BAKRENO DOBA (šesti dio)

Prethodni dio romana možete proćitati ovdje: prethodni dio

BAKRENO DOBA

Tek što je počela druga polovica studenog, nenadano je stigla groteskna povišica. Devet stotina dolara smiješilo im se na kraju mjeseca.

• Jeba in pas mater! Sad su nan dali, kad idu ća! – kleo ih je Bleki.

Ipak, to je bila dobra vijest. Što je značilo da je i loša negdje u blizini.

• Ti si lud!! – vikao je izbezumljeni Duki, kada su mu sijamski blizanci, Buki i Baki, došli priopćiti tu sramotnu vijest.
• Sad kad skoro da i nema više materijala, tribat će kidat i gulit one Morisove kabele. – smijuljeći se kazao mu je Baki, znajući da će potpuno podivljati kada čuje najnoviju vijest.
• Ja ću gulit bakar! Ne dolazi u obzir!

Zatim sa žaljenjem pogleda Bakija u oči i zapita: – Al’ ti oćeš?

Umjesto odgovora uslijedi pitanje:

• Ko njemu smi reć da neće? Vidiš da nan je osigura novi ugovor od dva miseca. Osin toga, ko odbije, sigurno neće radit za NATO.

Pritisnut njegovim argumentima, Duki podivlja još više.

• Ne mogu past toliko nisko! Pa nisan ja sakupljač bakra! Podršku odluči potražiti kod smrknutog Bukija:
• Ne mogu virovat da će lovaš, ka šta si ti, gulit bakar?! Videći da je svojim očnjacima ugrizao za Bukijevu debelu kožu, Bakiju se usne razvuku u široki osmijeh. Buki je ostao nijem. Rumenilo što mu je jurnulo u lice reklo je sve.

• Jadniče jedan! Umisto da povedeš pobunu, ti mučiš! Kunen ti se da ću, svima u Trogiru, reć da nisi nikakav UN-ov šef, nego da skupljaš bakar za njih! Samo ako ga budeš gulija! – prijetio je bijesni Duki, dok je Baki grcao od smijeha.

Kada su blizanci otišli, slušajući srce kako uzbuđeno tuče, donese konačan zaključak:

• Ne mogu past tako nisko! Pa šta bude!

Sutradan je posao krenuo. Svi koji su se nadali novom zaposlenju, prihvatili su se kabela. Bleki je postao animir dama. Uvjeren da će dobiti i plaću i novac od bakra, neprestano se smijao i vikao:

–  Biće love! Ha, ha, ha! Naseri je brale! Ha, ha!

Kada je prvi kabel razvučen preko cijelog skladišta, započelo je sječenje na kratke komade. Videći da je taj dio posla zapao Bukija, Duki mu smjesta krene u posjetu. Kada je stigao, stao je pored njega, pa ga počeo pomno promatrati. Što ga je više gledao, to je više krvi naviralo u njegovo lice.

A radio je to na zaista neobičan i smiješan način. Za sječenje debelog kabela, g. Moris im je odnekud donio nekakav hidraulički sjekač, čija je kliješta pokretalo pritiskanje pedale. Buki ju je gazio svojim krupnim stopalom, dok mu je pogled, od gađenja, neprestano bježao u stranu.

Gledajući ga, Duki mu se otvoreno u lice cerekao. Sve je to, naravno, promatrao Baki, teško prikrivajući smijeh. Smijao se sutradan i g. Moris kada je donio metalne skalpele od najboljeg engleskog čelika.

Svakim danom hrpe komadića izolacije i hrpe sjajnog bakra, bivale su sve veće. Duki je po skladištu sve teže pronalazio posla iza kojeg bi se skrivao. Kada je iscrpio i zadnje ideje, tužno je uzdahnuo i pogled usmjerio prema kolegama. Okruženi hrpama paleta koje su ih štitile od radoznalih pogleda, sjedili su, svaki na svojoj stolici i s nožem u ruci, lovci na bakar. Smjestili su se u najzabitiji dio skladišta, a to je bio sami kut sjeveroistočnog dijela. Pošto je krovište imalo nekakva oštećenja, kod jače kiše voda bi se znala slijevati niz zid i plaviti taj kut. Miješajući se sa prašinom, stvarala je tanki sloj blata koje je, sušeći se, intenzivno zaudaralo. Taj neugodan vonj, zastalno se nastanio u tom dijelu skladišta.

Poput velikog, premlaćenog psa vukao se prema improviziranoj radionici, ne znajući bi li se smijao ili plakao. Iako je znao da će na kraju i on morati prionuti tome poslu, nikako se nije mogao vidjeti u toj ulozi. Sjeo je na manji snop paleta i pogledom počeo prelaziti preko lica sakupljača bakra. Začudo, svi su bili nasmijani, izuzev Bukija i Bokija. Teško su proživljavali svoju novu ulogu. Za razliku od ostalih, koje je Bleki uvjerio da će novac podijeliti između sebe i da ništa neće dati onima iz kancelarija, jer su se potajno podsmjehivali, njih dvojica u to i nisu bili previše sigurni. Osim toga, plašili su se da priča o bakru ne procuri van luke. A to je moglo biti pogubno za njihov ugled. Duki je to znao, baš kao i ostali. Promatrao je marljivog i ambicioznog Bokija. Iako mršav, na njemu je sve bilo veliko. Veliki brkovi, velike plave oči, velike nosnice po kojima je često kopao, velika gusta kosa koju je vezivao u rep.

Jednom prilikom je nasmijao sve šefove na sastanku kada je na engleskom proslovkao:

– I don’t think to be ordinary worker in UN for whole time! Grohotom su se nasmijali.

Poslije njega, oči je prilijepio za Bukija. Zatim se sreo s Bakijevim podmuklim osmijehom. Oprezno mu je migao prema bogatom prijatelju.

• Iz daljine izgledate ka kolonija dabrova! – glasno reče i mnoge usne razvuče u osmijeh.
• Al’ nan se nećeš priključit? – podbode ga Baki.

• Ja? Pa našto ti ja sličin?

• Vidi li te šef, nećeš vidit ugovora!

• Neka! Radije ću vozit Kineze iz Hercegovine, nego kupit bakar!

Rekavši to, pogleda snuždenog Bukija. Ubrzo povišenim tonom prozbori:

• Jebate, ako se vanka pročuje da nas Moris tira da gulimo bakar u ovome smradu di i pantagane dolaze pišat, i di nas krije, paletama ka retardiranu dicu, koće živ ostat!

Svi su se smijali osim dvojca sa šefovskim ambicijama.

• Je li Buki?! – podvikne.

• Nemoj se s tin niti zajebavat! – upozori ga, smrtno ozbiljna lica.

• Ili ti Boki! – okrene se drugoj meti.

• Šta je? – hladno mu uzvrati.

• Šta će o tebi mislit te tvoje kolege umjetnici šta sviraju s Oliveron, ako čuju da radiš sa bakron?

Odgovora nije bilo.

• Ajde radi ili ajde ća! – vikne Mamac.

I baš kada je htio upitati ima li jedan skalpel i za njega, ugleda nadzornika kako ide prema koloniji. Bio je to Finac kojeg su svi voljeli. Usput su se i smijali njegovu prezimenu. Zvao se Piku.

• Tebe tražim! – odmah se obrati Dukiju.

• Mene? – zabrinuto uzvrati, misleći da ga je poslao Moris, koji je od Šicera ili Bokija doznao da ne želi gubiti bakar.

Zato se odmah pripremio viknuti:

• Nije istina! I ja želim guliti bakar!

Na svoje veliko iznenađenje, začuje obrazloženje kakvo je samo poželjeti mogao:

• Moris mi je rekao da napravim inventuru preostalog materijala. Hoćeš li mi u tome pomoći?
• Naravno! Sve što treba!

Dok je odlazio od dabrova, u sebi se s njima pozdravi: – Zbogom „Gipsy Kings“!

Radeći inventuru i usput pripremajući preostale stvari za ukrcaj u kontejnere, kojima je sve trebalo biti otpremljeno na Pleso gdje se nalazila glavna baza UN-a, vidio je Morisa kako ide prema njemu.

• Koliko imamo ovih grijalica na popisu? – upita šef. Bile su to uljne grijalice.
• Deset!

• Stavi devet! Ja ću jednu uzeti!

Polovicom prosinca sav preostali materijal nalazio se u petnaest kontejnera.

Nenadan dolazak trojice starijih britanskih časnika na vrata skladišta, odmah je privukao Dukijevu pažnju. I on je, kao i ostali, bio na mukama zbog skorašnjeg gubitka posla. Vidjevši pažnju i poniznost g. Morisa koji im je stiskao ruke, znao je da su to visoki časnici sjevernoatlantskog saveza. Obilazak skladišta u koji ih je lukavi Moris poveo, užgao je plamičak nade u novo zaposlenje.

Zato je stao uz jednu policu, praveći se da nešto radi. Znao je da moraju proći blizu njega.

• Oni bi bili svježa krv za vas! – čuo je šefa gdje ih hvali. Zatim se oglasi jedan od časnika:
• Nismo ovdje očekivali ovakvu hladnoću.

• To nije često, ali zna biti! – obazrivo mu pojasni domaćin.

• A imate li kakvih grijalica u skladištu? – zapita drugi časnik.

