Prethodni dio romana proćitajte ovdje : prethodni dio romana.
Radoznalo je promatrao veliki crni brod što je upravo uplovljavao u luku. To nije bio čest prizor. Tih ratnih godina luka je skapavala od gladi. Plaće su se radnicima isplaćivale od najamnina što su stizale od UN-a. U znak zahvalnosti, radnici su vrlo često znali poštedjeti njihovu imovinu.
- Ko zna šta je u onin bilin vrićan! – začuje susjedov glas iza svojih leđa.
- Neman pojma! Izgleda da ih je pun! Dobro je potonija! – okrećući se prema njemu, uzvrati Duki.
Preko njegova ramena, kroz veliki ulaz, u skladištu ugleda Bukija i njegova potrčka Bakija, kako bezbrižno čavrljaju. Uozbilji se pa upita Blekija:
- Kako su njih dva tako nedodirljiva? Uvik se izgube kad je neki prljavi posa!
Iako je znao o kome govori, Bleki se okrene prema skladištu.
- Goni i’ u pičku materinu! Dobri su sa šefovima!
- To znan, ali kako?
- Patak dobro govori engleski. On…
- Patak? Zašto Patak?
- Al’ ne vidiš kako oda! Isti patak! – pojasni mu zbog čega Bukija tako zove.
- On ti, čuja san, njima iznajmljuje cili kat!
- Nekin od naši poslovođa?
- Ne njima! Nekin drugin, ali se tako sa svima zbližava!
- Je li?
- On ti je govno! Za onog drugog nije me briga, ali on… on je smrad! A šta je škrt!
- Stvarno?
- Al’ nisi primjetija?!
- .. nisan.
- A krvi ti Isusove, da nisi! Draža mu je lova, nego išta!
- Da ti pravo kažen… nije me to ni briga, ali ono kad su nas ostavili da peremo golubova govna sa tanka za gorivo… To in nikad neću zaboravit!
- E, uzeli su auta i ka, odveli i’ u praonu!
- Još su se pogledavali i smijuljili!
Iako se o njima mnogo toga znalo, a mnogo toga nagađalo, cijelu istinu jedino su znali sami „Nedodirljivi“. Buki, koji je bio onaj kojeg se sluša, ne samo da je neumorno sklapao poznanstva sa svima koji nešto znače u UN-u, već im je svesrdno nudio pomoć kada su gozbe bile u pitanju. Naime, rekao bi im da ne moraju brojiti svaku čašicu koju popiju, jer će on brinuti o njihovu prijevozu. Kako ni on ne bi morao paziti, taj zadatak bi prepustio potrčku Bakiju. Jednostavno bi ga nazvao kući i otrgnuo od obitelji. Tako bi nesretni Baki morao cijelo vrijeme gledati njega i nepoznate strance u hedonističkom iživljavanju, te ih naposljetku razvoziti kućama. Najteže od svega bilo mu je pretvarati se kako i on s njima uživa. Samo zbog velike ovisnosti o Bukijevom znanju engleskog, šutke je pristajao na njegove ponižavajuće zahtjeve. Nitko, osim njega samog, nije znao koliko mu zamjera to što ga koristi kao slugu.
- Šta mu ono piše? – upita Dukija susjed.
- Dignity! Tako se brod zove!
- Šta to znači?
- To slučajno znan. Dostojanstvo.
Bleki je otišao, a Duki, sa ruba kamene obale, ostao promatrati pristajanje. Ubrzo je do njega došetao Ajvo.
– Jesi li se ispriča sa susidon? – odmah upita.
Na njegov spomen, usne mu se razvukoše u osmijeh. Zatim
reče:
- Skreća mi je pažnju na Bukijevu ljubav prema lovi!
- A ko je ne voli!
- Moj susid!
- Dignity! Šta je ovo doveza?
DIGNITY
U polovici prepilane bačve vatra je veselo pucketala, a plameni jezici naizmjenice lizali umašćene rešetke priručnog roštilja. Ništa nije moglo ujediniti dvadesetak lokalaca, kao što su to mogle besplatne engleske pljeskavice i kobasice. Dio njih nestrpljivo se muvao oko vatre, a dio se pritajio u klimatiziranim kontejnerima, čekajući znak da gozba počinje. „Barbecue“ je bila neka vrsta nagrade za golemi posao što su ga svakodnevno odrađivali.
Duki je kriomice promatrao Bakija koji je u rukama nosio po jednu drvenu kocku, a pod pazuhom komad daske. To su bili dijelovi smrskane palete. Pitao se što s tim namjerava. Došavši do zida skladišta, koji je stvarao pristoju, hladovinu, na tlo je prvo položio jednu kocku, a onda na nju i drugu. Zatim je na njih pažljivo stavio onaj komad daske. Sve je to zadovoljno osmotrio i potom, poput kvočke što sjeda na jaja, pažljivo spustio stražnjicu. Uvjerivši se da mu je guza na sigurnom, leđa nasloni na razmjerno hladan beton. Nakon toga glasno izdahne sav zrak iz pluća. Baš onako kako su običavali činiti težaci iz njegova kraja, kada bi okopali red vinove loze, pa nakratko sjeli kako bi otpočinuli.
– Sidi i puše! – pomisli Duki vrteći glavom.
Čim je vatra posustala i ukazala se žerava, kao iz dubine pećine izronio je Buki, te požurio prema stolu s mesnim prerađevinama. Čistačica ga je gledala s neskrivenom zahvalnošću, dok je pladanj s pljeskavicama nosio prema vrelom roštilju. Nikad ga do tada nisu vidjeli da se nudi za neki neugodan posao.
Duki je sa velikim zanimanjem promatrao prve kapi znoja što su se ukazale na njegovu licu.
- Šta je, šta gledaš? Debelog šefa, je li? – začuje Ajvin glas.
- Nije prasac od čovika, ka šta govore! – reče okrećući se k njemu.
- Jesi siguran? Kako znaš?
- Znoji se! Prasci se ne znoje!
- Ha, ha, ha! Nisan zna!
- Da nije prasac?
- Ma ne! Da se prasci ne znoje!
- Ni ti ga baš ne voliš?
- A ko ga ode voli? Njega i njegovog…
- Šefovi! Nemoš reć da ih šefovi ne vole!
