĆ, PRED VELIKE DOGAĐAJE…

Preveliko je to iskušenje bilo za njegovu napaćenu dušu. Častio je konobara neprestano, sve u strahu da ne promijeni glazbu. Hipnotiziran, lutao je dramatičnim stihovima, tek se povremeno budeći. Svjestan kamo se mora vratiti, zatvarao je oči, te se opet vraćao k njima.

Teška srca napustiše mjesto na kojem dušu okrijepiše i srca ugrijaše. Tako oporavljeni odlučiše se na povratak u neželjeni grad.

• Kako ćemo nazad? – podsjeti ga na nezgodan položaj mladac.

Bližio se kraj dana, hladnoća se spuštala, a prijevoza za Novigrad nije bilo na vidiku.

• Stvarno si moćan! – impresioniran Dukijevim rješenjem bezizlazne situacije, Damir je, sjedeći na gumi snažnog glisera, vikao u njegovom smjeru.

Ništa mu nije odgovorio. Bili su to ronioci – diverzanti koji su osiguravali pontonski most. Sve mahom njegovi prijatelji s kojima je neko vrijeme i na obuci bio. Mnoga vrata mu je otvarao sam ratni put, ali pravi ugled je stekao zbog glasa da se bori za prava vojnika, prkoseći političarima.

Kada su zakoračili na opustjelu novigradsku rivu, dan je bio na samom izdisaju.

• Pazite se! – vikne Duki pripadnicima HRM-a, koji su u pola gasa krenuli natrag.
• Voze te ka generala! – dobaci mu Damir, jedva čujno cvokoćući zubima.
• Zima? Ha? – s osmijehom, iako i sam promrzao zbog vožnje kroz hladni zrak, obrati mu se on.
• Dašta!

Duki je, s bocom štoka u ruci, počeo pogledom prelaziti po praznim kućama sablasnog mjesta, što ga je hladni mrak sve izraženije obavijao.

Ne okrećući se, pomalo odsutno, na vidjelo iznese svoje misli:

• Čovik je moćan onoliko koliko ima prijatelja. Ali šta reć za onoga šta ima neprijatelja ka ja. Evo, prije dva tjedna san posla pismo Drniškoj Guji. Reka san mu da mi se skine s vrata.
• Ha, ha, ha! – slatko se nasmija mladi Denić, čuvši kodno ime šefa tajne policije.
• Samo se ti smij. Ne virujen da će mi to oprostit. Možda si dobro reka. Moga bi ja stvarno proć ka neki general.
• Ma oćeš! Šta ti mogu! – prkosno mu dade podršku mladac.

Uskoro su se razišli. Damir je počeo nestajati u nadolazećoj noći, a on je, naprežući oči, pretraživao skrovita mjesta, tražeći obrise kamiona. Želio je barem malo razveseliti pothlađene i potištene zagije, ali nigdje ni traga prigušenog svjetla nije vidio.

• Dobra večer! – pozdravi, kada ih je konačno pronašao.

Dobro obučeni, samo u nešto manjem broju, sjedili su na drvenim klupama, u onom istom dvorištu.

• Dobra večer! Dobra večer! – čim su se snašli nakon prvotnog iznenađenja, počeše otpozdravljati, jedan za drugim.

Prišavši im, blago napit, ponosno im pruži njihovu bocu. Odmah se uskomešaše. I njih su depresivni dani sustavno nagrizali.

• Mislili smo da si nas odavno zaboravio! – glasno mu prizna jedan.
• Ja svoje prijatelje ne zaboravljan! – ukori ih, pomalo uvrijeđen.
• Novce! Novce! Ajmo skupit novce! – povikne onaj što je preuzeo piće, okrenuvši se k cigaretama što su se žarile u mraku.

Potom se počne ispričavati Dukiju:

• .. plaća bi trebala biti sutra, prekosutra. Znaš kako je.
• To je samo boca pića! Al’ je skupa! – hitro mu odagna nelagodu zbog tako male i nevažne stvari.

