JEKA U PREDVORJU (osmi dio)

Prethodni dio romana možete proćitati ovdje: prethodni dio.

JEKA U PREDVORJU

crkve Svetog Pavla

Nedjeljno listopadsko jutro bilo je prohladno i sivo. Odjeven u traperice i crnu kožnu jaknu, ispod koje se djelomično vidjela nedovoljno topla tamno-plava majica, hodao je mokrim minhenskim pločnikom, u ruci noseći tešku mornaričku torbu. Tek je povremeno pogledavao staklene izloge u podnožju zgrada, sa svoje desne, i ogoljela stabla drvoreda, sa svoje lijeve strane. Na blijedom, izmučenom licu, nije se moglo primijetiti kolik napor podnosi zbog tereta, što ga nosi već velik dio puta. Krvario je iz mnoštva rana. Donedavno, oči pune plamenja vjere i nade, djelovale su potpuno ugasle. Tek izbliza, u njihovim dubinama, mogla se nazrijeti malena iskra koja ga je održavala na životu. Nakratko je zastao, torbu pažljivo položio na tlo i, ne mogavši izdržati, oči molećivo uperio u sivo nebo s kojeg bi često dolutala pokoja kap kiše. Znao je da bi ga potpuno dotukla. Tijekom trotjednog lutanja po kišnoj zemlji, sunca ni jednom nije vidio. Nigdje ga nisu dočekali raširenih ruku. Malo tko ga je pitao za vijesti iz Domovine. Nije znao čemu je to tako. Knjiga jedva da je prodao za topao kruh i hladan stan. Nedavno je, eto, bio na mjestu gdje je profesionalni domoljub, s činom pukovnika, što mu ga je Tuđman dao, pjevač Ivo Fabian izvodio hrvatske budnice. Privukla ga je toplina. A i jezik što ga je razumio. Oprezno je ušao unutra, za sobom vukući svoju tešku modru torbu. Odmah je iz nje izvadio nekoliko primjeraka. Zaobilazili su ga kao da je iz Hrvatske kugu donio, a ne tople priče. Nikome ništa nije predbacivao, ali silno ga je žalostila očita nezainteresiranost za žrtvovanjima onih na čijim životima su zaradili nove, hrvatske putovnice, a koje su tako rado pokazivali.

– Evo knjiga šta ju je napisa hrvatski vojnik! – ponudio ju je mladiću, što se zagledao u naslov dok je pored njega prolazio.

Bila je to greška. Ovaj ga je podrugljivo pogledao i cinički ponovio:

 

–  Hrvatski vojnik.

Odmah je poludio. Spomenuo mu pljusku što ju je zaslužio. Skočiše se i roditelji. Pozvaše i redare. Ljubazno su ga zamolili da napusti dvoranu. Bez dvoumljenja je vraćao knjige u torbu. Odlazio je dostojanstveno, slušajući prve taktove budnice, a za njom ciku i vrisku mladih desničara.

Podigavši torbe s mokrog pločnika, nastavi svoj put, izbjegavajući rijetke prolaznike. Iako se silno trudio odagnati crne slutnje, što su ga bezobzirno salijetale, nikako nije uspijevao.

Izbivši na početak prostranog trga, zastane i ponovno torbu spusti na tlo. Pred njim se nalazilo mnoštvo ljudi. Na drugoj strani stajala je velika njemačka crkva u kojoj se služila nedjeljna misa na hrvatskom jeziku. Gledajući vedra i nasmijana lica okupljenog mnoštva, ona pritajena iskra nade počne se pretvarati u plamen. Ubrzo je s radošću gledao svoj narod, zadovoljno slušajući njegov nesputan žamor. No, nešto mu je neobično upadalo u oči. Izrazito je uočljiv bio broj mlađih muškaraca. Mnogi od njih, pod raskopčanom jaknom nosili su crne majice Crne Legije. Rado su, poput Cigana, pokazivali zlato po sebi. Smijući se, često su se unosili djevojkama u lice. Zabrinuto je pogledao nebo. Opasno je s kišom prijetilo.

– Samo me ti možeš ubit! – pomisli, svjestan da bi to bio njegov kraj.

Uspoređujući one raspojasane ljude okupljene na zabavi, što su s hrabrom pjesmom tjerali Srbe da gaze preko duboke Drine, s tihim vjernicima ispred sebe, osjeti kako mu se vjera opet vraća.

Sačekavši da misa započne, uputi se preko praznog trga. Došavši do crkve, osjeti olakšanje. Prestalo mu je samo čekati. Opterećen važnošću tog nedjeljnog jutra, potpuno je zaboravio na cigarete. Zato, čim mu se život malo vratio u ozeblu dušu, izvuče jednu, pa zadovoljno pripali. Pušeći, nesvjesno je gledao mršavog mladića kako, s dvjema povećim torbama, preko trga ide prema ulazu u crkvu. Čudio se tko bi to s prtljagom mogao ići na misu. S nevjernicom ga je promatrao videći da mijenja smjer i ide ravno k njemu. Pomisli da je stigao ravno s kolodvora, pa svraća željan duhovne okrjepe. Stoga se silno iznenadi, shvativši da je njegov dolazak poslovne naravi. Na to je upućivala sklopljena aluminijska konstrukcija na jednoj od njegovih torbi. Došavši na pet, šest koraka od Dukija, jedva primjetno kimne glavom, pa spusti glomazne, ali ne preteške torbe. Za kratko vrijeme metalni dijelovi pretvore se u lagani štand. Zadovoljno ga pogledavši, mladić potom ispitivački oči usmjeri u oblake.

Nimalo se ne obradovavši, što ga vidi ispred sebe, Duki se počne pitati što li to kani izlagati.

• A šta bi moga prodavat isprid crkve tupane! – u mislima prekori drugo svoje „JA“.
• Križeve, sviće, cviće, Gospine slike, molitvenike… možda Biblije. – nabroji.
• Samo ti prodaješ rat isprid svetog mista! – zaključi, ćuteći sram kako navire.
• Nisan ima izbora! Nasija san na priče o njima ka najvećin Hrvatima! A novce moran vratit! – počne se opravdavati ispred svoje savjesti.

Bilo mu je strahovito teško nuditi svoju knjigu.