• Da! Da! Imamo devet uljnih grijalica! Bilo ih je deset, ali je jedna ukradena! – objasni, tužno ih gledajući, kao da se opravdava.

• Znamo mi vrlo dobro gdje smo došli! – uzvrati mu onaj prvi časnik.

Treći visoki časnik, koji cijelo vrijeme ništa nije govorio, počne lagano klimati glavom. Potvrđivao je da i on vrlo dobro zna gdje su došli.

Poput premlaćenog, ali i pokislog psa, Duki se odvukao u smrdljivi dio skladišta i utučeno upitao:

• Braćo Romi, ima li za mene bakra?

Prvu gomilicu sjajne kovine, na otpad su prokrijumčarili šefovi pouzdanici, Šicer i Boki, te mu predali oko sedamsto maraka. Drugu su odvezli Buki i Mamac. Kada je treća dostigla zadovoljavajuću veličinu, Bleki skoči kao oparen i odlučno kaza Dukiju:

–  Amo ća ja i ti!

Ovaj to nije primio s oduševljenjem. Sve što ga je zanimalo, bilo je to da li će Moris uspjeti privoljeti predstavnike NATO-a da angažiraju baš njihovu jedinicu, kao svoju logističku potporu.

• Nađi nekog drugog! – pobuni se.

• Ajde, amo ća! Ko ne voli izać iz luke!

• Dobro i kažeš!

U zamjenu za bakar, od gospodina Grubišića, koji je svoju radnju držao na otvorenom, ispod rimskog akvadukta, dobili su pozamašnu svoticu.

• Koliko smo zaradili? – zapita Duki svog susjeda, dok su išli prema kombiju.
• Malo više od šesto maraka! Sve skupa oko dvi iljade!
• Nije loše!
• Kakvi loše! A tek smo na polovici!
• .. šta misliš koliko će nan dat?
• Jesi lud?! Al’ će on ulazit u dijal!

Smjestivši se za upravljač, Bleki je, smijuljeći se, pogledao Dukija.

• Šta?

• Al’ nećemo uzet malo?

• Nevalja prljat ruke za malo.

• Šta ćemo onda?

• Ništa. Odnit ćemo mu lovu.

• Pa baš ništa?

• Nemoj se igrat! Može se vidit s ovin Grubišićen, a onda smo najebali!
• Požalija mi se da nezna engleski! He, he, he!

• Ajde, kad si tako zapeja! Ali samo za nekoliko pica!

• Nemoj zajebavat! – vikne Bleki vadeći iz prednjeg džepa presavijen papir, unutar kojeg su se nalazile novčanice.

Počeo ih je vješto prebirati.

• Stani luđače!

• Šta je?

• Misliš li njemu šta ostavit?!

Nakon što su u luci caru predali carevo, ljutiti Bleki, ne čekajući, odmah saučesniku nabije na nos:

–  Zajeba si me! Triba san uzet više od pedeset!

Tijekom idućeg dana, manje su glođali kabele, a više razmišljali koliko će im novca dati šef da podijele.

• Evo ga, dolazi! – upozori ih Bleki, pa nožem snažno zareže izolaciju. Usne su mu podrhtavale od uzbuđenja.
• Listen guys! – reče stavši ispred njih.

Svi su zastali i pogledali prema njemu.

– Uskoro će Božić! Zato ćemo prekinuti s bakrom! Hoću da znate, do sada smo zaradili dvije tisuće maraka! Ima jedna djevojka, Amira se zove, kojoj je bilo jako teško u ratu! Bila je moja tajnica dok sam radio u Sarajevu! Mislio sam da bi bilo lijepo da joj darujemo polovicu! Ima li netko nešto protiv te humane geste? Završivši svoj govor, pogledom počne prelaziti preko njihovih zabezeknutih lica, tražeći nekoga tko se ne slaže.

– Svi smo za tako humano djelo! – začuje se Bokijev glas. Moris ga pogleda i, u znak pohvale, jedva primjetno kimne bradicom.

Tek kada je otišao dovoljno daleko, začuje se žamor.

• Šta je reka? Šta je reka? – užasnuti Bleki počne salijetati Mamca.

On i Baki podjednako su baratali engleskim. Uglavnom, razumjeli su samo kada se spominjala plaća, povišica, prekovremeni sati i slobodni dani.

• Šta je reka! Da će iljadu dat nekoj ženskoj u Sarajevu!

• Znači dobro san razumija! Jeben li mu mrtvu majku! A je li spomenija onu drugu iljadu?!
• Nije!

Zamisli se, važući mogućnosti da i ona ode u humanitarne svrhe. Zatim se naglo trgne, pa zapita:

• A šta mu je Južina reka?
• Znaš njega. Pravi se pametan ka i uvik. Reka mu je da je to lipo i humano.
• Jebaću mu majku, kad tad! Još san se i poriza! – lica iskrivljenog od mržnje, zaprijeti bivšem podoficiru.

Osjećaj nasamarenosti gotovo iščezne do završetka radnog vremena. Svi su se u mislima vratili na ono što ih je neprestano tištilo. Pitali su se hoće li ih g. Moris uspjeti zaposliti pri NATO-u. Jedino je Bleki cijelo vrijeme sjedio na paletama i pušio. Bio je blijed. Povremeno se, sa bolnom grimasom na licu, presavijao, tiho ječeći. Proradio mu je čir.

BOŽIĆNA ČESTITKA

Iz ureda je izišla tajnica i, držeći komad papira, krenula prema njima. Bio je Badnjak. Zbog neizvjesnosti što ih je neprestano razdirala, nisu osjećali pravo predblagdansko ozračje.

• Dobili smo božićnu čestitku od Amire! Zbilja je dirljiva! – reče im tajnica i Bokiju preda razglednicu, koji je počne čitati.

I zaista, svi koji su pročitali taj iskreni izljev emocija, što ga je izazvalo ganuće zbog spoznaje da negdje daleko postoje nepoznati ljudi plemenita srca, osjetili su se posramljeno zbog manjka oduševljenja Morisovim prijedlogom. Kada je tajnica otišla natrag, Amirinu božičnu čestitku čitao je Bleki i usput joj psovao majku.

Dan poslije Božića, kada je nervoza zbog iščekivanja konačne sudbine bila na vrhuncu, vrata „coffee rooma“ su se otvorila i u prostoriju je ušao glavni šef. Zavladala je smrtonosna tišina. Sve su oči bile uprte u njega.

• Imam dvije vijesti za vas! Jednu dobru i jednu lošu! Rekavši to, malo je zastao. Nitko nije ni disao.
• Uspio sam nagovoriti ljude iz NATO-a da, od svih jedinica u luci, baš nama povjere logistiku!

Čim je to izgovorio, nasta opće oduševljenje.

• Samo trenutak! Samo trenutak!

Jedva prekine žamor.

–  To je bila dobra vijest!

Učas opet zavlada smrtonosna tišina. Sve su ga oči molećivo gledale.

– Njima je potrebna samo polovica ljudi. Žao mi je. Učinio sam sve što sam mogao.

Lica najamnika izgledala su kao da čekaju izvlačenje brojeva za strijeljanje. Počeo je sigurno nabrajati one što ostaju. Već je sve bilo odlučeno. Potom je otišao. A ostali su: tajnica, trogiranka, Šicer i Branimir. To je bio uredski kadar. Za rad u skladištu ostavio je: Bokija, Bukija, Bakija, Vukija i Dukija.

Otišao je na kraj skladišta, sjeo na dno prašnjave police i zapalio cigaretu. Nije primijetio Bakija kako ide prema njemu.

–  Šta je, al’ nisi sritan? – začuje njegov, od uzbuđenja, drhtav glas.

• Kako to misliš? – upita.

• Nekako izgledaš puno ozbiljan!

• Naravno da san sritan. Ali san i žalostan. Pobiga san jer in nisan moga gledat lica. Znaš… lica ljudi koji gube posa strašno sliče licima ljudi koji gube život.

Sutradan se sretnim najamnicima obratio Bleki, očiju neprirodno razrogačenih:

• Bilo bi pošteno da vi njima kažete da ni vi nećete radit, ako ne uzmu i nas!

Pošto su se svi mahom oglušili o njegov zahtjev, u trenu se pretvorio u svog davnašnjeg pretka Batona, što je na ustanak protiv dobro uhranjenih i plaćenih legionara, podigao velik dio Ilirika. Ali ne u Batona Strašnog, već u onog drugog, puno opasnijeg. Batona Neuračunljivog.

Neumorno je huškao one što nisu dobili posao, protiv onih koji su ga dobili. Nadao se da će u slučaju sukoba i ovi drugi ostati bez ugovora. Nakon dva i pol dana, Batona Neuračunljivog i njegove ustanike postrojio je pobješnjeli bradati rimski namjesnik Britanik Mali.

• Nezahvalnici jedni! Neprijateljstva moraju smjesta prestati!

• urlao je.

I tako je ustanak ugušen, a učesnici prognani u logor na Plano, koji je bio krcat opreme i slabo čuvan. U njemu su trebali provesti svo vrijeme do kraja ugovora. Baton je plakao od sreće.