Svjestan da ih je sve taknuo sa svojim nenadanim dolaskom i iskrenom gestom, povukao se nekoliko koraka unatrag, želeći ih pustiti da u miru i bez njegova prisustva, pretresaju džepove. Ozarena dječačkog lica, pogleda u prolaz između te i susjedne kuće, privučen nekakvim kretanjima u mraku. Misleći kako su i to Zagrepčani, nemalo se iznenadi kada iz dubokog mraka izroniše garidisti s kojima je jeo i spavao. Držeći puške u rukama, oštro mu kazaše:

• Daj oružje!

Činilo mu se da sanja ružan san. Nikada nije čuo da je gardist razoružao kolegu. Promotrio je nižeg od njih dvojice. O njemu je znao vrlo malo. Samo to da je bio sin beskućnika iz Bosne, koji je prošao pakao od života. I to da je bio prvi na listi za stan, što ju je svojatao novi zapovjednik s kožnatim šeširom. Pogledao je i drugog, neznatno višeg gardistu. Bio je to novi dozapovjednik, Imoćanin indijanskog imena. Za njega nije znao je li na listi.

Znajući da je pogriješio, ni slova nije zucnuo. S dvjema rukama pružio im je svoju pušku, sluteći da se od nje rastaje zauvijek. Ne želeći ih gledati, lice okrene prema momcima iz Dubrave, koji su osupnuto motrili žalostan prizor.

S prikupljenim novcem u ruci, jedan zagrebački gardist krene prema njemu, govoreći:

• Evo novac za piće!

Nisu htjeli dati da ga uzme, rekavši mu da krene. Odmah zatim nestadoše u tami. Išao je korak-dva iza njih, sretan što im ne vidi lica. Čudno se osjećao. Potpuno trijezan. Potpuno prazan. Suđenje je bilo žurno i improvizirano, u prizemlju kuće gdje je jedan dio njih boravio. Šutnjom je priznavao sve što mu se stavljalo na teret. Želio je, bez jauka, platiti za grijeh što ga je počinio. Odsutno je gledao plamen svijeća, što su slabom svjetlošću obasjavale lica šutljivih porotnika. Čim je doveden i Damir, suđenje je započelo. Pošto nije bilo zapovjednika sa karakterističnim očima, proces je vodio Imoćanin indijanskog imena. Najžešći u osudi učinjenoga, bio je onaj, prvi s liste. Duki je sve to dostojanstveno trpio, ni slučajno ne želeći napominjati tuđe prekršaje. Teško mu je bilo gledati uzbuđeno lice mladog Denića. Duboko je disao, bio je blijed, usne su mu podrhtavale. Činilo se kako bi svaki čas mogao iz kože iskočiti i zubima izgristi polovicu licemjernih porotnika, od kojih bi dobar dio, da nije bilo rata, drugačiju odjeću nosio. Na nekim se, pak, vidjelo kako ih je sram nečega u čemu moraju sudjelovati. Presuda je glasila: „Zbog napuštanja druge linije obrane, Damiru tri dana zatvora, a Dukiju sedam.“ Obojica su zatražila raskid ugovora, bez žalbe na izrečene kazne. Sve je i dalje teklo besprijekorno. Kombi ih je odvezao u Slivnicu, gdje su trebali čekati dolazak vojne policije.

Noć je bila potpuno vedra i neobično hladna. No, unatoč hladnoći, Duki u postelju nije ni ulazio. Tijekom cijele noći izlazio je vani, stajao pred ulaznim vratima i, gledajući nebo posuto milijunima sjajnih zvijezda, povlačio dim za dimom. I zoru je dočekao na pragu nepoznate kuće. I vozilo vojne policije, što je po njega iz Zadra došlo. Videći ih kako, ne snalazeći se, vrludaju seoskim putem, napravio je nekoliko koraka, želeći im pomoći. Zbog njega su, iz grada u kojem samo pukim slučajem nije izdahnuo, još po mraku krenuli. Zahvalno ga gledajući, što im je pomogao, upitaše gdje mogu pronaći dvojicu po koju su došli. Ipak, mimo očekivanja, srce mu se steglo, a tuga i sjeta ga preplaviše.

Zadovoljan ugodnim izletom u selo zadarskog zaleđa, a kojega se bio pribojavao, vozač odjednom prekine tišinu:

• Je li, a šta ste napravili?

