ODLAZAK U NOĆ (sedmi dio)

Prethodni dio romana možete proćitati ovdje: prethodni dio romana.

ODLAZAK U NOĆ

Nadao se da će zbog prethodne noći u kojoj je dugo bdjeo nad svojim sjećanjima, lako utonuti u san, ali on nikako nije htio na oči. Sjećanja, jednom oživljena, nisu se tek tako dala otjerati.

Bila je rana jesen, godine kada je Domovina rođena. Nije bila kasna ura. Možda deseta. Umoran od višednevnog slavlja povodom nedavnog izlaska knjige, u kojemu je uspio potrošiti s društvom sve što je zaradio, odlučio se malo osamiti. Sutra je odlazio na svoj misionarski put u srce ekonomske emigracije, željne vijesti o Domovini, što bez njih neprestano krvari.

Parkirao je auto tik do kamenog zida crkvenog dvorišta, a onda izišao vani gdje ga je dočekao udar južnog vjetra, što se dizao s pobješnjelog mora i, napuštajući ga, snažno se uspinjao na kopno. Bacivši kratak pogled na nenametljivu crkvu, prođe pored ulične svjetiljke i zakorači na cestu, koja se, blago vijugajući, provlačila kroz dvije skupine ribarskih kuća. Dok je propuštao vozilo da u miru prođe, nakratko osmotri i mladu palmu, što se otimala drskom vjetru. Krene zatim svojim putem, ne mogavši da kroz omanji, neugledni perivoj, sa strahopoštovanjem, ne pogleda mrko more, što se zalijetalo na oštre hridi. Skrivajući lice od neugodnih udara, okrene glavu prema otvorenom dvorištu, pa zastane kao ukopan.

Na zemlji posutoj bijelim šljunkom, zapazi izduženu sjenu križa kako drhti. Uznemiren, krene tražiti odakle dopire. Ubrzo je netremice zurio u kameni križ, visok jedan, a širok pola hvata, uglavljen u zapadni zid crkvenog dvorišta. U njegovoj blizini nalazila se svjetiljka koja se, pod naletima vjetra, neprestano tresla. S mišlju kako je to poruka da će tako težak teret na leđima ponijeti u vremenu što slijedi, naglo otrgne oči od kamenog simbola i žurno krene dalje.

Uskoro se provlačio kroz uličicu punu mladosti. Stajali su vani, jer je prostrani kafić bio prepun gostiju, tako da za njih nije bilo mjesta. Zvukovi glazbe pomiješane s veselim žamorom, na ulicu su dopirali kroz prozorčić na zidu. Nervoza, potpomognuta sve izraženijom tjeskobom, zbog prikrivenog straha da bi ga preveliki teret mogao slomiti, sve ga je više opsjedala. Posudio je za knjigu novca koliko ga kao vojnik može zaraditi u nešto više od četiri godine. Osim toga, u negativnom je kontekstu spomenuo vlast. Opterećen teškim mislima, a i pritisnut toplim vjetrom punim vlage, žeđao je. Stigavši do stražnje strane kuće, gdje gužva nije bila izrazita, pogledom potraži vrata iza kojih se nalazila omanja prostorija s omanjim šankom, začuje, tihim glasom izgovoreno, svoje ime. Vjerujući kako mu se zacijelo pričinja, zbog mnoštva boemskih noći što ih je prikupio, krene dalje. Ali, onda ga je opet začuo. Ovaj put nešto glasnije. Okrećući se, pogled mu privuče iznenadan ukaz munje na nebu. Djelomično zaslijepljen, sačeka njegovu zvučnu pratnju, pa onda potraži odakle je stigao glas. Potpuno sama, stajala je mlada djevojka pored zida, lagano leđima naslonjena na ogradu.

–  Stani malo… tu… kraj mene. – nesigurno progovori.

Gledao ju je. Bila je uobičajeno lijepa. Ne izdašna, već vitka tijela, prekrivena suknjom i majicom boje indiga. Lica obična, pomalo mršava, ali s očima blistavim i sjajnim, poput dva uglačana komadića kamenog ugljena. Kose neravne i poduže, neobično guste i kao oči podjednako crne. Tako mlada i zanosna, izgledala je kao tek procvjetala crna ruža, omotana modrom tkaninom. Ono što joj nije pristajalo i nije joj bilo svojstveno, bila je plahost što je iz nje zračila. Baš kao ni tuga što joj se zrcalila u očima. Nigdje nije bilo ni traga taštine s kojom se često družila.

Njenu naklonost je s običnim riječima jedne davne večeri kupio:

„Tko te učinio tako lijepom sestro noći

Tko je stavio zvijezde u tvoje tamne oči.“

On ih je bio zaboravio, ali ga je ona na njih podsjetila, već prvi put kada su bili na piću i kada su se zakleli da će samo prijatelji biti. Tako nekako i bi.

• Ne bi. – odgovori, ne odviše glasno, niti odviše odlučno.

• Molin te! – kaza nešto glasnije.

Iako nije htio, krenuo je k njoj. Umjesto pozdrava, upita:

• Šta si sama?

• Čekan momka. – odgovori bez imalo strasti.

• Ne vidin smisla da buden tu. – iskreno joj kaza.

• Znan.- snuždeno odvrati.

• Ali isto malo ostani! – otvoreno zamoli, gledajući ga u oči. Dvojio je. Najradije bi se bio zaputio k šanku, ali je nije htio razočarati.

– Voliš li ga? – obrati joj se, sa zloćom ciljajući bolno mjesto. Gledala je u pod. Nakon nekog vremena podigne glavu, ali ne sasvim, pa, kao da je skupila i snagu i riječi, progovori neuvjerljivo: – Zavolit ću ga. On je tako dobar.

Promotrio ju je praznim, bezizražajnim očima, osjećajući sav jad i bijedu pirove pobjede. Njihova izgubljena lica iznenada obasja plavičasta svjetlost. Odmah zatim zrakom se prolomi i snažan udar groma. Oboje su pogledali nebo. Miris oluje širio se zrakom. Kanio je poći zauvijek, a za sobom ostaviti nešto lijepo. Pa makar to bile i riječi:

• Nisi ni svjesna… koliko si lipa… tako zamišljena. I dok ti kosu…

• Molin te… nemoj. – prekine ga tihim, bolnim glasom. Odmah zatim podigne pognutu glavu, pa ga, zabacivši kosu, pogleda tužno.

– Oćeš mi pokvarit šminku… prije nego dođe! – teško ga optuži, ne skidajući s njegovih, svoja vlažna oka dva.

U tom trenutku nova munja osvijetli sve kao da je dan, a strahovit prasak uznemiri i uskomeša mnoštvo mladih ljudi. Uboden u srce onim što je rekla, htjede joj reći nešto lijepo, kao što je nekad znao. Stoga se i nagne k njoj. Čuvši ga, oči joj se u nevjerici raširiše, a grč poigra usnama.

Shvativši da je bespotrebno ranio i nju, i sebe, odluči nestati zauvijek.

–  Bog! – bilo je sve što je rekao.

Dok se vjetar igrao njenom kosom, gledala je kako odlazi u noć.

Ostala je vani još neko vrijeme, ne obazirući se na sve izraženiji bijes poludjelog neba. Prazna pogleda lutala je niz naglo opustjelu ulicu, tražeći njegove tragove. No nije ih bilo. Za sobom je ostavio samo riječi. Mada ih je izgovorio tiho, prije nego je otišao, glasno su joj odzvanjale u mislima.

– Ovo se bogovi ljute na nas! – objasnio joj je zašto su munje tako snažne.