GREAT HONOR

 

January 2nd ’96

08.15.AM

Uzdignuta čela, zbog velike časti što mu se nenadano ukazala, šetao je pred skladištem, svako malo pogledavajući niz cestu što je vodila na kapiju. Prije nego je otišao kući na novogodišnje praznike, pozvao ga je glavni šef, te mu kazao:

• Nitko od internacionalaca neće biti ovdje kada stignu kamioni za one kontejnere.
• Kada trebaju doći? – obazrivo zapita.

• Siječnja! Praznik je, ali tako je dogovoreno. To su UN-ovi kamioni, a voze ih hrvatski vozači. Ti ćeš im predati kontejnere i uzeti potpise.

Dukiju je srce raslo zbog povjerenja, što ga je u njega imao g. Moris. A kada je još ugledao ključeve skladišta, što mu ih je ostavljao, lice mu je zablistalo od sreće.

• Znaš li što to znači? – upita ga šef kada ih je uzeo.

• – odgovori.

• To znači da ćeš jedino ti imati pristup skladištu!

Njegovo zadovoljstvo bilo je golemo. Sebi je dokazao da nisu bili u pravu oni gosti balkanske krčme, što su ga ismijavali kako u ratu nije ništa ugrabio, iako je u njega među prvima otišao. Sebi je, također, dokazao da nije pogriješio što ništa od UN-ove imovine nije uzeo. Strancima je, pak, dokazao da i ljudi sa Balkana znaju biti čestiti. Baš kao i oni.

S neskrivenim gađenjem i prezirom gledao je dvojicu lokalnih uposlenika UN-a, što su s njihovim kamionom i viljuškarom doslovno jurišali na stovarište drvene građe na kraju luke koje, zbog praznika, nitko nije čuvao. Suvozač je bio bivši policajac koji je još za života ušao u legendu. Naime, pošto je prokockao službeni pištolj, u noćne susrete sa svakojakim ološem odlazio je s plastičnim. Gledao ih je Duki podozrivo. Želeći ih vidjeti što dalje od njihova dva ogromna, neupotrebljivana agregata, što su stajala vani. Nije to bila jedina UN-ova imovina za koju im g. Moris nije ništa govorio. Ostao je cijeli tank s pumpom pun goriva, prazni kontejneri, drvena građa, tone žice, generatori sa hladnjača i druge stvari.

Laknulo mu je kada je ugledao prve bijele kamione što su se približavali. Ubrzo je održao kratak govor okupljenim vozačima.

• Ulazite po dvojica! Kad van natovarimo kontejnere, izlazite vani, a u skladište ulaze nova dva kamiona!
• Stani malo! Ne može to tako! – vikne netko iz grupe.

Duki zbunjeno zastane. Pogledom počne tražiti tko je to rekao. Ne našavši ga, obrati se svima:

• Šta je tu komplicirano?

• Lako je zato! Nego… reci ti nama šta vozimo? – objasni mu vozač iz prednjeg reda.
• Šta je sad važno šta vozite?!

• Je li, boga ti! Ako se šta dogodi, nećeš ti najebat! – vikne treći.

• Tako je! Tako je! Jebe se tebe! – začuju se povici iz novih grla.

• Dobro! Evo ovako! Ima jedan kontejner sa PVC cijevima, jedan sa sanitarijama, u jednome su neke elektro stvari, dva su kontejnera puna stiropora, u dva je ukrcana staklena vuna, u…

• Neću ti ja vozit stiropor!

• Neću ni ja staklenu vunu, gospe mi!

• Daj meni sanitarije! Ja ne vozin ludo!

Zaprepašteno ih je gledao, osluškujući bujicu što mu je jurnula žilama.

– Kakvi ste vi to ljudi? Kruv su van dali, a vi in tako vraćate! Ili ćete vozit sve, ili nećete ništa!

Neko vrijeme su se premišljali što učiniti, a onda su, videći da je nepopustljiv, nerado krenuli na utovar.

Poslijepodne je stiglo novo priznanje. Pošto više od godinu dana nisu uspjeli riješiti najstariju lučku misteriju, a osumnjičenik, sa ostalima i sa šefom Pikuom otišao zadnja dva mjeseca odraditi u Planom, Buki i Baki odlučiše njemu povjeriti rješenje nerješivog. Pognutih glava stajali su ispred njega, žaleći za svojim trakama. Duki ih je iznenađeno gledao. Nije im pokazivao koliko ih prezire zbog tog sebičnog posla s trakama. Iako nerado, odluči ih jednog dana kazniti zbog tog smrtnog grijeha.

• On je! Znan i kako! Samo neman dokaza! – cvilio je veći sijamski blizanac.
• Kad znaš, reci i meni! – hineći suosjećanje, obrati mu se

Duki.

• Njemu ti je brat policajac!

• Kući bi mu reka di smo sakrili trake, a on bi u luku doša sa policijskin auton i samo bi ih skupija!
• Misliš?

• Je! Sto posto!

Iako im se u sebi smijao pomislivši: „I bogati plaču.“, nerješiva zagonetka itekako ga je zaintrigirala. Pohvala je stigla i od g. Morisa koji se vratio iz Engleske. Strah da će vozači nešto loše učiniti robi na putu za Pleso, pokazao se neosnovan. Šefovi u Zagrebu nisu krili oduševljenje s hrvatskim vozačima, koji su sa više strana vozili materijal i opremu u glavnu bazu. Čak štoviše, svima su im priredili veliki domjenak. Na vrhuncu zabave, kada je vino pojačalo emocije, riječ je uzeo glavni šef cijele logistike:

– Svima vam hvala! Uspjeli smo vratiti gotovo polovicu našeg materijala! U prošloj misiji nismo ni deset posto!

Prošla misija bila je u Somaliji.

Da se nešto čudno sprema, Dukija je upozorilo njegovo šesto čulo. Gledao je jugo-podoficira kako nosi kantu vode i sredstva za čišćenje. Ubrzo je klečao ispred bijelih generatora vrijednih više od sto tisuća maraka i skidao UN-ove naljepnice. Nije znao zbog čega ih uklanja, ali je osjećao da tu nešto nije u redu.

Uskoro je gledao jednu novu istinu. Donedavno uzoran i pošten zapadnjak, gospodin Moris, najednom je postao netko posve drugi. Uz pomoć svojih hrvatskih jataka, prodavao je svu UN-ovu imovinu kojoj je „zagubio“ papire. Svima je davao zadatke, osim Dukiju. A on, šokiran preobražajem čovjeka kojega je cijenio, sve se češće povlačio u kut gdje su i pacovi dolazili vršiti nuždu, te zamišljeno vadio bakar.

TRI RATNA DRUGA

S prvim danom ožujka i službeno je započeo rad za moćnu i uglednu sjevernoatlantsku vojnu organizaciju. Okupljeni lokalci, vedrih lica, uzbuđeno su u skladištu čekali šefa koji im je trebao predstaviti svoje pomoćnike. Uskoro su pred sobom gledali tri ratna druga. S desne strane g. Morisa stajao je žilav čovjek ozbiljna lica, star četrdesetak godina. Imao je svijetlo-smeđu kosu i bradu staru tjedan dana. Bio je visok nešto više od šest stopa. Za cijelu glavu viši od svog šefa.

–  This is Mr. Lawrence! – predstavi ga.

S njegove lijeve strane stajao je čovjek krajnje neobična izgleda. Glava mu je najvećim dijelom bila ogoljena. Smeđa kosa protezala se zatiljkom od uha do uha. Snažne, gotovo okrugle lubanje, kratkog, čvrstog vrata, jakih ruku i moćnih prsa. Jakih bedara i čudovišno snažnih listova. Zbog svojih pet stopa visine, ostavljao je dojam čovjeka koji je bio snažan i znatno viši, ali ga je presa sabila za cijele dvije stope. Pogled na njega nije izazivao strahopoštovanje, već čisti, iskonski strah. Jedini tračak nade mogao se nazrijeti u zelenim očima koje nisu prijeteći djelovale.

–  This is Mr. Green! – predstavi i njega.

Njih trojica su bili bivši niži časnici britanske vojske, približnih godina. Nakon dobrovoljnog umirovljenja, radili su kao civili, uglavnom pri UN-u.

Tijekom poslijepodneva stigao je i posljednji član te male, čudnovate radne zajednice.

• This is my girlfriend Amira! – reče, iako je u Engleskoj imao regularnu ženu.

Bila je nižeg rasta i s nešto težine viška. Guste crne kose u muškoj frizuri i malo snažnije vilice. Gledajući ih sve zahvalno, toplim tamnim očima, iskreno pozdravi:

• Zdravo!

• Još vam jednom zahvaljujem na novcu što ste mi ga poslali!

• izgovori odlučno, ne krijući ganuće.

Kada su se svi razišli, Baki nije propustio napomenuti Dukiju i Bukiju:

• Uspija joj je sredit posa ode!

• Zato je jednoj više da otkaz! – odgovori mu Buki.

Prvih tjedana posla nisu ni imali, jer je vojno mostovlje o kojemu su trebali brinuti, tek imalo stići. Stoga je g. Moris nastojao ubrzati prodaju preostalog materijala. Dobro plaćeni radnici opet su se bacili na bakar. Trebalo je što prije oguliti i drugu polovicu. Nitko se više nije bunio. Moris im je nadopisivao i pokoji prekovremeni sat.

Vrlo brzo je Buki demonstrirao svoju superiornu inteligenciju.