- Baš! Zamisli to! On nama glumi nekog šefa, a prijatelj mu glumi zamjenika! Moš to virovat! – raspaljen pivom što ga je rado srkao iz limenki, povišenim tonom kaza Ajvo.
- Skužija san skoro sve ode! Nego…ajde donesi i meni koju medovinu, pa da dušu zajedno galimo! A?
Dobro opskrbljeni tekućinom, sjeli su na balu vreća za pijesak i, srčući pivo iz limenki, nastavili promatrati samoprijegornog Bukija. Nad pljeskavice što su se dimile na roštilju, nadvila se masivna, rumena i znojna glava. Unatoč vrelini i gustome dimu, žmirkajući, brižno ih je proučavao, nestrpljivo čekajući trenutak kada će postati jestive. Zadovoljno slušajući kako cvrče potamnjele hrpice mljevenog mesa, usne razvuče u blagi osmijeh. Još ih je malo mjerkao, a onda požurio po pladanj i limenu lopaticu. Vješto ih je podbadao i slagao. Strpljivost ga je najednom izdala. Dohvatio je jednu te je, još vrelu, stao velikim prstima ugurivati u usta. Kada mu je, tako vruća, pala na debeli jezik, lice mu se usijalo. Poskočio je malo na lijevu, a potom i na desnu nogu, te zahukao:
- Hu! Hu!
Nato dva cugera iz publike prasnuše u smijeh.
Kada je gozba okončana, punašnih trbuščića, smijući se, krenuli su prema vozilima. Valjalo je poći kući.
Pametni, čistačice, Boki i Ajvo ušli su u svoj kombi rađen po evropskim gabaritima, a nepametni u svoj rađen po azijskim. Potonji su, zbog sporog ukrcaja, krenuli s malim zakašnjenjem. Ipak, morali su priznati da su imali više zraka otkad je prapatnički asasin onako viteški umlatio zlosretnog Milu.
Iako je bilo kasno poslijepodne, luka je bila puna živosti. Iskrcaj broda „Dignity“ bio je u punom jeku. Traktori su vukli dugačke prikolice bez stranica, krcate debelim bijelim vrećama. Nikoga nije zanimalo što je u njima. Bar je tako izgledalo. Dvjestotinjak jardi ispred njih, jedna je vreća počela lagano kliziti. Uskoro je tresnula o vreli asfalt i ostala ležati. Nitko to nije zapazio. Bar se tako činilo. Kada je kombi stigao do mjesta nezgode, vozilom se prolomio urlik polupijane životinje:
– Stani!!
Preplašeni Baki naglo je pritisnuo kočnicu, ne znajući što se dogodilo. I na ostalim licima vidio se strah. Sve se odigralo nestvarno brzo. Najprije su ugledali iskolačene plave oči. Odmah zatim vidjeli su ručerdu što se sručila na slabašnu kvaku kliznih vrata, te je svom silinom povukla. Djelić sekunde nakon toga izletio je kroz otvor što se ukazao i potrčao u zagrljaj debeloj vreći. S užasom su ga gledali kako je nosi prema kombiju. Dahtao je dok se, zajedno s njom, ugurivao kroz uska vrata. Kada su i on i vreća bili unutra, začuo se uzdah olakšanja, a zatim i njegov smijeh.
– Ajde vozi! – zadovoljno vikne Mamac.
Prvotni užas zamijenio je smijeh prisutnih. Čim su krenuli, Duki je uzviknuo:
– Majko mila! Sramote!
Od stida je lice zabio u naslonjač pred sobom.
– Šta ti uvik nešto… – obruši se na njega Mamac, ali je, čuvši da je smijeh u vozilu nestao, instiktivno zašutio.
Sav taj igrokaz, sa okuke ispred njih, promatrao je hrvatski policajac koji je bio tu kako netko ne bi ukrao koju vreću. Gledao ih je očima punim prijezira. Bili su uposlenici UN-a, a besramno su krali vreće lučkim radnicima. Nedaleko njega stajao je džip britanske vojske, pored kojega su se dva vojnika gurkala i podsmjehivala. Začas su se, dotad, goropadni dinarski vukovi, pretvorili u promrzle jaganjce. Drhtali su od straha da im ne napravi prijavu, pa da im pomorska policija uskrati propusnice. Kada su mu se približili, bez riječi im je radio-stanicom dao znak da stanu i vrate to što su uzeli. No, stvorio se problem. Vreća nije mogla vani kroz uska vrata. Uporno je za nešto zapinjala. Svima su živci bili napeti kao strune. Umalo nisu nogama izgurali Mamca i njegovu vreću. Iako ju je gurao bez i malo žara, ipak je nekako ispala vani. Teško uzdahnuvši, snažno ju je primio i podignuo na prsa. Dok ju je nosio na mjesto zločina, Englezi su se cerekali, policajac je i dalje bio bez riječi, a jaganjci su se, drhtureći, crvenjeli od stida. Kada su nekažnjeno, prošli granični prijelaz, Duki je podignuo glavu i zasiktao na Mamca:
- Sramoto jedna!
- Šta je budalo! Bila je to pestotica! – počne se braniti.
- Kakva petstotica?!
- Nemaš ti pojma! Brašno!
- Brašno??? s nevjericom ponovi.
- Počeja si krast brašno! – vikne.
- Šta je! Jesu li svi ovi dana govorili: „Digni ti!Digni ti!“ Diga san ja, pa šta!
Nakon što je minuo strah, počeše se smijati. Vuk za vukom.
THE MOTHER OF ALL MYSTERIES
Pred sam dolazak jeseni, naprasno ih je napustio glavni šef i sa sobom u Englesku odveo njihovu Dobru Vilu. Okupljeni u poveću grupu, stajali su u kutu skladišta, radoznalo promatrajući velikog i gojaznog pedesetogodišnjaka u laganoj UN-ovoj uniformi. Svijetle, dijelom izgubljene kose i bijele puti. Na licu posutom pjegama nalazile su se oči bez imalo topline, oči koje su gledale pored njih.
- I am Peterson. Rob Peterson. Your new boss! – rekao je bez i trunke oduševljenja, tek ih letimično pogledavši.
Održao im je kratak, formalan govor, a onda otišao u ured.
- Šta je ovo, al’ je razrok? – reče Duki.
- Biće! – složi se s njim Baki.
- Više je gleda u palete sa strane, nego u nas!