Nemajući gdje baciti dogorjeli opušak, uputi se na drugu stranu. Nije žurio. Vremena je bilo na pretek. Kada se vratio, štand je bio prepun izloženih rekvizita. Vlasnik ga je zadovoljno mjerkao, rukom popravljajući one koji nisu stajali kako je on zamislio. Duki nije skrivao iznenađenje. Nigdje nije bilo Gospinih slika, ali je zato bilo mnogo Poglavnikovih . Križeva je bilo vrlo malo, a nalazili su se u simbolima iz Drugog svjetskog rata. Izbor kazeta sa starim koračnicama i bolesnim pjesmama bio je izuzetno bogat i raznovrstan. Nije nedostajalo ni raznoraznih amblema. Crnih majica s natpisom „Crna Legija“ bilo je u izobilju.

Poglevaši tog mršavog mladića, Dukiju se u očima moglo vidjeti samo silno razočarenje. Nije mogao vjerovati da kršćanin može ispred crkve izložiti takve stvari.

• Kome to još triba, crni sinko! – pomisli sa žaljenjem.

Kao da mu je pročitao misli, mladi trgovac krvavom prošlošću, samo slegne ramenima. Trebalo je značiti da je to ipak samo biznis. Nakon toga, pomno osmotri oblačno nebo sa kojeg je znala stići poneka kap.

• Oće li bit kiše? – bile su prve riječi što ih je neznanac uputio Dukiju, koji je upravo nekoliko knjiga stavio na torbu.
• Samo bi mi još to tribalo! – zabrinuto uzvrati.

• Kakve su to knjige? – radoznalo zapita.

• O ratu.

• Kojemu?

• O ovom našemu.

• A je li? Ko je to napisa?

• – ravnodušno odgovori.

• Ti? – podignuvši obrve, iznenađeno reče.

Duki se ogluši na konstataciju, koja je zapravo bila ujedno i pitanje.

• Bija si u ratu? – nastavi propitkivanje.

Videći da Duki nerado odgovara, mladić posustane u ispitivanju. Sumnjao je u istinitost njegovih tvrdnji.

–  Samo da ne počne padat! – opet se vrati vremenu.

Duki je šutio. Kako se bližio završetak mise, nervoza mu je postajala sve prisutnija.

• Odkad san doša, sunca nisan vidija! – požali se mladić.

• Al’ ti ne živiš u Njemačkoj?

• Ma kakvi! Nisan!

• Pa kad si stiga?

• Ima oko dvi sedmice!

Cijelo vrijeme razgovora s njim, Duki je neprestano razmišljao o tome kako bi toga mladoga, ali očito nadarenog trgovca privolio da se malo zauzme i za njegovu knjigu. Slušajući njegov govor, uporno je proučavao naglasak. Iako je mršavi mladić govorio dalmatinskim dijalektom, bio je uvjeren da je Hercegovac. A uvjeriti Hercegovca da prodaje konkurentovu robu, teško da je itko ikada uspio. Iako nije vjerovao u slamke spasa, spoznaja da nema što izgubiti, nagna ga da ipak pokuša. Pogleda ga zagonetno u žive smeđe oči, pa mu iznese neobičan prijedlog:

• Ako pogodin odakle si, na svom štandu ćeš prodavat i moje knjige! Jel može?

Iznenađen onim što je upravo čuo, mladić ga pronicljivo pogleda u oči, a onda ga i cijelog osmotri. Uvjerevši se da pred njim stoji potpuni neznanac, samouvjereno uzvrati pitanjem:

• Ako ne pogodiš?

• Dužan san ti piće!

• Piće?

• Dobro, dva! Znaš da je nemoguće! Ajde ti pogodi odakle san ja!

Dobro proučivši što je rekao, opet ga pogleda, ali ne onako studiozno kao maločas, pa sa smiješkom pristane:

• Može!

• Iz Hercegovine! – bubne nakon kraćeg razmišljanja. Hercegovac ga razočarano pogleda. Podigne obrve i kaza:

• Lako je to! Pogodi iz kojeg san mista!

• Iz Ljubuškog! – stigne brz odgovor.

Čuvši ime svoga mjesta, oči mu se odmah raširiše. Ali prodavati konkurentovu robu, nije mu se mililo. Stoga stade vrdati:

• Dobro, dobro, Ljubuški! Ali moraš mi reć ime sela!

• Sela? – pobuni se Duki, znajući da mu mladi hercegovački lisac postavlja nerješiv zadatak.
• Nismo se tako pogodili! – uloži prosvjed.

• Ža mi je! – tvrdokorno izgovori mladić.

Razočarano je razmišljao. Ispred njega se nalazio tvrd orah, bilo je vidljivo da je premazan s dosta različitih vrsta masti. Iza njega se nalazio stog sijena u kojem je trebao potražiti iglu. Rezignirano je pogledao njegovo lice na kojem je blago igrao likujući osmijeh. Pomisao da će se uskoro s njim morati nadvikivati, kako bi prodao pokoju knjigu, dodatno ga ozlovolji. Tek reda radi, na stol baci jedinu kartu:

–  Nisi iz Veljaka!

Osmijeh na mršavom licu u trenu nesta, kao rukom odnešen, a oči se maksimalno razrogačiše. Zurio je u Dukija kao u duha, što je upravo pristigao sa onog svijeta, a na kojega je otišao baš iz njegova sela. Zato je i napregnuo oči, ne bi li ga nekako prepoznao. Najviše ga je bunilo to što je taj navodni vojnik i pisac govorio besprijekornim dalmatinskim govorom.

• Kako si zna? – izgarajući od znatiželje, uzbuđen zatraži objašnjenje.
• Šta to? – skrivajući oduševljenje što je vražija pogodba na pomolu, zapita Duki.
• Pa to da san iz Veljaka!

• .. Kako san zna? Kako san zna? – zagonetno se poigra riječima, što njegova sugovornika još više zaintrigira.
• A kako se zoven? – baci mu rukavicu izazova, netremice ga promatrajući.

Presretan što je vižljastog trgovca pridobio na svoju stranu, dotad prividno nezainteresiran pogled usmjeri u njegovo lice, pa zapita:

• Oćeš li mi prodavat knjige?

• Oću!

Dobivši potvrdu, malo porazmisli. Bio je bez izgleda, ili točnije, gotovo bez izgleda. No njegova kockarska duša nije mirovala. Neprimjetno, pored hipnotiziranog mladića iz Veljaka, natrag uzme onu istu kartu, pa mu je, ovaj put, baci pred noge:

–  Nisi Bradvica!