• Šefe, mogu li ja kod tebe kupit one drvene grede? umiljato upita.

• Naravno! – stigne veseo odgovor.

• A mogu li kupit tvoje gorivo? – zapita narednog dana.

• Naravno! – smijući se odgovori g. Moris.

• Mogu li kupit mazivo? – reče treći dan.

Ništa od toga njemu nije trebalo. Znao je da se uskoro bliži kategorizacija radnih mjesta.

– Vaš šef će biti Buki! – obavijestio ih je g. Moris, podijelivši im rješenja.

Svi su bili zadovoljni s plaćom od tisuću dolara. Samo je Duki u nevjerici prevrtao svoj papir. Jedini je on dobio rješenje za pomoćnog radnika i sto pedeset dolara nižu plaću. Poput stakla, u trenu se rasprsnuo sav njegov životni svjetonazor. Bio je silno pogođen i u isto vrijeme strahovito kivan na sebe.

PX SERVICE

Ispred ulaza zamišljeno je stajao maleni bradati čovjek. Oči je prikovao na skladište, smješteno na kraju niza lučkih prostora, s druge strane ulice. Iznad malih metalnih vrata neupadljivo je, crnim šablonskim slovima pisalo: „PX SERVICE“. Bila je to tvrtka za snabdijevanje „duty free shopova“ u BiH, što su ih, za potrebe svojih pripadnika, otvorili različiti kontigenti mirovnih snaga. Roba je bila u vlasništvu njemačkog poslovnog čovjeka po imenu Heineman, dok su uposlenici bili hrvatski, izuzev g. Wernera, koji je predstavljao dio kompanije smještene u Austriji. Formalno-pravni vlasnici PX-a bili su hrvatska vlada i g. Heineman.

U njemu su mogle kupovati samo osobe ovlaštene od strane NATO-a, i to sa posebnim pečatom. Tek kada bi na račun bio udaren žig, kupovina je bila legalna.

Istog dana g. Moris je sjeo za računalo i prstićima stao bosti po tipkovnici. U stožer na Butmiru stiglo je njegovo dirljivo pismo u kojem je žalio umorne britanske vojnike koji pred polazak kući, često dolutaju do njega, moleći ga da im u PX-u kupi barem cigarete.

Vrlo brzo mu je iz Sarajeva stigao pečat i knjiga za narudžbe. Odmah je to iskušao na civilnim vozačima ogromnih engleskih kamiona, koji su se prazni vraćali u U.K. On bi njima kupio veće količine cigareta, a zauzvrat bi dobio koverte.

Nije bio čovjek koji je gubio vrijeme. Zamolio je Bokija i Bakija da oko sjedišta starog kombija u kojemu su se vozili radnici, naprave oplate, te ih obojaju u boju konstrukcije.

Još bunker nije ni bio gotov, a mlada trogiranka je s pečatom i spiskom odlazila u PX. Njeno zaduženje je bilo, svakog dana neupadljivo kupovati po kutiju parfema.

U petak je Bakiju dao ključeve svog automobila, a od njega uzeo ključeve starog kombija. Ipak, kada je kretao, lice mu je bilo zabrinuto. Ni njegova družica, što je sjedila na mjestu suvozača, nije djelovala spokojno. Na sjedištu ispod koga su se nalazili parfemi, bili su razbacani mnogobrojni radni papiri s NATO-vim logotipom, a koji su odavno trebali biti bačeni u smeće.

Od sljedećeg ponedjeljka Dukija više nije trebalo nagovarati da ide guliti bakar. Čak štoviše, privatizirao je i jednu metlu za metenje fine prašine. Uloge su bile podijeljene. Svi su, izuzev njega i Branimira, radili na bogaćenju g. Morisa. Svi za jednog, jedan za sve.

Nakon tri mjeseca rada za novog gospodara i zadnji komad kabela bio je oguljen i prodan na otpadu. G. Moris je sazvao „briefing“ na podu skladišta. Sijao je od sreće. Najveći dio UN-ova materijala bio je kod vječno kooperativnih Hrvata, a posao sa Sarajlijama željnih finih mirisa naprosto je cvao. Zavolio ga je i Sarajkin otac. I zato, nije vidio razloga da pred svojim vjernim slugama ne odriješi kesu.

• Guys! – započne s nastupom.

• Za bakar smo i ovaj put dobili oko dvije tisuće maraka! Pošto smo svi mi jedan tim, polovicu toga novca potrošit ćemo na zajedničku večeru! Ako želite, možete i povesti nekoga!

Po završetku govora odmah su se začuli povici odobravanja. No, to nisu bili povici radnika koji su gulili bakar, već povici kancelarijskog osoblja koje je cijelo vrijeme posla s prikrivenim podsmijehom na to gledalo. Ali jesti su i oni htjeli. Dapače, svi su obećali dovesti po još jedna gladna usta. Braća Romi, od muke su puknuti htjeli, ali zucnuti nisu smjeli.

KAD STARAC PLAČE

• Guys! – obrati im se glavni šef nakon što su se muški uposlenici okupili pored ulaza u njegov ured.

Potom nastavi:

• Danas dolazi čovjek iz NATO-a kako bi vas provjerio, pitao gdje ste bili za vrijeme rata, i još neke gluposti. To bi trebale biti samo formalnosti. Svi ćete, prije nego on dođe, morati ispuniti formulare koje će vam donijeti moja tajnica.

Iako je njihov ratni životopis najavljen kao nešto oko čega ne trebaju brinuti, Dukiju nije bilo drago kopati po tim zbivanjima. Zbog svega što je proživio, postao je izrazito sumnjičav i nepovjerljiv. A znajući da ima posla s britanskom službom koja sigurno nije naklonjena hrvatskim vojnicima, udvostručio je oprez.

S olovkom u ruci zamišljeno je gledao mjesto gdje je trebao opisati svoj ratni put. Razum ga je nagovarao da nešto prešuti, kako bi se poštedio nepotrebnih pitanja.

• Ma neće cjepidlačit! – zaključi i prione poslu.

Ubrzo je provjeravao napisano. Stajalo je: „Specijalna policija (travanj ’91. – lipanj ’91.), 4. Brigada (lipanj ’91. – rujan ’92.), 4. Brigada (travanj ’93. – prosinac ’93)“

Bio je uvjeren da neće ni primijetiti prazninu od šest mjeseci, a ako je i primijeti, neće ništa ni pitati, jer je normalno da se čovjek malo i odmori od rata.

Ušavši u jedan od uredskih kontejnera, za stolom je ugledao malo punijeg, tridesetak godina starog čovjeka u maskirnoj uniformi. Odmah je zapazio da na njoj nema činova. Pogledi su im se sreli. Duki je u znak pozdrava kimnuo glavom. Neznanac mu, ozbiljna lica, odmah lijevom rukom pokaže na sjedalicu ispred radnoga stola za kojim je sjedio, dok je desnom pridržavao formular što ga je on ispunio i predao tajnici prije nešto više od sat vremena.

Nije prošlo puno vremena kada ga je upitao:

• A gdje si bio od rujna ’92. Do travnja ’93.?

• Eto ti glupane! – u mislima, razočaran u svoju pamet, udijeli Duki sebi kompliment.

• Do you need an interpreter? – začuje pitanje obavještajca, koji je došao do zaključka da sakuplja riječi u namjeri da sastavi odgovor.
• Ne! Ne! Mislim da nije potrebno!

Po sumnjičavom licu nasuprot sebe shvatio je da ga nije baš uvjerio.

• U rujnu sam objavio knjigu. – rekavši, pogleda u neznančeve zeleno-plave oči, koje su bile raširene od nevjerice.
• Knjigu? Kakvu knjigu? – čudeći se počne postavljati pitanja.

• Nije to bila prava knjiga. Napisana je rukom običnog vojnika. – pojasni mirnim glasom.

Nadao se da se neće dugo baviti tom temom.

• A zašto si je napisao? – ne krijući zanimanje, opet mu se obrati sugovornik.

Želeći ga nekako otresti sa svojih leđa, Duki mu prešuti sve razloge i ponudi jedan, uopćen:

• Posvetio sam je mrtvim i ranjenim prijateljima.

Čuvši njegovo obrazloženje, na licu britanskog vojnika odmah se ukaže iskren respekt.

• Možeš li mi sutra donijeti knjigu, ili dio nje?

• – kratko, i bez trunke radosti, reče Duki.

Zavaljen u jednostavnu, staru fotelju, netremice je zurio u knjigu, što je ležala na stoliću boje mahagonija ispred njega. Snažna svjetlost stolne lampe, dijelom se odbijala od sjajne površine naslovnice na kojoj je dominirao hrvatski grb crne boje.

Nije znao koliko je vremena prošlo otkako je tu sjeo, nemajući želje da nanovo uroni u svoje emocije zarobljene u tragovima davno osušene tinte. Misli su mu neprestano navirale. Slike se vraćale. Teška srca rukom je krenuo prema njoj, privukao je k sebi, te nesvijesno uzdahnuo. Otvorio ju je nesigurno, baš kao da otvara svoju živu ranu.