Popustivši pred prijetnjama leda, koji je sve učestalije udarao o tvrdu površinu, uputila se u sigurnost kuće, kamo se već sklonila preplašena mladež. Kroz otvor u zidu, što je služio kao vanjski šank, netremice je zurila u crno obojanu ogradu, na koju su se znali naslanjati leđima. Led je po njoj pljuštao bez milosti, pri tome stvarajući reske zvukove probuđenog metala. Pogled na nju, najednom su joj zapriječili konobari povukavši drvene zatvore. Slušajući tuču kako bubnja po prozorima, sjetno spusti kapke na vlažne oči, te ga posljednji put potraži u sjećanju. Oluja je bila na njenoj strani, davajući joj je dovoljno vremena da pobijedi osjećaje.

Lagane jelove daščice su se ugibale i škripale, dok je hodao po prostranoj sobi, gledajući sliku Dubrovnika, što je visjela na zidu, iznad samog kreveta. To je bilo sve što je ostalo od nje. U praznoj sobi osjećao se potpuno prazno.

Duboko dirnut riječima što mu ih je poklonila, ohrabrio se i tu mladu damu iz gospodskog grada pozvao u svoje predgrađe, ustupivši joj cijelo nadgrađe svoje tete, koja je živjela u Njemačkoj. Čim je pomorska blokada njenog grada prestala, došla je na sedam dana. Sve što je željela i o čemu je neprestano pričala, bila je kava s kap mlijeka. Imala je lijepo lice, pune usne i neznatno punije obraze. Velike oči bile su kestenjaste boje, kosa, poput grive, u valovima rasuta po leđima, bila je za nijansu svjetlije boje. Prije rata počela je studirati u Engleskoj, ali se iz privatnih razloga vratila.

Dok bi ležali i slušali strane pjesme, Duki, kojemu je glazba bila duhovna hrana, neprestano bi tražio da mu nešto prevede. Kod nje je puno toga volio, a i puno toga cijenio. Jedino mu se nije sviđala njena ćudljiva narav i viša klasna pripadnost. Dolazili su iz potpuno različitih društava. Samo ih je rat mogao zbližiti.

Spuštajući se niz stube, baci kratak pogled na svoje crveno terensko vozilo, što je stajalo pored stabla trešnje. Jedan dio, na suvozačevoj strani, bio je znatno izgreban. To je učinila njegova gošća jedne noći, kada joj je dao ključeve, ne znajući da slabo vozi. Na odlasku mu je nudila novac za štetu, ali je odbio.

• Uzmi, dolje ga svejedno nemam gdje potrošiti! -pokušala ga je nagovoriti.
• Ne triba. Ako buden tiska knjigu, posudit ćeš mi nešto.

A novca nije imao. Plašeći se da bi mogao poginuti, nastojao je uvijek potrošiti i posljednji novčić.

Vozeći se uskom ulicom, osjećao je neugodnu prazninu u sebi, zbog odlaska drage osobe. Skrenuvši na okuci, nesvjesno pogleda prema kući, gdje je mnogo puta navraćao. Ne vidjevši nikoga, vrati pogled ispred sebe i u podnožju ulice zapazi mladu djevojku poduže crne kose, kako ide krajem ceste. Primijetio je da je spustila pogled, kada je prepoznala auto. Bilo mu je drago što je vidi.

Približavajući joj se, osjećao je njene misli. Opet se grizla što je tako obično obučena. U hlačama i džemperu nikako nije mogla biti posebna, već samo obična, neupadljiva. Vozio je polako uskom ulicom, s čije se lijeve strane nalazio park, omeđen zidom, a s desne privatne kuće s dvorištima. Podigla je svoje lijepe oči s grubog asfalta, kada se našao na desetak koraka od nje, te ga pogledala neobično tužno. Zadržala ih je nakratko na njegovima, kao da ih je svojom tugom za njegove na tren pričvrstila, a onda ih, na grubi asfalt, ponovno vratila. Imala je namjeru, proći tako pored njega, kao pored neznanca. Osjetljiv na tugu, odmah je, bez dvoumljenja, skrenuo u tuđi dvor, ne hajeći za činjenicom da je to privatni posjed. Zastala je pored ulaza, čekajući da dođe do nje. Nakratko su se pogledali, a onda je on, ne znajući što bi rekao, jednostavno upitao:

–  Kako si?

Umjesto odgovora, samo je malo suzila zjenice, te ga intenzivnije pogledala u oči, za koje je vjerovala da se prave nedužne. Iznenađen reakcijom, podigne obrve, pa postavi drugo pitanje:

–  Šta ti je?

Po jedva primjetnom širenju malenih nosnica, zaključio je kako mu ne vjeruje da ništa ne shvaća.

– Ništa. – konačno progovori, čudnom bojom glasa. Nenavikao gledati je tako utučenu i pomalo bijesnu, raširi oči, pa reče:

–  Kako ništa?

To pitanje samo je još više podjari, jer je vjerovala da se samo pravi. Rumenih obraščića, ljutito progovori:

–  Moran ić! Može naić neko od mojih!

Rekavši to, zabrinuto pogleda prema svojoj kući. Premda je i on znao kako je to vrlo izgledno, odluči riskirati.

• Aj uđi u auto! – kaza joj sugestivno.
• Neću! To je još gore! – počne se opirati.
• Molin te, uđi u auto! – otvoreno zamoli. Čim su sjeli, obazrivo zapita:

• Jesi ti to šta na mene ljuta?

Od tog pitanja joj se zažare obrazi, a usne zadrhtaše. Gledala ga je očima punim mržnje. Borila se s riječima, koje je sve teže sprječavala da izdajnički ne pojure van. Razum joj najednom popusti pred naletom nagomilanih osjećaja, s kojima više nije uspijevala izići na kraj:

– Ne pitaš se… kako san se ja osjećala, dok si bija s ton…! Ostao je potpuno zatečen izrečenim, a još više bojom i

drhtanjem glasa. Mada ju je namjerno ignorirao već neko vrijeme, ni u snu nije očekivao potpuno sljepilo izazvano ljubomorom. Nije shvaćala da je namjerno ne zamijećuje. Pepeljuga, kako ju je ponekad nazivao, zarana je postala prava djevojka. Izlazeći povremeno sa starijom sestrom, koja je bila Dukijeva odlična prijateljica, već sa šesnaest godina izazvala je zavist kod djevojaka, a uzdahe kod mladića. Već prvu večer zasjala je kao nova zvijezda na mladom nebu. Teško se noseći sa slavom mjesne krasotice, pomalo se počela zaljubljivati u samu sebe, te učestalo provjeravati koliko je zapravo neodoljiva. Tako je povrijedila mnoge nesretnike, koji su joj se neoprezno približili, ne shvaćajući njene namjere. Kako je potjecala iz čestite vjerničke obitelji, strogo se držala katoličkih vrijednosti i moralnih obzira. Svjesna da je posebna, čuvala se za posebnog mladića.

• .. šta san ja tu kriv? – počne se pravdati, nedužno je gledajući.

Zatim, šireći ruke, uživljeno nastavi:

• Pa mi smo samo prijatelji!

• Za boga miloga! – nadoda.

Strijeljala ga je pogledom, premda je znala kako su oboje povremeno koristili te riječi. Što god je rekao, ništa mu nije vjerovala. Ni riječima, ni izrazima lica.

• Sićan se kad si mi nabila nanos… da ti nisan tija čestitat rođendan. Jesan li ti prizna da si zasjenila svoje starije rodice… ali da si još premlada.

Slušajući riječi priznanja i divljenja, hladan pogled se topio, a bijes popuštao. Uvjerivši se kako je samo malo trebalo da joj lice i oči opet zablistaju, Duki osjeti zadovoljstvo, što joj je u tome pomogao. Dok je nervozno pogledavala uz ulicu, nije mogao da ne uživa, očima gladeći njenu bujnu kosu.

Najednom se okrenula k njemu, pa ga, ne uspijevajući prikriti nesigurnost, s nenadanom napašću kušala:

• Brzo će mi osamnaesti rođendan! Šta si ti sigurno zaboravija. Volila bi te počastit sa picon!