Vrlo brzo su otkrili da uopće nije razrok. Toliko je prezirao prostore na koje je došao iz Australije, a sa njima i ljude koji su na njima živjeli, da ih od gađenja nije mogao gledati. Bilo je očito da je po svjetonazoru neonacist. Njegov psihološki profil upotpunila su dvojica predradnika, crnih Amerikanaca, koji su tvrdili da je rasist. Dolasci na posao sve više su postajali prava mora.
– Evo ga! – dok su radili u skladištu, sve ih upozori Ajvo.
Išao je prema njima u društvu Bukija, koji je za kratko vrijeme postao njegov general, pa je zbog toga bio pošteđen bilo kakvog rada. Obojica su se smijala.
- Vaš bivši šef je uhićen u Engleskoj zbog bigamije! Vidio sam ga u novinama! – kazao je podrugljivo, otvoreno se naslađujući.
Sve je to, smijući se, preveo njegov general.
No, nitko se od radnika nije obradovap nevolji bivšeg šefa. Vidjevši da se nisu baš razveselili, ubrzo se okrenuo i otišao, ostavivši im Bukija.
- Kako to? – Baki zabrinuto upita prijatelja.
- Vinča se s našon tajnicon, a nije se rastavija od svoje žene! – pojasni što se zapravo zbilo.
Bili su zapanjeni.
Kada su ostali sami, Duki se obrati Ajvi:
- Možeš li ti virovat zbog čega su svog visokog oficira pribili na stup srama!
- Stvarno! Jadnog Brajka! – sažali se nad njegovom sudbinom plemeniti otočanin Ajvo.
- Zamisli da je bija naš! Šta je sve moga radit!
Život pod čizmom australskog klanovca, koloniji hrvatskih najamnika bivao je sve teži i nepodnošljiviji. Baš kada su pomislili da gore ne može biti, otkrili su da je to itekako moguće. G. Peterson je naložio inventuru cijelog materijala vrijednog milijune i milijune dolara. Ispostavilo se da nedostaju neke cijevi, limovi, drvena građa i sl., sve u vrijednosti svega nekoliko tisuća dolara. Takav manjak svi bi smatrali zanemarivim, ali ne i g. Peterson. Ako ih je dotad mrzio kao slavene i balkance, otad ih je mrzio i kao lupeže. Uzaludno su tvrdili da je to materijal što se nalazio van skladišta, na dohvat ruku lučkih radnika. Da stvar bude gora, gotovo u pravilnim vremenskim razmacima, ponovno bi se na inventuri pokazalo da je opet nešto nestalo. To je glavnog šefa dovodilo do ludila. Misteriozni nestanci prerastali su u nerješivu zagonetku kojoj nitko nije bio dorastao. Kada su upitali Dukija što on misli, samouvjereno je kazao:
- Lučki! Nema ko drugi! Sve su to stvari koje se iz luke samo kamionon mogu iznit! Zna to i Rob, samo kurvin sin ovako ima priliku za iživljavanje!
- Ma lučki, nego ko! Njima sve triba! – složi se i njegov susjed. Svaki put kada bi ugriz g. Petersona na trenutak popustio, otkrilo bi se da je opet nešto ukradeno. Zbog ozbiljnosti cijele situacije svi udružiše mozgove ne bi li došli do rješenja. Nije ih toliko mučilo tko krade, već kako krade. Uzalud. U tim tegobnim trenucima oraspoložiti ih mogao je još jedino dobri čovjek sa sjevera. Zatrubio bi dvaput, izbečio velike plave oči i viknuo kroz prozor:
– Kak’ ste dečki?! – pokazujući zube kojima je bez problema mogao, poput grožda, zobati suhi kukuruz.
Kada bi otišao, opet bi sve bilo po starom. Jednog dana zatekli su šefa bez zlovolje i prezira s kojima je redovito bio naoružan. Znajući da jedna lasta ne čini proljeće, Duki je sačekao sutrašnji dan. Videći da je opet dobe volje, odmah je upitao Bakija što se s njim događa. On je preko Bukija dobivao najsvježije informacije.
- Izgleda da nan dolazi Stela! – uzbuđeno mu povjeri.
- Koja Stela? Kakva Stela?
- Znaš da je radija u Tuzli za UN!
- Sad san se sitija.
- Tamo mu je tajnica bila ta Stela! Uspija joj je sredit posa ode! Navodno je mlada!
- Kako to? Po njihovin propisima Bosanci nesmu radit u Hrvatskoj, isto ka šta mi nesmimo u Bosni!
- Ma muči! Šta te briga za propise, ako nas pristane proganjat, tlačit!
- Dobro govoriš! S ovakin Robon Petersonon, ka šta je ova dva dana, dalo bi se živit!
Na dan kada je iz bosanskih planina trebala stići nova dobra vila, te ih izbaviti iz debelih, znojnih ruku bijelog pjegavog čudovišta, vladala je opća radost. Kada je na sjevernu stranu skladišta stigao bijeli kombi iz Bosne, mnogi nahrupiše vidjeti tu zagonetnu gošću. Na njihovu žalost, stigla je samo njena odjeća i rublje. I umalo joj torbe ne rastrgoše tri odrasla klipana, htijući zadobiti šefove simpatije. Bleki, Mamac i Aki Buzdovan. Ne mogavši se dogovoriti tko će njeno rublje odvesti u pripremljeni stan, sva trojica uskočiše u vozilo. Duki, koji je upravo dolazio i vidio strku, što je napraviše, odmah ispitivački pogleda Bakija koji se borio s navalom smijeha.
- Oko čega se tuku? – radoznalo ga zapita.
- Ko će vozit Stelinu robu!
- Aha! Ko će od nji’ prat gaćice tuzlanske pjevačice! – značajno kaza i izazove provalu smijeha kod Bakija.
Udaljivši se od odbora za doček, opet je počeo razmišljati o ideji koja mu se nedavno našla u mislima. Trebao je naći osobu voljnu da za razumnu cijenu, u Trogiru gdje je g. Peterson uz piće volio sjediti, po njemu prolije vjedro katrana i prospe vreću perja.
Za takvo nešto ne bi žalio novca. Vrativši se natrag, umjesto graje i osmijeha, zatekao je tišinu i ozbiljno lice g. Petersona. Odmah je osjetio da nešto nije u redu. Pogledom je potražio uvijek dobro upućenog Bakija.
