Prethodni dio romana možete proćitati ovdje: Prethodni dio romana.
STRAH NA LICU
studentskoga grada
Silna žudnja za svojom zemljom, na kojoj se nadao izdahnuti, davala mu je snage da se do nje dovuče. U oči pogledati one, što nadali su se sa novcem ga vidjeti, nije mogao. Životom je platio svoju zabludu. Onoga što proglasiti se Carem je htjeo, oni su obožavali. A sve zato jer je obećao poštedjeti njihove sinove.
Umirao je u sumornoj jeseni, znajući da dolazi još gora zima. Poput ranjene zvijeri, utočište je pronašao u toploj izbi stare
kamene kuće, gdje je drveni šank suosjećajno slušao njegove priče. Piće, kojim je krijepio bezvoljno tijelo, plaćao je s pokojom prodanom knjigom. Nikada nije bio na takvom dnu. Nikada nije bio tako bolestan.
Jedne večeri, čuvši smijeh, dotad, drage osobe, ustane sa dna, te počupa svo trnje, što je virilo iz živih rana, ne ispustivši ni jauka.
Nakon samo četiri njegove riječi, što su svima privlačile pozornost s naslovnice „Slobodne Dalmacije“, život se počeo vraćati, gdje je, ne tako davno, živo plamtio. Najljepše od svega, bila su mu pisma čitatelja, djece, poneke djevojke. Iskren osmijeh izvuklo mu je pismo od časne sestre iz korčulanskog samostana. Novac je opet imao. Prijatelji se vratiše.
Međugradski telefonski poziv nije ga iznenadio. Zvala ga je draga osoba s juga, govoreći mu nešto o tom novinaru što je visoko poletio – služeći vlasti. Nije pomno slušao, tako da nije znao da li je još s njim, ili, pak, više nije.Samo iz pristojnosti nije ju htio prekinuti. Ona je to osjećala s druge strane slušalice, pa je sama počela gasiti žar u glasu. Ipak, upitala je mogu li se vidjeti kada dođe u Split. Odbio je, ne pokazavši koliko mu je teško. Ostala mu je u srcu zauvijek, jer voljela je Hrvatsku jednako koliko i on. Zaboraviti nije mogao kako su, njena majka i ona, odbile napustiti grad, prepuštajući svoja mjesta na brodu dvojici muškaraca. A njihov muškarac je umro mlad. Nešto prije rata.
Nije joj mogao oprostiti što ga je ostavila na cjedilu, premda je znao koliko je dirnuta onim što je o njoj napisao.
Visoka, mršava prilika, zgurena se probijala kroz noć i nalete bure preko malog trga, smještenog ispred velike kamene utvrde obrasle bršljanom. Domogavši se zavjetrine, ispravila se i sigurnog koraka krenula prema ulazu u jednu iz grupe starih kuća, što su se nalazile s druge strane trga. Zastala je pred drvenim vratima, u tamnu boju obojanim, i iz džepa tople jakne izvukla duguljaste, njegovane prste, te ih prislonila na hladnu kvaku.
Sjedeći za drvenim šankom, odmah se okrenuo, kada se jedna strana vrata otvorila. Videći lijepo lice, nakratko ošišanog plavokosog mladića, što je tu nenadano banuo, stigavši iz Splita, blago se nasmije. Iako ga je prevario za tri stotine maraka, nije ga mogao mrziti, a kamo li kazniti. Toliko ga je zavolio za kratko vrijeme, da mu je znao dopustiti da prenoći u njegovoj kući. Bio je to Pepeljugin prijatelj, za kojeg se govorilo da je najveći talent u biljarskom sportu, u cijeloj državi. Duki je bio fasciniran njegovom inteligencijom, duhovitošću i slatkorječivošću. Činilo mu se kako nema čovjeka na svijetu, kojega ne može prevariti.
- Putniče*, ko je najbolji u Hrvatskoj? – upitao ga je i prije nego je došao do njega.
- Ja, Gospe ti! Ko će bit! – brzo odgovori.
- Je li još igraš s Orlićen? – stigao je drugi upit, koji mu je natjerao krv u obraze.