Ne dobivši odgovora, već samo bolna podsmijeha, htjede u zemlju propasti. U obraze joj se začas vrati jarka boja. Svjesna kako ju je navukao da pokaže koliko nemoralna zna biti, pokušavajući ga odvući od djevojke, rukom krene prema vratima, tražeći kvaku.

Tu osjeti njegove prste na svom ramenu. Okrene se i ugleda neskrivenu samilost, što je izvirala iz njegovih smeđih očiju. – Ako ti to baš znači. – velikodušno kaza.

Sažaljenje na licu i ponižavajući ton, natjeraše je da se zacrveni kao nikada do tad. Dobro je znala koliko bi ih bilo presretno da mogu izići s njom. Premda je kiptjela od bijesa, oštre pandže uvuče natrag u šapice, pa, progutavši ponos, pomirljivo prevali preko usana:

–  Znači.

Nakon što su pogledima ovjerili dogovoreno, nestrpljivo je potražila kvaku. Žurno se udaljavajući od njegova vozila, kovala je osvetu. Dokazati mu da je ona zgodnija, navesti ga da joj pokloni osjećaje, a onda mu pandžama izgrebati srce.

Očima je pratio njeno lijepo tijelo i kosu kako se njiše. Sjeo je za upravljač i, vožnjom unatrag, izišao na ulicu. U zrcalu je vidio kako zamiče iza svoje kuće.

Podno visokog stupa gradske rasvjete, s kraćim crnim kaputom na sebi, nervozno se premiještala s noge na nogu. Lijevom rukom je stiskala remen školske torbe, što joj je visjela s ramena, dok je desnu držala duboko zavučenu u džep, u kojem je nesvijesno stezala malo punjenje suzavca u spreju. Plašila se nasrtljivih muškaraca, kojima je za oko mogla zapeti njena osamljenost. To je i bio razlog što se nije previše udaljavala od neonskog svjetla. Bacajući oči, pune prikrivene nade, na veliko križanje kojim je morao proći, sve je više vjerovala kako se grubo našalio s njom. S prolaskom vremena počela je pomišljati na odlazak prema kolodvoru. Očaj zbog upropaštene večeri, postajao joj je sve nepodnošljiviji. Uzdahnuvši, odvojila je pogled s opustjelog autobusnog stajališta i, posljednji put, okrenula glavu prema križanju. Srce joj je odmah drugačije zakucalo, čim ga je ugledala. Ostala je na istom mjestu još neko vrijeme, a onda, vidjevši gdje parkira vozilo, pločnikom krenula prema pješačkom prijelazu. Čekao ju je na zemljanom parkiralištu, obučen u maskirnu uniformu, i gledao očima koje su vapile za oprostom.

Došavši do njega, jedva je uspijevala prikriti razočarenje, što se nije udostojio ni primjereno obući za njoj tako važan događaj.

Pogledala ga je u oči s ponešto nelagode, no ipak ne skrivajući da joj je jako drago što su konačno sami, njih dvoje. Nije se mogla ni sjetiti od kada to priželjkuje.

• Oprosti šta san zakasnija. Oprosti šta se nisan ni prisvuka. – počeo se iskreno ispričavati.

Gledala ga je bez riječi, kao da se pitala da li je zaslužio oprost, što ju je ostavio da toliko čeka na svoj rođendan.

Osjećajući se jadno zbog onoga što joj mora reći, raširi prazne ruke, pa s neskrivenom gorčinom i kajanjem kaza:

• Oprosti šta ti ni ružu nisan kupija.

Ugledavši ono malo plamenje u njenim očima, koje je gorjelo zbog toga što ga vidi, kako gasne, od jada je u zemlju zaželio propasti.

Čuvši da joj ni malog znaka pažnje, kao ženi, nije donio, pogleda u vlažnu zemlju između njih dvoje.

Od žalosti i sramote, nije znao ni što bi, ni gdje bi. Stoga krene s gorčinom:

• Sve se danas urotilo protiv mene! Ka da neko nije tija dat da te nasamo vidin! Jutros nan je doša brod s kojin smo morali na ronjenje! Nisan virova! Jednostavno nisan virova! I to na prokleti kisik s kojin godinama nisan ronija! Još se zamalo nisan udavija! Kad smo se vratili, trča san kući po auto! Da san jednome novce da kupi ruže za tebe! Zamisli, nije i’ naša! Jedva san stiga! Mislija san da si otišla!

Vidjevši ga kako joj se emotivno, i u jednom dahu opravdava, osjeti ugodu oko srca, te se iskreno nasmiješi.

• Opraštan. Sve ti opraštan. – izgovori s razumijevanjem. Promatrao ju je sa zahvalnošću. Prešutio joj je da uopće ne bi stigao, da nije čovjeku, koji je upravljao brodom, na povratku dvaput molećivo kazao:

–  Može li to malo brže?

Ovaj ga je nakon drugog puta ispitivački promotrio, a onda, s osmijehom, rekao:

• Ako to ona zaslužuje.

• Zaslužuje! Virujte mi, zaslužuje!

Na vlastitoj koži Duki je naučio da takve dijaloge ženama nije preporučljivo prepričavati.

Dobivši oprost i osjetivši dobro raspoloženje među njima, očima prijeđe po njenoj odjeći.

• Nisan se smila drugačije obuć! – žurno se opravda.

• Kad bi moji saznali…

• Kako će saznat! – brzo je presiječe i tek onda, po njenom pogledu, shvati da ga samo zadirkuje.

Kada su sjeli u auto, primijetio je kako nešto vadi iz džepa i stavlja u školsku torbu koju je držala na koljenima.

• Šta je to? – odmah radoznalo zapita.

• – objasni.

Ne shvaćajući što će joj to, nastavi propitkivati: – Za šta? Ne razumin.

Pogleda ga nestašno, pa usne razvuče u osmijeh. Odmah potom reče:

–  Za zločeste muške!

Nasmije se iskreno, oduševljen duhovitom primjedbom. Zatim okrene ključem, paleći motor. Vidio je da oka ne skida s njegova lica. Ne okrećući se, progovori odlučno:

• Neka ti to niti ne pada napamet!

• A šta to? – skupivši obrve, zapita.

• Da san ti zaboravija čestitat!

• Nisi?

• Svašta! Kako ću to zaboravit?! A zbog čega san doša?

• Samo zbog toga?

• Šalim se! Znaš ti mene! Mislija san to ostavit za kraj!

Prema piceriji krenuše dobro rasploženi, svjesni da nemaju pretjerano mnogo vremena na raspologanju. Tako malo im je trebalo da se ugodno osjećaju za stolom, grijući se iskrenim osmijesima i toplinom što je neprestano pristizala iz krušne peći. Umjesto dara, priznao joj je da je uživao dok ga je moljakala za izlazak i da se pravio kako se premišlja.

– Čudno mi je da to nisi skužila! – otvoreno joj je rekao. Priznanje je i prihvatila poput pravog dara. Zacrvenjela se i uhvatila za glavu.

–  Ne znan šta mi je bilo! – priznala je.

Zatim se nasmijala samoj sebi i, vrteći glavom, počela zamišljeno s ispovijedi:

• Mislila san da nećeš prihvatit. Bilo me strašno sram. Mislin da san se zacrvenila.

Rekvaši to, naglo digne glavu, pa ga pogleda, upitavši:

• Jesan li?

• Ne znan.

• Ha, ha, ha! – slatko se nasmije, ne gubeći rumenilo s lica.

• Baš si užasan! – predbaci mu s osmijehom.

• Zašto se ti nikad ne crveniš? – krene u napad.

• Ja? – začudi se.

• Ja san osjetljiviji od tebe! – počne se braniti.

• Baš! Pa… je li tebi bar malo neugodno šta smo se ovako…

našli… svima iza leđa?