Prišao mu je i šapnuo u uho:
- Je li došla?
- Je! – tiho mu odgovori.
- Pa šta se onda ne veselite?
- Neman pojma! Izgleda da je nešto iskrslo!
- Iskrslo? A koja je ta Stela?
- Ona plava kraj bodljikave žice!
Pogleda kroz raštrkano društvo i zapazi zamišljenu djevojku, dugih nogu i duge plave kose, kako stoji prekriženih ruku. Usredotočio se na njeno umorno, ali lijepo lice što su ga krasila dva sivo-plava oka.
- Stvarno je lipa! – šapne Bakiju.
- Je, nema šta! složi se iskusni ženskar.
- Ne razumin čemu sva ova kisela lica? kada je to izgovorio, primijeti nepoznata mladića kako stoji leđima naslonjen na lučku dizalicu što se nalazila malo podalje od njih.
- Ko je to? Stranac sigurno nije! – zapita.
- To joj je, izgleda, momak!
- Momak? Došla je sa momkon? Jadni li smo! Opet ćemo mi najebat! – zavapi.
Kao i mnogo puta do tad, njegovo šesto čulo nije pogriješilo. UN ovi propisi morali su se poštivati. Mučnoj optužbi da netko od njih krade materijal s vanjskog stovarišta, pridodana je još jedna nova. Smrknuta lica šef ih je upozorio da su iz skladišta nestale neke skupe slavine. Bez obzira na činjenicu da je skladište imalo više slabih točaka i da su oni bili korisnici samo polovice tog ogromnog lučkog prostora, g. Peterson nije dvojio koga treba optužiti. Bio je uvjeren da je netko od njih dao izraditi duplikat, te ga proslijedio suradniku iz redova lučkih radnika. Kipteći od bijesa, šef je promijenio lokot i upozorio radnike da bi ih mogao sve otpustiti i dovesti nove. Zavladao je očaj. Pritisnut sramotnim optužbama, Duki se u potpunosti preda rješavanju zagonetke u svezi misterioznog nestajanja materijala. Infiltrirao se u redove lučkih radnika, znajući da se bez njihova prijevoza ništa ne može odnijeti. Njuškao je, ispitivao, molio, kumio, govorio da će svi zbog toga dobiti otkaz. No, uzalud. Kleli su se da konkretno s tim materijalom nemaju ama baš ništa.
Poslije dugotrajnog razmišljanja i mukotrpnog istraživanja, razočarano je zaključio da mora odustati i da će misterija zauvijek ostati nerazjašnjena. Mračnih lica preslagivali su materijal na sjevernoj strani stovarišta. Baš tamo gdje je povremeno iščezavao. Začuli su poznatu trubu. Ubrzo je iz kabine razdragan izišao dobrotvor Šilipetar. Srčano im je pružao ruku.
– Kak ste dečki?! – ljubazno upita.
Završetak iskrcaja njegova kamiona slučajno se poklopio s početkom „coffee breaka“. Jedan po jedan, uzimali su svoje rukavice i odlazili prema sjevernom ulazu u skladište, udaljenom stotinjak jardi. Duki je klečeći vezivao cipelu. Želio je ostati i s viljuškarom pomoći tom dobrom čovjeku spustiti i zakopčati ceradu.
- Ajde i ti na kavu! Ja ću ostat i pomoć našen Šilipetru oko cerade! – začuje Blekijeve riječi.
Podigne glavu i uzvrati:
- Neka! Neka! Samo ti ajde! Mogu se i ja jedan put žrtvovat! Kada se pridigao, ugledao je Blekija na viljuškaru.
- Nije mi teško! Samo ti ajde na kavu! – nastavi inzistirati Bleki.
- Dobro! Kada si tako navalija!
Pješačeći prema ulazu, nije se mogao načuditi koliko je vrijedan i obazriv, njegov nekoć zloglasni susjed, postao.
– Jeben ti…! – opsuje, čim je zakoračao unutar skladišta.
Sjetio se da je još jedne rukavice ostavio na milost i nemilost lučkih radnika. Vraćao se i, kao i obično, lutao mislima. Zbog gomila materijala uz koji je prolazio, nije bio uočljiv. Kratko je pogledao prema Šilipetrovu kamionu. Posao oko cerade bio je u tijeku. Bleki je sjedio na viljuškaru, a Šilipetar stajao na podu, tik do kamiona. Tek kada je došao na dvadesetak koraka od njih, osjetio je nešto čudno. Obojica su buljila u njega. Pogledao je malo bolje. Sa dugačkih vilica koje su bile podvučene pod opuštenu ceradu, virile su dvije drvene gredice koje nisu uspjeli priključiti ostalima. Gledao ih je zaprepašteno. Zbog te dvojice gramzivih ljudi, mogli su svi ostati bez posla. Preplavilo ga je silno gađenje.
- Šta to radiš? – upita susjeda koji je Šilipetru mjesecima, nakon što bi mu iskrcao jedan UN-ov materijal, ukrcao malo drugog.
- Dobro je! Dobićeš pola! – smrknuto procijedi.
Šilipetar je zurio u pod poput dječaka što su ga uhvatili u krađi krušaka. Duki je brzo razmišljao. Reći nekome što je otkrio, moglo bi ih sve skupo koštati. Šef ih sigurno ne bi poštedio, kada bi se uvjerio da je bio u pravu. Bio je svjestan da jedino veću štetu može napraviti.
- A koliko je to „pola“? – radoznalo upita Blekija.
- Pedeset maraka. – začuje odgovor i ugleda smrknuto lice kršćanina kojemu je nemilosrdni Turčin došao po jedinog sina da ga odvede u janjičare.
- Pedeset maraka. – razočarano ponovi u sebi.
Nije znao što će. Bio je to mršav obrok. – Ne mogu past tako nisko! – pomisli.
Slučajno je pogledao prema Šilipetru i uhvatio silno iščekivanje što je vrebalo iz krupnih očiju. Onda se najednom sjeti mudrih Kineza kako s kormoranima odlaze u ribolov. Ništa ne radeći, dolazili su do lijepog ulova. Njihov sav posao bio je koncem zavezati vrat ptice da ribu ne bi progutala. Ali ni kormorani nisu bili naivni. Kada bi im gospodari iz usta izvadili 7-8 riba, smatrali su da je na njima red da jednu progutaju. U protivnom, otkazivali su poslušnost i nisu dalje htjeli loviti. Duki je gledao Blekija i u sebi počeo računati:
– Od deset riba šta ih ulovi, ako mu ja dan da proguta čak šest, četiri može dat meni!