Nije volio da se spominje igrač, koji mu je na kocki odnosio novac. Srećom, nije kockao sa svojim, već uvijek s posuđenim.
- Ako još nisan, biću! – ljutito uzvrati.
Nije prošlo puno vremena, kada je, sjedeći pored Dukija i nadjačavajući Štulićev glas, s osmijehom postavio pitanje:
- Kako nju nisi niti spomenija?
- Koga?- zapita, praveći se da ne zna na koga misli.
- Malu Beštiju! – odgovori na svoj duhovit način.
- Zašto san triba?
- Zato šta si izlazija s njon.
- Nastupat će po svjetskim turnirima. Čak i u Las Vegasu
- Nikad nikome nisan govorija da jesan.
- Uvik bi mi rekla kad je bila s tobon!
Duki ga je, bez komentara, samo pogledao. Nije uživao u načetoj temi. No, znao je da je Putnik ni slučajno neće napustiti.
- O onoj iz Dubrovnika si napisa po knjige, a o njoj nisi niti između redaka!
Duki je šutio, pitajući se što bi mu rekao. Nije bilo potrebe da se kopa po nečemu, što se zakopalo prije više od pola godine. Ipak, znajući da Putnik neće odustati od objašnjenja, baš kao ni šarov od kosti, odluči nešto reći:
- Ništa se tu nije imalo pisat… jer tu ničega nije ni bilo.
- Kako nije? ugrize mladi šarov jače za golu kost.
- Ona kaže da si ti volija nju, a ne onu o kojoj si pisa da je voliš. Čuvši to, Duki je teškom mukom prikrio užas, što ga je u času osvojio. Užas je ubrzo prepustio svoje mjesto bijesu, a on je, pak, svoje mjesto prepustio strahovitu razočarenju. I baš to, silno razočarenje, poput mirne rijeke, ponese mirne riječi:
- Reću ti šta i njoj. Nisan sa puno njih izlazija, ali san sve, s kojima jesan, iskreno volija. Tako i tu tvoju prijateljicu. Jer… da nisan… kako bi njenima, moga u oči gledat. Pa to mi je jedino šta san u životu steka… to šta niko nije reka da san kurvin sin.
Iako se glazba čula, vladala je neka čudna tišina. Prekinuo ju je onaj isti miran glas:
- Nemoraš mi nikad vratit oni trista maraka.
U trenu se ozari lice mladog kockara.
– Stvarno?! Svaka ti čast! Nikad ti to neću zaboravit!
Bila je to lijepa svotica, što ju je nenadano dobio na dar. Jedna i pol gardijske plaće.
Duki mu ne htjede objašnjavati zbog čega je to učinio. Mislio ga je zamoliti da polovicom plati prijateljici za prelijepe osmijehe, a polovicu zadrži za sebe, jer je izgubio onaj rođendan i izlaske nakon njega, ali je, shvativši da bi se Pepeljuga* mogla uvrijediti, od toga odustao.
*U potpunosti će se predati materijalnim vrijednostima. No, oči joj više nikada neće blistati, kao što su blistale na mjesečini, uz zaspalo more
- Nikad nisan čuja neko srce, da tako ludo tuče radi mene. I kako onda ne volit.
Sjedio je u zrakoplovu, sretan što ponovno leti. Odbio je izdavače, odlučivši ne tiskati drugo izdanje. Na emocijama zarađivati, nije htio. Zacijeljenih rana, nastavljao je borbu za Republiku.
Praveći se da gleda u blještavi pod aerodromske zgrade, neupadljivo je osmatrao okolinu. Tražio je prikrivene režimske uhode. Bio je obaviješten da je šef tajne policije, u narodu znan po imenu Drniška Guja, izrazio želju da malo popriča s njim. I po tihom zvuku uklapanja, što ga je čuo sa druge strane telefonske slušalice, znao je da mu ne žele dobro.