Toliko je Hercegovac bio zapanjen kada je čuo svoje ime, da nije ni primijetio Dukijevu nevjericu. Ništa ne govoreći, zaprepašteno je buljio u njegovo lice, pitajući se tko je zapravo on.

Duki, koji se cijelim putem prema Kalvariji, ni jednom nije nasmijao, usne razvuče u iskren osmijeh, hitro se sagne i uzme svoje knjige.

–  Sad si ti na redu! – pružajući mu ih, veselo kaza.

Tek što ih je Bradvica izložio, na ulazu se ukazao početak tihe rijeke božjih sluga, što su navirali iz crkve. Napojivši žednu dušu milošću božjom, odlučno krenuše u susret svojoj svakodnevnici. Gledajući tu rijeku što se razlijevala trgom, sve glasnije žuboreći, Duki osjeti toplinu što ga je plavila.

I zaista, iz rijeke se počeo odvajati rukavac znatiželjnika, voljnih da potroše nešto novca i obogate svoju duhovnost, čistu i nevinu, nakon boravka na svetom mjestu.

Vrlo brzo prodavač je bio rastrgan od svakojakih želja. Pružao je traženo, uzimao novac, saginjao se, posezao u torbe, opet popunjavao štand. Toliko je vješto to radio, da se lako moglo zaključiti kako to nije prva crkva s kojom je poslovao, i da je dobro upoznao i najskrivenije čežnje kršćanskih vjernika. Najbolji su kupci bili razdragani momci, razmetljiva ponašanja. Bilo je ponešto i djevojaka, roditelja, pokoja baka zlatnog zuba. Već nakon petnaestak minuta, gužva je počela jenjavati, a nakon pola sata pred crkvom nije bilo ni jednog hodočasnika. Samo dva trgovca i novac, svjedočili su o rijeci što je najednom presahla.

Do maločas, poslom zaneseni mladić iz Veljaka, okrene se Dukiju ozarena lica, pa mu, slegnuvši ramenima kao da se ispričava, suosjećajno kaza:

–  Ža mi je! Sve si vidija!

Zatim mu iz podebljeg snopa žurno složenih novčanica, odvoji tri od dvadeset maraka. Uzevši i presavivši ih, kao da presavija svoju smrtnu presudu, Duki mu bezizražajna lica zahvali:

• Puno ti hvala!

• Stvarno san se trudija. – ispod glasa, izrazi mu sućut privremeni prodavač.

Duki ga bez riječi prijateljski pogleda.

Pošto su sitne kapi sve učestalije ostavljale mokre tragove na torbama, zadovoljni mladić požuri s pakiranjem preostale robe. Završivši i sklopivši štand, pogleda Dukija, pa zatraži objašnjenje:

• Molin te reci mi kako si zna da san ja Bradvica iz Veljaka? Iako mu nije bilo do nikakve priče, iako je žudio za samoćom, nije htio biti neljubazan. Umornim glasom započne:

• U ratu mi je najbolji prijatelj bija Bradvica Miro. Često je spominja svoje selo. Po njegovom govoru zna san da bi i ti moga bit iz Ljubuškog.
• A kako si zna da san i ja iz Veljaka?

• To je jedino selo za koje san čuja. I za neke Radišiće šta ih je spominja. Zato san i reka: „Nisi iz Veljaka!“. Onda bi isto napravija s tin drugin selon. Nisan virova da mogu pogodit.

Bradvica ga je sumnjičavo promatrao, analizirajući ono što je upravo čuo.

• A kako si zna da san Bradvica?

• Slabo si sluša. Ja san reka da nisi Bradvica. Ti si, po meni, triba reć da nisi, a ja bi reka da san pogodija da nisi. To je bila obična zajebancija.

• Zajebancija? ponovi zamišljeno.

• .. kako ja neznan toga Mira? – ne pristajući na objašnjenje, pritisne ga svojim argumentom.
• Nemoguće! – užasnuto vikne Duki.

• Pa nema vas valjda milijun u tin Bradvicama! – već pomalo gubeći živce, glasno se pobuni.

Mladi Hercegovac ga je i dalje gledao, pomno važući sve što je rekao. Baš kada je povjerovao da ga je napokon uvjerio da je sve bila puka slučajnost, uporni Bradvica izrazi posljednju želju:

• Molin te kaži mi di smo se mi upoznali? Nikako se ne mogu sitit.

Ne dobivši nikakva odgovora, ništa mu ne preosta, nego stisnuti pruženu ruku, te se zadovoljiti riječima:

• Sritno ti bilo!

Prelazeći preko kamenom popločanog trga, nije mogao a da se ne osvrne. Leđima naslonjen na hladan zid, ostao je tajnovit neznanac koji je puno toga krio. A taj neznanac, zapravo, ništa nije krio. Samo svoju bol. Kako ne bi potpuno klonuo, pred očima je opet gledao scenu kada mu je starija žena, ponosno ga gledajući, pred crkvom rekla:

–  Znaš… I moj unuk je bio u gardi!

U ruci je držala njegovu knjigu. Bila je to jedna od tri prodane toga jutra.

Još je neko vrijeme stajao, leđima i dlanovima pripijen hladnom sivo-bijelom zidu, a onda je, otvorivši oči, prinio šaku usnama, te se suho zakašljao. Ćutio je vrućicu kako ga, bez otpora, polagano osvaja. Osjetivši nekoliko kapi, što su mu klizile niz lice, zahvalno pogleda nebo, zbog toga što je bilo na njegovoj strani. Nakon toga oči položi na modru torbu ispred sebe, znajući da je sada još teža. Potpuno opustošen, prikupljao je snagu za put što ga je čekao. Uskoro je, kao u bunilu, išao preko trga, ne misleći na sitnu kišu što mu se, poput oštrog inja, zabijala u ogoljelu dušu. Uvjeren kako je to njegov kraj kao čovjeka, jer, znao je, nikada neće moći vratiti tuđi novac, pitao se zbog čega samo pogrde privlači izraz hrvatski vojnik. Ni slutio nije da to još nije njegov kraj, da ga on, zajedno s istinom, čeka na posljednjoj postaji njegovog puta, prepunog patnje.