Odgovor je uslijedio nakon nekoliko trenutaka:

• On ništa. Samo je bija samnon. Ja san ubija staru Srpkinju. – odsutno, gledajući kroz staklo, objasni mu Duki.

Začuvši škljocanje teških rešetki iza svojih leđa, mahinalo se okrene.Hladnokrvno ih je gledao. No to je samo bio privid. Tek izbliza, na dnu njegovih očiju mogao se nazrijeti očaj.

Ležeći na strunjači u studenoj ćeliji, prazno je zurio u ogoljelu žarulju s metalnim tanjurom iznad sebe, što je visjela sa stropa. Nakon nekog vremena, iz mora misli izroni na površinu, pa, kao da ne vjeruje, oči prikuje na željezne prozorske rešetke. Kada da ih je odvojio, počne s njima prelaziti po sitnim mrljama krvi, po odavno ožbukanom zidu.

Odlazak na ručak u restoran prepun sjajnih odora hrvatskih časnika i njegovanih dočasnica, donio je novo poniženje. S njima se nije smio miješati zatvorski ološ. Imali su točno određeno mjesto gdje su mogli dobiti topao obrok. Ni žvakati ga nisu smjeli u blizini nove hrvatske gospode, već su to mogli činiti samo za stolovima pored niza prozora.

Kolega što je, nakon odslužene kazne, došao po Damira, priopćio im je povjerljivu informaciju. Nakon što je u Novigradu izrečena presuda, banuo je Frog Eyed, te je, udarivši se šakom o dlan, emotivno zažalio:

• Kako san zakasnija! Ja bi mu da misec dana!

Dok je toga poslijepodneva ležao na podu svoje ćelije, zadovoljan što je barem Denić opet slobodan, nemilosrdna sudbina krvavim rukama promiješa i ponudi karte. Novi zapovjednik ugrabi najljepši terenac u brigadi, te pobjegne u stotinjak kilometara udaljene Pakoštane. Pridružiše mu se još dvojica, od kojih je jedan bio upravo onaj što je razoružao Dukija zbog istog grijeha. U zoru narednog dana, vozilo je uočeno isprevrtano pored magistrale.

Sedmog dana zatočeništva, činilo mu se kao da je vrijeme stalo. Nagnut nad zatvorskim koritom, mrzlom vodom zapljuskivao je lice. Upravo su se vratili iz kamenoloma, gdje su punili vreće s pijeskom, namijenjene za utvrđivanje položaja. Unatoč svom plemenitom samoprijegoru, jer u kamenolom su išli dobrovoljno, i dalje nisu smjeli za istu trpezu s onima koji i nisu previše oplakivali one u koje bi se povremeno usjekao vruć metal.

Pomireni s tim, pritvorenici su otresli sa sebe ostatke sitnog pijeska, pa počeli stajati u red za objed. Na začelju šutljive povorke nalazio se Duki, neprestano se pitajući da li će ga dočekati raskid ugovora. Ni pomisliti nije smio kroz što će sve prolaziti, ako bude primoran ostati. Pognute glave i s teškim bremenom crnih misli, ušao je u topli restoran ispunjen žamorom i mirisima kuhane hrane. Nakratko je pogledao pretrpane stolove, a onda požurio k svojima, koji su već stali u pomoćni red za beskućnike. Morao je paziti da stalno bude priseban, da ne odluta u mislima i nesvjesno stane u red s časnicima, jer moglo se dogoditi da ga istjeraju kao šugava psa.

Noseći u rukama pliticu s jelom, išao je prema redu stolova rezerviranom za njih. Malo je zastao, čekajući da se njegovi odnedavni drugovi porazmjeste, a onda odabrao jedan potpuno prazan. Spustio je umorno tijelo na jednostavnu stolicu, pa jedva čujno uzdahnuo. Laktove je oslonio o stol, glavu položivši na šake.