Ne mogavši primijetiti ništa neobično, s onom istom mornaričkom torbom, krene prema izlazu. Cilj njegova dolaska u Zagreb, bio je studentski grad „Stjepan Radić“, izvorište hrvatske intelektualne mladosti. Skupina budućih novinara prepunih entuzijazma, željela je dati svoj doprinos u borbi protiv nadolazećeg Tuđmanovog apsolutizma. Na njihovom čelu nalazila se plavokosa djevojka iz njegova mjesta, s kojom je on i dogovarao realizaciju cijele ideje. Njoj, baš kao i ostalim njenim istomišljenicima, činilo se kao ostvarenje sna, boriti se za demokraciju, još u studentskim danima.
Pronašavši paviljon što ga je tražio, zastao je na ulazu, neupadljivo okolinu prešao pogledom, pa ušao unutra. Pomalo nelagodno, pokucao je na vrata sobe, čiji je broj odgovarao onome na komadu papira što ga je držao u ruci. Izraz dobrodošlice na licima dviju cimerica, u trenu ga ohrabri.
- Kako si? – srdačno ga upita mlada sumještanka.
Živeći sa studentima gotovo dva dana, nije mogao pobjeći optužujućoj podsvijesti zbog davnašnjeg zanemarivanja škole i učenja. Na odlasku, u sobi je ostavio paket knjiga i pregršt želja za uspjeh na ispitima.
– Pozdravi sve doli! – napomene mu buduća novinarka. Pošto se njegov strah, od izglednog susreta s plaćenim čuvarima režima, pokazao neosnovan, zadovoljno je napustio Zagreb. U provinciji je s nestrpljenjem iščekivao studentske novine u kojima se trebao objavljivati mali serijal s dijelovima iz njegove knjige. Sama pomisao da bi to mogao biti dašak proljeća, u zimi novog jednoumlja, što ga je namećala nova partija, ispunjavala ga je velikom srećom.
Iskaz divljenja naspram onog što čini nije skrivao, promatrajući djevojku kako nasmiješena ide prema njemu. Sva ponosna, pruži mu novine i kaza:
– Pogledaj!
Radoznalo je listao tanki studentski list, tražeći mjesto na kojem se nalazio dio, čiji je autor bio on.
- Daj meni! – sa smiješkom, reče mu ona, uzimajući novine iz njegovih nesnalažljivih ruku.
Ubrzo mu je kažiprstom pokazivala naslov: „Knjigu piše hrvatski vojnik“.
Duboko zadubljen u čitanje, nije ni registrirao njene riječi. Tek kada ga je uhvatila za nadlakticu, podignuo je glavu, te se susreo s krupnim plavim očima. Iznenadio se, vidjevši da u njima nema one dječje radosti od maločas. Nije mu promakla sjenka zabrinutosti.
- Nisi čuja šta san ti rekla?
- – prizna, zbunjeno je promatrajući.
- Onu veče kad si otiša… – započne, pa, udahnuvši novog zraka, nastavi:
- Začule smo kako neko kuca! Jebate… mislile smo da je neko od studenata!
Nesvjesno skupivši obrve, zabrinuto je iščekivao što će reći. Instikt ga je činio uznemirenim. Videći ga tako ozbiljna i napeta, blago se nasmiješi, pogleda ga djetinje naivnim pogledom, pa utješno prozbori zvonkim glasom:
- Ma ništa strašno!
Ništa nije govorio. Samo ju je blijedo gledao, očekujući da nastavi.
– Kad san otvorila, vidila san trojicu u odijelima! Dobra veče! Dobra veče!
Rekavši to, napomene:
- Znaš kako su ozbiljni bili!
- Šta su tili? – smrknuta lica, zapita Duki.
- Jedan je izvadija značku!
- Koju značku?
- Koju će! Policijsku!
Videći da je potpuno zatečen onim što mu pripovijeda, uživljeno nastavi:
- Onda su ušli unutra!
- U sobu?! – šokirano zapita.
- Nega šta!
- Gestapo! Posla je gestapovce na studentice! – ogorčeno zaključi.
- Baš! -složi se ona.
- Ko ih je smija istirat! – počne se opravdavati.
Ostao je nijem. Tonuo je u razočaravajuće misli. Očekivao je da su spremni donijeti mu smrt, ali nije očekivao da su spremni donijeti strah u studentski grad.