Vrućeg, blago orošenog čela, naslonjenog na staklo prozorskog okna, promatrao je sitnu, ali gustu i ljepljivu kišu kako sipi. Osamljen, blijeda lica i prazna pogleda, izgledao je kao bolestan stepski vuk koji je, pobjegavši od ljudi što su ga teško ranili, samo želio na miru umrijeti. Da je još živ, pokazivao je vlažan dah što je ostajao na prozoru. Proživljavajući tešku duševnu agoniju, plašio se samo jednoga – da ne izdahne tu u tuđini.

Dugo je tako nepomičan gledao u prazno, čeznući za Domovinom i svojim narodom. Da je slušao srce, već bi on na kolodvoru bio. Ali slušao je neke dobre ljude koji su ga nagovarali da pokuša još jednom. S prvim znakovima slabljenja ionako prigušene dnevne svjetlosti, u stražnje dvorište zgrade, iz koje ga je promatrao, polagano je ušlo auto. Odmah se okrenuo i pogledom potražio zelenu vjetnamku. Uzveši je s drvene stolice, žurno je navuče i rukom posegne za torbom što je pored vrata ležala na podu blagovaonice.

– Ovo ti je crkva Svetog Pavla! – pokazujući rukom kroz vjetrobransko staklo, reče mu čovjek koji ga je uvjerio da se opet vrati među ljude.

Pošto mu je ponudio prijevoz, a i knjigu kupio, nije bilo razloga da ga ne posluša. S neskrivenim je divljenjem kroz kišu gledao velebno sakralno zdanje, koje je svojim izgledom i arhitekturom u potpunosti odudaralo od takovih objekata, što ih je navikao gledati. Opčinjen neobičnim, pomalo mističnim izgledom crkve oko koje se, u slojevima, polumrak počeo taložiti, oka od nje odvojiti nije mogao.

–  Ajmo! – vikne vozač i, otvorivši vrata, iziđe na kišu.

Njegov primjer odmah je slijedio i Duki. Čim je prtljažnik otvoren, zgrabi svoju torbu, te je snažnim trzajem ruke izvadi van. Tek malo ljudske topline trebalo je, da mu se snaga vrati.

• Puno ti hvala! – izrazi poštovanje, pa kroz gustu kišu potrči k ljudima.

Ubrzo se našao pred kamenim predvorjem koje je, od vremenskih nepogoda, štitilo glavni ulaz. Dokopavši se suhog skloništa, što je svojim izgledom i ozračjem pripadalo, u djetinjstvu pročitanoj slikovnici, spusti mokru torbu na pod, pa se žurno sagne i počne rukom brižno rastjerivati sićušne lokvice nakupljene na njoj. Pobrinuvši se za svoje knjige, pridigne se i raskopčavajući vjetnamku, pogledom prijeđe po, ne odveć brojnoj skupini ozbiljnih ljudi koji su, tiho šapćući, čekali početak poslijepodnevne mise za Hrvate. Nesvjesno popravljajući uleglu kosu, krene prema njima. Prolazeći pored uskog prozora s nakoso isprepletenim željeznim rešetkama, čudan osjećaj ga obuzme. Odmah se sjeti i neslavnih dana crkve, kada su njome i krikovi nedužnih odzvanjali. Odagnavši stare slike, a s njima i nespokojne slutnje, nanovo oživljene oči baci na prigušene svjetiljke što su, pričvršćene na zid, stajale pored samih vrata. Svojom nenametljivom crvenkasto-žutom svjetlošću obasjavale su mirna lica okupljenih vjernika.

Zadovoljan što ne vidje zlatom i crnom odjećom kićenu primitivnu momčad, bez straha priđe pristojnim muškarcima i ženama. Ohrabren svojim jezikom što ga čuje, spusti torbu na uglačan pod, pa iz nje počne vaditi knjige. Slažući ih, učini mu se da kroz rešetke dopiru zvuci kopita, pa se poboja da k njemu stižu jahači, što mu zlu kob donose.

Stoga požuri, pa s hrapavim glasom započne:

• Bija san u ratu za Hrvatsku. O tome san napisa knjigu. Evo… možete malo pogledat.

Znao je da ga slutnja ne vara. Ipak, smogne snage, proguta pljuvačku, pa nastavi neodlučnim glasom:

• Bija san hrvatski vojnik…

• Hrvatski vojnik. – začuje muški glas prepun cinizma. Bolno se trgne, kao ošinut bičem u lice. Pomislivši kako mu ne

vjeruju, počne u očaju po džepovima tražiti vojne isprave. Sa njima izvadi i novinski papir na kojemu se nalazila njegova priča i slika. Zbog uzrujanosti optužbom da laže, ruke mu zadrhtaše dok je otvarao nekoliko puta presavijen papir. Klečeći ga je polagao na svoje knjige, ne videći oštro sječivo ponad sebe:

–  Dok smo mi slali svoje marke, vi ste se samo povlačili!

S užasom u očima, gledao je krvnikovo lice. Gušeći se u vlastitoj krvi, hvatao je zrak, želeći nešto reći, kad li, priskočiše ostali Hrvati, te ga sasjekoše skroz:

– Tako je! Tako je! – poput jeke, predvorjem počeše odzvanjati njihove riječi.

Iako smrtno ranjen, nekako je skupio svoje stvari i odteturao van. Hladne kapi vraćale su ga u život. Jer, gorio je. Uskoro mu koraci ugasnuše u listopadskoj kišnoj noći.

TRNJE CRNE RUŽE

Dok su ubojice, zlurado se osmjehujući, u crkvi svetom vodom ispirale nevinom krvlju umašćene ruke, mlad čovjek se, posrćući, pustim pločnikom probijao kroz gustu kišu, povremeno se dlanom oslanjajući o mokre fasade nijemih zgrada starog dijela njemačkoga grada. Osjećajući kako ga izdaje snaga, zastao je pored ulaza nad kojim se nalazila nadstrešnica, te se, položivši težak teret na mokar pod, osvrnuo natrag, s užasom u očima tražeći obrise mjesta svoga pogubljenja. Ne našavši ga, pogledao je ispred sebe, a onda rukom obrisao vodu s gorućeg čela i dijela lica. Prikupljajući snagu za dugačak put,slušao je mekane i tihe udarce kišnih kapi, a u pozadini,još mekše i tiše udarce umirućeg srca. Ne mogavši se oduprijeti naletu slabosti,tuge i sjete, bolno uzdahne. Prepuštajući se bunilu,nesvjesno, do pola,povuče zatvarač američke vojne jakne, pa zavuče ruku u svoja njedra, dlanom prelazeći po toplim grudima. Ubrzo ga izvuče i prinese licu, s nevjericom piljeći u njega.Jer, dobro je čuo krv što je snažno liptala. Prene ga i nagna da se opet okrene, prigušen zvuk automobilskog motora. Kao da ne vjeruje vlastitim očima, promatrao je crni mercedes kako kroz kišu nenametljivo klizi niz slabo osvijetljenu ulicu. Izranjajući iz bunila, osovi se na obje noge,te mu odlučno mahne. Bio je to taksi.