• Naravno da je. Samo… ti si to predložila, a ne ja!

• Isuse! Još si gori, nego šta san mislila!

Rekavši to, pogleda ga ravno u oči, pa neodlučno započne:

• .. kako se ti sad osjećaš… zbog te… ženske?

• Ne mogu virovat. – reče snizivši ton.

Nakon toga započne s objašnjenjem:

• Ništa loše nisan napravija. Samo san sa mladon prijateljicon otiša na picu. Nisan ti niti čestita rođendan.
• Zato me nisi poljubija. – nabaci mu, kao kroz šalu. Rado ju je pratio očima, dok je nožem i vilicom rezala dijelove tijesta i šunke, te ih prinosila ustima. Bilo mu je drago da je tako dobro raspoložena, puna želje da mu nešto kaže, ispripovijedi. S rasutom kosom po ramenima, nježnim vratom i očima koje su sve izraženije sjale, djelovala je sve privlačnije i izazovnije. Najednom, nasmiješi se, ugledavši nekoga iza njegovih leđa. On se okrene, zadovoljavajući svoju radoznalost, i ugleda poznatu mladu djevojku duge kestenjaste kose s torbom o ramenu. Bila je to sestra nekog njegovog poznanika, vršnjakinja i kolegica slavljenice.

Videći Pepeljugu kako, puna ponosa, s njom razmjenjuje poglede i pokoju kurtoaznu riječ, osjeti malo stida i rumenila.

• Ušutkaj je! – rekao joj je, čim se udaljila.

• Šta? – zapita ona, uživajući u njegovoj nelagodi.

• Neka ne spominje ni bratu, ni nekome drugome da nas je vidila u Splitu.
• Mislin da neće. – nehajno mu odgovori, želeći ga malo uznemiriti.
• Nemoj mislit, molin te! Reci joj prvon prilikon! – uzvrpoljivši se, nervozno reče povišenim glasom.

Nakon što se malo zabavila, odluči ga poštedjeti briga, pa mu samopouzdano kaza:

• Ma neće! Reću joj!

Utješen, osjeti kako ga hvata smijeh zbog čudne situacije u kojoj se našao. Stoga, stavi lakat na stol i dlanu približi lice. Zatim, palac i kažiprst položi na očne kapke, jedva odolijevajući smijehu, što je navirao zbog poruke pristigle od njegova bolesna, ali duhovita, uma:

• Šta su lolite solidarne!

• Šta se smiješ? – začuje Pepeljugin glas.

• Ništa nepitaj! Lud san sto posto!

Pretpostavljajući o čemu razmišlja, posluša ga, pa, ne pokuša inzistirati.

A on, rugajući se sam sebi koliko je bolestan, žurno potraži nekakav primjer, koji je puno gori. Sjetivši se, počne se tješiti:

• Page i Plant su stariji od tebe, a pivaju mlađima od njih. I to kakvu pismu. Znači, možda nisi lud.

Povjerovavši da mu je crvenilo nestalo, odmakne prste s kapaka i pogleda mladu ljepoticu ispred sebe, iznenađen novim sjajem tamnih očiju.

• Reci mi nešto. – blago joj se obrati.

• Šta?

• Jel i’ puno oće s tobon izać?

Ponosno ga je gledala, pokušavajući proniknuti u razlog njegova pitanja. Naposljetku progovori:

–  Ima ih.

–  Jel i Putnik?

Ne htjede mu odgovoriti.

• On mi je prijatelj. – odlučno ga upozori.

• Znači nije!

• Ma je i on! – pobuni se glasno.

• On me je baš pita za ovu večer! – pojasni.

• Onda bi se moglo reć da ja nisan lud, šta san ode s tobon? Gledala ga je bez riječi, teškom mukom prikrivajući kako se lijepo osjeća.

–  Neznan ja. – odgovori.

Zaustavivši auto pored čempresa, što je rastao uz cestu, dvije ulice od njene kuće, jednostavno reče:

–  Evo! Stigli smo!

Nije htjela izići. Gledala ga je prodorno u oči.

• Šta? – praveći se da ne shvaća, naivno zapita.

• Ipak si zaboravija!

• Oprosti!

Poljubio ju je, mimo njenog očekivanja, u obraze. Ali tik do usana.

• Stvarno znaš bit drag! – priznala mu je, prije nego je žurno otišla.

Na povratku sa sljedećeg tajnog izlaska, kriomice ga je gledala dok je vozio starom cestom. Osmijeh je neprestano lebdio na njenom licu, a oči sjale punim sjajem. Ni u najljepšem snu nije očekivala da bi joj mogao toliko toga lijepog reći, toliko toga priznati. Opet se počela osjećati posebnom. Po njegovoj pažnji i pogledima, znala je kako ga polako osvaja. Svega nekoliko kilometara od kuće, vozilo je skrenulo na sporednu cestu koja je vodila prema moru.

• Di ćemo? – odmah je rekla, slušajući srce kako mijenja ritam.

• Al’ nisi rekla da te vozin kući?

• .. ali di ćeš doli?

• Šteta bi bila, nakon ovako lipe i ugodne večeri, ne proć uz more!

Na to ništa nije rekla. Sumnjičavo je gledala prema njemu.

Sestra, on i ona, mnogo su vremena proveli ležeći na morskom žalu. Ako se itko poznavao, to su bili njih troje. Srce, koje je sve brže kucalo potvrđivalo joj je uvjerenje, da mu ne treba vjerovati.

• Mislin da san bija i pristojan i ugodan, obe večeri šta smo izašli. reče joj s dječački iskrenim osmijehom.
• Odličan! Stvarno mi je bilo lipo! – požuri ga pohvaliti, vidjevši djelić tuge u njegovim očima.

Osjećala se čudno. Uvijek kada bi ga vidjela, miješali su joj se nadolazeći osjećaji. Puno ga je voljela kao odanog prijatelja, ali čim bi joj počeo govoriti kao ženi, zaboravljala bi na njega kao prijatelja. Činilo joj se da svaka njegova riječ ima blagi okus grijeha.

Gledala je oleandre uz cestu, a razmišljala o njemu. Gledala je bujne krošnje kestena, a razmišljala o njemu. Na dnu ulice, oči su joj se zaustavile na staroj kapelici, u kojoj su stoljećima ležali mladić i djevojka, žrtve nesretne ljubavi. On ubijen, rukom njenog oca, a ona izdahnula od tuge. Pomislivši na njihovu zabranjenu ljubav, osjeti srce kako opet pojačava korak. Na okuci, prošavši zidine srednjovjekovne utvrde, ugleda izašli mjesec, kako velikodušno svijetli, praveći široku stazu na blago namreškanom moru. Osjećala se zaneseno, nadahnuto. Sve lijepo oko nje, ispunjavalo ju je beskrajnim zadovoljstvom. Pogledala je Dukija. Vozio je polako, gledajući cestu ispred sebe. Malo se nasmijala, sjetivši se kako je nekoliko puta ispao nespretan, baš kao i ona. Povremeno joj je djelovao kao dječak željan pažnje. Nasamo je bio potpuno drugačiji, nego u društvu. Pristojniji i draži. Skinuvši oči s njega, pogleda bujno grmlje pored ceste, što su ga svjetla snažno obasjavala. Nesvjesno ih prateći, ugleda, iz mraka, najednom izronjenu umiruću ljepotu, nekoć najljepše vile na obalama zaljeva, što ju je davno sagraditi dao razmetni talijanski vlastelin. Odmah potom, svjetla obasjaše visoke stubove od zidane cigle i metalnu kapiju, što su pridržavali. Očarana ljepotom, što ju je pronalazila, gdje god bi pogledala, zahvalno se okrene prema pratitelju, tih dviju lijepih večeri. Dok nije gledao, zavaljena u naslonjač i s torbom na nogama, kriomice mu uputi pogled kakav bi samo poželjeti mogao. Znala je da mu ne smije otkriti sve osjećaje. Videći ga kako je jedva primjetno progutao pljuvačku, polagano skrećući na lijevu stranu, nešto je stegne u stomaku, a srce krene na svoj čudan put. Auto je, klizeći pored živice i ograde sa šiljcima, gubio dah. Potpuno je stao u sjeni, pod krošnjom raskošno rascvjetalog lovora. S nestankom mjesečine, nesta i čarolije. Ostadoše njih dvoje sami, slušajući se kako dišu.