„Stajao je na cesti. U lijevoj ruci držao je transportnu torbu, a u desnoj automatsku pušku. Bila je sredina dana. Srpanjsko sunce je bez imalo milosti žeglo sve pod sobom. Novigrad, slikovit gradić smješten na blagoj padini s južne strane rta, što se usjekao u veliki zaljev, bio je prepun živosti. Žamor i graja čuli su se na svakom koraku. Tek je pažljivijem promatraču moglo biti jasno zbog čega je ta ljudska košnica tako aktivna usred paklenog ljetnog dana. Pored stanovnika i njihovih gostiju, u Novigradu je utočište potražio jedan dio stanovnika Kruševa, koji je izbjegao pred sve češće ispaljivanim, četničkim, minobacačkim projektilima. Baš zbog tih napada, u Kruševo su se preko Novigrada prebacivali pripadnici 4. Brigade, kako bi zaštitili nesretne ljude. Duki pogleda nije odvajao od jednog stola ispred kafića. Tužnih, skamenjenih lica, za njim su sjedile dvije starije žene, odjevene u, najvećim dijelom, smeđu seljačku odjeću. Nasuprot njih sjedio je stariji čovjek, gotovo starac, također odjeven u jednoličnu seljačku odjeću. Duha je bio odsutnog. Lica, od sunca opaljenog. S mnoštvom bora, od škrta i teška života. Dugo se borio s tugom, što mu je iz duše neprestano izvirala. Svoje ognjište, što ga je napustiti morao, nikako preboljeti nije mogao. Iznenada, suze izbiše na površinu, te se razliše smežuranim licem. Začu se i tihi jecaj. Potresen tim prizorom, Duki je nesvjesno stiskao pušku. Ubrzo je krenuo prema grupi svojih istomišljenika, što su na obali čekali brod, koji ih je trebao prevesti u to siromašno hrvatsko selo, sa svih strana opkoljeno vojskom i četnicima. Lica su im bila odlučna. Nijemo su oplakivali svoga druga, što je dan ranije izdahnuo na kruševskom kamenjaru.

Sunce je počelo posustajati kada su stigli u zaselak Klanci, smješten na rubu Kruševa. Izvukavši svoju oskudnu vojnu opremu iz kombija, krenuli su prema skupini gardista, koji su stajali u blizini, pogleda uprtih u tlo. Prvo što je Duki primijetio bili su vojni minobacač i ručni raketni lanser „osa“, što su ležali pored puta. Zatim je ugledao nešto od čega mu se steglo srce. Prekriveno šatorskim krilom, na zemlji je ležalo mrtvo tijelo prve žrtve 4. Brigade. Bio je to Ilija Džalto iz Rame. Uskoro su saznali za nevjerojatnu tragičnost njegove pogibije.

Prije dva dana grupa četnika je ušla na područje Kruševa i na brijegu postavila minobacač s kojim su gađali kuće duboko u selu.

U zoru sljedećeg dana, neopazice im se prikrala skupina gardista i započela pucnjavu. Od uljeza najteže je bio ranjen Stojan, tridesetogodišnjak čiji je djed bio Hrvat, ali je oženivši se, otišao živjeti u pravoslavno selo. Ostavljen na cjedilu od suboraca, koji su, bježeći, spašavali živu glavu, Stojan je zalegao u rascjep među oštrim stijenjem. Kada su gardisti izbili na zaravnjen vrh brijega, na kojem su se nalazile tek rijetke grmolike biljke i pokoji kamen, ugledali su napušten minobacač i odbačenu „osu“. Tada su začuli nečije ječanje i preklinjanje za pomoć. Najbliži mjestu odakle su dopirali vapaji, bio je Ilija. S puškom u ruci išao je k najstjenovitijem dijelu, ne mogavši točno odrediti gdje se ranjenik nalazi. Pored rascjepa u kojem je ležao ranjeni Stojan, a u pravcu iz kojeg je dolazio Ilija, nalazila se duguljasta stijena od koje se Stojanovo ječanje odbijalo, te tako stvaralo dojam da je on znatno dalje nego što je zapravo bio. Došavši do te žive stijene, koja je stršila iznad škrape poput kakva nadgrobna spomenika, Ilija je ugledao onoga koji je preklinjao pomoć. Odjeknuo je prasak, a on se, s jekom što se odbijala od kamene površine, srušio na tlo. Metak ga je pogodio pod bradu. Tada priskočiše ostali, te s nekoliko hitaca ubiše podlaca.

Vremena za tugovanje nad sudbinom poginulog druga, nije bilo. Pod ceradom u košu omanjeg kamiona, vozili su se prema mjestu Ilijine pogibije, kako bi držali te neutvrđene položaje. Leđima naslonjen na drvenu ogradu starog kamiona, Duki je pogledom prelazio preko lica suboraca. Zbog silne vrućine i nepodnošljive zagušljivosti, svi su se kupali u potocima znoja. Osmotrio je plavokosog Riječanina Sorića, podrijetlom bodula. Po izrazu njegova lica ništa se nije dalo zaključiti. Nije djelovao zabrinut. Potom je pogledao mršavo, ispijeno lice Bradvice. Znoj mu se cijedio niz neobrijane obraze. Nije primijetio da ga promatra. Sjedio je na drvenom podu i, oslanjajući se o pušku, odsutno lutao mislima. Nakon njega, neupadljivo je počeo proučavati osjećaje njihove uzdanice Ramba. Snažne građe, kratke kose ošišane na četku i pažljivo izbrijana lica, ostavljao je dojam američkog specijalca, što je upravo sišao s pomno rađenog plakata. Čučeći, lijevom se rukom držao za drvenu ogradu, a desnom oslanjao o pušku. Ogromni lovački nož, što mu je, viseći s pojasa, dodirivao pod, neprestano je poskakivao zbog drmusanja koje je izazivala vožnja po neravnom, grubom putu. Svi oni, njih dvanaest, bili su uvjereni da se do položaja voze sigurnim putem. Zato nitko nije ni trepnuo kada se začula eksplozija, nekih stotinjak metara daleko od njih. Tek nakon druge, koja je bila znatno bliža, netko je viknuo:

–  Iskači!!!

Shvativši da su zapravo oni meta napada, svi su žurno počeli grabiti svoje borbene rance sa streljivom, i s puškama u rukama iskakati iz kamiona. Tek su, našavši se vani, shvatili da su se bezbrižno vozili krševitom udolinom koju su četnici sa svojih položaja imali kao na dlanu. Svi su panično tražili zaklon od metaka što su prijeteći zviždali. Kamene gromade iza kojih su se posakrivali, nisu ih mogle zaštititi od minobacačkih granata koje su im se sve više približavale.

Pripijen uz jednu od stijena, Duki je razočarano slušao srce kako nekontrolirano tuče. Čak štoviše, na svako zlokobno zviždanje minobacačkog projektila, um mu je slao fatalističku poruku:

–  Ova je tvoja! Ova je tvoja!

Jedini izlaz iz tako nezavidnog položaja, u kojem su se nenadano našli, bio je nečasno povlačenje u smjeru iz kojeg su stigli. Mrzeći sebe zbog straha za život, što ga je osjećao, Duki je pogledom potražio Ramba, vjerujući kako će mu njegova hladnokrvnost uliti jaku dozu samopouzdanja i prijezira naspram smrti. Videći ga kako se, onako krupan, lagano poput vjeverice prebacuje iz zaklona u zaklon, s očima neprirodne veličine, nije mogao da se ne nasmije. Odmah mu je pripremio i pitanje: „Rambo, zašto imaš tako velike oči?“, ali je on već grabio prema novom zaklonu, bliže zaseoku iz kojeg su došli.

Noć u selu, zbog učestalih straža, nije donijela okrijepljujući san i odmor.

Ujutro, nova naredba. Zauzeti brijeg gdje je život izgubio njihov kolega. Nije se znalo da li su ga opet zaposjeli četnici.

Nakon dugotrajnog penjanja i prikradanja, izbili su na zaravan. Nikoga nije bilo. Tada su preko radio veze saznali da je s jugovojskom postignut dogovor o primirju, a što se moralo s hrvatske strane poštivati, jer je vojska cijelo vrijeme tražila izliku da pokrene tenkove i zrakoplove, te za kratko vrijeme pregazi cijelo Kruševo.

– Morate nać onog četnika šta je ubija našeg čovika! – čulo se s radio stanice.

Duki je odmah krenuo u potragu. Više zbog urođene radoznalosti, nego urođene poslušnosti. Ubrzo su i ostali slijedili njegov primjer. No, na iznenađenje svih, pronaći tijelo nije bilo tako jednostavno. Pomno su provjeravali svaki jasenov i grabov grm, što su uspijevali opstati na tako negostoljubivom terenu. Uzalud. Iživciran jalovom potragom, Duki se osvrne oko sebe i pogled zasutavi na golom, stjenovitom dijelu preko kojeg se moralo proći u povlačenju prema četničkim položajima. Oprezno je koračao, ne želeći doživjeti iznenađenje. Došavši do mjesta gdje je iz tla stršila stijena, iznenađeno je zastao. U rascjepu iza stijene, na leđima je, otvorenih očiju, ležao Stojan. Iznenađeno ga je gledao. Očekivao je čupavu, bradatu spodobu, a pred njim se nalazio obrijan i podšišan čovjek u sivo-maslinastoj uniformi Jugoslavenske vojske. Djelovao je priličo živ. Činilo se kako će svaki trenutak progovoriti. Ipak, pogled na tri muhe, što su se udomaćile na njegovim usnama, odagnao je tu mogućnost.