Zatim se obrati ogromnom i vječno gladnom kormoranu na kojem bi mu svi Kinezi pozavidjeli:
- Znaš da san ja pošten! Ne mogu prihvatit pola-pola! Ti radiš cili posa! Mislin da je pošteno 60-40! Za tebe naravno!
- – teškom mukom prevali preko usana.
Duki je žurno otišao, ne želeći da ga netko vidi kako šuruje s lupežima.
– Lipo ti je prominija ćud! – mrmljao je sebi u bradu. Narednih tjedana, umjesto da vadi ulov iz Blekijevog ždrijela, Duki se samo češkao iznad uha. Dogodilo se nešto za što je mislio da je nemoguće. Nenavikao da dijeli plijen, njegov susjed je, u znak prosvjeda, jednostavno prestao loviti. Nije bilo druge nego priznati da ga je nadmudrio.
- Jeba mater, zajeba me! – ogorčeno kaza.
- Nasuvo se skida! zaključi.
ZALJUBIH SE U BLUDNICU
Došavši kući s posla, pronašao je plavu kuvertu, što ga je, kao otrovna zmija, šutljivo čekala. Pročitavši sadržaj pisma, lice mu je problijedilo, a ruke od bijesa zadrhtale. Bila je to privatna tužba bivšeg komandira milicije, a potom i zapovjednika policije za otok Vis. U njoj je naveo kako mu je Duki uništio život, pa traži petnaest tisuća maraka odštete.
Opet je pročitao tužbu, što mu ju je poslao sud u Splitu, s nalogom da se pojavi na prvom ročištu. Stiskajući i papir i zube, nesvjesno je odmahivao glavom. Sudovi su po ladicama krili tužbe protiv onih što su oteli tvornice i hotele, puštali pljačkaše i ubojice, a privatnu tužbu protiv skladišnog radnika proglasili prioritetom.
- Šta posjedujete od imovine? – bilo je jedno od pitanja što mu je postavila sutkinja Tonković.
- Levis 501. – smireno je odgovorio.
S čuđenjem ga je pogledala i ona i zapisničarka. Preko oka je primijetio kako se lice nepoznata čovjeka odjednom trznulo.
Ubrzo je on došao na red:
- Javno je objavio da sam ja „njihov“ čovjek. Zbog toga mi je netko ubacio eksploziv u stan. Ja sam obilježen čovjek. Život mi je bespovratno uništen. Zbog toga sam podnio tužbu.
Sutkinja je optuženiku pružila priliku da se brani.
- Meni su stanovnici Visa, zapravo ljudi iz Komiže, pričali da je dvadest godina odlazio na ručak u vojarnu JNA. Da je dvadeset godina bio prijatelj s oficirima KOS-a. Osim toga, ko je mogao doći na mjesto komandira milicije u najvećoj vojnoj utvrdi vojske Jugoslavije.
- Sve su to gluposti! Na Visu nitko nije stradao! Vojska je mirno napustila otok! Sve su to moje zasluge!
Bilo je očito da se sutkinja prvi put suočava s nečim takvim. Stalno je pogledavala čas jednog, čas drugog.
- Da li Vi poznajete njega? – upitala je optuženog.
- Nikad ga nisan vidija. – prizna.
- Da li ste Vi znali njega? – okrenuvši se k podnositelju tužbe, radoznalo zapita.
- Za njega sam čuo tek nakon ovoga što mi je napravio. snuždeno objasni.
Pred sam kraj ročišta, ne znajući da li je netko dao kakav mig pravosuđu, iznese posljednji argument u svojoj obrani:
- Ja san samo napisa ono šta mi je reka zapovjednik koji me je posla na Vis, dok je tamo još vladala JNA.
- Znači, on vas je upozorio da je zapovjednik policije njihov čovjek? – želeći stvari izvući na čistac, upita ga sutkinja.
- Tako je! Otkud bi ja to zna!
- Unesi to u zapisnik! – napomene sutkinja zapisničarki.
- To je, znači, svjedok obrane. – naglasi.
Po završetku prvog ročišta, Duki je bio jako zadovoljan sa svojim smirenim nastupom, mudrošću i bistrim umom. Krivicu je svalio na visokog časnika hrvatske vojske, koji je, također plakao da mu je uništio život, jer je napisao da se na početku borio protiv Hrvatske, te da će se pobrinuti da mu sudi hrvatski narod. Taj ga je nekadašnji džudaš i visoki oficir JNA, barem dvostruko više mrzio, nego komandir milicije. Ni slutio nije da će na sudu morati spašavati svog krvnika.
Umjesto na posao, gdje je mogao zaraditi sigurnu šaku dolara, Duki se autobusom uputio u neumoljivu palaču pravde. Lice mu je odavalo noć punu nemirna sna. Nije znao da li će netko od te dvojice, možda, sa sobom ponijeti pištolj. Da stvar bude gora, raspitavši se, saznao je da policija ne vrši nikakve preglede.
- Takva je moja sudbina. Nisu me ubili u ratu, a ubit će me u sudnici. – tužno izreče svoje zlokobne misli.
Napustivši 37-icu, baci oči na ulični sat i shvati da je poprilično uranio. Sve se teže opirao nepodnošljivoj tjeskobi, što ga je neprestano nagrizala. Pitao se da li bi je pelinkovac odagnao, ili barem ublažio. Hodao je prljavim pločnikom Solinske ceste, s prijezirom pogledavajući stare mrlje skorene na asfaltu.
- Nisi ništa bolje ni zaslužija, kad si se na Balkanu u ideale zaljubija! – ogorčeno predbaci sebi.
Najprije je prešao jedan pješački prijelaz, a onda i drugi.
Zakoračivši na pločnik, odlučno je krenuo prema neuglednim vratima običnog kafića. Polako ih je gurnuo, pazeći da ne zaprlja ruku, jer vrata odavno nisu raskošno sjala. Oprezno je ušao, te sišao u neobičan ugostiteljski objekt smješten u polu-podrumu. Nehajno je pogledom prešao po interijeru i rijetkim gostima, a onda prišao drvenom šanku iza kojeg je stajala punašna žena u zrelim godinama. Na sebi je imala bijelu košulju i crnu pregaču. I prije nego ga je upitala, naručio je:
– Pelinkovac!