Naslonjen vrućim čelom na staklo prozorskog okna,iz mraka svoga stana odsutno je zurio u ono isto unutrašnje dvorište, osjećajući rane kako se hlade. I sve više bole. Najednom, sjeti se nje. Samo je ona mogla ublažiti tu nesnosnu patnju i odagnati teško beznađe što ga je bez imalo milosti neprestano morilo. Misleći na nju, imao je osjećaj kako mu se jedan dio snage vraća. Čezneći za njom, pomno je pratio kišu što se vidjela obasjana škrtom svjetlošću dvorišne rasvjete. Dugo je tako stajao, sve više gubeći nadu da će ikada prestati, ostavljajući nove i nove otiske vrućeg daha na hladnom staklu. S prvim znakovima njenog posustajanja, čežnja se odmah rasplamsala. Morao ju je čuti. Odvojio se od okna, otišao do prekidača i upalio svjetlo koje je obasjalo skromno namješten omanji dnevni boravak. Prišao je stolici i sa nje uzeo polumokru vjetnamku. Obukavši je, sa stola je podignuo gotovo praznu kutiju cigareta i upaljač, a onda otišao do kuta prostorije gdje je ležala torba s njegovim stvarima. Iz malog pretinca uzeo je nekoliko novčanica, zatim iz drugog vršcima prstiju izvukao kovanicu od pet maraka, neophodnu svakom strancu u tuđem gradu. Nakon toga je u ruku uzeo walkman, ali ga je nakon kratke dvojbe ipak ostavio.

Držeći se za rukohvat, pažljivo je pratio shemu podzemne željeznice, različitim bojama iscrtanoj na unutrašnjoj oplati vagona, plašeći se da ne pogriješi i završi na drugom dijelu grada. Laknulo mu je kada je ugledao naziv tražene postaje. Uspevši se uz strme stube, našao se na površini punoj žamora i nepoznatih ljudi. Očima je potražio autobusno stajalište, osjećajući visoko nad sobom prijetnju kišonosnih oblaka što su uzeli predaha. Rijetke lepršave kapljice samo su potvrđivale njihovu prisutnost i trenutnu blagonaklonost.

Nesigurno je otvorio vrata restorana što su ga držali roditelji njegovih malih rođaka i, boreći se s nelagodom, zakoračio unutra. Letimično je pogledom prešao po licima rijetkih gostiju. Videći dvadeset-dvogodišnju djevojku tamne kose kako ide prema njemu, nije uspio suspregnuti nervozu i grižnju savjesti zbog nedavnog ne baš najmoralnijeg ponašanja. Bila je to sasvim obična djevojka, tiha, neupadljivog izgleda, sirotica koja je u ratu, osim obitelji, izgubila sve. Prišla mu je s očima punim nade, teško prikrivajući koliko joj je drago što ga vidi. Znajući to,utonuo je u još dublji jad, mrzeći se još više. Gorko se kajao zbog nepromišljenosti te noći.

• Doša san…ti znaš po šta ? premiještajući se s noge na nogu i izbjegavajući njen pogled,nesigurno je izgovorio.

Ništa nije odgovorila. Samo je oči položila na pod restorana,odlutavši nekamo daleko.

• Sutra odlazin. Znaš koliko mi znači. počeo se pravdati.

• To ću ostavit za uspomenu. podignuvši glavu, tihim glasom mu objasni.

Čuvši to,lice mu poprimi užasnut izraz.

–  Ali…obećala si ! ogorčeno vrisne,pogledavši je ravno u crne oči.

Bile su bez sjaja, pune tuge i odlučnosti.

• kratko odgovori.

• To mi je sve šta iman. napomene tužno.

Šutjela je gledajući pored njega. Znala je koliko joj je trebalo da ga izmoli, znala je koliko ga ta njena gesta boli, no nije kanila mijenjati odluku. Kada su im se pogledi konačno sreli, u njegovim očima našla je silno razočaranje.

Promatrao ju je tako još neko vrijeme, a onda se jednostavno okrenuo i bez riječi otišao. Gledala je za njim, s izrazom lica kojeg imaju svi oni koji nekoga gube, a znaju da ga nisu ni imali. Stajala je tako još neko vrijeme prikupljajući snagu,pa se onda potištena vratila u kuhinju.