Nezainteresirano je promatrao komad starog mesa, što mu je, uz skašeni krumpir, stajao na tanjuru, čije je dno bilo obojano smeđim umakom. Dok je kratkim kretnjama glave izražavao sumnju, da zbog mučnine možda neće moći jesti, oči mu nehotice preskočiše širok razmak, što ih je odvajao od ostalih, te se zaustaviše na lijepom licu mlade dočasnice. Muško društvo naprosto se natjecalo tko će pridobiti njenu pažnju. Postiđen što gleda u ono što pripada gospodi, kao opečen, okrene glavu na drugu stranu. Kroz staklo osmotri unutrašnje dvorište, koje se nalazilo usred malog vojnog kompleksa. Pogled mu se zaustavi na praznoj klupi, što se nalazila usred lijehe ukrasnog bilja. I opet odluta u mislima.

 

„Bio je lijep, topao rujanski dan, te ’92. Godine. Sjedio je s povećim društvom ispred kafića, nedaleko kazališta. Proslavljali su izlazak knjige iz tiska, povremeno prodavajući pokoji primjerak. Glasnu graju veselog društva, nakratko je utišao dolazak nepoznatog čovjeka u odijelu. Vidno zaintrigiran, uzeo je jednu knjigu sa stola, te je počeo listati ozarena lica.

• Ko je ovo napisa? – podignuvši pogled, znatiželjno zapita prisutne.

I prije nego je progovorio, prstom uperiše prema njemu.

• Ti? – obrati mu se čovjek.
• Jesan! – ponosno potvrdi.
• Sjajno! – oduševljeno uzvikne neznanac.

Zatim je opet počne listati i zadubljeno čitati. Ne želeći ga ometati, sretni autor ga ostavi na miru, pa pažnju usmjeri prijateljima. Kao iz velike udaljenosti, do njega su dopirale riječi pune ushita:

• Hrvatski vojnik napisao knjigu! Kako to lipo zvuči! Mogu ti promociju organizirat u kazalištu!
• U kazalištu??? – u sebi ponovi riječ, što ga je trgnula iz ugodna polusna.

Koliko je on znao, nitko iz njegova predgrađa nije bio u kazalištu.

• Moj šjor! Niti san van ja za kazalište, niti van je ova knjiga za kazalište!
• Ne govori tako! – odlučno ga prekine čovjek.
• Ima ona svoju vridnost, jer je iskrena! – krene ga uvjeravati.
• Tako nešto zaslužuje naročitu pažnju! – vatreno nastavi.

Duki, videći da taj gospodin nikako ne vadi novac kojim bi zovnuo novu rundu, počne gubiti interes za njegove kićene riječi. Zato ga i jest pustio da nanovo krene u čitanje. Učas zaboravi na maloprijašnjeg sugovornika. Da je on još tu, podsjete ga njegove glasne riječi:

• Nije moguće! Sramota!

Duki ga pogleda sav u čudu. Nije shvaćao što mu se događa.

• Pa ti si pisa protiv Tuđmana! Ti si pisa protiv nas! – vikao je zajapurena lica.

Zbunjen nenadanim obratom, donedavni slavljenik pogleda svoje društvo. I oni su ostali zatečeni nenadanim izljevom glasnog gnjeva.

Strahovito ljut, neznanac s gađenjem baci knjigu na stol, okrene se i žurno ode. Tražeći objašnjenje, Duki pogleda Matu. On je jedini od cijelog društva živio u Splitu.

• To ti je veliki hadezeovac! – bez čekanja mu objasni.“

 

Odvrativši misli od tog događaja, pogleda u svoj ohlađeni tanjur.Potom se osvrne oko sebe i shvati da je ostao gotovo sam.

• Večeras ću večerat rakiju. – obeća sebi.

U zatvor su je dovlačila dva bivša robijaša iz jugoslavenskih kazamata. Bila je ljuta i strahovito je grizla, ali, znao je, bez nje tu noć neće zaspati.

Ujutro je, gledajući rešetke s vanjske strane, položio zavjet da u vojni zatvor za života više neće ući.

Kombi je, umjesto u devet, po njega došao tek u jedan sat, tako da je Slivnicu ugledao puno kasnije, nego što je planirao. Odmah je vidio Damira kako mu ide u susret. Već sa dvadesetak koraka udaljenosti, počeo je govoriti:

• Ode ti je teška panika zbog onog šta se desilo! Stigli su iz ministarstva! Doša je i Krstičević!
• Je li donija ugovore? – ne mogavši više podnositi neizvjesnost, s vidljivom strepnjom, zapita Duki.
• Je! – odagna mu strahove.
• Kako si se ti proveja ode? – pružajući ruku, postavi pitanje.