• Zašto si sta? – upita ona, premda svjesna gluposti svojih riječi.

Opterećen spoznajom da je s odličnom prijateljicom otišao u tamu, baci pogled na usnulo more, pokriveno srebrnom plahtom, pa se okrene natrag k, donedavno razgovorljivoj suvozačici, kriveći mrak što joj je oduzeo svu ljepotu, ostavivši samo obične obrise. Sjedila je kao skamenjena, čvrsto držeći knjige na koljenima. Pogled joj je bio uperen daleko niz cestu.

• Vozi me kući, molin te! – rekla je neobično drhtavim glasom. Mada je osjećao moralni obzir, kako ga, poput omče, neprestano davi, nije mogao a da se ne ogluši o njen vapaj. Prišavši joj licem, prstima je prošao kroz kosu, udišući miris, odnedavno, žene. Videći je kako, poput mlade srne u stupici, izgubljeno gleda ispred sebe, osjeti strahovit nalet kajanja. Stoga i odluči, ne stavljati na kušnju njegovano prijateljstvo, te je odvesti ravno kući. Bilo je očito, kako ne želi dodir njegovih usana. Nije si mogao objasniti, zbog čega je, prije nego je odmaknuo lica od njenog, dvaput nježno poljubio te tanke, mladenačke usne. Ni pomakla ih nije. Ni pogledala ga nije. Svim svojim srcem prosvjedovala je protiv njegova ponašanja. To ga ne pokoleba, pa joj opet priđe licem i, ugledavši iskre prkosa u očima, malo spusti glavu, čelom klizeći niz njenu kosu. Odmah potom, licem odgrne guste vlasi, te se preda nježnom ljubljenju nejakog vrata. Na njegove usne osta hladna opet. Ubrzo ga pogleda očima priviknutima na mrak. Blistale su od inata. Uvjerena kako je izvojevala pobjedu, s čuđenjem pogleda dlan, što ga je pružio k njenom obrazu. Lagano ga dotaknuvši jagodicama, spusti ih na nezaštićeni vrat. Skupila je obrve, sumnjičavao ga gledajući. Sinulo joj je tek kada je ugledala njegov podli osmijeh. Rumenilo ju je preplavilo, shvativši da je preko bila slušao izdajničke otkucaje poludjelog srca. Ispod hladne površine, ključala je vrela krv mlade žene.

• Nemoj molin te! Znaš kako me je sram! – odlučno vikne, plašeći se novih poljubaca.

Pokušala je izmaknuti glavu, samo nije imala gdje. Stoga se preda ljubljenju, izgubljena u bunilu žudnje i strasti. Čak je i ruke s knjiga premjestila na njegova leđa. Kada je došla do zraka, zabrinuto reče:

• Moji će poludit od brige!

Zatim, optužujuće ga pogledavši, ponovi:

• Znaš kako me je sram!

• Nemože te u mraku bit sram!

• Molin?! Kako to?

• Sram je samo kad te neko gleda! Ode te niko ne gleda!

• A jeli? To nisan znala!

Ubrzo je snađoše nove neprilike.

• Spusti mi majicu! – energično vikne. Kao dijete, nedužno je pogleda i zapita:

• Zašto?

To joj, unatoč muci, što je pokušava razodjenuti, izmami smiješak.

• Ladno mi je! – požali se. To, pak, nasmija njega.

• Vozi me kući! Šta će moji mislit di san! – pokuša ga nagnati, da se okane njene majice.

Ne dijeleći njenu zabrinutost za moguće posljedice, on nastavi svojim putem.

S užasom je promatrala kako se uopće ne obazire na ono što mu govori, već joj ljubi stomak, a odmah zatim i rebra. Uskoro je, ne mogavši gledati gdje se, bez imalo srama, gosti njenim dotad, netaknutim dojkama, u očaju počela okretati glavu, ne znajući što bi učinila. Nadajući se da će prestati, sačeka još neko vrijeme, a onda, uvjerivši se da ga uopće nije briga za njenu nepodnošljivu nelagodu, počne grozničavo pipkati po školskoj torbi, tražeći spasonosi suzavac. Što zbog zatvorenih očiju, što zbog toplih usana, kojima joj je požrtvovno štitio osjetljivu kožu od hladnoće, na koju se bila požalila, prsti su joj sve sporije tapkali po knjigama.

Kada se drznik dovoljno osladio i podignuo glavu, ljutito ga je pogledala. Poput munja, optužbe su sijevale iz njenih očiju. Odmah zatim, žurno popravi grudnjak i demonstrativno spusti majicu, dajući mu do znanja da je gozba zauvijek gotova.

Nakon toga, obuzeta sramom, dlanovima prekrije lice, pa počne kukati:

– Kako ćemo se mi ikad više u životu moć pogledat u oči! Čuvši silnu dramu ispred sebe, Dukiju se učini kao da je u nekom engleskom teatru.

–  Ha, ha, ha! – slatko se nasmije toj sceni.

To je jako uvrijedi, pa ga, odmaknuvši dlanove, pogleda s očima punima razočarenja.

Uozbiljivši se, odmah počne s čuđenjem:

• Pa šta san ja to tebi loše učinija, da ti sutra nebi moga pogledat u oči?! Nisan te tuka!

Malo ga je gledala, a onda vratila ruke natrag na rumeno lice.

• Znan ja da ti meni oćeš! Ali kako ću ja tebi! – glasno zaključi. Vjerujući kako ipak nije tako teško ranjena, kao što tvrdi, bezbrižno upali auto i krene, ne želeći da njeni previše pate. Očaran ljepotom tihe proljetne noći, vozio je polako, neprestano pogledavajući mirno more, obasjano mjesečinom. Premda je Pepeljuga i dalje držala dlanove na licu, on je znao da se zapravo plaši da je slučajno ne prepozna netko od rodbine koja je tu stanovala.

• Mislila san te suzavcen u oči! – kajući se što nije, upozori ga nenadano.

Okrene se k njoj, pa joj sa smiješkom kaza:

• Al’ me nisi dovoljno zaslijepila?

Takvim riječima nije se nikad znala oduprijeti. Razmaknuvši prste, zahvalno ga pogleda svojim sjajnim ugljevljem. Osvećivala se na svoj način. Znala je da je slab na njih. Ubrzo ga, spustivši ruke na torbu, izazivački zapita:

–  Kad si se zadnji put ispovidija?

Nije mogao da se ne nasmije. Bilo mu je drago da je tako dobro raspoložena.

• Bilo je to kod Don Mije.

• Koliko si tada ima godina? – nastavi propitkivati.

• Ne znan stvarno.

• Ako se nakon ovoga ne ispovidiš… onda nikad netribaš! Uživao je slušajući njen duhovit nastup.
• Odkad se mi znamo? Kako si me moga ljubit?

• Nisan moga odolit. Oprosti.

• A gledala san te ka starijeg brata!

• Je li?

• Nego šta!

• Ali nisi me ljubila ka brata!

• Pristani!

• Ni ka prijatelja.

• Dosta! Dosta! – vikne, pa licem nanovo zaroni u dlanove.

• Zauvik si ubija naše prijateljstvo. – napomene mu ispod glasa.

Zašutjela je i, rukama položenim na knjige, odsutno zurila u cestu. S vremena na vrijeme, nasmijala bi se sama sebi, očito pred očima listajući slike niza nevolja, što su je snašle te noći. Najveći dio njih uopće nije predvidjela u svojim planovima njegovog zavođenja.