- Pa šta su rekli? – nestrpljivo zatraži odgovor, slabo prikrivajući nelagodu.
- Pitali su za tebe! Zbog čega si doša u Zagreb! Šta si donija u torbi!
- Jesu pitali za knjige?
- Nisu ih niti spominjali! Nešto su kao tražili u paketu!
- Šta su mislili da će u njemu nać! – bijesno izgovori.
- Ma, samo su se pravili! Na kraju su uzeli jednu knjigu i otišli!
- Kako uzeli? Jesu je platili?
- Ma jesu!
- Onda su je ukrali! – počne uzbuđeno vikati.
- Baš tako. – složi se ona.
Zatomivši gnjev, suosjećajno je pogleda, svjestan kroz koje su policijsko zastrašivanje njih dvije prošle.
- Jeste se pripale? – blago zapita.
- Nismo! Nismo! – odlučno uzvrati plavokosa studentica. No, nakon nekoliko trenutaka, ipak prizna:
- .. malo jesmo. Nikome nije drago da mu u sobu ulaze takvi ljudi.
Nedugo potom, dok je on, zabrinut, duboko razmišljao, malo živne i veselo prozbori:
- Kasnije mi je padalo napamet da nazoven policiju i kažen da plate knjigu!
Gledao ju je potpuno ganut. Tek mu je tada postalo sasvim jasno u kolikoj se mjeri preplašila te večeri.
Sljedeći put kada su se sreli, bila je prepuna dojmova:
- Znaš… došli su nan u redakciju! Sve su nan pritražili! Ali nas isto nisu zastrašili!
S oduševljenjem je pratio njene žive oči, krcate inata i mladenačkog bunta.
- Neka su nas upozorili, isto smo opet objavili dio! – uzbuđena, glasno se pohvali.
Narednog susreta, nije ga gledala u oči. Pružila mu je polovicu paketa ukletih knjiga, što ga je donijela iz Zagreba, i rekla:
- Opet su nan bili! Sve su nan isprimišali! Pitali su nas želimo li mi proć ispite!
Rekavši to, podigla je pogled, pa ga nesigurno pogledala u oči.
- Za tebe su rekli da radiš za strane službe i da s tobom nesmimo kontaktirat.
Gledao ju je u dugu plavu kosu, dok je odlazila. Ni najmanje joj nije zamjerio. Mislio joj se ispričati zbog neugodnosti, što ih je priredio svima njima, ali nije imao prilike. Nesvjesno odmahujući glavom, pravdao se, kako nije mogao znati da su, nekoć proganjani studenti, kadri proganjati mlade studente.
Ogrnut zelenom vijetnamkom, dokasna je, zamišljen, šetao obalom zaljeva. Gazio je žalom, osjećajući staru gorčinu novog poraza. Slabo se snalazio u novim okolnostima u kojima se našao. On je za sebe i dalje bio mali dječak iz provincije, zbog čijeg se pisanja nepotrebno diglo toliko prašine.
- Još će me ubit ka i Paradžika! – uzdahnuvši, tužno zaključi. Sa sumrakom je kročio na, grubim kamenom popločano, morsko privezište. Došetavši do samog kraja, nakratko je osmotrio uznemireno more, a onda se zagledao negdje u daljinu. Zima je bila na izmaku. Dan je postajao duži. U primorju su to bili signali buri, da se probudi i krene.
Dok je, zakopčanog ovratnika i s rukama u džepovima vjetnamke, stajao na vrhu mola, ona mu je, sve smionije, šibala lice i mrsila kosu. Svjestan da je ostao potpuno sam na hladnoj vjetrometini, žalosno je gledao kako nadolazi tama.
ČOVJEK S KOŽNATIM ŠEŠIROM
Crvena luka
S posljednjim zimskim dahom, stigla je pouzdana vijest da se sprema akcija za oslobođenje. Unatoč upozorenju dobro upućenog čovjeka, da se više ne vraća u hrvatsku vojsku, nije se mogao othrvati naletu radosti. Na prvi teren je otišao sa pukovnijom domobrana iz svog mjesta, pod zapovjedništvom Malog Viteza.