Mrzio je to piće, ne koliko rakiju, ali je znao da uspješno odagnaje tjeskobu. Uzdahnuo je prije nego je čašu prinio usnama.
Dugo je pijuckao svoje piće, pitajući se da li bi, zbog suđenja, bilo pametno naručiti i drugo. Činilo mu se da liječi rane njegove napukle duše.
– Još jedan! – pozove novu dozu spasonosnog lijeka.
Polako ga je ispijao, znajući da poslije njega mora za optuženičku klupu. Zabrinute, nemirne oči odlutaše na nekakve stihove, što su ga promatrali s obližnjeg zida. Preda im se i, zanesen, počne slušati što govore. Čuvši riječi: „… a kad ražanj zahrđa, srca prijatelja, i od kamena su tvrđa.“, slomi mu se srce, trgne preostalo piće, pa tužno reče:
– Dupli pelin gorki!
Stajao je u sudnici, među ljudima što su mu samo zlo željeli. Znao je da mora ostati pribran i otrpjeti ponižavajući proces. Nikako se nije mirio s činjenicom da su oni postali domoljubi, a on izdajnik. Sve je teže podnosio pitanja sutkinje, nenavikao biti optuženik. Pelin gorki mu je pojačavao emocije. Najednom je poludio. Napravio je korak prema sutkinji, te, prijeteći rukom, viknuo:
– Znam ja dobro što ste Vi, i za koga, radili prije rata!
Gledala ga je užasnuto. I zapisničarka također. Ipak, pribrala se, te kazala:
– Smirite se, molim vas!
Mogla ga je uvući u pravnu stupicu, ali nije. Osjećala je da je to bila reakcija iz očaja.
- Jeste li Vi… – obratila se bivšem visokom časniku rekli optuženom tu rečenicu?
Bio je to čovjek itekako potkovan znanjem.
- Pozivam se na vojnu tajnu i s ovim je moj boravak na sudu završen! – izgovori glasno, dok su mu usne drhtale od bijesa.
Pred početak trećeg ročišta, Duki se na hodniku slučajno sreo sa sutkinjom Spomenkom Tonković. Odmah mu je blago rekla:
- S obzirom na stanje u postupku, Vi niste imali nikakvog razloga onako reagirati!
Presuda je glasila:
- Nema nikakvih dokaza da je optuženik kriv!
S oslobađajućom presudom život se vratio u njega. Laknulo mu je, shvativši da politika nije imala ništa s njegovim mrcvarenjem.
Nekoliko mjeseci poslije
Stisnutih zubi čitao je poništenje presude suda više instance. Škripao je zubima jer je znao da na sudu više instance sjede najbolji hrvatski sinovi. Jedne od besanih noćiju, misleći na hrvatsko pravosuđe, što ga se tako nemilosrdno dohvatilo, kao da mu nije bilo dosta patnji, ogorčeno kaza:
– Zaljubih se u bludnicu.
Nikada mu nije stiglo objašnjenje zašto novo suđenje nije održano.
THE LAMBS GO QUIET
Ne vidjevši nikakve promjene u ponašanju ljudi s kojima je radio, Bleki je odahnuo. Nitko nije znao. K njima je išao Kanađanin Roger.
- Stiže nekoliko kamiona s novim materijalom. Pošto smo ovdje pretrpani, istovarit ćemo ih na Plano. Ima li dobrovoljaca?
- I go! – javi se Bleki.
Na Planom se nalazilo ogromno UN-ovo stovarište na otvorenom, okruženo žicom i sa stražarima samo na rampi. U njegovoj blizini nalazio se cijeli niz gostionica iz kojih se neprestano širio miris pečene janjetine. Mjesto je po tome bilo nadaleko poznato.
Dobrovoljcu Blekiju društvo su činili, kao i mnogo puta do tad, Baki i Aki Buzdovan. Baki je tamo rado odlazio, jer je mogao plandovati do mile volje, a Aki jer je bez straha od šefova mogao zadrijemati.
Završivši s istovarom dva kamiona, pred rampom su ugledali poznato lice. Bio je to Šilipetar. Iako je prevalio dugačak put i bio vidno umoran, veselo im je mahao.
- Znate šta! Vi ste malo više radili… pa ću ja istovarit Šilipetra! A vi ajte lipo po marendu! – prijateljski i požrtvovno Bleki reče kolegama.
- Šta ćemo? – ne pretjerano oduševljeno Baki upita Akija.
- Šta mene pitaš! – neuobičajeno brzo uzvrati mu Aki Buzdovan.
Znali su što slijedi. Zbog toga su i bili razdražljivi. Dok bi odlazili u market u kojem su otkrili zavodljivo jeftinu talijansku salamu, Bleki je sa Šilipetrom odlazio na davljenje s vrućom i slasnom janjetinom. Nikako im nije bilo pravo. Iako su i oni uvijek prednost davali tom plavookom Podravcu, ni jednom ih nije pozvao na mlado pečenje. To je uvijek bilo rezervirano samo za Blekija. No, nije bilo druge nego uzdahnuti i otići po svoju, ne baš ukusnu salamu.
Vraćajući se popodne u Split, nitko nije progovorio ni riječi.
Baki je bio za upravljačem, Aki na mjestu suvozača, a Bleki na drugom redu sjedišta iza njih. Vozač i suvozač bili su mrzovoljni jer im je siromašni obrok teško pao na želudac. Osim toga, teško su podnosili intenzivan vonj crvenog luka, što je neprestano navirao odostraga. Šilipetrov prijatelj samo je glumio mrzovolju. Pretvarao se da ni on nije jeo bogzna što. Nije želio da Baki i Aki posumnjaju u njega i Šilipetra. Načistu nije bio ni sa Dukijem. Pitao se da ga nije možda odao. Neuobičajeno duga šutljivost radnih kolega unosila je sve izraženiju sumnju i nemir u njegove misli. Od Akija mu nije prijetila opasnost. On je šutio jer je razmišljao gdje bi se mogao domoći još pokojeg dolara s kojim bi bio još malo bliži realizaciji svoga nauma. S Bakijem je bila potpuno druga priča. Već ga je dugo kopkalo to neobično prijateljstvo. Znao je da oni flertuju iz koristoljublja, ali nikako nije uspijevao otkriti o čemu je tu riječ. Stoga se odluči poslužiti lukavstvom. Namjesti simpatični, podli pogled, kratko se okrene k Blekiju koji je, izvaljen na sjedištu, upravo preživao na brzinu gutana janjeća vlakna, pa ga, lagano se smijuljeći, neočekivano upita:
– Je li, a odkad ste ti i Šilipetar takvi prijatelji?