Nato ga Damir samo pogleda, pa s podsmijehom počne:

• Ja neznan šta se ode događa!
• Kako?
• Znaš koliko me nji’ nagovara da ostanen! Da ne potpišen raskid ugovora!
• To je tvoja odluka. Samo… šta ih nisi pita zašto su te poslali u zatvor?
• Kažu da in je ža, ali da su morali radi tebe!
• Je li. – Duki odsutno reče, pitajući se tko sve stoji iza te naredbe.

Pošto se zadnjih mjeseci prilično sprijateljio s njim, nije izdržao. Radoznalo zapita:

• I? Šta si in reka?
• Smradovi jedni!

Dirnut ljudskošću, čestitošću i odanošću, Duki ostade bez riječi.

• Svaka ti čast! – bilo je sve što je uspio sastaviti.

Zakoračivši na hodnik kuće u kojoj je Krstičević trebao potpisati raskid ugovora, osjetio je strašnu nelagodu. Nije ga želio vidjeti, a morao je. Znao ga je od njegovog dolaska, nakon napada na Zadar. Tada mu je postao zapovjednik voda. Kada je imao prvi intervju, javno ga je pohvalio. Bez ikakvog razloga. Samo mu je želio pomoći u karijeri. Unatoč upozorenju da se ne vraća, zbog vjere u njega i njegovo poštenje, nije se obazirao. Stajao je neodlučno pred vratima, nemajući želje da stisne kvaku. Osjećao se strahovito iscrpljen, pomalo bolestan i dobrano načet. Dugo vremena je proživljavao tešku agoniju, makar se nikome nije povjeravao. Umirao je sam.

Zbog nervoze je pripalio cigaretu i, ostavivši je među usnama, stisnuo kvaku. Kada je ušao unutra ugledao je izbezumljeno lice malog čovjeka.

• Sa cigaretom si ušao zapovjedniku brigade! – vrištao je svojim ženskim glasom.
• Iziđi van! – histerično nastavi povrijeđene taštine.

Duki ga je pogledao, a onda otišao na hodnik. Pušeći je došao do ulaza, a onda ju je bacio van. Želeći sačuvati čiste ruke, zabio ih je duboko u džepove.

• Sa rukama u džepovima si došao! Kakvo je to nepoštivanje! – zaslijepljen nekontroliranim samoljubljem, nanovo je vrištao.

Poslušavši ga, Duki je pogled usmjerio kroz prozor, promatrajući kamenu koru dalmatinskog krša, što se, prošarana rijetkim grmljem, prostirala sve dokle mu je oko moglo dosegnuti. Do njegovog uma jedva da je dopirala fanatična priča o američkom generalu Patonu.

• Kako si? – pruživši ruku, zapita Dukija.

Od uzbuđenja je duboko disao. Podređeni ga je gledao prazno, bez emocija. Oči su mu nakratko pobjegle na ugovor. Pružio mu ju je bez riječi i radosti, potpuno mlohavu.

• Jesi ti stvarno odlučio otići? – zapita kao da zadovoljava puku formu.

Podređeni je samo kimnuo glavom.

Osjetivši se slobodnim čovjekom, kojega su upravo raskovali teških lanaca, odluči udovoljiti potrebi da nešto kaže, ali začuje unutrašnji glas:

• Nije dostojan. Nisu dostojni. Ostavi ih da žive u svom jadnom svitu.

Izišavši vani, duboko udahne plućima. Gledajući modro nebo, učini mu se kako bi, iako ranjen i slomljenih krila, odmah poletjeti mogao. Život mu se vraćao u tijelo. Pogleda i svoje suborce iz izvidničkog voda. Prišavši im, probere nekoliko ruku, pa ih snažno stisne. Cetinske jazavce, što bi za klip kukuruza i rođenog brata izdali, niti ne zamijeti, ostavljajući ih da se dave u nelagodi.