Čim je vozilo stalo na mjesto u koje je upirala prstom, oči im se sretoše. On je nju gledao nedužno, a ona njega optužujući. Skupivši knjige, otvori vrata, te počne izlaziti vani. Želeći provjeriti koliko je ošamućena, glasno je zovne:

• Ej!

Stavši na asfalt, okrene se k njemu.

–  Zaboravila si me poljubit! – naivno joj napomene.

Ne dvojeći, odmah se sagne i, rukom se opirući o sjedište, poljubi njegove usne.

–  Nemoj me spominjat popu! Molin te!

Te njegove riječi izmamiše prelijep osmijeh na njenom licu. – Znaš da bi i mogla! – bocne ga na svoj način.

Cestu je prelazila žurno, ali poprilično dezorijentirano, ne uspijevajući se osloboditi osmijeha, koji kao da ju je odlučio, umjesto njega, pratiti sve do kućnog praga.

Susrevši se u prepunom kafiću, nakon nekoliko dana, odmah je glavu okrenula od njega. Ni vidjeti ga nije htjela. Tek povremeno. I to kradom.

Čim se ukazala prigoda, poslije nekoliko dana, upitao ju je kada će opet na miru moći gledati njene lijepe oči.

• Kako me to možeš iti pitat, nakon svega! – uvrijeđeno mu je rekla.

S bijelim levisicama i modrom, nešto skupljom, talijanskom majicom na sebi, hodao je desnom stranom gradske ulice, u ruci držeći ključeve auta i tvrdu kutiju nešto skupljih cigareta. To mu je bila cijela imovina. Bio je siromašan i nepredvidiv sin, vrijednog i imućnog oca. Volio je blues. I živio blues. Vedra lica, išao je ulicom dragog grada, neskriveno uživajući u smiraju lijepog proljetnog dana. Iako svjestan da ide u susret bolu, nije mario. Žao mu je samo bilo, što ne umije, staviti ju u pjesmu nekog hrvatskog bluesa. Zapazio ju je prije nego li ona njega. Stajala je zamišljeno na prljavom pločniku, nedaleko autobusne postaje, s druge strane ulice. U trapericama, kao i obično, svijetlo-plavoj majici bez kragne, te s praznim rukama, koje kao da nisu znale gdje bi htjele. Poduža gusta kosa, brižno oprana i iščešljana toga dana, zanosno je sjala na oslabjelim sunčevim zrakama. Nešto u njoj, izuzetno urednoj djevojci, nešto u njenom stasu, držanju, izdizalo ju je iznad svih koji su pored nje prolazili, premda nije bila najljepša ni u toj ulici, a kamoli u cijelom gradu. Ugledavši ga, oči joj zasvjetlucaše, a usne blago nasmiješe.

• Di su ti knjige? – pomalo se rugajući sebi, što sa školarkom ima posla, znatiželjno zapita.

Usporedo s osmijehom, gledajući ga duboko u oči, s malom zadrškom objasni:

• Dala san ih prijateljici. Da ih odnese kući.

• Jesi picala?

Ne mogavši izdržati, veselo se nasmije, te blago porumeni.

Sjetila se kako joj je nedavno rekao:

• Ne bi ti nikad reka da picaš radi mene, ali… ako je neki nevažan predmet… možda bi i mogla!

Smijala se jer je bila dobra učenica, dobra katolkinja, a počela je, uz njega, sve teže odolijevati napasti i iskušenju. Kvario ju je, znala je to, ali se nije mogla oduprijeti.

Gledao ju je kako se smije, osjećao da se gubi u njenim osmijesima, ali se nije mogao oduprijeti.

Na povratku u predgrađe, što su bivali bliži čarobnoj ulici, prepunoj bijelih grozdova divljeg kestena, to su riječi između njih sve više tihnule. Zavaljena u naslonjač sjedišta, pomno ga je posmatrala. Znala je kakve ga turobne misli neprestano more. Kanila ga je kazniti za drskost, što ju je gledala prošlog puta.

• Šta si se ušutio? – iznenada ga upita, skrivajući pakostan osmijeh.
• Ništa… Nešto san se zamislija. – odgovori, ne znajući što bi rekao.

• Mogu li ja znat o čemu misliš?

• Ništa važno. Reka san ti. – nastavi se izvlačiti.

Nakon toga, konverzacija se nakratko prekinula. Nastavila ga je promatrati sa sve većim užitkom. Poslije izvjesnog vremena, ubode ga s otrovnim žalcem:

–  Nema mraka večeras!

Teškom je mukom prikrio užas što ga je obuzeo. Ništa ne govoreći, nastavio je voziti i gledati cestu. Znao je koliko uživa mučiti ga. Znao je da je i pomalo bolesna u tome. Nije mu opraštala što ju je onako osramotio. Dvojio je. Ni u kom slučaju nije želio da se naljuti. No, ugledavši ulicu kojom je oduvijek bio opčinjen, i kojom je kao dječak, s košarkaškom loptom, bezbroj puta prošao, nije mogao ignorirati srce.

• Di ćeš?! – odmah bi glasno ukoren.

• Pa rekla san ti da me voziš doma!

Bio je uznemiren i dijelom pokoleban. Nije se smatrao vrsnim stručnjakom za žensku prirodu. Uvijek je ljeti više volio u hladu igrati na karte, nego po suncu pješačiti za gošćama. Stoga i nije mogao dokučiti, da li je on trebao, ili, pak, nije trebao skrenuti prema moru.

• Znaš da ja volin proć uz more! – nervozno se pokuša opravdati.
• Znan ja dobro šta ti voliš! – nabije mu na nos stare grijehe. Nije znao što će, kada su svjetla obasjala stubove i kapiju nekadašnjeg vlastelinskog posjeda.

• Di ćeš?! Rekla san ti da me voziš doma! E… stvarno ću se naljutit! – nije se prestajala buniti, gledajući ga kako zalazi u slabo održavani park.

Zaustavio se pod divovskim stablom srebrnih listova, pred samim morskim žalom. Pogledao je nesigurno u more, ne znajući, je li pogriješio. Odmah mu je laknulo, kada je vidio da stavlja ruke na lice, govoreći:

• Da me nisi taknija!

Nikada se nije toliko mislio, dvojeći, da li da je pokuša poljubiti, plašeći se da ne izazove njen bijes. Nikada nije vidio da je netko tako brzo prihvatio neku od njegovih izrečenih mudrosti. Ljubila je i dopuštala biti ljubljena, svjesna da u mraku nema srama.

Smatrajući kako je dosta grijeha te večeri, za oboje, nježno mu je odmaknula lice sa svojih grudi, zahvalna što nije nezasitan i što ne inzistira vidjeti je potpuno golu. Kako bi mu odagnala i pomisao na neki dodatni poljubac, pogledala ga je u oči i, s neodoljivim šarmom, dražesno rekla:

–  Ako me ne pustiš, reću mojima da san bila s tobon!

S tim scenskim nastupom, začinjenim čarobnim osmijehom i sjajem u očima, u trenu ga je razoružala i u potpunosti osvojila. Protiv toga nije se znao boriti.

Došavaši k sebi, pusti mislima da idu kud god žele. Prisjetio se kako je, prije par godina, tu stigao s nekom, ne naročito privlačnom djevojkom krhkog morala. Bilo je to zato, jer se u njegovom mjestu oduvijek teško dolazilo do lijepih i čestitih djevojaka. Sine mu kako je sam Bog, za učenje, na isto mjesto poslao prvo bludnicu, a zatim djevicu. Odmah se dao u potragu za zaključkom. Shvatio je, namah, da je puno ljepše platonski ljubiti tijelo lijepe djevice, nego voditi ljubav s milostivom bludnicom. No, nije mogao da ne zamijeti činjenicu. Zato iznese filozofsku misao: „U mraku, iste su… i vjernica, i bludnica.“ Zadovoljstvo što mu ga je pričinila ta rečenica, odmah mu se ukaže na usnama.