Osvrnuvši se preko ramena, Duki je ugledao Bradvicu kako ide prema njemu.

–  Evo ga! – vikne mu.

Došavši, mršavi Hercegovac ga nakratko promotri, a onda ogorčeno reče:

–  Ovi je kurvin sin ubija nesritnog Iliju!

Duki mu nije ništa odgovorio. Samo je nijemo zurio u plave oči čovjeka, koji je došao u to siromašno selo kako bi na miru mogao pucati u stare civile. Osjećao je bijes kako nekontrolirano raste.

–  Moramo ga sanit doli do puta. – kaza mu Bradvica.

• Molin?! – preneraženo vikne Duki.

• Tako su naši dogovorili sa vojskon. Traže njegovo tjelo.

• Jesi li ti lud?! Nema puta do doli! Ko će ga prinit priko ovi oštri stina i kroz smrike!
• Takva je naredba. Doli će doć naš kamion.

• Neka ga nosi oni šta ga je posla ode! Je neću!

Bradvica je na njegovu žuć krenuo s žlicom meda. Gledao ga je blagim pogledom, sa smiješkom na krajevima usana.

• Slušaj. Gležanj san bezbroj puta ozljedija na košarci. Po ovom terenu mogu lako uganit nogu. Evo… dat ću van svoje šatorsko krilo. Ali nosit ga ne mogu. – promijenivši pristup objasni mu Duki.

Četvorica su ga nosila niz strm, neprohodan teren. Duki nije mogao, a da se ne nasmije gledajući kako im svako malo ispada iz krila. Kada su ga ukrcali u kamion što je stigao u podnožje, više nije imao onu mrtvačku ukočenost.

Bilo je podne. Umornim pogledima ispraćali su kamion kako napušta Klance i s tijelom kreće na dogovoreno mjesto primopredaje. Svi su bili željni počinka. Odložili su oružje i rance, te se, u prostranom dvorištu kuće, koja je neko vrijeme služila kao škola, posvetili pranju i umivanju. Bližilo se vrijeme objeda. Duki je upravo pljuskao lice mlakom vodom iz plastičnog vjedra, kada je začuo nečiji glas:

• Stiže ručak!

Podignuvši glavu, ugledao je kombi kako se približava kućama. Strpljivo je čekao svoj red i usput psovao sunce što se tako ražestilo. Po košulji su mu se posvuda vidjeli osušeni tragovi soli, preostale od silnog znoja. Uzeo je svoj komad kruha i mesa, rukom posegnuo za puškom, a onda počeo tražiti nekakav hlad gdje bi, poput psa, mogao žvakati svoj zalogaj. Jer znao je da ga čeka pasji život. Vrijeme kada će za jednu godinu ostarjeti sedam. Udaljivši se od dvorišta, koje je bivalo sve ispunjenije novopridošlim gardistima, zašao je u kratku ulicu, s obje strane omeđenu primitivnim kamenim ogradama, a koja je vodila na sam rub malenog zaseoka. Odmah je na početku ostavio pušku, naslonivši je na jedan izbočen kamen. Podigao je otežale kapke i odmjerio, ne baš najbujnije, krošnje obližnjih stabala badema. Prevalivši dvadesetak koraka, zadovoljno je stao nedaleko jednog od njih, pa se polako, oslonivši se o lijevu ruku, spustio na tlo. Leđa je naslonio na sivi suhozid prepun osušene mahovine i dugovječnog lišaja. Tako umornom i neispavanom činilo mu se da leži na udobnom krevetu, zaštićenom spasonosnom hladovinom. Nevoljko je zagrizao komad kruha s mesom. Otkinuvši ga blagim trzajem vilice, započe s neodlučnim žvakanjem. Nije mu bilo do jela, već samo do sna. I noć prije dolaska u Kruševo spavali su na podu nekakve dvorane. Nesvjesno je odlutao mislima. Bio je na moru i, baš kao i svi, gledao tijela mladih djevojaka. Toliko se zanio u tome da je prestao i žvakati. Trgnuo se i ugledao posan krajobraz poznatog dalmatinskog krša iz kojega je i sam potjecao. Zatim se sjetio rezerviste što ga je gledao mrtvim očima.

• Šta mu je to tribalo. – pomisli odmahujući glavom.

• Jesmo li se obojica sad mogla kupat. – nastavi zamišljeno.

U tom trenutku pogled mu privuče nepoznata kretnja s desne strane. Pogledavši u tom smjeru, pomisli da halucinira zbog pomanjkanja sna. Tridesetak koraka od njega, s puškom u desnoj ruci, hodao je rezervist JNA. S kruhom umjesto puškom, u ruci, Duki je zaprepašteno promatrao kako se udaljava. U futroli je imao češku zbrojovku. Nije se premišljao. Kruh je odložio na zemlju. Zatim se rukama snažno odgurnuo od tla. Već je idućeg trenutka, pognut, nečujno hitao prema svom oružju. Zgrabivši ga, požurio je natrag, ne želeći uzbunjivati ostale kako ne bi i njega upozorio. Videći da bi nakon nekoliko koraka mogao zaći među žbunje, odmah mu je viknuo:

–  Baci oružje!!!

Ni na kraj pameti mu nije bilo pucati u leđa. Nije to bio četnik, već pripadnik JNA. A kao takav, mogao je biti bilo tko. Nerijetko su se i sami predavali, ne želeći sudjelovati u krvavom piru. Osim toga, uspostavljeno je primirje, pa su imali strogu zabranu pucanja na ljude u unifirmi JNA. Okrećući se prema Dukiju, odmah je počeo pucati rafalno. Bio je to pijani Stojanov rođak, koji ga je došao osvetiti. Čim je vidio da se okreće zajedno s puškom, Duki je skočio iza debla badema. Bio je bijesan na sebe što je pretpostavio da će neznanac baciti pušku. Nije znao da je dojahao na rakiji, koja ga je činila ludo hrabrim. Izvirio je i rafalno zapucao prema njemu. Razočarano je gledao kako nestaje među stijenjem i raslinjem. Shvativši da mu rafalna paljba odnosi previše metaka iz okvira i onemogućava preciznost, odmah je palcem pritisnuo polugu za pojedinačnu. Zapazivši glavu rezerviste kako kroz granje gleda prema njemu, kratko je nanišanio ciljajući mu u čelo, uvjeren u pogodak. Spoznaja da i ovaj pokušava ubiti njega, nagnala ga je da pritisne okidač djelić sekunde ranije no što je trebalo. Strahovito je razočaranje bilo kada je shvatio da mu je ruka ipak malo zadrhtala i da je uljez nestao među grmljem. Tada je nastala opća pucnjava. Najveći dio gardista nije ni znao što se zapravo događa, pa su pucali prema raslinju. Duki se umalo nije našao u unakrsnoj vatri. Bio je svjestan da je trebao tom rezervisti pucati u leđa. Grizao se od straha da netko ne pogine. Za to bi on bio odgovoran. Sa svoje lijeve strane uočio je dvojicu kolega, kako se prikradajući, pokušavaju uključiti u borbu. Jure, mladić iz Ljubuškog, oštro je zamahnuo rukom. Poslije nekoliko trenutaka odjeknula je reska eksplozija. Sa čuđenjem je gledao oblak rijetkog dima što se izdizao iznad mjesta na kojem je iščezao rezervist. Bila je to ručna bomba za koju nije znao da je brigada posjeduje. Iz Zagreba ju je lukavi Hercegovac kriomice donio, te ju je ljubomorno čuvao cijelo vrijeme. Duki ga je s divljenjem gledao. Odmah nakon eksplozije pucnjava je utihnula. Svi su napeto osluškivali. Od četnika nikakvog glasa nije bilo. Ne mogavši trpjeti tu neizvjesnost, a u strahu da nije umakao, Duki, pognut, oprezno krene prema mjestu gdje ga je posljednji put vidio. Iako mu se pred očima ukazala Ilijina smrt, koja ga je nagonila na dodatnu pažnju, umalo ga nije snašla ista sudbina. Potpuno neočekivano, već iza prvog grma, ugledao je rezervistu kako leži na leđima, gledajući ga u oči. Puška mu je ležala na zemlji nadohvat ruke, no nije posezao za njom. Bio je teško ranjen. Duki ga je bolje osmotrio. Tridesetak godina star. Snažan. Slične građe kao i rođak. Izbrijana lica. Kraće crne kose i tamnih očiju. Bio je neprirodno blijed. Na mjesto događaja pristigli su i drugi gardisti. Nije se na njih obazirao. I dalje je gledao Dukija u oči.

• Ubio si me. – iznenada progovori.

• Nisan te ja ubija! – požuri se opravdati Duki.“

Isplivavši iz dubine svojih osjećaja na mirnu površinu, pitao se zašto je sve tako svježe. Hoće li slike ikada izblijedjeti. Pogledavao je u polumraku svoje sobe, duboko udišući tišinu. Godila mu je. Opet je oči prikovao za, svjetlošću obasjanu, otvorenu knjigu.

–  To mu ne pokazuj! – u mislima posavjetova sebe.