Nakon neugodnog iskustva u minskom polju, kada je u posljednji trenutak primijetio zelenu nit na svojoj čizmi, iskreno je sebi otvorio srce:
- Ako već moraš umrit, onda ti je najbolje umrit u četvrtoj brigadi.
Svo vrijeme otkako je otišao, neprestano ga je morila neumoljiva sjeta za njom. Susret sa stvarnošću u Crvenoj Luci bio je sve samo ne romantičan. Svjestan kako je u čežnji idealizacija neminovna, otriježnjen, gledao je istinu. Brigada je bila poluprazna. Polovica pribavljenih tenkova bila je bez posada. Zbog visoke stope smrtnosti, malo je tko u nju htio doći. To je, pak, širom otvorilo vrata osobama raznih sklonosti i pogleda na moral. Sa žalom se prisjećao lica mnogobrojnih poginulih i osakaćenih idealista.
Da je zatekao nešto što ni u kom slučaju nije očekivao, najbolje je vidio po izgledu političkog djelatnika izvidničke satnije, u koju je došao.
- Isuse, koji je ovo? – pitao se, gledajući ga u Pakoštanima, kako se zbližava sa školarkama.
Bio je prosječne visine i prosječne građe. Nosio je svijetlozelenu uniformu. Na malo povećoj glavi imao je debeli šešir široka oboda, napravljen od kravlje kože. Na licu su, pored neuobičajenih, velikih usta, najdojmljivije bile izbuljene oči, što su rado iskakale iz svojih duplji. Lica je bio njegovanog, pomalo crvenkastog, bjeločnica izraženo prokrvljenih. Zube je imao uredne, ali prekrivene tankim slojem afričke smole. Za pojasom je nosio teški opasač s dvije zatvorene kožne futrole. U onoj na lijevoj strani, nalazio se običan poluautomatski pištolj, dok se u velikoj futroli nalazio veliki automatski pištolj, kojeg su inače dužili tenkisti. Bio je prijeratni vodeći autoritet splitskih huligana. Iako je od cijelog rata sudjelovao u samo jednoj bitci, i to netom završenoj, to mu nije smetalo u napredovanju. Vještim govorništvom i spletkarenjem, odlučno je grabio naprijed.
– Frog Eyed! – pomisli Duki, sjetivši se pjesme Nick Cavea. Vrijeme je uglavnom protjecalo u balkanskim poslima.
Hrvatski Paton bi naredio da se ispali poneka granata na neprijatelja, nakon čega bi četnici uzvratili raketama po kupalištima. Onda bi se uključila i hrvatska televizija, užasavajući se neciviliziranog ponašanja neprijatelja.
Dani su prolazili, a za njima i tjedni. Potom su na red došli i mjeseci. Stanje ni rata, ni mira, neprestano se održavalo. Duki je polako venuo, sve više svjestan da od akcije neće biti ništa, a da je on napravio najgoru grešku u životu. Stalno je dobivao ponižavajuće naredbe. Čak i kada su drugi odlazili u provod, on je morao na nekakav položaj. Slutio je da mu se bliži kraj.
Ne mogavši to više podnositi, odlučio je sam otići. Ni slučajno mu to nije bila laka odluka. Znao je, ako ode, to će biti zauvijek. Zato je htio s nekim porazgovarati, upitati treba li otići. To je bio razlog što je, nakon još jedne noći na dužnosti, koju mu je dodijelio novi zapovjednik Frog Eyed, napisao i poštom poslao pismo, šefu polu-javne, polu-tajne policije. Nije sumnjao da će taj njegov neuobičajen postupak, iz sjene na svjetlo, istjerati one što su motrili na njega. Svaki dan čekao je poziv, barem iz brigade. No, mimo očekivanja, nikoga iz sjene nije istjerao. Više nije bilo sumnje. Odlazak je bio neminovan. Skupljajući snagu za konačnu odluku, osta zatečen čudnom igrom sudbine. Stigla je naredba da njihova satnija napušta šibensko zaleđe.
Nastavak romana možete proćitati ovdje: nastavak romana.