Blekija kao da je zmija ugrizla. Slutio je da taj lukavac, što ga je jednom nazvao „simpatični mali kurvin sin“, nešto zna. Unatoč blagom crvenilu što mu se ukazalo na licu, počne se praviti da ne razumije na što misli:
- Odkad dolazi s materijalon! Uvik san mu pomaga kad mu je tribalo! Osta bi mu pomoć i sa ceradon!
- I ja san mu pomaga sa ceradon, a isto me nikad nije zva na janjetinu! – ne okrećući se, dobaci mu Baki, onako preko ramena.
To Blekiju nagna još krvi u lice. Na njegovu nesreću igri se priključi i Aki:
- Ni mene nikad nije ponudija s pečenin!
Vrpoljeći se na sjedištu zbog najezde neugodnih pitanja, na stol baci najjači adut:
- Dobro! Reću van! Više puta san mu da po koju traku iz skladišta! Nisan šefa ni pita! Zato me on dikod zove na pečeno!
- Jeben ti gospu, i mene je pita! – vikne Aki.
Potom se Blekiju, koji se očigledno udebljao otkako se Šilipetar spustio na more, obrati i Baki:
– Al’ mu ja nisan dava!
Lagao je, ali to Bleki nije mogao znati. Bio je silno uzrujan zbog unakrsne vatre u koju je nenadano upao.
– Izda me je, majku mu jeben! – pomisli bijesno.
Za svega nekoliko trenutaka stigne i potvrda. Simpatični mali kurvin sin vješto zamaskira usiljeni smijeh, pa mu dobrohotno reče:
– Ma znan ja sve.
Bleki, poput morskog psa iz porodice tupana, bez razmišljanja proguta njegovu udicu, te mu, smrknuta lica, odsutno reče:
– Reka ti je.
Kiptio je od bijesa i mržnje. Toliko je bio obuzet tim niskim životinjskim čuvstvom da nije ni registrirao kako mu Baki ništa nije odgovorio, već se samo na silu cerekao.
No, cerek je utihnuo, a Akijev osmijeh izblijedio, čim je započela Blekijeva ispovijed. Skamenjeno su slušali zbog čega su proživljavali onoliko ružnih trenutaka i poniženja od strane glavnog šefa i bili na rubu otkaza.
Da je Bleki upao u Bakijevu stupicu, Duki je u skladištu saznao od samog Bakija:
- Je li, mislija si da ja neću otkrit?!
- O čemu ti to? – iznenađeno ga upita.
- O tvom susidu i Šilipetru! smijuljeći se i gledajući ga u oči, ponosno kaza.
- Kako? -čudeći se zausti Duki.
Znao je da su nevolje na vidiku. Bleki je bio čovjek koji je mogao, ako je trebalo, mrziti i tisuću godina.
- Znaš kako san ga navuka! – s punim plućima zraka, bez i malo skromnosti, požuri mu objasniti Baki.
Uzaludno je Duki uvjeravao susjeda da ga je lukavi Baki navukao da se sam oda.
- Dobro je! Dobro je! – hladno je ponavljao, snivajući osvetu.
Nikada mu neće zaboraviti da je zbog njega ostao bez novca. Nikada mu neće oprostiti što utihnuše Šilipetrovi jaganjci.
To je bila vijest koja je išla od uha do uha, a pošto je potekla od Bukija, trebala je biti istinita. Odlazio je Rob Peterson. Otkako se ambiciozan plan s lijepom i mladom Stelom izjalovio, sve je manje pronalazio razloga za rad u luci.
Čak i kada ih je Šicer o tome i službeno obavijestio, plašili su se da se to njima ne ruga. Svi su bili iznenađeni što ih je okupio pred polazak. Neki su vjerovali da je znao kako su svakom strancu na odlasku dali nekakav poklon ili znak pažnje. Neki su vjerovali kako je samo htio da mu zažele sretan put.
Počeo je, zastajkujući, govoriti o danima što su ih proveli zajedno. Pokušavao je uhvatiti njihove poglede. Ili barem jedan od njih. Neki su gledali u stranu. Neki su, pak, gledali u prašnjav pod. Snaga njegova glasa mučno je kopnula.
Otišao je ne čuvši ni: „Good luck!“
TASMANIAN DEVIL
Sa svojih pet stopa visine, kratke brade i tamno-smeđe kose, tek ponešto izgubljene iznad čela, izgledao je kao odbjegli član putujuće cirkusne družine. Iako umorne, smeđe oči bile su pune samopouzdanja i nekog diskretnog šarma. Ništa u njegovu nastupu nije upućivalo na nekakav kompleks zbog izgleda. Udahne i odlučno progovori:
– Zovem se Moris! Ja sam vaš novi šef! Živjet ćemo kao tim! Radit ćemo kao tim!
Napaćeni dugotrajnim neljudskim ponašanjem olinjalog australskog klanovca, lokalci su gledali tog neobičnog čovječuljka očima punim nade i topline. Bili su gladni obične ljudskosti. Sudbina je uslišila njihove molitve. Vjerojatno zbog toga što su tražili tako malo. Tjedni su prolazili, tiho i neopaženo, a za njima i mjeseci. Svi su brižno radili svoj posao. Gospodina Morisa, koji je bio bivši niži časnik britankse vojske, svi su doživljavali kao spasitelja, ponajviše zbog poštenja i pravičnosti. Pokazao se i kao vrlo sposoban voditelj logističke baze, kojeg su i nadređeni šefovi izuzetno cijenili. Na vidjelo je izašao i njegov nesumnjiv dar za ophođenje s ljudima. Uživao je status anđela.
Nitko ni zamisliti nije mogao da se u njegovoj duši krije tasmanijski vrag, što se prije nekoliko stoljeća neopazice ukrcao na jedrenjak kapetana Cooka, te se s njega iskrcao u Engleskoj.