Zatim nastavi pažljivo okretati list za listom. Došavši do krvavog napada na Zadar i nimalo junačkog ponašanja njegovih žitelja, počne trgati stranice. Pogledom je bježao od svakog slova koje ga je moglo odvesti natrag do ružnog lica smrti i mirisa tople krvi. Stavivši snop listova na stol pored knjige, krene dalje s listanjem. Kada je ugledao čudan naziv Čepikuće srce mu je zazeblo. Tu je posljednji put vidio Andriju Pilsela i dvojicu Argentinaca. Nikada u potpunosti nije razjašnjeno, što se zapravo odigralo. Suludi zapovjednik željan činova poslao ih je ravno u smrt.

–  Ni to mu ne pokazuj! – sjetno pomisli.

Nastavio je okretati stranice sve dok nije došao do mjesta gdje je opisao odlazak u opkoljeni Dubrovnik. Po olujnome moru gliserom su se probijali kroz valove, izbjegavajući brodove jugoslavenske mornarice. Toliko su mina i streljiva vozili da je plovilo neprestano pucketalo od silnog naprezanja, prijeteći da će se raspuknuti. Koliko god da su bili šokirani s brojem onih što su pobjegli iz grada, toliko su bili zadivljeni s dobrotom onih što su ostali braniti svoj grad. S njima su dijelili i posljednju koricu kruha. Na njega je snažan dojam ostavila i jedna od dvije lijepe djevojke koje su radile u zapovjedništvu. Uputio joj je i najljepše riječi što ih je znao.

Kidao je list za listom, te ih naposljetku priložio onima što su složeni ležali na stolu.

–  To će mu bit dosta. – tiho si kaza.

Zgotovivši posao, htjede zaklopiti knjigu i krenuti na počinak. Bila je duboka noć. Vjeđe su trebale biti teške, preteške, ali nisu. Praznim pogledom zurio je u prozorsko okno ispred sebe. Poslije nekog vremena oči mu opet padnu na retke crne tinte. Ubrzo je opet listao.

Nekoć prelijep, a tad izranjavan i dijelom izgoren grad, malo je kome bio privlačno odredište. U toj nedostatnoj ljubavi prema domovini, sudbina je izvukla gotovo iste brojeve. Opet su stigli u opkoljeni grad. Ovaj put su ga toliko zavoljeli da su osjetili žal na odlasku. A on posebno. Zbog lijepe dvadesetjednogodišnje djevojke iz zapovjedništva. Iznenađeno je čitao neobične riječi što ih je napisala na papiru istrgnutom iz bilježnice za matematiku:

„Tužno je sve ovo, tužno i pusto, ogoljelo.

Umorna sam, oči, ruke i misli su moje umorne i tužne. Plakala bih, u meni je puno, puno gorčine, puno boli kojoj ne bi trebalo dopustiti da raste, ne bih joj se smjela predati. Puno je riječi, cijele bure, naleti riječi, misli, bojim se da će sve ovo ostati uspomena. Pišem ovo sa strahom, sa čežnjom sjetim se osmijeha i poneke smiješne riječi, izraza očiju. Pišem kao da je prošlost, a ni počelo nije.

Hladno je ovdje, i svi oni neki drugi, ili nedragi, tužni i veseli, istiniti ili lažni ljudi, tu su, uvijek su prisutni neki ljudi, uvijek ovisno o nekim ljudima, ljudi o ljudima, svega bi se tu moglo reći, napisati.

Sama sam ipak u ovoj toplini, sama sam i vesela i tužna i zabrinuta, zabrinuta.

Ne volim kolotečine, ne volim iste ponovljene korake, ne volim obično, ne, ne volim obično.

Ponekad, u nekim lijepim trenucima pomislim i vjerujem, duboko vjerujem

da ništa i nitko nije običan, da je sve i svi neobično na svoj način, čak i dvije moje cipele nisu obične, nisu dosadne. Da li je išta dosadno, jadan je onaj čovjek kojem je dosadno sa samim sobom, jadan je onaj što se osjeti tuđ samome sebi.

Kasno je, jako je kasno i pada neka hladna kiša i jesam sama, jesam, mada ovako pišući, prebirući po mislima osjetim se nekako bližom, bliskijom.

Stalno me proganja jedna misao, nadam se da ti nije hladno, da pomisliš na tren, barem na tren.

Možda misliš da mi nisi trebao ništa reći, možda i nisi ozbiljno mislio, možda ja i umišljam, možda sam samo sanjala. Ne, ne volim duge rijeke, duge monotone rijeke u kojima se rijetko može uživati, ili pak može, ali dugo, dugo treba da se shvati vrijednost i prihvati istina.

Oprosti, ne znam što mi je.

Htjela sam samo reći da mi je žao što ne mogu ići s tobom, žao mi je što je sve ovako, ovako…

21.11.’91. Volim ja tebe i oprosti

Prisjetivši se tih emotivnih trenutaka, obuze ga sjeta. Ne želeći tonuti dublje u sjećanje, nastavi okretati listove. Uzaludno je pokušavao zaintrigirati sebe za nove priče. Neprestano su mu se misli vraćale na retke prepune topline. Stoga je i ostao zatečen kada je stigao do samog kraja i ugledao poznate riječi što su ga tako skupo koštale:

„ P.S. Jednom je rekao jedan čovjek: ‘Nekada je prijestolje na blatu, a nekada blato na prijestolju’.“

Ugasio je stolnu lampu, leđa naslonio na naslonjač fotelje i spustio očne kapke.

“Svim bićem se vratio u vrijeme ideala. Nakon priznanja, bio je uvjeren da rat neumitno ide prema svome kraju. Službena istina u mnogočemu nije odgovarala stvarnoj istini. Domoljubno raspjevani Hrvati, na branik domovine, nisu odlazili u takvom broju kao što se činilo kada su u pitanju bile proljetne svetkovine na kojima su cvrčali gorostasni valovi. Kada je trebalo mrijeti za toliko opjevanu Domovinu, usamljenost je malobrojnim i mladim idealistima bila prečest pratitelj. Ne jednom, čuli su bolne riječi kako su plaćeni za taj posao. Teško ranjen učestalim sahranama mladih ljudi i bolnim kricima njihovih majki, odluči pisati o njima, plašeći se da će vlastodršci njihove patnje i žrtvovanje nemilosrdno prigrabiti sebi. Često je sretao ranjene drugove prepune gorčine na vlast koja ih je napustila, ostavivši ih da sami liječe svoje rane. Silno ganut njihovim tužnim pogledima, prkosni dječak odluči pisanom riječju boriti se za njihova prava.“

Ubrzano kucanje srca vrati ga u stvarnost. Otvori oči i potraži prekidač. Svijetlost opet obasja knjigu. Bio je u velikom iskušenju da je zauvijek zaklopi. Ostao je još samo jedan list kojeg je trebalo okrenuti. Na drugoj strani se nalazila kratka priča, bez imena. A tako je snažno za srce ugrizla čovjeka što je ukinuo Republiku i sebe proglasio carem. Iskrene i tople riječi, u dušu ranjenog dječaka, natjerale su ga da se pobrine za osakaćene, plašeći se pobune. No, iako star, znao je na koga stražu poslati.

Okrenuvši najtežu stranicu, Duki ugleda poznate riječi:

„Sam. Stojim sam na pustom kolodvoru, pitajući se što ja tu radim. Želim se maknuti, želim krenuti, želim pobjeći od tih starih zarđalih tračnica kojima, tko zna od kada, nije prošao ni jedan vlak, ali, ne uspijevam. Neka sila jača je od mene. Neka sila kao da želi da budem tu, baš tu. A i hladno je. Tijelo mi lagano drhti. „Što ja radim tu?“, pitam se, nikako ne uspijevajući naći odgovor. Umoran sam, jako umoran. Zatvaram oči i vidim… vidim vojnike, umorne, bolesne, ranjene. To su sovjetski vojnici, vojnici koji su izborili svoju slobodu, vojnici koji su umirali za sreću svog naroda, vojnici koji su patili za svoj narod. To su heroji. Njihova zemlja, ma kakva ona bila, slobodna je. Dugotrajan iscrpljujući rat dobio je sovjetski vojnik. Iako su mnogi ostali invalidi, iako su mnogi ranjeni, bilo u tijelu, bilo u dušu, iako su mnogi potpuno iscrpljeni, sretni su. Sretni su jer su heroji. Toj ogromnoj masi isluženih vojnika, približava se lokomotiva sa mnoštvom vagona, praznih vagona. Nastaje opće oduševljenje. Idu na odmor. Zasluženi odmor. Počinjem shvaćati. Kraj drugog svjetskog rata. Nakon teškog i iscrpljujućeg rata, pobjedu su izvojevali sovjetski vojnici koji su se borili i ginuli za svoje ognjište, svoj narod, svoju zemlju. Cijena njihove slobode bila je vrlo visoka, mnogo mladosti je stradalo. A sada, oni preživjeli očekuju, ne novac, ne materijalnu vrijednost, očekuju toplu riječ, riječ hvala, za sve ono što su učinili. I, naravno, kako mogu biti zaboravljeni? Idu na dugotrajan odmor gdje će moći zaliječiti sve svoje rane. Ta, tko im može zaboraviti sve ono što su učinili? Veseli su. Pjevaju. Nesretnici. Nesretnici ne znaju kamo idu. Ne znaju da su oni žrtve jednog od najužasnijih zločina prema svom narodu, u povijesti svijeta. Oni se šalju na hladni istok u otvorenim stočnim vagonima, šalju se na taj put kako bi ih što više umrlo, kako bi bilo što manje heroja. Oni su postali suvišni. Nesretnici, vesele se, a ne znaju koji je cilj njihova putovanja. Pred njima su užasno hladne tisuće kilometara. Rijetki će ga preživjeti! Ne mogu ih više gledati. Iako nisu moj narod, iako nisu moje vjere, boli me taj zvjerski postupak prema njima. Ne, nisu to zaslužili!