–  Što je smiješno? – trgne ga nečiji glas.

Ugledavši zabrinuto lice Pepeljuge, shvati kako misli da je to nekakav slavodobitni osmijeh.

Ljeto je bilo na pragu. Već pomalo udomaćeni, sjedili su na betonskom stolu, ispod debelih grana gorostasnog stabla, što je gospodarilo prorijeđenim parkom, i gledali udaljena svjetla ribarskih ferala. Sami su bili, oni, nijema vila umiruće ljepote i more, što se tek povremeno javljalo slabašnim šapatom. Pomalo pognuti, odjeveni u hlače i kratke tanke majice, sjedili su, stopalima oslonjeni o betonsku klupu ipred sebe. Riječi nisu koristili, znajući da su suvišne. Prepustili su se mirnoj, tihoj noći, mraku i osjećajima. Znali su da je došlo vrijeme da plate za svoje grijehe. Sjedili su odvojeni, ne dodirujući se tijelima, kao da su već stranci, zahvalni tami što krije njihova tužna lica. Nisu se optuživali, premda su ranili jedno drugo. Šutjeli su sve dok se malo mjesečine nije probilo kroz veliku krošnju. I dalje gledajući u daljinu, hrapavim, bolnim glasom, prva se oglasi ona:

–  Nismo se smili sastajat.

Šutio je, osjećajući kako ga boli bol u njenom glasu. Nikada je nije takvu čuo.

• Ti znaš zašto mi nemožemo bit skupa. – kaza, boreći se s emocijama.

Ne želeći da zaplače, što bi ga još više ranilo, odmah joj pruži podršku:

• Sve znamo.

Izgovorio je to ravnodušno, premda je ćutio tupu bol.

Nije želio da govori. Što je znala ona, znao je i on. Suprotno očekivanju, ona krene dalje stegnuta grla, kao da se ispričava:

–  Nije to zbog godina. Otac mi je od matere stariji puno više…

Rekavši to, zastane, nakratko ga pogleda suznih očiju, pa nastavi:

• Ti si bija sa mojon rodicon. Dolazija si nan kući… za moje bi to bija šok.

Videći da sve teže govori i da bi je glas mogao izdati, požuri je utješiti:

• Sve razumin!

Zatim mu oči potražiše njene, nekoć pune zvijezda. Našavaši ih pune tuge i suza, jedva smogne snage za kratku priču, što joj htjede reći. I krene sa sjetom:

• Nikad nisan polaga pravo na tebe. Nikad nisan gradija snove za sebe. Vidila si… nikad te nisan poljubija kad bi se našli, jer… to rade oni šta pripadaju jedni drugom.

Zastane, tražeći nova opravdanja. Našavši ih, i dalje gledajući negdje u more, nastavi započeto:

• Ni jedanput te nisan uvatija za ruku… jer nisan mislija da mi pripadaš. Oprosti. Možda san bija loš. Doć do tvog lipog tjela. Možda san samo to tija.

Otvorila je usta da nešto kaže, ali ju je glas izdao. Sjedila je na betonu, nogama se odupirući o klupu. Skupljala je snagu za odlazak, ne dozvoljavajući suzama da kliznu u većem broju.

Bježao je pogledom od nje, ne mogavši je gledati tako žalosnu. Posustavši pred silnim mislima, što su uporno htjele, posljednji put nešto reći, započne s ispovijedi:

• Nisan izlazija s puno njih. Ali svaku san volija. Tako i tu tvoju rodicu. Pa makar mi je vrlo brzo bilo ža. Ali… takvi ti je život. Mlada si. Vidit ćeš. Često voliš, pa ti je često ža.

Osjetivši da se malo pridigla, pogleda je u lice. Nije bila lijepa kao obično. Ni kosa joj nije bila raskošna kao obično. Vatra u očima, suzama ugašena. No, bila mu je neobično draga, tako ranjiva. Činilo mu se kako želi da joj dalje priča.

• Znaš li ti… da te ni jedan put po danu nisan poljubija? – obrati joj se, pogledavši je u oči.

Nanovo su se punile suzama.

• Nego samo po noći. Ka lopov. Eto… i po tome san zna da mi nemožemo bit skupa.

Rekavši to, osjeti kako mu se grlo steže. Zato, pričeka malo, nebi li popustilo. Za kraj, odluči je malo utješiti:

• Ne brini, naćeš ti odličnog momka. Vidila si kako je lipo…

kad ti se neko smije… s druge strane ulice.

Gledala ga je toplo i zahvalno, baš kao pravog prijatelja.

• A sad… ako želiš, mogu te odvest kući. A ako želiš malo bit sama… možeš polako prošetat… uz more. Lipo je uz more.

Čekala je neko vrijeme, a onda ustala i kratko ga pogledavši, drhtavim glasom rekla:

Bila je to iskrena isprika i kajanje, što je ikada olučila zavesti ga.

Svjestan da je tako moralo biti, ne okrećući se, slušao je sve slabiji zvuk žala pod njenim lakiranim cipelama. Osvrnuo se tek kada ih je začuo na asfaltu. Upravo je prolazila pored ulične svjetiljke. Lica joj, od bujne kose, nije vidio. Gledao je kako zamiče za gustom živicom i ogradom, osjećajući novu prazninu kako ga osvaja.

• Sve zabranjene ljubavi plamte jače… a plamenje… peče jače.

• krvareći, složi novu mudrost.

Završivši nesretnu priču s Pepeljugom, posvetio se završetku svoje priče. Pošto je smatrao da će se malo tko usuditi tiskati ono što on piše, odlučio se za privatnu nakladu. A za to je trebao podosta novca. Kojeg nije imao.

Susrevši se s djevojkom s juga, koja je u Split došla poslom i nakratko, tražio je način da upita nešto novca za posudbu. Nisu se često čuli telefonom, tako da su ponajviše bili u prijateljskim odnosima. Ona nije znala kako on zna, da joj se u zapovjedništvu grada udvara zgodan novinar i politički djelatnik s mnoštvom vojnih činova. Nije znala ni koliko mu je drago, jer je vjerovao da joj je on puno bolja prilika od njega. Po očima joj je vidio da je na putu k svojoj pravoj sreći. Bio je svjestan da takva dama nikako ne pristaje običnom vojniku. No, prijateljstvu s damom, iskreno se nadao. Stoga je i ostao šokiran kada ga je odbila. Ušiju crvenih od stida, gledao ju je kao posljednji jadnik, koji je preklinjao da mu udijeli nekoliko novčića.

Promatrao ju je kako odlazi, prešutjevši da je knjiga prepuna divnih priča o njoj*. Nije joj rekao ni da je štetu, koju mu je napravila, platio posuđenim novcem.

Jedne večeri uputi se na mjesto gdje je često izlazio. Uzevši s otvorenog šanka dvije čaše piva, u povećem društvu na ulici, zamijeti Pepeljugu. Okrene glavu, te se uputi k prijatelju, koji ga je čekao naslonjen na ogradu. Bio je to naočit mladić, pomalo grubih, ali muževnih crta lica i vitke, ali čvrste građe, tek dva palca niži od njega. Premda čestit katolik, teško je odolijevao djevojkama slabijeg morala, koje je snažno privlačio. Zvali su se najboljim prijateljima. Dvije godine su u razred išli. Gotovo zajedno i u rat otišli. Duki ga je obožavao, te mu beskrajno odan bio, ni malo ne zavideći, što ga djevojke više vole.

Pričali su, naizmjenice odlazeći do šanka.

–  Iden pišat! – u jednom trenutku Dukiju reče.