Pognute glave i s rukama u džepovima gazio je kroz velike,ali plitke lokve na asfaltnoj stazi koja je prolazila zelenom površinom novog dijela Minhena,ne želeći čekati autobus. Nedaleko njega,širokom cestom vozili su se rijetki automobili s nevidljivim putnicima,ne primijećujući usamljenog stranca koji zamišljeno hoda pored ogoljenih mladih stabala, očigledno gubeći snagu. Što je bivao udaljeniji od restorana, sve je manje imao razloga da se pravi snažan. Podzemnu željeznicu napustio je u samom srcu grada i, uzveravši se uz grotlo, dočepao se tla, u samoj blizini Marien-platza. Nakratko je zastao i, duboko dišući, počeo prikupljati novu snagu prijeko potrebnu za povratak u stan. Razmišljao je o sirotoj djevojci što ju je nenamjerno povrijedio. Sjedio je na barskoj stolici u kafiću i pio škotsku rakiju s ledom. Ujak mu je prije nekog vremena u džep ugurao tisuću maraka, koje su mu nedvojbeno dobro došle da malo zaboravi na čovjeka koji mu je odavno trebao tiskati knjigu. U jednom trenutku pored njega se stvorio njemu izuzetno drag rođak iz Minhena,sa nepoznatom djevojkom. Predstavio ju je kao svoju tetu. Iz pristojnosti je zapodjenuo razgovor s njom. Poslije izvijesnog vremena primijetio je kako su sami. No to ga nije spriječilo da ne nastavi brbljati o svojoj knjizi i naručivati još whiskija. Kada je morala poći, ponudio se da će je otpratiti. Pošto je bila vruća kolovoška noć,krenuli su uz more. Pošto je bio ošamućen od pića, poljubio ju je nekoliko puta. I to je bio sav njegov grijeh. Prisjetivši se,s kajanjem,tih trenutaka,krene dalje. Uskoro je nesigurno koračao rubom popločanog trga, praznog pogleda gledajući izloge trgovina. Pred jednim je,prepoznavši ga, naglo zastao. Kroz staklo je, iznenada oživljenim očima blago prelazio po izloženim pločama i kazetama. Odmah je začuo i srce kako drugačije tuče. Nalazio se u baru hotela smještenog u crnogoričnoj šumi, na dnu padine brda, nekoliko desetaka kilometara udaljenog od Krakova i slušao pjesmu „What´s a woman½. Nije skrivao oduševljenje glasom te belgijske pjevačice i raznovrsnom glazbom toga benda. Napustivši bar koji se nalazio u podrumu hotela, otišao je do recepcije po ključ sobe. Tu je zatekao upravo pristiglu recepcionarku koja još nije bila napunila dvadeset godina. Imala je neravnu svijetlu, gotovo bijelu kosu, svijetlo-plave oči i izrazito svijetlu put. Mada ga je njena pomalo staromodna frizura, potpuno neprimjerena za njenu mladost, diskretno nasmijavala, a to isto činila i njena odjeća, morao je priznati da ga nesumnjivo privlači. Trudio se silno, ali uzalud. Osmjehivala mu se jest, no to je bilo sve. Iako potučen do nogu, dva dana prije odlaska, kao uspomenu na njenu pobjedu, pružio joj je dar što ga je kupio u nekakvom shopu za strance. Bio je to zgodan pribor za šminkanje. Ostala je duboko dirnuta bezrazložnim poklonom za kojega je trebala raditi gotovo dva dana. Neprestano mu je zahvaljivala crveneći se i osmijehom pokazujući bijele zube. Nikako nije shvaćala zbog čega je potrošio toliko novca, iako je znao da odlazi. On je samo bez riječi promatrao to razdragano biće kako se za tako malu stvar tako veseli. Dobro je znao da nije imao nikakva razloga za tako nešto. No dobro je znao da katkada i ne treba razloga za tako nešto. Poslijepodne su proveli šetajući obalom Visle i boravkom u restoranu, žaleći što se tako slabo razumiju. Sutradan, prije nego je ušao u autobus, prijateljski ga je poljubila u obraze i zaželjela nešto na poljskome. Stigavši u Minhen, prvom prilikom je potražio trgovinu glazbenih sadržaja. Tu je kupio taj toliko željeni album, ali nikako nije mogao ostaviti ni album na kojem je bila „Don´t cry for Loui.½

• Četrdeset maraka ! oderane kože, ponavljao je u sebi toga dana, svjestan da je za taj novac i cipele mogao kupiti.

Stojeći tu pred osvijetljenim izlogom i prisijećajući se vremena od prije nešto više od dvije godine, opuštenih ruku, bez i najmanje želje da se brani,prepusti se zagrljaju tuge. Misleći na to gotovo dječji iskreno prijateljstvo, što se nenadano pojavilo između njega i mlade recepcionarke, pred očima mu se ukaže razglednica koja mu je stigla usred rata. Bila je to Agata sa dalekog sjevera. Dirnula ga je ta ljudska toplina. Provjeravala je da mu se nije nešto dogodilo. Teško se odvojio od izloga punog lijepih slika i krenuo dalje. Koraci su mu bili teški i nesigurni. Trebao je prijatelja. Da bude tu ako posrne. Kivan na Svetog Pavla što je utočište dao njegovim krvnicima, držao se podalje od njegova hrama. Ubrzo je postao svjestan da se nalazi u nepoznatom dijelu grada. Da stvar po njega bude gora, kišica je opet počela lagano sipiti. Lutao je ulicama slabo znanog grada, pritisnut sve težim teretom sve sumornijih slutnji. Da se samo vrti u krug, shvatio je kada je već treći put naišao na poveću skupinu muškaraca koji su se motali oko onižeg zdanja. Bili su to homoseksualci što su navraćali u javni zahod, diskretno tražeći novu dozu svoje opačine. Udaljavajući se od njih opet se prisjeti plavooke Agate, na čiju razglednicu uopće nije odgovorio. Odgađao je to iz dana u dan, tako da se tu nakupio i popriličan broj mjeseci. Osjećajući grižnju savjesti što ju je ostavio u uvjerenju da je poginuo, počne, pravdajući se, nerazgovijetno mrmljati sebi u bradu :

• Draga Agatka*…oprosti. Dušu mi rastrgaše moji ljudi,a srce…moje ljubavi. Ne znan šta bi ti napisa. Mrtav nisan. Živ nisan.

Znajući kako mora što prije negdje predahnuti i kako se mora što prije od kiše negdje sklonuti, počeo je pogledom tražiti neko prikladno suho mjesto. Hodao je tako kroz sve intenzivniju kišu, osjećajući sitne potočiće što su plovili i klizili niz njegove obraze,sve  dok  nije,  mimoišavši  se  s  neznancem  pod  crnim

* Agatka znači mlada Agata kišobranom, ugledao širok prolaz koji je vodio nekamo iza, sa stražnje strane zgrada. Naslonivši se leđima o zid, zbog iscrpljenosti je nakratko sklopio mokre kapke,potom je prstima s njih i obrva uklonio vodu, a onda je šakom obrisao usne. Pokušao se nakašljati, ali je odmah shvatio kako nema snage za to. Podignuvši otežale vjeđe, zagledao se u automat s cigaretama što je

• pričvršćen na zid, lagano osvijetljen, stajao na drugoj strani.

• Sad iman sve. Sklonište,upaljač,cigarete. Mogu pušit cilu noć. Samo da me ne uhapse.

Bile su to ciničke misli što su se rojile njegovim umom. Pošto je nosio vjetnamku, a pri sebi nije imao nikakvih dokumenata, postojala je mogućnost da ga kao pokislog beskućnika koji je tu došao kako bi obio automat za cigarete, privedu na policiju. To što nije znao ništa njemačkog, samo je moglo dodatno pogoršati cijelu stvar. Čekajući da mu se osuše ruke, kako bi mogao zapaliti cigaretu, ponovno je zaklopio oči. Osjećao se jako slab. Čelo mu nije više gorjelo. Uskoro je počeo osjećati kako mu se tijelo hladi, a rane kako bole jače.