Otvaram oči ne bih li pobjegao od tog prizora, žalosnog za ljudski rod. Uspio sam. Ponovno vidim one zarđale tračnice, a na njima se zaustavi pokoja pahuljica snijega. Još je hladnije. Najednom, trgnuo me zvižduk lokomotive u daljini. „Ne nisu to oni!“, gotovo da vičem. Kako je taj vlak bivao sve bliže, srce mi je sve brže i brže udaralo. Kada mi je lokomotiva bila blizu, ugledao sam otvorene vagone, a u njima mnogobrojne ranjenike, mnogobrojne islužene vojnike. Više se nisu veselili, niti su pjevali. Mnogi su spavali, ali su im položaji bili nekako neprirodni. Mnogi su drhtali. Hladnoća i iscrpljujući put, vjerno su ispunjavali naređenja onih u koje su ti nesretnici vjerovali. Bio sam užasnut tim prizorom. Nisam ih više mogao gledati kako umiru na moje oči. Zatvorio sam oči, želeći pobjeći u neki humaniji svijet. Negdje iz daljine, začula se poznata melodija. Bila je to pjesma pjevana iz srca, iz duše: „SOLDIER OF FORTUNE“. Sve bliža i bliža, sve jasnija i jasnija.

Nesvjesno sam otvorio oči i osjetio ogromnu bol u srcu i duši. Ne, to nije moguće! Ne, to nije istina! Predamnom je stajao onaj isti vlak, oni isti stočni vagoni, a u njima vojnici, isluženi vojnici, ranjenici, bolesnici, vojnici… HRVATSKI VOJNICI. Gledam ih, po njima padaju pahulje snijega, ali se tope čim dodirnu njihova tijela. Osvrćem se oko sebe, ne bih li ugledao negdje nekoga. Sam. Potpuno sam. Gledam te hrvatske anđele, gledam te stočne vagone u koje su ih ubacili, a u kutu svakog od njih nalazi se hrpa limenih ordena i papirnatih pohvala. Želim im prići, želim im pomoći, ali ne uspijevam. Zvižduk lokomotive koji najavljuje polazak, tjera mi suze na oči. Vičem im: „Iziđite ovdje, ne znate vi gdje vas vode! Oni su vam namijenili laganu smrt!“. Gledaju me, dok vlak već polako kreće, gledaju me, ali bez i malo volje da se pomaknu. Izbezumljen sam. To je moj narod! To su moja braća! To je moja vjera! Gledam njihove tužne oči, svima su im vlažne, to su gorke suze. Dok vagoni lagnao klize pored mene, jedan hrvatski vojnik mi je mahnuo rukom, rekavši: „Ne brini, znamo mi gdje idemo, znamo i tko nas šalje, ali, neka im bude. Ne, ne želim silaziti, ne želim bježati. Od sudbine se ne može pobjeći.

Želim samo plakati u tišini, Želim samo umirati u samoći!

A oni, neka ostanu vječiti zatočenici svoje savjesti!

Odlaze, ispraćam ih pogledom. Bol. Neizmjerna bol. Ne plačem, suze mi same klize niz lice. Nestaju u daljini, ostajem sam sa svojom tugom. Više mi nije hladno. Toplo je. Vruće je. Pada mrak. Više ništa ne vidim. Hoću pobjeći. Uzaludno trzam rukama. Vruće je. Užasno vruće. Tišina. Zlokobna tišina. Budim se. Rukom tražim upaljač. Svjetlost. Brišem orošeno čelo. Dobro je, suze nitko neće vidjeti. Palim cigaretu i govorim:

„Opet sam sanjao gorke suze plaćenika!“

Danas, 10 srpnja 1992.

PRIJATELJ IZ PREDGRAĐA

• That’s it! – ujutro je rekao obavještajcu MI 6, gledajući ga ravno u oči i pružajući tanji snop istrguntih listova.

Videći da ovaj to uzima bez riječi, poboja se da je nedostatno, pa žurno nadoda:

• Is it enough?

• Yeah! I think so! – odmah mu odagna brige.

Osmotrivši površno to što mu je skladišni radnik upravo dao, ljubazno ga obavijesti:

–  I’ll bring it back tomorrow.

Potom je nastupila tišina koju je narušio zvuk kacelarijskog fax-uređaja. Prevrćući u rukama listove pune njemu nepoznatog slavenskog jezika, najednom podigne glavu i nekako neslužbeno, priupita:

• Da li još pišeš?

• Ne! Ne! – stigne neposredan odgovor.

I baš kada je britanski vojni službenik govorom lica i tijela dao do znanja da je razgovor završen, Duki se nesigurno oglasi:

• .. napisao sam jednu antiratnu poemu. Na engleskom je.

Zabezeknuto ga je gledao.

• Pa gdje ti je?

• U ormaru.

• Možeš li je donijeti?

• – reče i požuri u njihov kontejner.

Živo ga je zanimalo što će za nju reći netko komu je engleski materinji jezik. Dugo ju je pisao. Slagao riječ po riječ. Pitao strance kako to njima zvuči. Nicku, omanjem bivšem vojniku, oči su zasuzile dok je čitao.

Kada se s papirom vratio u šefov ured, ponosno ga je pružio neobičnom sugovorniku. Zatim je neupadljivo pratio reakciju njegovih očiju, koje su prelazile po kratkim redovima. Nije mu promaklo širenje zjenica, kako se približavao kraju.

–  Ti si ovo napisao? – naposljetku upita.

• Riječ po riječ. Jer… moj engleski nije savršen. – skromno objasni.

Obavještajac je sve još jednom nakratko pogledao, a onda, uz napomenu da će to sutra donijeti natrag, zamišljeno otišao.

Ujutro, pružajući Dukiju njegove papire, na čijem je vrhu stajala poema, radoznalo je zapitao:

• Ovo je sve utemeljeno na istinitom događaju?

• – Duki potišteno odgovori.

• A tko je pukovnik?

• On je zapovjednik koji je tog momka iz predgrađa ostavio da se sam bori protiv četnika. Nedugo nakon njegove smrti, dobio je čin pukovnika. Kada je nakon mjesec dana tijelo tog heroja pronađeno i pokopano, na grobu mu je držao govor.

• Izgovorivši to ogorčeno i u jednom dahu, duboko udahne, te se zamišljeno zagleda negdje u daljinu.

Prenu ga glas:

• Kako se zove taj pukovnik?

Pogledao je lice tog stranca u uniformi. Pred njim je bio tek običan čovjek. Uzdahne i nastavi tužnu priču.

• On odavno više nije pukovnik. Njega mediji slave kao heroja. A onog mladića iz predgrađa niti ne spominju. Zato sam mu ja napisao ovu pjesmu.

Opet zašuti. Gledao je zaprepaštene oči nepoznata čovjeka.

• Zato ja pišem, a nisam pisac. – nastavi s gorkim monologom.

Uskoro je neznanac otišao. Duki ga je s ulaza u kontejnere gledao kako ulazi u svoj zeleni džip. Nije mu htio reći ime koje je tražio. Ništa mu nije značilo. Oči je položio na stihove u svojoj ruci. Krajičkom oka je primijetio kako nešto ide prema njemu. Podigne pogled i ugleda Tasmanijskog vraga. Bijesno je vrtio glavom. Dolasci tog obavještajca remetili su mu dogovorene transporte UN-ovog materijala.

• Nije moja greška. Rekao sam mu ono što me pitao. – preduhitri ga Duki.
• Zašto mu nisi nešto slagao! – odbrusi mu šef.

Tek je u kontejneru, okružen limenim ormarima, na miru mogao pročitati ono što su i pripadnici MI 6 pomno čitali.

TO THE HERO:

Easter Sunday Morning

You used to say:

Up there on the hill,

There’s a line

Dividing good from evil,

Like a dreamer

You are moving on

By the ideals

Carried on.

Towards the peak.

When you arrive and hear the shots,

Behind your back,

Don’t turn around.

It’s late.

On the a nearby cliff,

Look!The name is chiselled: „Hamburger Hill“

No time to run away

You can hear the bark From far away.

Through the dark You can see

Young broken Pine trees

And afraid Bloody leaves

On the ground.

Don’t try to get down!

It’s too late!

Close your eyes

And look at the face

Of colonel.

Crying on your grave!

Not to see

Not to feel

Arrived

Just to be seen!

Kada je završio, vrata su se otvorila i na njima se pojavio Baki, koji je izgarao od želje da sazna zbog čega taj vojnik učestalo razgovara s njim.

• Šta oće? Šta te je pita? – ne trateći vrijeme krene u propitkivanje.
• Nikad ne bi reka. – zamišljeno kaza Duki.

• Šta to?

Da i u britanskoj vojsci puno više paze na one šta pišu, nego na one šta kradu.

Nastavak romana proćitajte : nastavak romana.