Gledajući ga kako nestaje u gužvi, pred ulazom u kafić, pomisli na mladu djevojku. Nije ju vidio petnaestak dana. Nešto ga je nagonilo da baci barem kratak pogled u njenom smjeru. Iznenadio se, vidjevši da ide prema njemu. Pretpostavio je da se neće zaustaviti, već samo proći. Ozbiljan izraz lica to je i predviđao. Ali, mimo očekivanja, došla je i stala tik do njega, malo podignula glavu, te se, nekako čudno, zagledala u njegove oči. Nije mu bilo drago što je došla, niti mu je bilo drago, što ga gleda kao da između njih nešto ima. Podignuo je čašu i polako počeo piti, čekajući da kaže zbog čega je došla. Postojao je prešutni dogovor da se drže podalje jedno od drugoga. Iako je očekivao da će mu zasigurno na nos nabiti neku zaboravljenu krivicu, to se nije dogodilo. Čim se uvjerila da nitko od gostiju, što su čavrljali oko njih, ne sluša, započela je, čudno ga gledajući:

– Tako bi volila s tobon negdi otić. Negdi di nas niko nezna. Ali ne na nekoliko sati, nego na cili dan. Da ne moran gledat na sat.

Ostao je potpuno zapanjen. Nije sličila sebi. Gledala ga je kao

• Gotovo da neće biti čitatelja, koji neće izraziti divljenje prema toj hrabroj i lijepoj djevojci bolesnica koja se pomirila sa svojom sudbinom, nudeći se, po prvi puta, sasvim cijela. Plašio se nje, takve, plašio se sebe, slaboga, a najviše se plašio njenih očiju koje, mogućnost da se zahvali i odbije, nisu dopuštale. U tim trenucima oboje su postali svjesni da je svoje pandže, u njegovo srce zabola preduboko, te da ih, bez velikog bola, ne može iščupati.

Njegova nerazborita i osvetoljubiva taština odmah se oglasi:

• Onda ima nešto u meni?

• – jednostavno, bez ikakvog daljnjeg objašnjenja, reče. Ne obazirući se na svoje priznanje, motrila je gužvu na ulazu.

• Moran ovi dana ić ronit u Kraljevicu. – objasni joj kako stoji sa slobodnim vremenom.

Pogledom se vrati k njemu, uzdahne, pa se požali:

• I ja svojima moran nešto smislit.

Znajući kako su se sastali na samom rubu provalije, sa žaljenjem se kratko pogledaše. Najednom se trgne ona, pa ga zabrinuto zapita:

• Di mi je brat iša?

• U zahod.

Ne krijući uznemirenost, bojažljivo, ispod glasa, uzbuđeno prozbori:

–  Ako on sazna… gotova san.

Zatim pogleda ravno u njegove oči, pa, neznatno povisivši ton, nestašno nadoda:

–  A mislin… i ti!

Videći da mu baš i ne prija njena duhovitost, premda joj je mnogo puta priznao da je obožava, vragolasto nastavi:

–  Znaš kako me je on čuva!

Potom, s osmijehom na usnama i očima duboko u njegovima, kao neku davnu tajnu, prijekorno napomene:

–  I ti si to nekad obeća! Siti se!

Ispraćao ju je pogledom, dok se, odjevena u široke hlače, što su sezale do koljena, i kratku košulju, provlačila između gostiju na ulici. Bio je ponosan na sebe, što je s tog rijetkog cvijeta uklonio svo trnje, ali je istodobno bio i zabrinut za sebe, znajući da je svo ostalo zabodeno u njega.

Iz Kraljevice se, gdje je ronio ispod tek sagrađene raketne topovnjače, vratio s longetom na nozi. To mu je pomoglo da se drži podalje čari male čarobnice. Predavši se, srcem i dušom, pisanju o svojim poginulim prijateljima, potpuno je zanemario osjećaje, koji su ga sputavali i uporno mu ukazivali njegovu ranjivu stranu. Kada ju je, nakon oporavka, vidio s mladićem na mopedu, osjetio je pomiješane osjećaje. Dugo je, zbunjenog pogleda, gledala prema njemu.

Sjedio je u hladu, pod davno ubranom trskom i gledao plitku vodu kako žubori u riječnom koritu, uz kojeg su rasla stabla jablana. Nalazio se u bašti nepoznatog kafića, usred prelijepe izgubljene doline, u kojoj je vidio bradate svete ratnike.

• Ovo je ta Lašva? – odjednom upita svog prijatelja, koji je sjedio pored njega.
• Tako je. – odgovori mu on.

Bio je to Mali Vitez, njegov moralni uzor. Omanji čovjek, dobroćudna izgleda, punih obraza, plavih očiju i svijetle, dijelom izgubljene kose.

• Pa veći je potok kraj moje kuće. Zimi.

• E, pa i Lašva je drugačija zimi.

Pošto su obojica voljela činiti dobra djela, sakupili su dvije torbe streljiva i bombi, pa, tek probijenim „putem spasa“ stigli u opkoljenu dolinu. Sedam dana su uživali gostoprimstvo zahvalnog puka, što im je izuzetno godilo.

Sjedili su do kasno u noć. Nisu ustajali ni kada su granate zaparale zrak, visoko iznad njih.

– To Srbi pucaju iz Turbeta! – utješi uznemirenog Dukija hladnokrvni Mali Vitez.

Slušajući pucnje u daljini, zamisli se, pa potraži lica izgubljenih prijatelja u sjećanju. Misleći na njih, preplavi ga strašna sjeta. Nedavno ih je vidio u Travniku. Kada bi ih ugledao, sav bi se ozario, podignuo ruku, mahnuo im, a onda bi, užasnut shvatio da to nisu oni.

Mada nije mislio da će opet vidjeti tu dolinu, nije mogao odbiti molbu dvojice ljudi, koji su iz inozemstva dovezli vozilo puno lijekova i ponešto novca. Dim jedva, da se razišao, a krv osušila, kada su pred kraj rujna stigli u Lašvansku dolinu, mjesto poprišta prvog hrvatsko-muslimanskog krvoprolića.

Sjedio je sam u separeu, lica slabo osvijetljenog svjetlošću crvenkasto-žutom, što je sjala iz male lampe na stolu. Odsutno je piljio kroz tonirano staklo omanjeg travničkog pansiona*, gledajući, a ne videći, svjetla po dolini. Nije čuo ni vesele glasove sa šanka, na kojemu su se tiskali muškarci, radujući se pristigloj pomoći. Unatoč njihovoj žučnoj priči, slušao je kako se u njemu budi nemir. Osjećao je zlo, posvuda oko sebe. Oči je prikovao za djelomično zamagljeno staklo, koje kao da je bilo premazano svjetlošću crvenkasto-žutom. Gubio se. Gledao je blijedo, očajno lice mladog čovjeka, što je, na kiši, stajao pored ceste. Naizmjenice ga je obasjavalo žuto i plavo rotacijsko svjetlo, dok je promatrao kako na nosila stavljaju nedužnog čovjeka. U sudaru mu je slomio kralježnicu. Bio je kriv. Optuživao je kišicu, zamagljeno staklo, farove s kojima ga je zaslijepio. Uzalud. Srce mu se slomilo, a duša, poput stakla, rasprsla.

Slušajući bolest kako bijesni, tom istom, napaćenom dušom, odluči se, pred polazak, na težak put, malo osamiti.

Nedaleko crkve

Začu huk vjetra, s pobješnjelog mora Vidje križ, kako na zemlji drhti

Začu, tihim glasom, izgovoreno svoje ime Potom riječi

„Stani malo… tu… kraj mene.“ I nesta u olujnoj noći

Ne mogavši gledati, tek procvjetalu, Crnu ružu kako plače.

* Kada ga Muslimani zapale, vlasnik će se u Njemačkoj propiti i usput potrošiti i njegove novce

Nastavak romana proćitajte ovdje : nastavak romana.