LOKALNO, NACIONALNO, GLOBALNO
Putinizam, orbanizam, vučićizam – režimi koji hipnotiziraju narod
U svijetu je puno više autokracija i diktatura, nego demokracija.
Jesu li Rusija, Mađarska, Srbija – zemlje pod hipnozom? Pod hipnozom Velikog vođe koji ih drži zajedno šireći strah od vanjske opasnosti. Taj Veliki vođa je sadist, narcis, osoba s poremećajem ličnosti koji se ne iživljava nad užom obitelji, nego nad cijelim narodom.
Poput žena koje su zapele s muževima koji se mentalno iživljavaju nad njima, samo što se ovaj put agresor iživljava nad nekoliko milijuna ljudi.
Jesu li ljudi u tim državama toliko izgubili perspektivu da iz otupljenosti biraju onog istog koji hipnotizira ljude već godinama? Je li jedina perspektiva taj njihov vječni vladar koji je baš rezultat manjka perspektive, toliko da on postaje jedina perspektiva. Jesu li toliko ovisni o dodatku na mirovinu da misle da bi im netko drugi možda ukinuo penzije?
Za vladara se vežeš možda kao za herpes – nije ti najugodniji, ali navika je prejaka da bi ga se riješio. Jednostavno je tu, izlazi iz frižidera, televizora, moraš se bojati da će se pojaviti u krevetu.
Putinizacija Srbije
Aleksandar Vučić izveo je pravo predbožićno čudo – pobijedio je, a da se nije ni kandidirao na izborima. Čini se da je tim autokratima sve lakše pomesti na izborima. Kako mandati idu, posjeduju sve više države, sve više toga je ovisno o jednom čovjeku.
Ali ako ima izbora, ne znači da ima demokracije. I u Mađarskoj, i u Srbiji i u Rusiji održavaju se izbori svake 4 godine, ali to ništa ne znači kad je sve posloženo da ionako pobijediš na tim izborima. Ti ljudi, glasači, su već umrtvljeni, njihov instinkt za promjenom je osakaćen ili odstranjen.
Opasno je uništiti opoziciju. Jer s njom uništavaš ikakvu nadu da će biti promjene.
Sa jednom osobom koja drži sve konce preko desetljeća, kao da cijela država smrdi. Teško zaudara po toj napornoj retorici, zarobljenim institucijama, nepotizmu, kleptokraciji i vladavini mediokriteta. Ne možeš se riješiti tog ustajalog mirisa dok osoba ne ode. Tek onda možeš provjetriti institucije, medijski sadržaj, javni prostor. To je neka vrsta neofašizma 21. stoljeća. Što ne znači da je dijametralna suprotnost tih sistema, olako zamjenjivanje vladara u liberalnim demokracijama, savršeno rješenje.
Sindrom mučenika
Možda najviše nervira ta patetika, stalno nabijanje osjećaja krivnje koliko on radi za Srbiju, ali nitko to ne cijeni. Ovih 12 godina obilježilo je obračunavanje u monologu sa svima. Naporno je slušati tu patetiku. Taj megafon stalno govori o opasnostima za Srbiju, dok je zapravo najveća opasnost on sam.
„Država, to sam ja“ opasnost
Jer sa vladarom kao što je Vučić imaš jedno konstantno zagađenje javnog prostora, neprekidno je upaljen megafon koji truje ljude svojom bolesnom propagandom. Kao da, dok pokušavaš normalno živjeti unatoč politici, stalno čuješ glas koji viče na najjače: „Srbija je u opasnosti“, „Svi žele uništiti Srbiju“, „Zločesti Zapad je protiv Srbije“. Jednostavno je toksično iz dana u dan, godine u godinu, desetljeća u desetljeće, gledati tu jednu istu figuru koja zastrašuje narod, koja krade narativ, zagušuje javni prostor. Žalosno je da će cijele generacije biti zagađene tim otrovnim sadržajem.
Mi još uvijek imamo opoziciju, ali opet nemamo alternativu. Možda je treći Plenkovićev mandat koji će sasvim izvjesno osvojiti put u to da Hrvatska ima svoj megafon koji se poistovjećuje s državom?
Katarina Baričić
Profesorica hrvatskog i engleskog, turistički vodič, sudski tumač, predavač na Erasmus seminarima za profesore, te autor na lokalnim portalima Solin live, Dalmatinski list i Kaštela.com