S prvim jesenskim kišama, stigla je i kiša dolara te je zalila ispucale džepove odanih najamnika. Sada su primali po sedam stotina dolara. Bio je to mali znak zahvalnosti od strane šefova u Sarajevu zbog ogromnog posla što su ga u nešto manje od dvije godine odradili.
Buka snažnog kamiona što je upravo ulazio u skladište, natjerala je Dukija da pogledom potraži viljuškar. Ubrzo su ušla još takva dva kamiona. Nisu bili bijele, već zelene boje. Nisu pripadali UN-u, već britanskoj vojsci. Nisu ni ugasili motore, a vrata ureda su se otvorila i na njima se ukazao g. Moris. Nasmijana lica, žurnim koračićima grabio je prema vojniku što je kanio izići iz kabine.
Nakon nekoliko riječi, kamioni su se uputili u kut skladišta. Za njima je, poput radosnog ponija, kaskao g. Moris. Tu ih je čekao Duki s viljuškarom. Ništa tu nije bilo neobično. Neobičan je bio samo teret koji se ukazao kada su stranice spuštene. Kamion je bio pun debelog, rabljenog kabela.
- Šta je ovo? – upita Duki upravo pristiglog Bakija, kada su se otvorila druga dva kamiona.
- Agregati! – objasni mu profesionalni vozač građevinskih strojeva.
- Zašto ovako čudno izgledaju?
Baki ga pogleda s podsmijehom, pa reče:
- Skinuti su sa kontejnera hladnjača!
- Zašto skinuti? Biće pokvareni.
- Mene pitaš! – obrecne se na njega.
Kada je iskrcaj bio gotov, g. Moris je svoj trojici engleskih vojnika srdačno stisnuo ruku, vragolasto se smješkajući. To je promatrao Duki, koji je nekada shvaćao sve, a nekada nije shvaćao ništa. Iznenađeno se pitao što to vražji osmijeh radi na licu njihova anđela.
SUMORNA JESEN
Sa svakim novim radnim danom postajalo je sve očitije da će UN otići i da će kruh morati potražiti negdje drugdje. To se vrlo brzo obistinilo. Mnogobrojni radnici što su spas pronašli u stranim organizacijama počeli su ostajati bez posla. Velik dio sumornih misli što su ih sve češće opsjedale, odagnale su tople, očinske riječi gospodina Morisa.
- Tražite novi posao, a ja ću sve učiniti što je u mojoj moći da uvjerim šefove u Sarajevu da ste neophodni ovdje još mjesecima! Ali, morate znati, da nakon drugog mjeseca ’96., na prostoru bivše Jugoslavije, neće biti ni jedan ured UN-a!
Ganuto su ga gledali. Nakon svega što su proživjeli od g. Petersona, nisu mogli vjerovati da im se tako velikodušan čovjek dogodio.
- Ima još nešto! – reče i ugleda mnoštvo radoznalih pogleda punih stidljive nade.
- Umjesto UN-a dolazi NATO. Postoji mogućnost da njima bude potrebna logistika. Samo… izgledi nisu veliki. Oni uvijek imaju svoju.
UNDERDOG AKI
Unatoč svom mamlazolikom izgledu i dubokom ožiljku na licu, Aki Buzdovan je bio strastveni ljubitelj životinja. No, nije bio naivan kako su mnogi mislili. Iako su svi očekivali da će se u poduzetničke vode prvi otisnuti bogati i razmetljivi Buki, to je neočekivano učinio Aki.
- Ako kome triba koja beštija, ja je mogu nabavit! – obavijestio je kolege.
Njegov prvi posao bile su vodene kornjačice.
- A imaš li hrčka? – raspitivao se Branko.
Prošlo je svega nekoliko dana kada je nasmijani Aki iz torbe izvadio hrčka. Doduše, nedostajala mu je jedna noga, ali je zato cijena bila niža.
Poslije nekog vremena, kada su svi zaboravili na simpatičnu životinju, Aki za objedom upita:
- Branko, kako ti je hrčak?
- Ma, krepa je.
Prodavatelj iskolači, kao ugljen, crne oči.
- Kako to?! – vikne.
- Neman pojma. Biće bija bolestan.
- Ma di bolestan?!
- Vidija si da je bija bez noge.
- Di ti je sad?
- Zakopa san ga.
- Di?! – vrisne.
- U vrtlu.
- Jeben ti gospu, pa je u zimski san!! Brzo ga otkopaj!! – uzrujano je vikao.
Za hrčka je spas došao prekasno. Nisu ga uspjeli oživjeti. I prije nego se ispostavilo da je prijatelj životinja, Aki je uživao simpatije kolega. Zato su svi bili zatečeni kada im je podvalio trik br.1 iz balkanske bilježnice. Na posao je došao s rukom u gipsu i zatražio bolovanje. Tako je mogao raditi na kiosku za prodaju kućnih ljubimaca i njihove hrane, a za to vrijeme kolege su mu zarađivale plaću.
- Jesi vidija kurvinog sina?! . ogorčeni Ajvo reče Dukiju.
- Ko zna je li to bila njegova ideja.
- Kako to misliš?
- S kime se on u zadnje vrime došaptava?
- Misliš na tvog susida?
- Tako je.
- Ne razumin.
- On ti se malo prije priznanja Hrvatske javija u dobrovoljce i otiša na neko livo brdo. Sedan dana. Kad je tribalo ić na drugi teren, doša je sa rukon u gipsu.
- Nemoj zajebavat! Stvarno?
- Misecima je izvlačija lovu na bolovanje. Na drugi teren više nikad nije otiša.
- Ne mogu virovat da je toliki kurvin sin! Prije nego si ti ode doša, stalno se falija da je on bija dragovoljac!
- .. moglo bi se reć da je. Isto ka i Buki. Samo… kad san ja iša u Dubrovnik, on je kući s bombama tuka ribu.
- Jeba te, ja san nešto bija…
- Slušaj! U mistu su ga zajebavali da je drugi put doša s drugon rukon u gipsu!
- Stvarno? Ha, ha, ha! Jesi vidija lukavca!
- Zato mislin da je on da naputak prijatelju Akiju!
Sljedeći dio romana možete pogledati ovdje: sljedeći dio romana.