Počeo je tonuti u misli sve dalje i dublje. Imao je tek nešto manje od šest godina, kada su ga, svog u teškoj groznici, odnijeli u bolnicu gdje je čuo doktore kako govore da bi sutradan bilo prekasno. Dugo je pamtio koliko su ga puta uboli iglama.

U višim razredima osnovne škole postao je pravi stručnjak za eksplozive. Bacajući jednu od svojih razornih petardi, eksplodirala je desetak centimetara od njegova dlana. Prestravljena lica, drugom je rukom pipkao prste, provjeravajući koliko ih je ostalo. Takav je šok pretrpio, da je usred zime legao na hladan beton.

Unatoč minama koje su padale u blizini, pokušavao je ispaliti tromblon prema vojnicima. Po približavanju detonacija, osjetio je da baš njega gađaju. Skočio se sa zemlje i potrčao u kuću na čijem je pragu stajao gardist. Stigavši do njega, odjeknula je zaglušujuća detonacija. Zbog nje nije ni čuo krik toga mladića. S užasom je gledao krv kako mu sa glave klizi niz lice. Ječeći, obnevidio od krvi, pružao je ruke prema njemu, tražeći pomoć. Nesvjesno je tromblon skinuo s puške i ugurao ga u ruksak sa ostalima, potpuno zaboravivši da je bez osigurača. Nakon toga je drhtavom rukom zgrabio zavoj i pohitao k ranjeniku. Izvlačio ga je kroz prozor stražnje sobe, ignorirajući kišu projektila. Iza njih su ostale krvave zavjese, lagano se njišući.

Drhtaj tijela zbog hladnoće, što mu se počela uvlačiti u kosti, vratio ga je u stvarnost. Gledao je opet u onaj ormarić s cigaretama, svjestan da mora što prije pobjeći od crnih misli i podsjećanja na strahove što ih je proživio. Progutao je pljuvačku i ruku zavukao u džep. Uskoro se zažario vrh cigarete, a vlažnim zrakom proširio miris duhanskoga dima. Nervozno je povlačio dim za dimom, žurno tragajući za nečim lijepim, nečim što će svojom ljepotom odagnati zlokobne misli.

Tih davnih bezbrižnih dana pomagao je prijatelju nešto raditi, kada je k njemu u posjetu iz Splita stigla stidljiva rodica, smeđokosa srednjoškolka. Sljedeći put ju je vidio dok je sa starijom rodicom opaka jezika zbunjeno ulazila u kafić. Spontano se nasmiješila, ne njemu, već nečemu što joj je rodica rekla. Nije vjerovao da tako mali, običan, ali iskren osmijeh, što ga je poput bljeska ugledao na njenom licu jedne obične ljetne večeri, može značiti tako puno. Oboma je taj slučajan osmijeh uskoro upalio oganj prve mladalačke ljubavi. Zbog te djevojke živio je u uvjerenju kako ništa ljepše nema od smeđih očiju. Jedne večeri ga je upoznala sa svojom rodicom iz Zagreba, lijepom plavokosom djevojkom krupnih modrih očiju.

–  Kak si kaj? dobrohotno je rekao,pružajući joj ruku.

Po njenim naglo zarumenjelim obrazima shvatio je da nešto nije u redu. U prvi mah činilo mu se kako se sprema zariti nokte duboko u njegovo lice. Ipak, suzdržala se, iako nije uspjela obuzdati vrelinu svoga daha. Uskoro je uslijedila njena osveta. Učestalo je rodici dobronamjerno objašnjavala da nikako ne može razumjeti što to ona u njemu vidi, te da je uopće nije dostojan.

Dobro je upamtio prvu listopadsku buru i bistro nebo što ga je za sobom ostavila. Našli su se u Splitu, na vrhu ulice kestenova, nedaleko spomenika božici pravde. Bez imalo osjećaja jednostavno mu je rekla kako više ne namjerava viđati se s njim. Dugo je cvilio i lizao svoje rane, nikako ne uspijevajući preboljeti je. Uzalud je uvjeravao sebe kako je to bešćutna i isprazna osoba, tek lijepa smeđa ruža, bez imalo šarma i mirisa.

Božić je odabrao za početak svoje osvete. U Zagreb je poslao čestitku s riječima: „Sretan Božić pjegavoj ljepotici ½. Htio joj je dokazati da u njemu ipak ima nešto lijepo, što se i njoj sviđa,a onda joj reći da je obična drolja. Na ljeto je vidio učinak svoje čestitke. Neprijateljstvo je iščezlo kao da ga nikad nije ni bilo. Noć prije odlaska pozvala ga je na noćno kupanje, ostavivši rodicu opaka jezika na morskom žalu. Dopustila mu je i usne da joj kuša. Nije se bunila ni dojke kada joj je dirao. Preostalo je samo još da joj kaže da je drolja. No u toj cijeloj igri zavođenja, u kojoj je vidio kako je osvaja, znao je da i on upada u probleme. Posebno zbog toga što je otkrio koliko je to ugodna osoba,koja puno polaže na duhovnu stranu života. Žalostan joj je zaželio sretan put, znajući da sve što je lijepo kratko traje. Bila je to žuta ruža, puna šarma i lijepog mirisa.

Prvog dana jeseni,na obali je susreo svoju prvu ljubav i njenu rodicu opakog jezika, koju su, mimo njenog znanja, zvali Marija Pizdarija. Pozvaše ga na ručak, koji on nije imao snage odbiti. Miran kao jagnje, poslušno je jeo i slušao priče smeđe ruže,nemajući hrabrosti pitati je da li je možda postala zvijezda. To što je ručala s njim, govorilo mu je da ipak nije.

Nedugo nakon tog objeda, zavladao je listopad. Pokupivši dvojicu znanaca, kišne večeri vraćao se s boksačkog treninga, kada je, zaslijepljen svjetlima vozila uz cestu, izletio na krivini. Dok je nesretni čovjek ležao u bolničkoj postelji, on se doslovce ubijao. Na kraju se čovjek dobro oporavio, dok on baš i nije.