Podno puta, leđima naslonjen na suhozid, čekao ga je mladi Denić. Neobično dug put nalazio se pred njima. Gotovo sve okolnosti bile su im nepovoljne. Još za kakva takva vidjela, trebali su stići do lokalne ceste, koja je vodila do magistrale. Na njoj su se nadali domoći prijevoza.

• Biće zajebano stić do Zadra! – upozori ga Damir.

Ništa mu nije odgovorio. Promatrao je usku stazu kako, usječena u kamenjar, nestaje među zelenim grmljem smriča i ogoljelim granjem jasena i graba.

• Amo! – reče i krene, ćuteći kako, s nestankom dana, zrak postaje sve hladniji.

Put kroz negostoljubivi krš, usporavao je i njihov oprez da negdje ne zapnu ili krivo stanu. Činilo im se kako ih sumrak neprestano sustiže.

• Ko zna oće li nan iko stat! – prizna mu svoje strahove Duki.
• Misliš?
• Vidija si koliko smo puta stopirali! I to po danu! Ljudi slabo staju!
• Isto je to žalosno! – s gorčinom u glasu požali se zadihani Damir.
• Neznan šta bi reka!
• Pa čija smo mi vojska? – s očiglednim uzbuđenjem zapita mladac.
• Budimo iskreni. Svašta je utočište našlo u vojsci.
• To netriba niti govorit! – odmah se složi Damir.
• Ja nemogu razumit kako neko može ić rumbat trafiku! – nadoda, uživljen u diskusiju.

Duki ga pogleda preko oka, pa s tugom progovori:

• Kako vrime prolazi, naša vojska minja lice. Za Četvrtu neću niti govorit. Jebate… ’91. … svi su mi stajali. Sad ’93. Malo ko oće.
• Onda je bolje šta smo otišli?
• Ja nisan ima izbora. Mislin da si ti dovoljno da. Ostavi nešto zdravlja i za sebe. Započni život. Nije normalno da ti cila psiha ode u kurac, prije dvadeset i prve godine. A za koga? Vidija si kako je Bobetko, svaki praznik, svome štićeniku sla po jedan čin! Šta tebi nije jedan posla!
• Jeba mate šta i’ se nakupija!
• Kad dođeš u Zagreb, zaboravi rat! Okreni se sebi! Al’ nisi zavridija!

Nakon tih riječi nastupila je poduža tišina. Čulo se samo duboko disanje bivših vojnika, koji su sve više naprezali oči, gledajući sve nejasniji i sve kraći put ispred sebe. S prvim znakovima pravog mraka, ukazalo im se nekakvo proširenje. Nedugo zatim izbili su na grubi asfalt prave ceste.

• Konačno! – glasom punim olakšanja, bremenitu šutnju prekine Damir.

Stavši na ravnu površinu, Duki zastane i, duboko dišući kroz nos, podigne glavu i osmotri nebo, tražeći mjesec. Ne našavši ga, rukom krene prema prednjem džepu vojne jakne. Uskoro iz njega, pažljivo izvuče, rukom napravljen svitak. Pošto je još u Slivnici ostao bez cigareta, nije bilo druge nego postupiti kao stari partizan. Stavivši ga među suhe usne, podigne ovratnik jakne, štiteći vrat od studeni, pa potraži upaljač. Uskoro tišinu, na tren, prekine zvuk struganja metala po kremenu, a tamu, bljesak bjeličasto-žute svjetlosti. Dlanom zaklonivši plamen od jedva primjetnog sjeverca, što se nečujno spuštao s mitske planine, krene s njime prema licu. Pripalivši svitak, snažno povuče nekoliko dimova, razgarajući užareni vrh. S nestankom plinske svjetlosti, u mraku nesta i njegova napaćena lica. Očima je potražio Damira. Stajao je malo podalje i šuteći čekao. Taknut njegovom odanošću, povuče dva kraća, ali izdašnija dima, pa mu žurno rukom pruži, pomalo nestajući svitak.

• Oćeš dim? – upita, prilazeći mu.

Slušajući ga kako kašlje, zadivljeno je gledao kristalno čisti nebeski beskraj, prepun tek probuđenih sjajnih bisera. I dok je povlačio zadnje dimove, očaran, neprestano je pogledavao sve očitije buđenje snenih zvijezda.

