Poznato je kako glasovita Trpimirova povelja iz sredine 9. st. o darovanju kaštelanske crkve Sv. Jurja na Putalju splitskom nadbiskupu sadrži prvi pouzdani spomen hrvatskog imena uopće. Međutim, Hrvati se u povijesnim izvorima ranog Srednjeg vijeka navode ne samo na području nekadašnje rimske provincije Dalmacije, nego također i u Srednjoj (dva hrvatska plemena na području današnje Češke) te Istočnoj Europi (današnjoj sjeverozapadnoj Ukrajini).


Široku rasprostranjenost tih toponima (od kojih su neki složenim procesima prešli u regionime, teritorionime i naposljetku etnonime – tj. plemenska imena) moguće je objasniti tumačenjem općeg praslavenskog izraza „hrvat“ u značenju utvrđenog mjesta – grada, gradine ili stražarnice. U kašupskom jeziku riječ „charwatynia“ označava stražarnicu, a staropoljski izraz „charwat“ znači „gradski stražar“. Također, naziv za prijestolnicu velikomoravskog kneza Svatopluka iz druge polovice 9. st. (Veligrad) je u nekim izvorima zabilježen upravo kao „Hrvat“.

Navedene zaključke podupire i etimologija hrvatskog imena. Tako jezikoslovac R. Matasović ime Hrvata tumači kao praslavensku posuđenicu iz iranskih jezika nastalu prije 600. godine – praslavenski *Xъrvat- < *Xurwāt- dolazi od praosetskoga/alanskoga *xurvæt- ili *xurvāt-, (*hurvæt- ili *hurvāt-) što znači: onaj koji čuva, čuvar. Prema tim povijesnim analogijama, arheologiji i etimologiji pojam „hrvat“ bi značio isto što i utvrđeno mjesto: grad, gradina, stražarnica, ostrog, kremlj ili naposljetku – kaštel.
Mate Božić
O autoru:
magistar edukacije povijesti i filozofije, član Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva te jedan od pokretača Udruge studenata povijesti „Toma Arhiđakon“ kao i historiografskog časopisa „Pleter“. Koordinator projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“ pokrenutog s ciljem revalorizacije starohrvatskih arheoloških lokaliteta na širem splitskom području. Članke historiografske odnosno heraldičke tematike objavljuje u časopisima „Pleter“, „Gordogan“, „Grb i zastava“ te web portalima.