Otvorenih očiju i smrknuta lica odgledao je slike tragičnog događaja. Duboko uzdahnuvši, odvojio se od betonskog oslonca i, napravivši nekoliko koraka, prišao pločniku. Promatrao je sitnu, ali gustu kišu kako pada na cestu i vozila koja su njome prolazila, sve teže se opirući hladnoći što ga je nemilosrdno nagrizala. Čuvši nečije glasove, žurno se uspravio i rukom prošao kroz mokru kosu. Htio je ostaviti dojam pristojnog čovjeka, a ne beskućnika. Ubrzo su pored njega prošli jedan čovjek i jedna žena, s kišobranima u rukama, tek ga ovlaš pogledavši. Kada su zamakli i kada su im glasovi zamrli, oči je vratio k neumoljivoj kiši. Znao je da ponovno mora odagnati mračne misli, pa ih, makar i na prijevaru, zamijeniti nekim lijepim. Zapalivši posljednju cigaretu, vratio se natrag u dubinu svoga utočišta. Opet se leđima naslonio na zid, i opet sklopio oči, jer jedino je tako, vjerovao je, mogao vidjeti nešto lijepo.

Puno su pili te noći. Ni sam nije znao kako, ali njegov je prijatelj bio puno pijaniji. Vozio ga je kući u namjeri da ga smjesti u krevet. Da je pogriješio sobu, shvatio je tek kada je upalio svjetlo. Pred njim je, prekriveno plahtom, ležalo usnulo tijelo mlade djevojke. Stajao je nepomično,zadivljen neočekivanim prizorom. Oči nije uspijevao odvojiti od raskošnih slapova njene, kao ugljen crne kose, što su se razlili po moru bjeline. Baš kada je kanio poći,primijetio je kako se, uznemirena bukom i svjetlom, polako budi. Teškom mukom otvarala je neposlušne kapke, otkrivajući prelijepe oči. Oduzetog daha pratio je snene zvijezde kako se u njima bude.

Prvom prilikom,kada su se nasamo vidjeli, unatoč nedovoljnom broju njenih godina,potpuno očaran, stihovima je uzvratio na viđenu ljepotu :

TKO TE UČINIO TAKO LIJEPOM

SESTRO NOĆI

TKO JE STAVIO ZVIJEZDE U TVOJE

TAMNE OČI

PAMTIŠ LI MU LICE

JESI LI GA ZNALA

MOLIM TE POKAŽI MI GA

DA MU KAŽEM

HVALA

Nakon toga, kad god bi se sreli, nad njih bi se nadvila neželjena ljubav kojoj su se oboje opirali koliko god su mogli. Tako je bilo sve do njenog nesretnog rođendana. Nije si mogao pomoći. Prihvatio je poziv, premda je čuo njenu rodicu opakog jezika, gdje govori kako je ona začuđujuće proračunata i posesivna osoba. Nije mario ni za govorkanja što ih je čuo, znajući da je on jedini koji zna kakva je kada voli. Zaljubljena, nije se pretvarala u proračunatu vješticu, već u izgubljenu Pepeljugu.

To je i bio razlog što ju je, one noći kada se silan led sručio na zemlju, umalo ga ne ubivši, upitao voli li. Nije mu ostala dužna zbog takvog pitanja, odgovorivši kako njoj ljepota nije važna kao njemu. Čuvši to, potpuno je zanijemio, jer njih su dvoje o ljepoti tako često pričali. Htio joj je reći da nije njegova krivica što se iz ljepote rađa ljubav, a iz dobrote samo poštovanje. Htio joj je reći kako k lijepom cvijetu hrli i kukac i leptir. Potom ju je htio upitati, kad ljepota nije važna, zbog čega se onda pomno našminkala. Kao da nije dovoljno lijepa. Ništa joj od toga nije rekao. Te večeri nije bio od velike priče. Potekle su samo tihe riječi:

– Znaš… jednog dana… jednog dalekog dana napisat ću lipu priču o tebi. Kad… to neznan. Znan samo da ti ne želin pokvarit sriću.

Gledao je kako joj oči vlaže, a bol besciljno šeta mršavim licem. Htio ju je upitati, kad ljepota nije važna, što se onda tako boji lijepe priče, ali nije, jer te večeri nije bio od velike priče.

Stojeći tako osamljen u tuđoj zemlji,prisjećao se hrvatskih ruža i njihovih neodoljivih mirisa. Nije mu trebalo dugo vremena da si prizna kako je od četiri ruže iz istoga vrta, na čije je latice prislonio lice, najmirisnija bila rijetka crna ruža, od čijeg trnja rane najteže zacjeljuju. Misleći na njeno oštro trnje,pitao se po čemu bi ona njega mogla pamtiti. Nadao se da bi to mogle biti lijepe riječi, a ne nestašne usne kojima je tako ljubio neotporno tijelo sve dok nije zadrhtalo.

Osjetivši potrebu za cigaretom,uputi se k drugom kraju prolaza. Najednom se sjeti nesretne djevojke iz restorana. Dobro je znala da je te noći bio pijan. A bio je pijan jer je toga dana pronašao „Hrvatski Dom½, što ga Hrvati ljubavlju nesebično sagradiše. Utučen, toga poslijepodneva obilazio je gostionice, pokušavajući saprati gorčinu što ju je osjećao. Bila je to baraka. Velika. Ogromna. Ali ipak samo baraka.

Prišavši automatu s cigaretama, u njega ubaci srebrnu kovanicu. Odmah potom učini mu se da čuje poznatu melodiju, melodiju koja je jedina mogla zaustaviti krvarenje izranjavane duše. Bila je to „SOLDIER OF FORTUNE½, najdraža pjesma s kazete što mu ju je sirota djevojka na prijevaru uzela one noći, ne znajući da mu tako čupa bolesno srce. Uskoro je u mislima začuo i poznate stihove:

I HAVE OFTEN TOLD YOU STORY

ABOUT THE WAY

I LIVED THE LIFE OF DRIFTER

WAITING FOR THE DAY

WHEN I´D TAKE YOUR HAND

AND SING YOUR SONG

MAYBE YOU WOULD SAY

LAY WITH ME AND LOVE ME

I WOULD SURELY STAY

YES,I´LL ALWAYS BE

YOUR SOLDIER OF FORTUNE

Sljedeći dio romana pogledajte ovdje : sljedeći dio romana.