Bacio je opušak na, kišom dobrano ispran i sitno nazubljen asfalt, pa ga zgnječio vojničkom čizmom.

• Amo! Dug nas put čeka! – reče vjernom prijatelju.

Išli su pustom cestom ususret nepoznatom, svaki sa svojim mislima. Dok su oni, poput ozeblih skitnica i lupeža, što obilaze siromašna sela, hodali, gledajući pomična svjetla u daljini, omanja skupina bivših prijestupnika, sjedila je u toploj izbi, gosteći se besplatnim cigaretama i promatrajući živu vatru na ognjištu.

Dugotrajnu tišinu, najednom prekine Dukijev dubok, suh glas:

• Kad su te nagovarali da ostaneš… jesu li ti možda rekli… čemu toliko truda da me se uništi? Zdravlje su mi oštetili.

Pitao je, ne nadajući se odgovoru. Iako to nije govorio, niti je pokazivao, bila je to strašna rana koja ga je mjesecima pekla. Od nje mu je duša krvarila. I pomalo umirala.

• Rekli su da si ti doša pisat ono šta se nesmi znat! – stigne objašnjenje od Damira, koji je to rekao u hodu, samo okrenuvši lice prema njemu.

Čuvši to, potpuno je usporio korak. Lice mu je poprimilo izraz strahovitog gađenja.

• Bijednici! – ogorčeno procijedi.
• Tako su okrećali ljude protiv mene! – nastavi uzbuđeno.

Dok je zamišljeno hodao, sve više zaostajući za mladim Denićem, bijes je slabio, a gorčina svoje mjesto prepuštala tuzi. Otkad je sebe poznavao, istine se najviše pribojavao. A ona ga je sustigla tu na pustom putu, u pustom kraju. To nije bila zemlja za njegove ideale.

• Nisan doša pisat. – skrušeno prizna.

Ubrzo zatim začuše slab zvuk kamiona. Nedugo potom ugledaše i svjetla. Nisu morali dizati ruke. Počeo je usporavati čim ih je ugledao.

• Moran skrenit za Posedarje! – nakon pola sata, sa žaljenjem im kaza.

Hodali su rubom magistrale, obasjani srebrnom svjetlošću sjajnog neba. Nisu dugo pješačili. Stalo im je prvo auto. No ni ono nije išlo do Zadra. Više nisu strahovali. Bila je to čudesna noć. Noć dobrih ljudi. Kao da su znali za nepravdu što im je učiniše.

EPILOG

Razdvojivši se, svaki je krenuo svojim putem. Damir je, noseći sa sobom svoje duhove rata, otišao u Zagreb, nadajući se poslu. Duki se nije imao čemu nadati. Ostao je u provinciji koju su u potpunosti nadzirali vojnici nove hrvatske kaste. Nisu gledali kako bi mu kruha dali, već kako bi njegov otrovali.

Vojsku je, ali kao heroj, napustio i ozlijeđeni novi zapovjednik s kožnim šeširom. Dato mu je da na svoju kobilu natovari srebra i zlata, onoliko koliko može ponijeti.

Za jednog mrtvog gardistu i jednog teškog invalida nije odgovarao, jer je zapovjednik brigade svojim autoritetom jamčio da on nije bio pobjegao na raskalašen provod, već je stradao na zadatku što mu ga je osobno povjerio.

Do bogate mirovine i zagarantiranog prostora u novinama, odakle je davao lekcije onima koji su pokušali dijeliti lekcije vlasti, stajala je samo jedna formalna rečenica. Trebao je reći tko je vozio.

*               *               *

Iščekujući presudu, slušao je zavijanje vukova, strašnom glađu u podnožje mitske planine stjeranih. Pred blijedom svjetlošću parafinskih svijeća, usred hladne tmine napuštenog grada, vidio je jasna lica umirućih ideala.

Te je noći u studenom, još nejaka Republika izdana. Te je noći u studenom, već ostarjeli Cezar, krvavim zlatom odanu stražu kupio.

Nastavak romana možete proćitati ovdje : nastavak romana.